REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6029/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Lauri Crnić Klapšić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Andreja Srednoselec Pintarić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Pintarić i Srednoselec Pintarić d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, koje zastupaju generalni punomoćnici-odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, prema generalnoj punomoći Su-1400/19, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 7. svibnja 2025. u prisutnosti tužitelja osobno i zamjenika njegove punomoćnice Ninoslava Pintarića, odvjetnika, i zamjenice punomoćnika tuženika RG, odvjetničke vježbenice, 14. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se nišavim odredbe Ugovora o kreditu broj: 029-50-2643178, potvrđen kod javnog bilježnika Vlasta Podgajski, Zabok, M. Gupca 70, pod poslovnim brojem:

Ou-78/05 dana 28.01.2005., kojeg su sklopili tužitelj BG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao Korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb (Grad Zagreb), Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao Kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita u z korištenje valutne klauzule vezane za CHF (švicarski franak).

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb (Grad Zagreb), Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 isplatiti tužitelju ŽG, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 884,19 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom i to:

- na iznos od 0,10 eura od 01.11.2008.,

- na iznos od 3,25 eura od 01.01.2009.,

- na iznos od 5,52 eura od 01.02.2009.,

- na iznos od 6,55 eura od 01.03.2009.,

- na iznos od 3,78 eura od 01.04.2009.,

- na iznos od 4,32 eura od 01.05.2009.,

- na iznos od 0,63 eura od 01.12.2009.,

- na iznos od 3,22 eura od 01.01.2010.,

- na iznos od 6,90 eura od 01.02.2010.,

- na iznos od 6,06 eura od 01.03.2010.,

- na iznos od 11,06 eura od 01.04.2010.,

- na iznos od 10,10 eura od 01.05.2010.,

- na iznos od 11,96 eura od 01.06.2010.,

- na iznos od 27,96 eura od 01.07.2010.,

- na iznos od 24,66 eura od 01.08.2010.,

- na iznos od 34,73 eura od 01.09.2010.,

- na iznos od 31,25 eura od 01.10.2010.,

- na iznos od 25,65 eura od 01.11.2010.,

- na iznos od 37,46 eura od 01.12.2010.,

- na iznos od 52,46 eura od 01.01.2011.,

- na iznos od 41,84 eura od 01.02.2011.,

- na iznos od 45,56 eura od 01.03.2011.,

- na iznos od 40,82 eura od 01.04.2011,

- na iznos od 41,67 eura od 01.05.2011.,

- na iznos od 406,68 eura od 01.06.2011.,

pa do 31.07.2015. prema čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015., pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb (Grad Zagreb), Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 isplatiti tužitelju ŽG, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 1.037,45 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom i to:

- na iznos od 4,81 eura od 01.12.2008.,

- na iznos od 8,06 eura od 01.01.2009.,

- na iznos od 9,43 eura od 01.02.2009.,

- na iznos od 5,34 eura od 01.03.2009.,

- na iznos od 6,09 eura od 01.04.2009.,

- na iznos od 0,85 eura od 01.12.2009.,

- na iznos od 4,26 eura od 01.01.2010.,

- na iznos od 9,05 eura od 01.02.2010.,

- na iznos od 7,87 eura od 01.03.2010.,

- na iznos od 14,21 eura od 01.04.2010.,

- na iznos od 12,90 eura od 01.05.2010.,

- na iznos od 15,11 eura od 01.06.2010.,

- na iznos od 34,90 eura od 01.07.2010.,

- na iznos od 30,63 eura od 01.08.2010.,

- na iznos od 42,82 eura od 01.09.2010.,

- na iznos od 38,02 eura od 01.10.2010.,

- na iznos od 31,01 eura od 01.11.2010.,

- na iznos od 44,66 eura od 01.12.2010.,

- na iznos od 61,77 eura od 01.01.2011.,

- na iznos od 49,05 eura od 01.02.2011.,

- na iznos od 52,94 eura od 01.03.2011.,

- na iznos od 46,76 eura od 01.04.2011.,

- na iznos od 47,19 eura od 01.05.2011.,

- na iznos od 459,64 eura od 01.06.2011.,

pa do 31.07.2015. prema čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 31.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev za isplatu daljnjeg iznosa, preko dosuđenog u točkama II. i III. izreke do iznosa od 4.406,40 EUR, odnosno za iznos od 2.484,76 EUR sa pripadajućim kamatama.

