Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br.3.

31550 Valpovo

Poslovni broj: Pn-30/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zvonimiru Rogić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, zastupan po dipl.iur. ČŽ, protiv 1. tuženika Grawe Hrvatska d.d. iz Zagreba, Grada Vukovara 5, OIB: 28406115764, zastupanog po punomoćniku Davoru Petroviću, odvjetniku iz Osijeka i 2. tuženika Gapeja d.o.o. Donji Miholjac, A. B. Šimića 2, OIB 53545443888, zastupanog po punomoćniku Mladenu Juriću, odvjetniku iz Osijeka, radi naknade štete, nakon zaključene glavne javne rasprave 17. travnja 2025., na osnovi čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), objavljene 14. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. O d b i j a s e tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se 1. tuženiku Grawe Hrvatska d.d. iz Zagreba, Grada Vukovara 5, OIB: 28406115764 i 2. tuženiku Gapeja d.o.o. Donji Miholjac, A. B. Šimića 2, OIB 53545443888, solidarno isplatiti tužitelju Hrvatskom zavode za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, iznos od 10.208,48 € zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na taj iznos počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na stazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja kao i naknaditi prouzročene parnične troškove, a sve to u roku od 15 dana."

II. N a l a ž e s e tužitelju da naknadi troškove parničnog postupka 1. tuženiku Grawe Hrvatska d.d. iz Zagreba, Grada Vukovara 5, OIB: 28406115764 u iznosu od 500,00 € (petstoeura) te 2. tuženiku Gapeja d.o.o. Donji Miholjac, A. B. Šimića 2, OIB 53545443888, u iznosu od 500,00 € (petstoeura) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja tj. 14. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je osiguranik tužitelja DŽ u prometnoj nesreći koja se dogodila 9. srpnja 2000. zadobio teške tjelesne povrede i po tom osnovu priznao osiguraniku NŽ pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad po osnovu ozljede izvan rada rješenjem HZMO Područna služba u Zagrebu br. 209740 od 24. listopada 2003., a počevši od 18. prosinca 2002.

1.1. Navodi da je prometnu nesreću prouzročio SŽ tako što je 9. srpnja 2000. upravljajući kombiniranim automobilom "Volkswagen-Transporter, reg. oznake [registarska oznaka], u vlasništvu Porečanka d.o.o. iz Miholjačkog Poreča, u Donjem Miholjcu, Kolodvorskom ulicom iz smjera juga u smjeru sjevera te nije prilagodio brzinu kretanja vozila osobinama i stanju ceste, vidljivosti i atmosferskim prilikama, tako da nije mogao pravovremeno zaustaviti vozilo pred zaprekom, koju u konkretnim uvjetima vožnje može predvidjeti, te je naletio na pješaka DŽ koji se u tom momentu nalazio na desnoj prometnoj traci te je uslijed udarca zadobio teške tjelesne povrede. SŽ proglašen je krivim za kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa presudom Općinskog suda u Donjem Miholjcu br. K-74/2000.

1.2. Po ovom pravnom osnovu vodio je postupak za naknadu štete protiv 1. tuženika i usvojeni su tužbeni zahtjevi u cijelosti i to: za razdoblje od 1. veljače 2004. do 28. veljače 2007 presudom Općinskog suda u Osijeku pod br. P-938/07 od 7. svibnja 2009.; za razdoblje od 1. rujna 2008. do 30. rujna 2011. odlukom Trgovačkog suda u Osijeku pod br. P-1512/11; za razdoblje od 1. listopada 2011 do 28. veljače 2014. odlukom Trgovačkog suda u Osijeku pod br. P-211/2014; za razdoblje od 1. ožujka 2014. do 31.12.2006. odlukom Trgovačkog suda u Osijeku pod br. P-49/2017; za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 28. veljače 2019. odlukom Trgovačkog suda u Osijeku pod br. P-88/2019. Isto tako pred Općinskim sudom u Đakovu vođen je postupak za razdoblje 1. ožujka 2019. do 31. svibnja 2021. pod brojem br. P-698/2023.

