REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

.

Poslovni broj: P-4469/2020-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Goranu Goluži, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Enveru Vučetiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, zastupanog po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 1. travnja 2025. godine, u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Jasmina Jusufhođića, odvjetnika iz Zagreba i Vedrane Maršić, zamjenice Općinskog državnog odvjetnika u Zagrebu, dana 14. svibnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja ZB koji glasi: „Utvrđuje se da je tužitelj ZB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] dosjelošću stekao pravo vlasništva nekretnine – trosobnog stana u [adresa], izgrađenog na k. č. broj [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], 4 kat, stan broj 77 površine 78,19 m2 u [adresa], koji se sastoji od 3 sobe, kuhinje, kupaonice, nužnika, predsoblja, degažmana, hodnika, izbe, lođe te zajedničkih dijelova i uređaja zgrade, šifra stana: 55310890007, šifra zgrade 595 94, kao posebnog dijela nekretnine u stambenoj zgradi u [adresa] u [adresa] sagrađenoj na kč. br. [katastarska čestica], po novoj izmjeri čest.br. 4976 k. o. [katastarska općina] pa je tužena REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587 dužna trpjeti da se u zemljišnim i drugim javnim knjigama izvrši uknjižba prava vlasništva tužitelja na predmetnom posebnom dijelu nekretnine."

II. Odbija se zahtjev tužitelja ZB za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

III. Nalaže se tužitelju ZB isplatiti tuženiku Republici Hrvatskoj trošak parničnog postupka u iznosu od 900,00 eur, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 16. rujna 2020. godine navodi da je u mirnom i nesmetanom posjedu nekretnine - trosobnog stana u [adresa], i to stana broj 77 na 4 katu, koji se sastoji od 3 sobe, kuhinje, kupaonice, nužnika, predsoblja, degažmana, hodnika, predprostora i lođe površine 78,19 čm kao posebnog dijela nekretnine u stambenoj zgradi u [adresa] u [adresa], sagrađenoj na kč. br. [katastarska čestica], po novoj izmjeri čest.br. 4976 k. o. [katastarska općina], još od 1994. godine. Tužitelj ističe da je tuženik predmetnu nekretninu stekao temeljem Ugovora o zamjeni nekretnina sklopljenog između tuženika i Klanac Ante i Klanac Ane, klasa: 406-01/97-10/7 sa mišljenjem Državnog pravobranitelja RH od 18.02.1997. godine. Tužitelj nadalje navodi da mu je kao osobi koja je znatno doprinijela obrani Republike Hrvatske u Domovinskom ratu, na prijedlog Načelnika Ministarstva obrane Glavni stožer HV, generala Zbora Janka Bobetka od 28.12.1993. godine, Ministarstvo obrane, temeljem naloga ministra UB, dodijelilo predmetni stan u [adresa]. Naime, sukladno navedenom, temeljem čl. 7. st. 1. u vezi s čl. 3. st. 5. Zakona o privremenom korištenju stanova (NN br. 66/91), članka 4. Pravilnika o upravljanju stambenim fondom u vlasništvu RH, Ministarstvo obrane, Stambena komisija, donosi rješenje 3.02.1994. godine i dodjeljuje predmetni stan u [adresa], na privremeno korištenje. Sukladno Odluci o prodaji stanova u vlasništvu Republike Hrvatske, kojima upravlja Ministarstvo obrane (NN br. 89/95), tužitelj navodi da je podnio zahtjev za otkup stana u [adresa], ispunjavajući sve potrebne uvjete predviđene zakonom, Odlukom o prodaji stanova u vlasništvu Republike Hrvatske kojima upravlja Ministarstvo obrane (NN 89/95) te Naputku o provedbi Odluke o prodaji stanova u vlasništvu RH, kojima upravlja Ministarstvo obrane od 12.12.1995. godine. Komisija Ministarstva obrane donijela je odluku kojom se odobrava otkup stana tužitelju, no iz tužitelju nepoznatih razloga, unatoč postojanju odluke, ista mu nije nikad dostavljena. Tužitelj ističe da od 28.02.1994. godine živi u predmetnom stanu te da se višekratno obraćao tuženiku sa zahtjevom da mu se dostavi rješenje Stambene komisije Ministarstva obrane RH kojim je odlučeno po njegovom zahtjevu za otkup stana, no od tuženika nikada nije dobio odgovor. Kako je tužitelj, kako navodi, više od 20 godina u zakonitom, istinitom i poštenom posjedu predmetne nekretnine i nitko ga nije smetao u posjedu iste, a tužitelj nema ispravu podobnu za upis svog prava vlasništva predmetne nekretnine, tužitelj predlaže da sud presudom utvrdi da je tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva nekretnine – trosobnog stana u [adresa], izgrađenog na k. č. broj [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], 4 kat, stan broj 77 površine 78,19 m2 u [adresa], koji se sastoji od 3 sobe, kuhinje, kupaonice, nužnika, predsoblja, degažmana, hodnika, izbe, lođe te zajedničkih dijelova i uređaja zgrade, šifra stana: 55310890007, šifra zgrade 595 94, kao posebnog dijela nekretnine u stambenoj zgradi u [adresa] u [adresa], sagrađenoj na kč. br. [katastarska čestica], po novoj izmjeri čest. br. 4976 k. o. [katastarska općina] te da je tužena REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587 dužna trpjeti da se u zemljišnim i drugim javnim knjigama izvrši uknjižba prava vlasništva tužitelja na predmetnom posebnom dijelu nekretnine, kao i da mu tuženik isplati parnični trošak zajedno sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prigovara vrijednosti predmeta spora. Protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Navodi da je za stjecanje vlasništva dosjelošću potreban samostalan posjed stvari koji mora imati određenu kakvoću (zakonitost, istinitost i poštenje posjeda), neprekidno trajanje kroz određeno vrijeme, sposobnost biti vlasnikom stvari te sposobnost stvari biti objektom prava vlasništva, sve kako je propisano odredbom čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Tuženik prije svega ističe da tužitelj nije u posjedu predmetne nekretnine. Naime, tuženik ističe da tužitelj ima prijavljeno prebivalište u [adresa] (ranije kbr. 26) i to od 21. veljače 1997. godine do danas. Kako tužitelj nije u posjedu stana na adresi [adresa] u [adresa], to nije ispunjen prvi i osnovni preduvjet za stjecanje prava vlasništva dosjelošću - posjed stvari. No čak i da je tužitelj u posjedu stana, a nije, isti po mišljenju tuženika nije samostalan, jer priznaje višu vlast vlasnika nekretnine-ovdje tuženika. Osim toga, tuženik ističe da posjed tužitelja nije zakonit jer nema pravo na posjed nekretnine. Naime, tuženik navodi da je tužitelju rješenjem Ministarstva obrane, Stambene komisije Klasa:

370-02/94-01/94-186 od 3. veljače 1994. godine dan na privremeno korištenje naprijed opisani stan na rok od godinu dana, pa kako je navedeni rok odavno protekao, to tužitelj nema valjani pravni osnov za posjed stana. Nadalje, tuženik ističe da tužiteljev posjed nije ni istinit jer je protekom roka od godinu dana tužitelj bio dužan predmetni stan vratiti tuženiku, a što nije učinio. Zaključno, tuženik smatra kako tužiteljev posjed nije niti pošten jer mu je stan dan isključivo na privremeno korištenje (na određeno vrijeme od godine dana), a što je tužitelju poznato, a da je tužitelj nepošten jasno proizlazi i iz činjenice da je 21. rujna 2005. godine podnio Ministarstvu obrane zahtjev za otkup navedenog stana. Kako je tužitelj nepošten, to je posve neodlučno vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću jer nepošteni posjednik nikada ne može steći pravo vlasništva nekretnine, pa su posljedično tome i rokovi propisani čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima bez utjecaja na ovu pravnu stvar. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u dopis Ministarstva obrane RH od 19.10.2017. godine (list 6 spisa), u Zapisnik o bodovanju stana (list 7 spisa), u Ugovor o zamjeni nekretnina od 29.04.1997. godine (list 8-11 spisa), u Zaključak o primopredaji stana od 28.02.1994. godine (list 12-13 spisa), u Zapisnik od 28.02.1994. godine (list 14-15 spisa), u podatke o stanu i korisnicima stana (list 16-17 spisa), u Zapisnik o primopredaji stana od 28.02.1994. godine (list 18 spisa), u dopis od 28.12.1993. godine (list 19 spisa), u Rješenje o privremenom korištenju predmetnog stana od 3.02.1994. godine (list 20-22 spisa), u Zahtjev za mirno rješenje spora (list 23-24 spisa), u odgovor na zahtjev za mirno rješenje spora (list 25-26 spisa), u podatke o prebivalištu tužitelja (list 34 spisa), saslušan je tužitelj kao stranka (list 46-47 spisa), saslušan je svjedok VB (list 66-67 spisa), saslušan je svjedok ŠB (list 30-31 spisa), te su saslušani svjedoci LB i ŽB (list 75-77 spisa).

4. Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu stavljale dokaznih prijedloga, a što su dužne temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

5. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Među strankama i nije sporno da je predmetni - trosobni stan u [adresa], i to stan broj 77 na 4 katu, koji se sastoji od 3 sobe, kuhinje, kupaonice, nužnika, predsoblja, degažmana, hodnika, predprostora i lođe površine 78,19 čm kao posebnog dijela nekretnine u stambenoj zgradi u [adresa] u [adresa], sagrađenoj na kč. br. [katastarska čestica], po novoj izmjeri čest.br. 4976 k. o. [katastarska općina], tuženik stekao temeljem Ugovora o zamjeni nekretnina sklopljenog između tuženika i Klanac Ante i Klanac Ane, klasa: 406-01/97-10/7 sa mišljenjem Državnog pravobranitelja RH od 18.02.1997. godine, da je tužitelju kao osobi koja je znatno doprinijela obrani Republike Hrvatske u Domovinskom ratu, na prijedlog Načelnika Ministarstva obrane Glavni stožer HV, generala Zbora ĐB od 28.12.1993. godine, Ministarstvo obrane, temeljem naloga ministra UB, dodijelilo predmetni stan u [adresa], temeljem čl. 7. st. 1. u vezi s čl. 3. st. 5. Zakona o privremenom korištenju stanova (NN br. 66/91), članka 4. Pravilnika o upravljanju stambenim fondom u vlasništvu RH, Ministarstvo obrane, dodijelilo predmetni stan u [adresa], na privremeno korištenje, a što jasno proizlazi i iz izvedenih dokaza.

7. Tužitelj ZB u svom iskazu navodi da je sudjelovao u akciji Medački džep u rujnu 1993., da je bio zapovjednik jedne postrojbe s činom bojnika, da je akcijom zapovijedao general Z, da su nakon akcije očekivali nekakve pohvale, a bilo je nekakvih nezgodnih ekscesa u toj akciji, pa umjesto pohvale njih dvojica su dobili u glavnom stožeru od tadašnjeg ministra UB prijedlog da general Z ode u Vojno učilište, a tužitelj da ode u Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva jer je po struci šumar. Budući da mu je žena radila u bolnici u [adresa], a on je bio tamo na ratištu i ranjavan je, a htio je zbrinuti djecu u Zagrebu i budući da je trebao doći raditi u Zagreb i radio je u Zagrebu, a imao je uvjete da mu se dodijeli stan od Ministarstva obrane, to mu je na zapovijed ministra obrane UB i dodijeljeno. U ministarstvu obrane su ga prvo uputili na stan u [adresa], a kada je trebao dobiti potpis toga načelnika odjela, došlo je do nekakvih problema, kako su mu rekli, pa su ga uputili na stan ĆB u [adresa]. Tužitelj ističe da mu je bilo svejedno jer mu je bio cilj zbrinuti djecu koja su bila u školi u Zagrebu, pa je otišao u predmetni stan u [adresa], površine oko 78 m2. Tamo je u stanu bio taj ĆB koji ga je molio da se iseli tek za 15 dana, na što je tužitelj pristao, ali nije znao da je taj ĆB vlasnik tog stana u [adresa]. Tužitelj ističe da je za 15 dana uselio i da je imao problema sa nekim zaostalim režijama za taj stan u [adresa], a da je taj stan u [adresa] dobio i postao vlasnik ĆB. Kada je nakon toga trebao dobiti rješenje od Ministarstva obrane da ima pravo otkupa tog stana u [adresa] jer je imao svu potrebnu dokumentaciju, za što je sve postojalo odobrenje na komisiji Ministarstva obrane, a za to postoji dokumentacija u arhivi, rekli su mu da malo pričeka, da je došlo do nekakvih promjena, da mora Vlada odlučiti nešto, pa kada je opet išao rekli su mu da je sada izmijenjen zakon, da prijašnji više nije na snazi te da on više nema pravo i ne može otkupiti taj stan. Tužitelj ističe da je i nadalje ostao u tom stanu od siječnja 1994. godine pa do danas, da uredno plaća režije i stanarinu Ministarstvu obrane, a sve to je plaćao od siječnja 1994. godine i to 300,00 kn mjesečno stanarinu i sve ostale režije za stan. Navodi da je stan sada u lošem stanju, da nije za stanovanje, pa da nitko u stanu ne živi već dvije godine jer treba izvršiti ulaganja, a tužitelj navodi da ne želi vršiti ulaganja jer stan nije u njegovom vlasništvu, pa da je stoga podino tužbu da to riješi. Tužitelj u iskazu još dodaje da je u tom stanu živio do prije dvije godine kada je otišao u mirovinu, točnije da je imao prijavljeno prebivalište u [adresa], a kada je otišao u mirovinu, da se prijavio ponovno u [adresa], da je tražio pomoć od generala U koji je tada bio načelnik glavnog stožera koji mu je rekao da mu ne može pomoći jer su i njega odbili sa zahtjevom da promijeni stan te baš nije lijepo govorio o toj ekipi, da je predmetni stan u siječnju 1994. bio u vlasništvu ĆB, a kasnije u vlasništvu države, ali da ne zna kada je prešao u vlasništvo države, da je njegovo rješenje na temelju kojeg je dobio stan na korištenje bilo privremeno, ali da su tada svima izdavali takva privremena rješenja te da plaća stanarinu Ministarstvu obrane i sve režije za stan.