V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb (Grad Zagreb), Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju ŽG, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], naknadi parnične troškove u iznosu od 1.887,50 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 14. svibnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. U tužbi tužitelj navodi da je kao korisnik kredita sklopio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj: 029-50-2643178, potvrđen kod javnog bilježnika Vlasto Podgajski, Zabok, M. Gupca 70, 28.01.2005. pod poslovnim brojem: Ou-78/05, u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 24,200.00, po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja i ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj ukazuje kako je, povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača -korisnika kredita, u pravnoj stvari tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv tuženih banka (među kojima se nalazio i ovdje tuženik presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-6632/17, od 14.06.2018., potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/12, od 04.07.2013. u dijelu, u kojem je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008., povrijedio kolektivne interese potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81, čl. 82 i čl. 90 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.1. Dalje tužitelj upućuje da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev- 2221/18 od 03. rujna 2019., odbijena revizija tuženika protiv gornje drugostupanjske presude kao neosnovana (toč. II izreke navedene revizijske presude). Predmetni Ugovor o kreditu je sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, radi se o standardno formuliranom ugovoru, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Prema odredbi čl. 81 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. I u predmetnom Ugovoru o kreditu je sadržana nepoštena/ništetna ugovorna odredba, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a tuženik nije na adekvatan i transparentan način informirao tužitelja da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro (dapače, tužitelj je upravo od strane tuženika upućena na sklapanje kredita u valuti CHF, kao za nju najbolju opciju), usprkos tome što je priroda i specifičnost valute švicarski franak bila poznata tuženiku, ali ne i tužitelju, koja kao prosječan potrošač ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem i nije bila svjesna rizika kojeg preuzima, odnosno, nije mogla znati za mogućnost aprecijacije valute CHF u odnosu na kunu, kao što nije mogla ni procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje je odredba o valutnoj klauzuli u CHF mogla imati za njene financijske obveze.

1.2. Nadalje tužitelj navodi da je odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19), a identična je i odredba čl. 138.a (ranijeg) Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09), propisana obvezujuća snaga sudske odluke, donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, za ostale sudove u postupcima koji potrošač osobno pokrene zbog postupanja tuženika. Imajući u vidu ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, tužitelj smatra da ima pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog primjene valutne klauzule. Naime, tuženik je za cijelo vrijeme trajanja kredita obračunavao tužitelju anuitete u kunama, uz primjenu enormnog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu i time stekao nepripadnu imovinsku korist. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22-nastavno ZOO), u slučaju ništetnosti ugovora/ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora/ugovorne odredbe. Nadalje, sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok odredba stavka trećeg istog članka Zakona određuje da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, s time da je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti tužitelju i zatezne kamate na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO-a).

1.3. Slijedom navedenog, tužitelj tvrdi da je gore opisanim jednostranim i protupravnim postupanjem tuženik stekao, bez ikakvog temelja u sklopljenom pravnom poslu odnosno ugovoru, nepripadnu imovinsku korist za koji iznos je umanjena imovina tužitelja. Ujedno, tužitelj predlaže da se utvrdi da su ništetne odredbe, odnosno dijelovi odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule. Sukladno odredbi čl. 502c Zakona o parničnom postupku fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Riječ je u konkretnom slučaju, dakle o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni.

1.4. Nadalje, i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Vrhovni sud RH je u odluci od 20.03.2018. broj Rev-2245/17-2 zauzeo stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018. Do dana podnošenja ove tužbe nije istekao rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima , u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

1.5. U konkretnoj situaciji tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno korist na osnovu razlike u tečaju CHF. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćene razlike koja proizlazi iz razlike između tečaja zbog ništetnih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi je vraćanje preplaćenih iznosa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima od dana stjecanja do isplate. Konačno specificiranim tužbenim zahtjevom u podnesku od 2. svibnja 2025. (list 109-112 spisa) predlaže sudu utvrditi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 029-50-2643178 u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (švicarski franak) kao i isplatu iznosa od 884,19 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose te iznosa od 1.037,45 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose, a kako je to pobliže navedeno u izreci presude i sve uz naknadu parničnih troškova sa kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženik ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita, tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznosu anuiteta izražen u CHF. Također, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem kojih je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva.