1.3. Ovom tužbom potražuje naknadu štete koju je pretrpio isplatom invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad po osnovu povrede izvan rada osiguraniku DŽ za razdoblje od 1. siječnja 2022. do 31. prosinca 2024. u iznosu od 10.208,48 €. Za navedeno razdoblje na ime invalidske mirovine tuženiku je isplatio iznos od 14.583,55 € koji iznos je umanjen za 30 % doprinosa osiguranika tužitelja DŽ nastanku štetnog događaja te tako umanjen iznos iznosi 10.208,48 €. Ističe kako su tuženici solidarno odgovorni temeljem odredbe čl. 161 i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju za nastalu štetu u iznosu od 10.208,48 € i predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. 2. tuženik Gapeja d.o.o. Donji Miholjac u odgovoru na tužbu od 11. veljače 2025. protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Smatra da je tužbeni zahtjev neosnovan jer tužitelj u tužbi navodi kako su tuženici „solidarno odgovorni tužitelju temeljem čl. 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju za nastalu štetu (dalje ZMO). Odredba čl. 161 ZMO-a propisuje pravo zavoda na naknadu štete te opseg naknade na koju ima pravo. Pri tom čl. 161 ni na koji način ne određuje krug osoba koje bi bile odgovorne za nadoknadu štete.

Člankom 164. ZMO-a je propisano „(1) Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).

(2) Ako je šteta nastala uporabom vozila čiji se vlasnik, odnosno korisnik nije osigurao od automobilske odgovornosti, Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete izravno od vlasnika, odnosno korisnika motornog vozila.

(3) Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete izravno od Hrvatskog ureda za osiguranje ako je šteta:

1. nastala uporabom nepoznatoga motornog vozila

2. nanesena vozilom inozemne registracije na teritoriju Republike Hrvatske koje ima valjanu međunarodnu ispravu o osiguranju od automobilske odgovornosti 3. nanesena uporabom neosiguranog vozila inozemne registracije.

(4) Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete i kada je šteta nastala u inozemstvu, u skladu s odredbama zakona, pravnih propisa Europske unije i međunarodnih ugovora. (5) Za utvrđivanje visine stvarne štete u slučajevima iz stavaka 1. do 3. ovoga članka mjerodavne su odredbe ovoga Zakona.“.

2.1. Dakle, tužitelj ima pravo temeljem citirane zakonske odredbe i to st.1. izravno utužiti 1. tuženika (što je i činio u prethodnom razdoblju te se od njega naplatio za prethodno razdoblje). Međutim, odredba čl. 164. ZMO-a ne daje pravo tužitelju da naknadu štete traži od vlasnika motornog vozila koji je motorno vozilo osigurao. Na to jasno ukazuje odredba čl. 164. st. 2. koja propisuje mogućnost postavljanja takvog zahtjeva izravno prema vlasniku, odnosno korisniku motornog vozila samo u situaciji kada on vozilo nije osigurao. U situaciji kada je motorno vozilo osigurano, ne postoji zakonska odredba koja bi vlasnika tog vozila obvezivala na naknadu štete koja je prouzročena tim vozilom. To bi uostalom bilo i potpuno besmisleno jer bi se odštetna odgovornost temeljila isključivo na činjenici da je netko vlasnik vozila kojim je šteta počinjena (a bez da je taj vlasnik npr. dao vozilo na upravljanje vozaču pod utjecajem alkohola, bez vozačke dozvole i sl.). Uostalom, stavak 2 nedvojbeno ukazuje da odgovornost vlasnika vozila po ZMO-u može nastati isključivo zbog činjenice da vozilo nije osigurao. Tužitelj, osim pozivanja na čl. 161 i 164 ZMO-a ni na koji način u činjeničnom supstratu ne pojašnjava u čemu bi se sastojala odgovornost vlasnika vozila pa je već i zbog toga tužbeni zahtjev prema njemu neosnovan.

