Poslovni broj Gž-779/2024-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i izvjestiteljice, Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽD, [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici, odvjetnici Ines Mošmondor iz Čakovca, protiv tuženika Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, (pravni slijednik iza Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Koturaška 47, Zagreb), zastupan po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Knezović i Partneri j.t.d. sa sjedištem u Zagrebu, Radnička cesta 54, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-95/2022-29 od 15. siječnja 2024. u sjednici vijeća održanoj 14. svibnja 2025. ,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-95/2022-29 od 15. siječnja 2024.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.405,57 eur sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

1.1. U točki II izreke naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.582,72 eur/11.924,26 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

3.Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP) nalazi u tome što presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. U žalbi navodi da se sud neosnovano pozvao na utvrđenja iz kolektivnog spora jer su ta utvrđenja primjenjiva jedino u postupku radi naknade štete, da nisu primjenjiva u postupku koji se vodi radi stjecanja bez osnove. U odnosu na tzv. test transparentnosti, tuženik je u odgovoru na tužbu detaljno obrazložio da su odredbe o valutnoj klauzuli jasne, razumljive i lako uočljive, pa tuženik upućuje na te točke odgovora na tužbu koje prvostupanjski sud nije odgovarajuće ocijenio. Čak i ako se prihvati zaključak prvostupanjskog suda da prilikom sklapanja ugovora nisu vođeni pojedinačni pregovori, tuženik ističe da je neprovođenje testa savjesnosti i poštenja i testa znatnije neravnoteže na štetu potrošača kao što je to učinjeno prvostupanjskom presudom, protivno praksi suda Europske unije.

3.1.Navodi da sukladno praksi Suda Europske unije u postupku u kojem se utvrđuje postoji li znatnija neravnoteža između prava i obveza ugovornih strana karakteriziraju dvije specifičnosti i to prva koja se odnosi na predmet procjene i druga da se ta odluka temelji na uspoređivanju ugovornih pozicija stranaka, odnosno na vrijednosnoj procjeni prava i obveze stranaka kako bi se utvrdilo je li, s obzirom na spornu ugovornu odredbu, ugovorna pozicija stranaka uravnotežena, pri čemu je jedan od kriterija načelo savjesnosti i poštenja. U odnosu na suprotnost savjesnosti i poštenju, tuženik ističe, da je ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja ako se u vrijeme njegova sklapanja nije dovoljno vodilo računa o legitimnim interesima potrošača odnosno njegovim legitimnim očekivanjima da ostvarivanje svrhe ugovora neće biti pretjerano otežano. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je propustio ocijeniti jesu li uvjeti ugovora o kreditu odgovarali uobičajenim legitimnim interesima potrošača, i to iz perspektive tog trenutka i okolnosti koje su u njemu vladale tada, jer nitko nije mogao naslutiti da će tečaj CHF u budućnosti naglo aplicirati. S obzirom na to da nije moguće predvidjeti kretanje tečaja neke valute u budućnosti, jer to ovisi o ponudi i potražnji na slobodnom tržištu, niti jedna okolnost utvrđena u ovom postupku ne upućuje na to da tužitelj ne bi pristao sklopiti ugovor o kreditu u situaciji da se o njemu pojedinačno pregovaralo.

3.2.Ukazuje na iskaz svjedokinje TD i tužitelja iz kojih proizlazi da je tužitelj imao odgovarajući stupanj informiranosti o posljedicama ugovaranja valutne klauzule. Konačno, tuženik naglašava da ugovor nije sklopljen na tužiteljevu znatniju štetu što je jedna od pretpostavki koje se kumulativno moraju ostvariti da bi se ugovorna odredba smatrala nepošteno ugovorenom i posljedično ništetnom. Tako, kada se uzme u obzir s jedne strane navedena glavnica kredita koja je iznosila 22.452,00 CHF, rok otplate kredita od 7 godina te činjenica da je predmetni ugovor bio bitno povoljniji od isto takvog ugovora u eurima kojeg je banka imala u ponudi, i druge iznose koje je tužitelj više platio zbog spornih odredbi, proizlazi da je riječ o odredbama koje nisu uzrokovale znatnu štetu.