8. Svjedok VB u svom iskazu navodi da je bio predsjednik Stambene komisije MORH-a u razdoblju od 1994. do 1996. godine, da tužitelja ZB ne poznaje, da je vjerojatno radio s njegovom šogoricom DB u toj stambenoj komisiji te da je za tužitelja ZB čuo od nje. Što se tiče konkretnog stana u [adresa], površine 78,19 m2 na adresi [adresa], svjedok navodi da ne zna ništa o tome. Dok je on bio predsjednik komisije, bez njegovog potpisa nikome se nije mogao odobriti stan, a on osobno usmeno nije nikome ništa obećavao. Svjedok još dodaje da je bio predsjednik Stambene komisije od proljeća 1994. do otprilike proljeća 1996., da ne zna da li je ČB prije njega bio predsjednik te stambene komisije, da dok je bio predsjednik stambene komisije nisu davali, odnosno nije bilo moguće davati na korištenje nekome stan koji nije bio u vlasništvu Republike Hrvatske, odnosno Ministarstva obrane, a je li možda netko takve stanove davao na korištenje prije njega, ne zna, niti je čuo za to.

9. Svjedok ŠB u svom iskazu navodi da poznaje ovdje tužitelja ZB jer je bio zamjenik zapovjednika specijalne policije generala V u akciji Medački džep, a koja je bila u rujnu 1993. godine, dok je tužitelj tada bio zapovjednik domobranske postrojbe. Nakon te akcije bilo je nekih političkih, odnosno međunarodnih pritisaka, pa je bio na tom sastanku, kao i više generala i ovdje tužitelj, pa da bi se situacija umirila, smijenili su tada i generala Z, koji je tada bio brigadir i ovdje prisutnog tužitelja ZB. To je njima dvojici jako teško palo i tada ih je umirivao i tadašnji ministar UB i to je čuo kada im je rekao da će njihovo stambeno pitanje i sva njihova materijalna prava zbog njihove žrtve za Hrvatsku državu biti riješena i da se za to ne moraju brinuti. Tada su se svjedoku i ovdje tužitelju razdvojili putevi, pa ne zna kako je to njegovo stambeno pitanja bilo rješavano i ne zna zašto nije riješeno, ali može reći da je većina hrvatskih branitelja u njegovoj i sličnoj situaciji bila riješena, odnosno njihovo stambeno pitanje je bilo riješeno i oni su bili zbrinuti. Svjedok navodi da je primjerice AT Lučko tako rješavalo stambena pitanja svojih pripadnika. Svjedok ne zna detalje koji je stan tužitelj dobio na korištenje i zašto to sad sve nije riješeno. Navodi da je ta stambena komisija MORH-a rješavala sva ta pitanja hrvatskih branitelja po odobrenju ministra UB i po njegovoj ovlasti. Zna za AT Lučko da kad je ministar UB rekao da će nekom biti riješeno stambeno pitanje, odmah je to pitanje bilo riješeno i to i za roditelje i djecu i obitelji poginulih i ranjenih branitelja, ali i za heroje u redovnom sastavu, pa stoga zna samo ovdje tužitelja da to njemu nije riješeno.