2.2. Iako ne postoji zakonska obveza naknade štete na strani 2.tuženika, opreza radi se ističe i prigovor zastare. Naime, tužitelj u tužbi navodi kako se prometna nesreća dogodila dana 09. srpnja 2000. te da je svom osiguraniku rješenjem od 24. listopada 2003. priznao pravo na invalidsku mirovinu počevši od 18. prosinca 2002. Invalidska mirovina je povremeno potraživanje koje se isplaćuje u mjesečnim razdobljima, sve u smislu čl. 226. Zakona o obveznim odnosima. Odredbom čl. 227. Zakona o obveznim odnosima je propisano kako samo pravo iz kojeg proistječu povremene tražbine zastarijeva protekom roka od 5 godina. Tužitelj protiv njega nikad nije pokretao nikakav postupak kojim bi prekinuo zastaru. Stoga ističe prigovor promašene pasivne legitimacije i prigovor zastare i predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. 1. tuženik Grawe Hrvatska d.d. u odgovoru na tužbu od 24. veljače 2025. protivi se u cijelosti tužbi i tužbenom zahtjevu. Smatra da se u konkretnom slučaju treba primijeniti čl.27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu RH jer je isti lex specialis za naknadu štete odnosno štete nastale u prometu, a navedeno potvrđuje sudska praksu u vidu odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske i drugostupanjskih sudova. U identičnom predmetu tužitelj je pravomoćno odbijen u odnosu na njega. Kako se u konkretnom slučaju radi o povredi na radu, osiguraniku tužitelja izvršen je obračun visine pripadajuće mirovine sa naslova nesreće na radu a što je vidljivo po rješenju tužitelja dostavljenom uz tužbu te je mišljenja da nema razlike prema čl.27 Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, 155/23 - dalje ZOOP). Navodi da je iz dostavljenog Rješenja o umirovljenju vidljivo da se radi o ozljedi na radu i da se osiguranik tužitelja nalazi u invalidskoj mirovini. Kod tužitelja nije nastala šteta jer je njegovom osiguraniku priznata invalidska mirovina po osnovi povrede na radu što ukazuje da nema navedene razlike koju bi tužitelj imao pravo potraživati. Smatra da kod tužitelja nije nastala šteta koju bi prema čl.27 st.3 ZOOP-a imao pravo potraživati. Slijedom navedenog, predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

4. Tužitelj se u podnesku od 18. ožujka 2025. očitovao na navode iz odgovora na tužbu 1. i 2. tuženika. U odnosu na odgovor na tužbu 1. tuženika ističe da 1. tuženik u odgovoru na tužbu ne osporava činjenice, već je po njemu sporno samo pravno pitanje. Netočan je navod tuženika da je osiguraniku tužitelja priznata invalidska mirovina zbog ozljede na radu. Riječ je o invalidskoj mirovini zbog ozljede izvan rada. Naime, da je riječ o invalidskoj mirovini zbog ozljede na radu, „invalidska mirovina utvrđena rješenjem HZMO“ bila bi upravo „invalidska mirovina koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu“. Dakle, „razlike“ koja bi trebala predstavljati „razmjerni iznos mirovine“ nikada ne bi bilo jer su to dvije iste mirovine. U konkretnom slučaju u pitanju je naknada štete zbog isplaćene invalidske mirovine zbog ozljede izvan rada. Prema odredbama ZOOP-a ni u takvim slučajevima nikada ne bi imao pravo na naknadu štete jer prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju koje definiraju određivanje mirovine invalidska mirovina zbog ozljede izvan rada nikad nije veća od invalidske mirovine priznate zbog ozljede na radu iz razloga jer je invalidska mirovina zbog ozljede na radu maksimalna takva mirovina budući se najniža takva mirovina određuje prema 40 godina staža osiguranja, dok se mirovina zbog ozljede izvan rada određuje prema stvarno ostvarenom stažu. Dakle, ni u jednom slučaju neće postojati „pozitivna“ razlika koja bi za njega prema čl.27.st.3. ZOOP-a predstavljala štetu (isto je i s obiteljskom mirovinom – ona je također uvijek manja od invalidske mirovine zbog ozljede na radu jer se određuje samo u određenom postotku od te mirovine) čime je faktički otklonjena odgovornost osiguravajućih društava za štetu Zavodu i to u potpunosti, u svim slučajevima. Upravo iz navedenog je vidljiva nelogičnost i neprimjenjivost odredbe čl.27. ZOOP-a jer činjenica je da trpi štetu budući da isplaćuje mirovinu koju ne bi morao isplaćivati da nije bilo štetnog događaja. Poziva se na odluku Ustavnog suda br. U-I-856/2016 od 7.2.2017. i U-III-1088/2017 od 28.9.2021.

