Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-25/2025-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca, Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Tajane Polić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EG, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Borisu Jugu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl.br. P-3576/2024 od 31. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 14. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl.br. P-3576/2024 od 31. listopada 2024., osim u odnosu na odluku o parničnom trošku sa zateznim kamatama.

r i j e š i o  j e

Uvaženjem žalbe tuženika ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl.br. P-3576/2024 od 31. listopada 2024. u odnosu na odluku o troškovima postupka i u tom se dijelu spis predmeta vraća sudu prvog stupnja na ponovan postupak pred drugim sucem pojedincem.

Obrazloženje

1. Presudom je suda prvog stupnja usvojen tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 9.085,65 eur sa zateznom kamatom koja na pojedine iznose teče kako je to specificirano u izreci, te je naloženo tuženiku da tužitelju isplati parnični trošak od 2.347,07 eur sa zateznom kamatom.

2. Protiv te presude žali se tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22– dalje: ZPP). Predlaže da se uvaženjem žalbe pobijana presuda preinači, a podredno ukine.

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana i to samo u odnosu na odluku o troškovima postupka.

5. Prije svega je za reći da je tuženik u pravu kada tvrdi da je sud prvog stupnja ostvario relativno bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 193. ZPP kada je ocijenio da nisu ostvarene zakonske pretpostavke za djelomično povlačenje tužbe. Naime, sud je prvog stupnja pravilno utvrdio da je tužiteljica tužbom zatražila 76.466,35 kn, da je po provedenom vještačenju taj zahtjev smanjila na iznos od 68.455,83 kn kojeg je sud prihvatio i dosudio u valuti eur sukladno zahtjevu iz podneska tužiteljice od 30. kolovoza 2024. (kunski iznosi preračunati u eur). U odnosu na povučeni dio zahtjeva sud je prvog stupnja zaključio da se radi o djelomičnom povlačenju tužbe, no da je ono dopušteno i tuženik mu se ne smije protiviti jer na strani tužiteljice ne postoji krivnja što prije izrade nalaza nije mogla postaviti specificirani zahtjev. O tome sud piše u obrazloženju presude, no odluku ne donosi u izreci.

6. Za primjenu odredbe čl. 193. ZPP bitne su dvije pretpostavke, a te su faza postupka u kojoj je tužba (potpuno ili djelomično) povučena i potreba za pristankom suprotne strane. Ukoliko je tužba povučena do upuštanja tuženika u raspravljanje nije potreban njegov pristanak (čl. 193. st. 1. ZPP), a ukoliko je povučena nakon toga da bi ova parnična radnja proizvela učinak potreban je pristanak tuženika, bilo izričiti ili prešutni (čl. 193. st. 2. ZPP). Ukoliko se tuženik protivi povlačenju tužbe sud je dužan o zahtjevu meritorno odlučiti (jer izjava o povlačenju nije proizvela učinak). Dakle, moguće je donijeti dvije odluke a te su da je tužba djelomično povučena ili meritornu odluku o tom dijelu zahtjeva, nema treće mogućnosti kako to sud prvog stupnja čini ne donoseći odluku o dijelu zahtjeva.

7. Pri tome, okolnosti koje sud obrazlaže vezane za krivnju i postupanje stranaka nisu od nikakvog utjecaja na donošenje odluke o djelomičnom povlačenju tužbe, niti odredba čl. 193. ZPP daje ovlast sudu da procjenjuje je su li izjava o povlačenju dijela zahtjeva i protivljenje povlačenju dopuštene parnične radnje ili to nisu.

8. To pak znači da će sud u nastavku postupka odlučiti o preostalom zahtjevu za kojeg radnja povlačenja nije proizvela učinak jer je poduzeta nakon upuštanja tuženika u raspravljanje i jer joj se tuženik protivio i to donošenjem meritorne odluke ocjenjujući osnovanost zahtjeva.