10. Svjedok LB u svom iskazu navodi da poznaje ovdje tužitelja ZB i to zato što je isti njegovom pokojnom ocu doznačavao drva za sječu jer je radio kao šumski tehničar u šumariji u [adresa]. Kako je živio i poznavao Zagreb prije Domovinskog rata, svjedoka su nazvali tužiteljevi rođaci te ga molili da tužitelja odveze na adresu gdje navodno ima stan i on ga je dočekao u Zagrebu i odvezao ga u [adresa] i stali su ispred nove zgrade, a tužitelj je nešto pregledavao na toj zgradi na portafon, međutim svjedok ističe da je rekao tužitelju ako ne zna i nema rješenje koji mu je stan, da idu natrag u kabinet ministra obrane kod gospođe ZBC, pa da vide što je problem. LB ističe da je tužitelja ostavio pred Ministarstvom obrane i otišao svojim putem, a što se dalje događalo, on ne zna. Čuo je i zna da je ZB bio zapovjednik brigade koja je bila učesnica u akciji Medački džep, pa je onda povučen u Zagreb, da se makne iz tog područja [adresa], dobio je čin brigadira i umirovljen je, a koliko zna trebao je dobiti stan u [adresa]. Međutim, svjedok ističe da o tome više ništa ne zna, jedino je tužitelja sreo jednom u [adresa] i pitao ga što je sa stanom i isti mu je rekao da je u proceduri i da je to sve riješeno. Svjedok još dodaje da tužitelja nije dugo vidio, ali misli da živi u [adresa].

11. Svjedok ŽB u svom iskazu navodi da je predstavnik stanara u stambenoj zgradi [adresa], u [adresa] u [adresa] i to od 2006. godine, a prije toga je doselio na 4. kat u taj stan 1996. godine. Ovdje tužitelja ZB poznaje utoliko što isti koristi stan do njega, pa mu je susjed, a budući da je predstavnik stanara, tužitelj mu je dao ključ od svog stana u slučaju da treba primjerice nešto popraviti, promijeniti i slično, jer tužitelj, ne može reći točno, ali misli, jedno dvije godine sigurno ne živi na toj adresi, a tko je prije toga kada i koliko dugo živio u tom stanu, svjedok navodi da zaista ne može točno reći. Svjedok ističe da pričuvu za taj stan plaća Ministarstvo obrane RH zadnjih nekoliko godina, a u kojem svojstvu je tužitelj u tom stanu, odnosno po kojoj ga osnovi koristi, svjedok navodi da ne zna. Nadalje, svjedok navodi da je tužitelja znao viđati u zgradi u stanu od kada je predstavnik stanara od 2006. godine, ali ne zna točno koliko puta, možda u zadnjih 20-tak godina jedno 5 puta, da ta nekakva obitelj koju ne poznaje, je živjela u tom predmetnom stanu prije možda 3-4 godine, točnije živjeli su u tom stanu jedno 2 godine, da je tu obitelj vidio u nekoliko navrata s ovdje tužiteljem ZB, ali u kojem su oni odnosu, da on ne zna, da mu je nakon što je ta obitelj odselila možda prije 3-4 godine, ZB dao ključ tog stana, za situacije da se nešto desi i treba otvoriti stan te da ne zna tko plaća račune za taj stan, osim što pričuvu plaća MORH.

12. Sud je u bitnome prihvatio iskaz tužitelja i saslušanih svjedoka kao logične i uvjerljive, budući da su isti u međusobnom suglasju, kao i u suglasju s drugim izvedenim dokazima.