4.1. Smatra da mu pravo na naknadu štete pripada po Zakonu o mirovinskom osiguranju koji je na snazi u vrijeme nastanka štete, (kad je vršio isplate mirovine – od 01.01.2022. pa nadalje). S druge strane, čl.27.st.3. ZOOP-a, prema kojem bi se, po tuženiku, trebao utvrditi iznos stvarne štete je nejasan, proturječan drugim odredbama ZOOP-a i samom sebi te kao takav neprimjenjiv. Posebno se napominje da je u ovom konkretnom predmetu odavno utvrđeno da šteta postoji jer je po ovom osnovu još od 2004. ostvarivao naknadu štete od tuženika, što tuženik ni ne osporava. Smatra da šteta nedvojbeno i dalje postoji, ali se ne određuje niti može odrediti po odredbi čl. 27. ZOOP-a kojom je propisano da je društvo za osiguranje obvezno naknaditi stvarnu štetu tužitelju, potom u stavku drugom navodi da se naknađuje razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, dok se prema stavku trećem razmjerni dio mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

4.2. Stoga smatra da u utuženom periodu ima pravo na naknadu štete od tuženika u punom iznosu isplaćene invalidske mirovine jer to izričito propisuje čl.161.st.1. i st.2.toč.1. i čl.164. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN br. 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18 115/18, 102/19, 84/21, 119/22) koji je na snazi od 01.01.2014. te koji se ima primjenjivati na utuženi period. Poziva se na odluke županijskih sudova u Zagrebu br. Gž-1496/2023., Velikoj Gorici br. Gž-1105/2022., Puli br. Gž-663/2022., Rijeci br. Gž-3869/2020., Sisku br. Gž-1134/2021.

4.3. U odnosu na odgovor na tužbu 2. tuženika ističe da 2. tuženik osporava svoju odgovornost za štetu budući je osigurao motorno vozilo kojim je počinjena šteta. No, 2. tuženik je kao vlasnik vozila također odgovoran sukladno čl.1069.st.1 Zakona o obveznim odnosima jer je šteta počinjena vozilom u vlasništvu tvrtke Porečanka d.o.o. Miholjački Poreč (navedeno je utvrđeno zapisnikom o očevidu priloženom uz tužbu), a što je samo prijašnji naziv 2. tuženika. Nadalje, tuženikov prigovor zastare je u cijelosti neosnovan. Naime, kako se navodi u presudi Vrhovnog suda RH br. Rev x-800/2012 od 03.07.2013., njegovo potraživanje s osnove isplaćenih invalidskih mirovina prema osobi odgovornoj za štetu ne mogu se tretirati kao povremena u smislu čl.226. Zakona o obveznim odnosima. Šteta nastaje sukcesivno, pojedinim isplatama mirovine, tad mu je imovina umanjena i trenutkom isplate nastaje i dospijeva njegovo potraživanje prema tuženiku. Najstarije potraživanje koje se potražuje ovom tužbom jest ono koje se odnosi na isplatu mirovine za mjesec siječanj 2022. Sukladno čl.95.st.1. ZOMO, mirovina se isplaćuje mjesečno unatrag, pa je tako mirovina za siječanj 2022. isplaćena u veljači 2022. pa bi zastara za najstarije potraživanje mogla nastupiti najranije u veljači 2025. Kako je tužba podnesena 29.01.2025., jasno je da od isplate pa do podnošenja tužbe nije protekao ni trogodišnji zastarni rok, zbog čega prigovor zastare nije osnovan. Slijedom navedenog, ostaje u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva i predlaže da ga sud usvoji u cijelosti.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju priloženu spisu.