3.3. Konačno, tuženik smatra da presuda nema razloga o tome zašto prvostupanjski sud nije prihvatio tužiteljev prijedlog za provođenje financijskog vještačenja, odnosno primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za takve kunske kredite i u predmetnom razdoblju. Navodi da Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje ZOO) izričito dozvoljava ugovaranje valutne klauzule i ugovaranjem valutne klauzule u konkretnom slučaju tužitelj i tuženik su dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno da je razvidno iz činjenice da je tuženik istovremeno imao u ponudi i kredite s valutnom klauzulom u različitim valutama, što znači da je tužitelj imao pravo izbora između više različitih kreditnih proizvoda tuženika. Tuženik ustraje kod prigovora zastare. Prigovara i tijeku zateznih kamata te smatra da bi zatezna kamata također trebala početi teći od dana pravomoćnog utvrđenja ništetnosti. Konačno, prigovara i odluci o parničnom trošku iz razloga što je odvjetnički bod vrednovan s 15,00 kn i za one radnje koje su poduzete prije 5. studenoga 2022., budući da se do tog dana primjenjivala Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika prema kojoj je vrijednost odvjetničkog boda iznosila 10,00 kn.

4. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev i obvezati tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba nije osnovana.

7. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa, tako da je presudu moguće ispitati.

8. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

9. U provedenom postupku je utvrđeno:

-da je između tužitelja i prednika tuženika 31. ožujka 2008. sklopljen ugovor o [broj kredita] na iznos od 22.452,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju prednika tuženika na dan korištenja kredita s ugovorenom kamatom od 6,50% godišnje, promjenjivom,

-da je javna bilježnica Jasenke Crnčec saslušana kao svjedokinja u bitnom iskazala da se ne sjeća ničeg vezano uz solemnizaciju konkretnog ugovora s tim da je uobičajeno da se strankama pročita ugovor i da se apostrofiraju bitni elementi ugovora kao što su iznos kredita , kamate, promjenjiva kamatna stopa , rok otplate i ovršna klauzula ,

- da je GD, djelatnica tuženika , saslušana kao svjedokinja, u bitnom iskazala da se tužitelja ne sjeća, ne sjeća se da li je strankama bila predočena odluka ili neki drugi dokument banke temeljem kojeg se određivala kamatna stopa, da je ugovor o kreditu bio unaprijed formuliran i načelno su se kod ugovaranja kredita prolazili sa strankama sve bitne stavke ugovora kao što su visina kredita, rok otplate i visina anuiteta.

-da je tužitelj saslušan kao stranka u bitnom je iskazao da je predmetni kredit uzeo za kupnju osobnog vozila za osobne potrebe i tražio je najpovoljniji proizvod i ponuđeni su mu krediti u različitim valutama uz napomenu da je kredit u CHF najpovoljniji s obzirom da je imao najmanju kamatnu stopu, s tim da su kod objašnjavanja promjenjive kamatne stope bil mu objašnjeni parametri koje on ne razumije, ali je rečeno da kamata ne može drastično rasti, a da može i padati, da mu nisu bili prezentirani nikakvi rizici vezani uz kredit u valuti CHF, niti razumije u potpunosti što znači da Hrvatska narodna banka neku valutu štiti a neku ne, da je i prije predmetnog kredita uzimao neki kredit ali nije siguran je li raniji kredit imao valutnu klauzulu,

-da je sudska vještakinja Slađena Srnec, mag.oec. u svom nalazu i mišljenju navela da neto preplata tužitelja u odnosu na početni tečaj iznosi 4.405,57 eur/33.193,94 kn, a predstavlja razliku između 4.432,62 eura/33.397,73 kn pozitivnih i 27,95 eur/203,79 kn negativnih tečajnih razlika.