13. Odredbom čl. 159. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarima („Narodne Novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 – dalje ZV) propisano je da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari, dok je stavkom 3. istog članka određeno da samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom dvadeset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja. Stavkom 4. istog članka propisano je da samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i uprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve i drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari, tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavka 2. i 3. citiranog članka.

14. Slijedom citiranih odredbi, a imajući u vidu i iskaz tužitelja, ovaj sud smatra da tužitelj ničim nije dokazao svoj valjani pravni temelj posjedovanja sporne nekretnine (pravo na posjed), dakle, sukladno čl. 18. st. 1. ZV-a, ne radi se o zakonitom posjedu, a samim time ne može se raditi niti o kvalificiranom posjedu sporne nekretnine (zakonit, istinit i pošten). Naime, čak i ako se uzme da je tužitelj još u posjedu stana (nije ga formalno vratio u posjed tuženiku iako u stanu nitko ne živi), tužitelj nije u samostalnom posjedu jer priznaje višu vlast vlasnika nekretnine-ovdje tuženika. Nadalje, posjed tužitelja nije zakonit jer nema pravo na posjed nekretnine, budući da je tužitelju rješenjem Ministarstva obrane, Stambene komisije Klasa: 370-02/94-01/94-186 od 3. veljače 1994. godine dan na privremeno korištenje naprijed opisani stan na rok od godinu dana, pa kako je navedeni rok odavno protekao, to tužitelj nema valjani pravni osnov za posjed stana. Nadalje, po mišljenju suda tužiteljev posjed nije ni istinit jer je protekom roka od godinu dana tužitelj bio dužan predmetni stan vratiti tuženiku, a što nije učinio. Zaključno, tužiteljev posjed nije niti pošten jer mu je stan dan isključivo na privremeno korištenje (na određeno vrijeme od godine dana), a što je tužitelju poznato, a da je tužitelj nepošten posjednik jasno proizlazi i iz činjenice da je 21. rujna 2005. godine podnio Ministarstvu obrane zahtjev za otkup navedenog stana.

15. Slijedom navedenog, a kako je tužiteljev posjed nepošten, to je posve neodlučno vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću jer nepošteni posjednik nikada ne može steći pravo vlasništva nekretnine, pa su posljedično tome i rokovi propisani čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima bez utjecaja na ovu pravnu stvar.

16. Kada bi se u konkretnom slučaju i zauzeo stav da je tužiteljev posjed pošten (da nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed), tužbeni zahtjev tužitelja opet bi valjalo odbiti kao neosnovan. Naime, budući da od 28.02.1994. godine pa do podnošenja tužbe, odnosno do dana pisanja ove presude, nije protekao zakonom propisani rok (od četrdeset godina) za stjecanje prava vlasništva savjesnog posjednika na nepokretnoj stvari dosjelošću, opet bi valjalo tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti.

17. Zaključno, sud razumije subjektivna stajališta tužitelja, odnosno da je stan kako navodi trebao dobiti u otkup za posebne zasluge u obrani Republike Hrvatske, međutim, i sam tužitelj je svjestan i u svom iskazu navodi da su mu u Ministarstvu obrane rekli da malo pričeka, da je došlo do nekakvih promjena, da mora Vlada odlučiti nešto, pa kada je opet išao rekli su mu da je sada izmijenjen zakon, da prijašnji više nije na snazi te da on više nema pravo i ne može otkupiti taj stan.

18. Budući da je u cijelosti izgubio ovaj spor, temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a u cijelosti je odbijen i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška pod točkom II-izreke.

19. Tuženiku je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a za zastupanje po Općinskom državnom odvjetništvu na ime parničnog troška priznato: za sastav odgovora na tužbu od 28.09.2020. godine priznato 75 bodova (Tbr. 8. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 26.05.2021. godine 75 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 6.10.2021. godine 75 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 13.03.2024. godine 75 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 5.02.2025. godine 75 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), te za zastupanje na ročištu dana 1.04.2025. godine 75 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), što ukupno čini 450 bodova, a pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 eur, ukupno iznosi 900,00 eur, a koliko je i dosuđeno tuženiku pod točkom II. izreke presude.

20. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 14. svibnja 2025. godine

Sudac:

Goran Goluža

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od petnaest dana od dana dostave presude, a o njoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. tužitelju po punomoćniku uz rješenje o pristojbi na presudu od 53,09 eur

2. tuženiku po OGDO