6. Među strankama nije prijeporno i to:

- da je osiguranik tužitelja DŽ u prometnoj nesreći koja se dogodila 9. srpnja 2000. zadobio teške tjelesne povrede i rješenjem HZMO Područna služba u Zagrebu br. 209740 od 24. listopada 2003., a počevši od 18. prosinca 2002. priznato je osiguraniku NŽ pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad po osnovu ozljede izvan rada;

- da je prometnu nesreću prouzročio SŽ tako što je 9. srpnja 2000. upravljajući kombiniranim automobilom "Volkswagen-Transporter, reg. oznake [registarska oznaka], u vlasništvu Porečanka d.o.o. iz Miholjačkog Poreča, u Donjem Miholjcu, Kolodvorskom ulicom iz smjera juga u smjeru sjevera te nije prilagodio brzinu kretanja vozila osobinama i stanju ceste, vidljivosti i atmosferskim prilikama, tako da nije mogao pravovremeno zaustaviti vozilo pred zaprekom, koju u konkretnim uvjetima vožnje može predvidjeti, te je naletio na pješaka DŽ koji se u tom momentu nalazio na desnoj prometnoj traci te je uslijed udarca zadobio teške tjelesne povrede. SŽ proglašen je krivim za kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa presudom Općinskog suda u Donjem Miholjcu br. K-74/00;

- da je tužitelj vodio parnične postupke za naknadu štete protiv 1. tuženika gdje su usvojeni tužbeni zahtjevi u cijelosti i to: za razdoblje od 1. veljače 2004. do 28. veljače 2007 presudom Općinskog suda u Osijeku pod br. P-938/07 od 7. svibnja 2009.; za razdoblje od 1. rujna 2008. do 30. rujna 2011. odlukom Trgovačkog suda u Osijeku pod br. P-1512/11; za razdoblje od 1. listopada 2011 do 28. veljače 2014. odlukom Trgovačkog suda u Osijeku pod br. P-211/2014; za razdoblje od 1. ožujka 2014. do 31.12.2006. odlukom Trgovačkog suda u Osijeku pod br. P-49/2017; za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 28. veljače 2019. odlukom Trgovačkog suda u Osijeku pod br. P-88/2019.;

- da je u razdoblju od 1. siječnja 2022. do 31. prosinca 2024. tužitelj na ime invalidske mirovine osiguraniku DŽ isplatio iznos od 14.583,55 € te od tuženika potražuje iznos od 10.208,48 € koji iznos je umanjen za 30 % doprinosa osiguranika tužitelja DŽ nastanku štetnog događaja.

7. Među strankama je prijeporan osnov postavljenog tužbenog zahtjeva jer 1. tuženik u odgovoru na tužbu smatra da se u konkretnom slučaju treba primijeniti odredba čl. 27. ZOOP-a koji je lex specialis za naknadu štete odnosno štete nastale u prometu pozivajući se na sudsku praksu u vidu odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske i drugostupanjskih sudova. Isto tako i 2. tuženik u odgovoru na tužbu prijepori osnov postavljenog tužbenog zahtjeva ističući prigovor zastare kao i prigovor promašene pasivne legitimacije.

8. Odredbom članka 27. ZOOP-a, i to stavkom 1., propisano je da je društvo za osiguranje obvezno Zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stavkom 2. istog članka propisano je da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovog članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njegove obitelji. Stavkom 3. istog članka, propisano je da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima u mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Stavkom 4. istog članka propisano je da se odredbe stavka 1., 2. i 3. ovog članka odgovarajuće primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društva za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. Stavkom 5. istog članka propisano je da obvezu iz stavka 1. ovog članka prema Zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja, društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji određuje obvezno zdravstveno osiguranje.