2.1. Tuženik ističe da je tužitelju bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Tužiteljev ugovor nije bio tzv. "uzmi ili ostavi", već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR što je većina potrošača i činila. U tom smislu tuženik ukazuje i na stav Vrhovnog suda istaknutog u odluci Revt-249/14.

2.2. Tuženik još ističe da valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaruje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valuti što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Nadalje, uvažavajući zahtjev iz odredbe čl. 98. ZZP-a (2007), prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužitelj:

-imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu;

-dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu. Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. Tuženik još prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare te predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama.

3. Sud je tijekom postupka proveo po strankama predložene dokaze pročitavši kompletnu spisu priloženu dokumentacije i to: presliku Ugovora o kreditu (list 9-13 spisa), otplatnog plana (list 15-23 spisa), prijepisa knjigovodstvene kartice (list 24-28 spisa), presliku Promotivnih uvjeta za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila marke Renault, u suradnji s tvrtkom "Renault Nissan Hrvatska" d.o.o. (list 41-46 spisa), a provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. (list 58-69 spisa) te je saslušan tužitelj (list 113-114 spisa), a izvršen je uvid i u priležeću sudsku praksu (list 80-92 i 101-108 spisa). Drugih dokaza stranke nisu predlagale niti ih je sud izvodio, pa je glavna rasprava zaključena.

4. Na temelju tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev kako je konačno postavljen osnovan, a budući se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe, o tome je valjalo meritorno odlučiti, pa je povučeni dio zahtjeva odbijen kao neosnovan (toč. IV. izreke).

5. Nesporno je da su tužitelj i tuženi zaključili 27.1.2005. Ugovor o kreditu 029-50- 2643178, s namjenom kupnje vozila, u iznosu od 24.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja, na rok otplate od 84 mjeseca, uz redovnu kamatnu stopu od 5,85% godišnje, promjenjivu, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu.

6. U svom iskazu na ročištu 7.5.2025. (list 113-114 spisa) tužitelj je u bitnom izjavio da mu je kredit bio potreban za kupnju auta za osobne potrebe, a ne za nikakve poslovne jer nije vlasnik obrta ni član trgovačkog društva. Naveo je da je sve informacije dobio u auto salonu i nije išao u banku, vezano za kredit te da mu nitko nije objasnio ništa o riziku takvog kredita. Iskazao je i da je anuitete plaćao odlaskom u FINA-u, a zatim odlaskom u banku. Naveo je i da su anuiteti porasli otprilike 100,00 eura i da je to prije znao sigurno se ne bih odlučio za taj kredit. Iskazao je i da mu nije ponuđen kredit u drugoj valuti.

7. Sud ocjenjuje vjerodostojnim iskaz tužitelja jer je iskren, životno uvjerljiv i logičan, a sud nije našao u držanju tužitelja tijekom iskazivanja da bi bilo što izmišljao ili netočno prikazivao, pa mu i zato vjeruje.

8. Nije sporno da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su, između ostalih banaka i ovdje tuženik, u razdoblju od 2004. do 31.12.2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9. Nije sporno niti to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) 3. rujna 2019.donio presudu i rješenje poslovni broj Rev-2221/18, kojima je odbio kao neosnovane revizije tuženika i drugih banaka protiv drugostupanjske odluke u kolektivnom sporu u dijelu kojim je utvrđeno da su tuženik i ostale banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP)

10. Shodno izloženom, sumarno, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III- 2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

11. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

12. Učinci odluka suda o tužbama za zaštitu kolektivnih interesa su obvezujući za ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu, sukladno članku 502c ZPP-a.