10.Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja zaključuje da je odredba ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita i otplata kredita vežu za valutu CHF ništetna. Naime, sud prvog stupnja utvrđuje da je tuženik kao poslovna banka povrijedio prava tužitelja kao potrošača, tj. korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost takve odredbe, time da odluka suda donesena u svrhu zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, 14/19 – dalje ZZP) obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je propisano odredbom čl. 118. ZZP-a.

11.Zbog toga utvrđeni iznos koji je tužitelj platio više zbog toga što je glavnica kredita i otplata kredita bila vezana uz valutu CHF, tuženik je stekao bez osnove te je naloženo tuženiku da navedeni iznos vrati tužitelju, odnosno da mu naknadi vrijednost postignute koristi ostvarene zbog više plaćenih anuiteta što je sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a.

12.Vezano za prigovor zastare sud prvog stupnja utvrđuje da je odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno odlučeno da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna. Zbog toga se primjenjuje novi zastarni rok od pet godina počevši od 15. lipnja 2018. Kako je tužba podnesena 18. ožujka 2021., proizlazi da je ista podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe čl. 225. ZOO-a.

13.Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo.

14.Naime, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Addiko Bank d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31 prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 81., 82.. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03;dalje ZZP/03 ) do 6. kolovoza 2007., a nakon toga protivno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 - dalje: ZZP/07).

15.Pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa se tužitelj u ovom postupku mogao pozvati na sadržaj odluke radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan tu odluku uzeti u obzir.

16.Suprotno tvrdnji tuženika prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi dokaze na okolnosti da li je ugovorna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva i je li se pojedinačno pregovaralo, te uzrokuje li odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa za zaštitu potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se radi u konkretnom slučaju.

17.U ovom postupku dopušteno je dokazivati da se o ugovornoj odredbi koja je u ovom postupku utvrđena ništetnom pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, upravo stoga što takva utvrđenja nisu bila predmetom raspravljanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da su tužitelju prilikom ugovaranja kredita, iznesene činjenice o spornoj ugovornoj odredbi te obavijesti o rizicima i posljedicama iste odredbe koje utječu na njegovu novčanu obvezu tijekom trajanja ugovora te da bi unatoč tome potrošač pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu. Tuženik je tijekom postupka na navedene okolnosti da se pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama predložio saslušanje GD, zaposlenice tuženika, međutim ova svjedokinja u svojem iskazu u bitnome navodi da se ne sjeća tužitelja, niti postupka sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, pa je sud prvog stupnja osnovom toga utvrdio da tužitelj o navedenom nije pregovarao, niti je informiran o svim bitnim parametrima. Konačno, tužitelj saslušan kao stranka je iskazao da mu nisu prezentirani nikakvi rizici vezano uz kredite u valuti CHF.

18.Takav dokaz ne predstavlja ni činjenica da je ugovor o kreditu solemniziran. Navedeno iz razloga što javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu koji je solemnizirao niti je imao takva zakonska ovlaštenja, a što potvrđuje i javna bilježnica Jasenka Crnčec saslušana kao svjedok.

19.Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 31. ožujka 2008. u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula. Ništetni dio obveze ima se smatrati da nikad nije postojao, tako da ne može imati utjecaj u odnosu na potrošača s posljedicom uspostave činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedene odredbe nisu ni postojale.

20.Tuženik u žalbi ustraje kod tvrdnje da nije ugovoren kredit sa fiksnim tečajem CHF, kao što i proizlazi iz sadržaja istog. Međutim, kako je ugovaranje valutne klauzule utvrđeno ništetnim, proizlazi da ništetnošću nije zahvaćen samo početni tečaj CHF, pa je sud prvog stupnja pravilno obvezao tuženika na isplatu iznosa čija visina između stranaka nije sporna.