9. Odredbom članka 161. stavak 1. ZMO-a (NN 157/13) propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Stavkom 2. istog članka, propisano je da naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovog zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to novčana davanja isplaćena na osnovu priznatog prava na mirovinu u punom iznosu. Člankom 164. stavka 1. istog zakona propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161., ovog zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete), sukladno stavku 5. za utvrđivanje visine stvarne štete u slučajevima iz stavka 1. do 3. ovog članka, mjerodavne su odredbe ovog zakona.

10. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine 115/2018), članak 161. stavak 2. mijenja se i glasi: "(2) Naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovog zakona obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja: 1. novčana davanja isplaćena na osnovu priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete na ostvarenje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu; 2. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata obiteljske mirovine bez obzira na to bi li umrli osiguranik da je živ ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu i starosnu mirovinu; 3. novčana davanja na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja; 4. troškove profesionalne rehabilitacije kao i novčane naknade u vezi s korištenjem tog prava.".

11. Sud smatra da se u konkretnom slučaju trebaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine 51/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14) budući je o sporu koji pokreće tužitelj protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan zakon koji je bio na snazi u vrijeme kada su izvršene isplate mirovine odnosno u vrijeme nastanka štete za tužitelja, tj. vrijeme kada su izvršene isplate mirovine, a ne u vrijeme nastanka štetnog događaja. Sukladno članku 27. stavak 1. ZOOP-a, društvo za osiguranje obvezno je Zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stavkom 2. istog članka propisano je da se stvarnom štetom, u smislu stavka 1. ovog članka, smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno člana njezine obitelji. Stavkom 3. istog članka propisano je da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (presude Županijskog suda u Šibeniku br. Gž-527/2024, Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž-1020/2024, Županijskog suda u Varaždinu br. Gž-1611/2024).

11.1. U konkretnom slučaju prema odredbi čl. 27. ZOOP-a obveza tuženika postojala bi samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koji je isplaćen osiguraniku tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Kako tužitelj nije predložio financijsko-knjigovodstveno vještačenje na okolnost utvrđivanja visine iznosa invalidske mirovine koja bi u konkretnom slučaju bila isplaćena u smislu čl. 27. st. 3. ZOOP-a, nije dokazao postojanje štete u utuženom iznosu.

12. Odredbom čl. 8. ZPP-a propisano je koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

13. Odredbom čl. 219.st.1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelje svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

14. Odredbom čl. 220.st.1. ZPP-a propisano je dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke.

15. Ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja sukladno čl. 221.a ZPP-a.

16. Stoga je sud sukladno odredbi čl. 221. a ZPP-a odlučio kao pod st. I. izreke presude.

17. Sud nije razmatrao prigovore 2. tuženika glede zastare potraživanja i promašene pasivne legitimacije jer je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

18. Odluka o troškovima postupka zasniva se na odredbi čl. 154 st. 1. u svezi čl. 155. st.1. ZPP-a.

19. 1. i 2. tuženiku priznati su troškovi postupka u iznosu od 500,00 € svakome, a koji se sastoje od iznosa od 200,00 € svakom na ime sastava odgovora na tužbu po Tbr. 8/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje Tarife), iznosa od 200,00 € svakom na ime pristupa punomoćnika na ročište 17. travnja 2025. po Tbr. 9/1. Tarife te iznosa od 100,00 € na ime 25 % PDV-a na iznos od 400,00 € svakom.

20. Slijedom svega iznijetog sud je odlučio kao u izreci ove presude.

U Valpovu 14. svibnja 2025.

Sudac

Zvonimir Rogić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu nadležnom županijskom sudu u roku od 15 dana od dana objave presude.

DNA:

1. Tužitelju

2. Pun. 1. i 2. tuženika