13. Prvenstveno treba navesti da je sporni ugovor zaključen 27. siječnja 2005., dakle prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima iz 2005. (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21,114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO/05). Prema tome, u konkretnoj se situaciji primjenjuje Zakon o obveznim odnosima iz 1991. (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 394, 7/96 i 112/99, dalje: ZOO/91), pa je i pravilna terminologija ništavost, a ne ništetnost.

14. Odredbom čl. 210.st.1. ZOO/91 propisano je kada dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu, odnosno ako vraćanje imovine nije moguće, dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Nadalje, čl. 214. ZOO/91 propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom izloženih razloga, ovaj sud prihvatio je stav tužitelja da se radi o ništavosti dijela odredaba Ugovora o kreditu, a kako je to odlučeno u točci I. izreke ove presude.

15. Radi utvrđenja visine preplaćenih anuiteta radi promjene tečaja izvedeno je financijsko vještačenje. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja od 30.10.2024. (list 58-69 spisa) proizlazi da je tužitelj 27.01.2005. sklopio Ugovor o kreditu broj: 029-50-2643178 s kreditorom Raiffeisenbank Austria d.d.,. te da je kredit isplaćen 02.02.2005. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, koja je iznosila 5,85% godišnje. Otplata se odvija u jednakim mjesečnim anuitetima na rok otplate od 84 mjeseca. Dospijeće prvog anuiteta, prema inicijalnom otplatnom planu, bilo je 31.03.2005. u iznosu od 351,79 CHF što je na dan isplate kredita iznosilo 1.703,62 kn, a sljedećih anuiteta svakog zadnjeg dana u mjesecu. Tužitelj je 03.05.2011. prijevremeno otplatio kredit.

15.1. Vještak je napomenuo da je ugovoreno plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća (čl. 7. Ugovora o kreditu), dok na otplatnom planu se navodi da je otplata po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. Uvidom u Prijepis knjigovodstvene kartice po kreditu razvidno je da je kreditor anuitete obračunavao u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća, stoga je i vještak u svom obračunu koristio ugovoreni tečaj na dan dospijeća. Na temelju spisu dostupne dokumentacije, vještak je uvidom u dostavljeni Ugovor o kreditu te Prijepis knjigovodstvene kartice po kreditu, ustanovio da su se u promatranom razdoblju promjene kamatnih stopa kretale kako slijedi:

5,85% godišnje do 31.10.2007.,

6,45% godišnje do 30.04.2008.,

6,75% godišnje do 28.02.2009.,

7,75% godišnje do prijevremene otplate kredita.

15.2. Ujedno je u razdoblju od početka otplate kredita do dana prijevremene otplate kredita, tečaj CHF oscilirao te vrijednosti, koje su predstavljale iznos, koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, predstavljaju preplatu korisnika kredita. Obzirom da je u utuženom razdoblju službena valuta u RH bila kuna, dok je na dan izrade vještačenja službena valuta euro, vještak je inicijalno, informativno, sve izračune izvršio u valuti koja je bila izvještajna i obračunska te u kojoj su izvršena plaćanja u utuženom razdoblju. Nadalje, vještak je iznose utvrđene u izvještajnoj valuti u utuženom razdoblju preračunao u službenu valutu RH na dan izrade vještačenja, primjenom odredbi čl. 7. i 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22) kao i primjenom fiksnog tečaja konverzije kune u euro temeljem Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 85/2022) koji iznosi 7,53450 kuna za jedan euro. Izračun pozitivnih razlika u iznosu anuiteta po mjesecima i godinama u odnosu na obveze na dan isplate kredita, a zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita kao i izračun svakog pojedinačnog iznosa u EUR primjenom tečaja konverzije HRK u EUR (1 EUR = 7,534500) dan je u tabeli na listu 3-5 nalaza i mišljenja. U razdoblju otplate kredita zbog promjene tečaja na više tijekom utuženog razdoblja, tužitelj je više platio iznos od 884,19 EUR.