21.Žalbeni navodi kojima se tuženik poziva na zakonom dopušteno ugovaranje valutne klauzule nisu od utjecaja na pravilnost zaključka o nepoštenoj ugovornoj odredbi. To iz razloga jer za razrješenje konkretnog spora nije odlučno što je legitimno pravo banke u ugovorima o kreditu ugovarati valutnu klauzulu, već je odlučno da je tužitelj trebao biti upoznat s eventualnim kretanjem tečaja određene valute. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelju prije sklapanja predmetnog ugovora dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporene ugovorne odredbe na određivanje njegove novčane obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu.

22.Pravilno je pravno shvaćanje suda prvog stupnja vezano za prigovor zastare jer u odnosu na istaknuti prigovor Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je pravno shvaćanje u odluci tog suda Rev-2245/2017.

23.Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek u trenutku pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (14. lipnja 2018.) i prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

24.Prema tome, vezano za istaknuti prigovor zastare, podnošenjem kolektivne tužbe Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva i zastara počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu tužbe, dakle 14. lipnja 2018. u odnosu na odredbu ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula, pa tužba podnesena 18. ožujka 2022., podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina za sva potraživanja.

25.Također činjenica da je kredit isplaćen, ne znači da je tužitelj izgubio pravni interes i pravo na utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora ništetne. Naime, pravni interes i pravo na utvrđenje proizlazi iz navoda same tužbe da dug tuženika nije podmiren, a tužitelj postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu. Kako je provedenim vještačenjem, utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredaba preplatio tuženiku na ime ugovorene tečajne razlike iznos od 4.405,57 eur, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st 1. ZOO-a kada je obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa tužitelju.

26.Pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbu čl. 1115. ZOO/05 kada je obvezao tuženika na plaćanje zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa.

27.Naime, i po mišljenju ovog suda tuženik je nepošteni stjecatelj kakvim ga je očito ocijenio prvostupanjski sud, a to imajući u vidu da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći se u istima ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu, na način da je ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 96. i 97. ZZP/07.

28.S tim u vezi treba navesti da se odredba čl. 502. c ZPP-a prema njezinom zakonskom tekstu, do izmjene, odnosila na parnice radi naknade štete. Naime, odredbom čl. 106. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 70/19; dalje ZID ZPP/19 ) izmijenjen je čl. 502. c ZPP-a na način da su iza riječi " naknade štete " dodane riječi "ili isplate". ZID ZPP/19 stupio je na snagu 1. rujna 2019. i prema prijelaznim i završnim odredbama, čl. 106. primjenjuje se na predmete u kojima je tužba podnesena nakon 1. rujna 2019., kao dana stupanja na snagu. (čl. 117. st. 1. ZID ZPP/19). Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 18. ožujka 2022., izmijenjena odredba čl. 502. c ZPP-a primjenjuje se na konkretan postupak, dakle i na isplatu. Stoga su navodi tuženika neosnovani.

29.Točan je žalbeni navod tuženika da je potrošač, u konkretnom slučaju tužitelj, imao mogućnost raskida ugovora, međutim takva zakonska mogućnost ne daje spornim odredbama o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu karakter poštenih odredbi u smislu ZZP-a.

30.Stoga, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu, odnosno da je isključivo on isti predložio prema unificiranom unaprijed pripremljenom sadržaju, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj, zbog čega u smislu članka 1111. i članka 1115. ZOO/05 mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetne odredbe, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

31.Jednako tako, odluka o parničnom trošku rezultat je pravilne primjene odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a i odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22).

32.Neosnovano tužitelj osporava odluku suda prvog stupnja u dijelu koji se odnosi na troškove postupka. Naime, trošak zastupanja odvjetnika je odmjeren pravilnom primjenom Tbr. 48. st. 3. Tarife prema kojoj kad sud odlučuje o naknadi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

33.Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci, 14. svibnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Milena Vukelić Margan