9. Međutim ovo nije od utjecaja na odluku u usvajajućem dijelu (iznos na koji je tužitelj smanjio zahtjev), već je od utjecaja na odluku o troškovima postupka koja se ne može ispitati dok sud prvog stupnja ne odluči o cijelom zahtjevu jer o tome ovisi primjena odredbe čl. 154. ZPP. Stoga je u ovom dijelu žalba tuženika prihvaćena temeljem odredbe čl. 380. st. 1. toč. 3. u svezi sa odredbom čl. 369. st. 1. ZPP i rješenje o troškovima postupka ukinuto jer je zahvaćeno bitnom povredom postupka. Dakle, u nastavku je postupka potrebno donijeti meritornu odluku za iznos od 8.010,52 kn glavne tražbine i odluku o parničnim troškovima cijelog postupka.

10. U preostalom dijelu u odnosu na glavnu tražbinu od 9.085,65 eur nisu ostvareni žalbeni razlozi na koje se tuženik poziva.

11. Tuženik tvrdi da je ostvarena apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, kako u pogledu osnovanosti zahtjeva u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu, tako i u pogledu visine zahtjeva jer da sud ne daje odgovor o tvrdnji tuženika na potrebu uračunavanja negativnih razlika i na primjedbe koje su iznesene na nalaz i mišljenje vještaka. Ovaj se žalbeni navod ne prihvaća budući sud, protivno tvrdnjama žalitelja, vrši ocjenu izvedenih dokaza i tvrdnji stranaka, zbog čega se kao jasna i neproturječna, presuda može ispitati.

12. Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice radi isplate novčanog iznosa po osnovi djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 22. rujna 2006. i to u dijelu valutne klauzule koja je po tužbenim navodima kao nepoštena ugovorna odredba uzrokovala neravnotežu u odnosima stranaka na štetu tužiteljice.

13. Sud je prvog stupnja uzimajući u obzir učinak presude iz kolektivnog spora vođenog pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1401/12, te ocjenjujući iskaz tužiteljice, usvojio konačno postavljeni tužbeni zahtjev radi isplate stečenog bez osnove u visini od 68.455,83 kn. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice iz kojeg je utvrdio da je podigla kredit radi rješavanja stambenog pitanja, da joj je nuđen isključivo kredit u CHF uz uputu da se radi o stabilnijoj valuti od eur, da se pri tome nije pregovaralo i da tužiteljici nisu pojašnjeni rizici odnosno pružene informacije za donošenje valjane odluke. Na temelju tako izvedenih dokaza, te ocjenom pisanih dokaza priloženih spisu predmeta, sud je prvog stupnja zaključio kako se radi o netransparentnoj odredbi o valutnoj klauzuli sadržanoj u tipski sastavljenom ugovoru budući banka nije upozorila tužiteljicu na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF. Kako je odredba netransparentna podložna je provođenju testa nepoštenosti pa nakon provođenja istog sud prvog stupnja ocjenjuje kako stranke nisu pregovarale prilikom sklapanja Ugovora, niti je tuženik u predugovornoj fazi pružio tužiteljici obavijesti osnovom kojih bi mogla donijeti informiranu odluku zbog čega se tuženikovo ponašanje cijeni protivnim načelu savjesnosti i poštenja i dovelo je do znatne neravnoteže u ugovornim odnosima stranaka na štetu tužiteljice.

14. Sud prvog stupnja smatra kako bez ništetne odredbe o valutnoj klauzuli ugovor ne bi mogao opstati zbog čega bi bio ništetan u cjelini, pa pozivom na odredbe čl. 81. do 83. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03), te odredbe čl. 96. do 102. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07), te odbijajući neosnovanim prigovor zastare, osnovom nalaza i mišljenja vještaka financijske struke presuđuje tuženika na isplatu iznosa iz izreke sve to temeljem odredbi čl. 225., 226., 323. i 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje ZOO).

15. Tuženik u bitnome tvrdi da sud prvog stupnja nije postupio prema uputi ovog suda iz ukidne odluke Gž-1599/22 jer da nije otklonio bitne povrede ukazane tim rješenjem što da je bilo od utjecaja na zakonitost odluke, kako zbog ostvarene apsolutno bitne povrede, te da jei iz istih tih razloga da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

16. Naprotiv, sud je prvog stupnja, uz izuzetak nepravilnog stajališta vezanog za izjavu o djelomičnom povlačenju tužbe, sve ostale propuste na koje je ovaj sud ukazao otklonio. Tako da tuženik bez osnove tvrdi kako je sud propustio utvrditi okolnosti ovog individualnog slučaja vezujući ocjenu o nepoštenosti ugovorne odredbe za direktan učinak presude iz kolektivnog spora. U ponovljenom je postupku sud prvog stupnja saslušao tužiteljicu, svjedokinju predloženu od strane tuženika nije jer je tuženik odustao od tog dokaznog prijedloga, pa je temeljem svih izvedenih dokaza izveo zaključak o odlučnim činjenicama na način da je utvrdio odredbu ugovora o valutnoj klauzuli nepoštenom. Razlozi suda prvog stupnja u svemu su prihvatljivi ovome sudu i nisu dovedeni u pitanje tvrdnjom žalitelja da se radilo o transparentnoj odredbi jer je „ispisana velikom slovima i lako uočljiva“. Naravno da je svaki prosječan potrošač upoznat sa značenjem valutne klauzule na općenit način, međutim to nije dovoljno da bi se odredba smatrala razumljivom jer se ta okolnost ne utvrđuje na gramatičkoj razini kako to pogrešno smatra tuženik, već u ovisnosti od ocjene je li prosječnom potrošaču bilo jasno na koji će se način odredba ugovora odraziti na njegovu ekonomsku sferu uslijed kojih bi saznanja potrošač pristao na sklapanje ugovora. U konkretnom slučaju niti jedan dokaz ne govori u prilog zaključku da bi tuženik kao trgovac pružio tužiteljici obavijesti o enormnom porastu tečaja CHF tijekom otplate kredita i da bi tužiteljica znajući za tu informaciju svjesno prihvatila takav rizik sklapajući Ugovor o kreditu.

17. Stoga protivno tvrdnjama žalitelja, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da se zbog netransparentnosti odredbe o valutnoj klauzuli mora provesti test nepoštenosti na temelju kojeg je sud pravog stupnja pravilno zaključio da među strankama nije bilo pregovora, da je tuženik kao jača strana i trgovac postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokujući znatnu neravnotežu u odnosima stranaka na štetu tužiteljice.

18. Pri tome sud nije propustio utvrditi da bi se radilo o situaciji na koju bi se odnosila utvrđenja iz presude „Potrošač“, naprotiv iz obrazloženja pobijane presude i svih okolnosti slučaja jasnim proizlazi da se na Ugovor u CHF sklopljen između stranaka primjenjuje citirana presuda Trgovačkog suda i to sa direktnim učinkom sukladno odredbi čl. 502. c ZPP po kojem je pitanju sudska praksa jednačena i ustaljena na razini sudova svih stupnjeva, te potvrđena kao ispravna odlukom Ustavnog suda U-III/5458/2021 od 30. lipnja 2022. u kojoj se Ustavni sud izjasnio o direktnom učinku osnovom citirane odredbe ZPP, ali i potrebi utvrđivanja činjenica u vezi informiranosti potrošača. U ovom je postupku udovoljeno svim tim uvjetima stoga su bez osnove tvrdnje tuženika o pogrešnoj primijeni odredbe čl. 502. c. ZPP u svezi sa odredbom čl. 138. a ZZP/09.

19. Tuženik je u pravu kada u žalbi tvrdi kako je pogrešno stajalište suda prvog stupnja da ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli dovodi do ništetnosti cijelog Ugovora jer se takvo stajalište ne podudara s recentnim odlukama VSRH Rev-820/23, Rev-274/24 i Rev-259/22 u kojima je na dopušteno pravno pitanje odgovoreno:

„Ugovor o kreditu može opstati i nije u cijelosti ništetan u slučaju ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pod uvjetom da je moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da one nisu postojale i da je time uspostavljena primjerena ravnoteža između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda, s druge.“

20. Neovisno od toga, pogrešno stajalište suda prvog stupnja nije bilo od utjecaja na zakonitost presude, posebno u odnosu na visinu dosuđene tražbine jer je tužbom zatražen iznos neosnovano stečene tražbine zbog promjene tečaja kao razlika između anuiteta prema tečaju na dan puštanja kredita u opticaj i tečaju na dan plaćanja sukladno čemu je vještak knjigovodstvene struke i izradio nalaz i mišljenje.

21. Stoga je pravilno sud usvojio tužbeni zahtjev temeljeći ga na nalazu i mišljenju vještaka knjigovodstvene struke iz kojeg proizlazi da je tužiteljica zbog promjene tečaja preplatila iznos upravo u visini koja je dosuđena. Tuženik je imao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka na koje je odgovoreno u dopunskom nalazu (u odnosu na negativne razlike), dok su prigovori na kojima ustraje u žalbi pravne naravi i bez utjecaja su na ispravnost nalaza vještaka, niti zahtijevaju njegovo očitovanje. Tuženik tako tvrdi da vještak nije odgovorio na pitanje o metodologiji obračuna razlike između početnog tečaja CHF (na dan isplate kredita) i tečaja na dan plaćanja pojedinih anuiteta. Na ovo valja odgovoriti kako je sud prvog stupnja dao zadatak vještaku koji se držao tog zadatka i izradio nalaz i nije njegovo da dovodi u pitanje odluku suda o pravilnosti zadatka. Stoga ni u ovom dijelu presuda ne trpi od ikakvih nedostataka koji bi utjecali na njezinu zakonitost, a metodologijom obračuna uzimajući u obzir početni tečaj CHF kroz cijelo vrijeme otplate postupa se sukladno ustaljenoj sudskoj praksi u otklanjanju nepoštenih učinaka odredbi koje su ugovorene uslijed tuženikovog postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Stoga su bez utjecaja žalbeni navodi o „pretvaranju kredita u kunski“, kao i oni vezani za primjenu početno ugovorene promjenjive kamatne stope budući zahtjev po ovoj osnovi nije bio predmetom spora, pa nije ni dosuđen.

22. Konačno pravilno je sud prvog stupnja otklonio tuženikov prigovor uračunavanja negativnih razlika ocjenjujući da u situaciji kada nije podnesen prigovor radi prijeboja, odnosno protutužba istom ne pripada pravo na ovu tražbinu. U odnosu na negativnu tečajnu razliku tuženik se upućuje na revizijsku odluku Rev-549/23 u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje kako sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama u situaciji kada nije istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP-a ili materijalno pravni prigovor prijeboja iz čl. 195. i čl. 196. ZOO-a odnosno ako nije podnesena protutužba.

23. Stoga je za zaključiti da je činjenično stanje u svemu pravilno utvrđeno i materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je tužiteljici dosuđen iznos od 9.085,65 eur sa zateznom kamatom koja teče od uplate svakog anuiteta u smislu odredbe čl. 1115. ZOO jer je sud pravilno utvrdio da je tuženik nepošteni stjecatelj. Žalbene tvrdnje da bi bio pošteni stjecatelj ne mogu se prihvatiti jer iz cijele kronologije događaja proizlazi da je tuženik nepošteno postupao u odnosu na tužiteljicu kao slabiju stranu i potrošača sklapajući Ugovor na njezinu štetu stoga se ne bi mogao ni u ovom segmentu promatrati na drugačiji način.

24. Nisu osnovani ni žalbeni navodi o nastupu zastare potraživanja i primjeni trogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe čl. 226. ZOO. Ovdje se radi o stjecanju bez osnove pa je u primjeni opći zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO. Rok je počeo teći pravomoćnošću odluke VTS Pž-6632/17 a to je bilo 14 lipnja 2018. i nije istekao do dana podnošenja tužbe 28. svibnja 2020. Sve navedeno sud je prvog stupnja pravilno utvrdio i primijenio materijalno pravo kada je odbio tuženikov prigovor zastare, pa je i u ovom dijelu žalba tuženika neosnovana.

25. Slijedom svega navedenog valjalo je odluku u pogledu glavne tražbine potvrditi sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP.

26. Odluka o parničnom trošku je ukinuta sukladno čl. 369. st. 1. ZPP te je u tom dijelu prema odredbi čl. 371. odlučeno da se glavna rasprava i postupak održi pred drugim sucem pojedincem koji će, osim o troškovima postupka, odlučiti meritornom presudom o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva.

U Rijeci 14. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Brankica Malnar