15.3. U nastavku je na temelju izračuna prikazanih u Tabeli 1, dan izračun zateznih kamata po svakom ukupno preplaćenom mjesečnom iznosu zbog rasta tečaja po mjesecima i ukupno u Tabeli 3 (detaljan izračun po razdobljima se daje u Prilog 1). U Tabeli 2 dan je pregled stopa zateznih kamata, koje su korištene za izračune. Prilikom izračuna, korištene su odredbe Uredbe o visini stope zatezne kamate, odredbi ZOO i Zakona o kamatama. Temeljem navedenog, pri izračunu su korištene odredbe o visini stope zatezne kamate za period od 23.03.2005. do 31.12.2007., sukladno odredbama Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04) po stopi od 15% godišnje. Za period od 01.01.2008. nadalje zakonska zatezna kamata se određuje temeljem ZOO i Zakona o kamatama, odnosno (ZOO NN 35/05) po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena te (ZOO NN 78/15) na temelju prosječne kamatna stopa na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima za referentno razdoblje uvećano za 3%. Od 1. siječnja 2023. godine temelj za izračunavanje visine zatezne kamate je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja. Primjenom prethodno prikazanih kretanja stopa zateznih kamata u nastavku je dana rekapitulacija izračuna svakog pojedinačno više plaćenog iznosa od dana plaćanja do dana izrade vještačenja, dok je detaljan izračun po kamatnim razdobljima dan u prilogu. Zatezne kamate, na preplaćene mjesečne iznose zbog promjene tečaja iznad tečaja, koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate za razdoblje do izrade financijskog vještačenja iznose 1.037,45 EUR. Na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak je dao mišljenje na postavljeni zadatak:

Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do prijevremene otplate kredita nije mogao mijenjati tečaj na štetu tužitelja: 15.4. Visina potraživanja, koja proizlazi iz pozitivne razlike između tečaja za valutu CHF, primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u utuženom razdoblju, iznosi ukupno 884,19 EUR. Zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu promjene tečaja za otplatu iznad tečaja, koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana izrade financijskog vještačenja ukupno iznose 1.037,45 EUR. Na temelju prethodno navedenog ukupno potraživanje tužitelja po osnovu više plaćenih mjesečnih iznosa zbog promjene tečaja uvećano za zatezne kamate do dana izrade financijskog vještačenja iznosi 1.921,64 EUR.

16. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ocjenjujući ga vjerodostojnim jer je izrađen razumljivo, objektivno i stručno, tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka, već je naveo da je zadatak vještaka pogrešno određen jer da namjera ugovornih stranaka nije bila ugovaranje kunskog kredita sa fiksnom kamatom. Takav prigovor tuženika nije prihvaćen kao osnovan jer je u konkretnoj situaciji utvrđeno da je odredba predmetnog Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valuta, ništava, pa je sukladno takvom utvrđenju i određen zadatak vještaku, a vještak je u nalazu i mišljenju u svemu ispunio zadatak suda.

17. S obzirom da je sud u ovom postupku utvrdio da je ništava odredba predmetnog Ugovora u dijelu u kojemu je ugovorena valutna klauzula, to je tuženik u utuženom razdoblju bez osnove obračunavao i naplaćivao veće anuitete od onih na koje je imao pravo te da je u utuženom razdoblju tužitelju naplatio više od ugovorenog iznosa, kako je to utvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka, odnosno bez pravne osnove.

18. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev te naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznose pobliže naznačene u izreci, a na temelju odredbe članka 210. ZOO/91. Sud je tužitelju dosudio zakonske zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate ( čl.214. ZOO/91) s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa i tečaja valute rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio, iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

19. Kamate su dosuđene za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i konačno od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. dosuđena je sukladno Zakonu o izmjenama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 114/22) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22) te od 30. prosinca do isplate sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narode novine broj 155/2023).

20. Tuženik se protivio preinaci kao u podnesku tužitelja od 2. svibnja 2025., a kako je istim podneskom zahtjev smanjen, tuženik se protivio i djelomičnom povlačenju te zahtijevao naknadu troškova za povučeni dio. Prvenstveno valja naglasiti da sniženje zahtjeva ne predstavlja preinaku jer nije došlo do promjene istovjetnosti zahtjeva, povećanja zahtjeva ili isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći, niti se tuženik sniženju zahtjeva može protiviti kao preinaci (čl. 191.st.3. ZPP). Međutim, sve i da je tome tako, tuženiku treba skrenuti pažnju na Zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Su IV162/2021 od 26. studenog 2021., koji glasi:“ U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.“ Međutim, kako je za povlačenje tužbe potreban pristanak tuženika, a isti se protivio djelomičnom povlačenju, valjalo je daljnji zahtjev, prema onome kako je postavljen u tužbi u iznosu od 4.406,40 EUR, dakle za iznos od 2.484,76 EUR (4.406,40-1.921,64=2.484,76) s pripadajućim kamatama odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u izreci pod točkom IV.

21. Konačno, prigovor zastare potraživanja nije osnovan. To stoga što je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012., povodom koje je donesena presuda broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. zastara prekinuta u smislu odredbe članka 241. ZOO-a, pa zastara nakon prekida počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru prema čl. 245. st. 1. ZOO-a. Imajući u vidu da je predmetna presuda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. i da je tužba u ovom predmetu podnesena 10.6.2023. (dakle protekom vremena od 4 godine, 11 mjeseci, 3 tjedna i 6 dana) i to je očito da nakon prekida zastare do podnošenja ove tužbe nije proteklo onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru, odnosno nije proteklo 5 godina, koji rok valja u konkretnoj situaciji primijeniti (čl. 371. ZOO/91), a što znači da zastara nije nastupila.

22. Odluka o parničnim troškovima se temelji na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23; dalje: OT). Kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu sa konačno postavljenim zahtjevom, priznat mu je trošak kako slijedi:

-za sastav tužbe 200,00 € (Tbr. 7. t. 1. OT),

-za pristup na ročišta 5.9.2024. i 7.5.2025. po 200,00 € za svako (Tbr. 9.t.1. OT),

-za sastav podnesaka od 28.8.2024. i 2.5.2025. od po 200,00 € za svaki (Tbr.8. toč.1. OT),

-za sastav podnesaka od 7.10.2024., 22.11.2024. i 13.12.2024. po 50,00 € za svaki što ukupno iznosi 1.150,00 €, a uvećano za 25 % po osnovi PDV iznosi 1.437,50 € te uvećano za troškove plaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 450,00 € (l-53 i 94 spisa), ukupno dosuđeni troškovi iznose 1.887,50 €. Tužitelj ima pravo na zatražene zakonske zatezne kamate na dosuđeni trošak od presuđenja, po odredbi čl. 151.st.3. ZPP-a i po stopi iz čl. 29.st.2. ZOO-a. Tužitelju nije priznat kao potreban u smislu čl. 155. ZPP-a zatraženi trošak sudskih pristojbi za tužbu i presudu obzirom je postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenuo tužitelj kao potrošač pozivom na utvrđenja iz presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa je u skladu s odredbom čl. 11. tč. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj: 118/18, 51/23) tužitelj oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi te stoga taj trošak nije ni nastao.

23. Tuženik je izgubio spor, pa je njegov zahtjev za naknadu troškova odbijen kao neosnovan. Kao što je to naznačeno u točkama 4. i 20. obrazloženja, za dio zahtjeva za koji je tužitelj svoj zahtjev snizio u odnosu na prvotno postavljen, isti je odbijen kao neosnovan, međutim, ocjena je ovog suda da u odnosu na dio zahtjeva, koji je povučen, nije nastao poseban trošak i u tom smislu valja imati na umu brojnu sudsku praksu u istovjetnim predmetima, poglavito odluku najvišeg suda u Republici Hrvatskoj Rev-1249/2021-2 od 1. ožujka 2022., kojom se ukazuje na potrebu vođenja računa o tome jesu li, prema tarifnom razredu s obzirom na vrijednost predmeta spora, nastali posebni troškovi. Budući je u konkretnoj situaciji, sniženjem zahtjeva, isti ostao u istom tarifnom razredu, tuženik nema pravo na naknadu troškova, pa je stoga odlučeno kao u izreci pod točkom V.

Zagreb, 14. svibnja 2025.

S u d a c:

Laura Crnić Klapšić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda i rješenje objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude i rješenja, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude i rješenja, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda i rješenje objavljuje.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika