REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-9417/19-17

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OČ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Jeleni Košutić, odvjetniku u Sesvetama, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćniku Margiti Kiš Kapetanović, odvjetniku iz odvjetničkog društva Porobija & Porobija, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 23. travnja 2025. godine u nazočnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja DČ, odvjetničkog vježbenika te zamjenika punomoćnika tuženika Silvije Crnogača Ćorušić, odvjetnika, dana 14. svibnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Utvrđuje se ništetnim i ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana dio odredbe sadržan u članku 1. stavku 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207700995 broj kreditne partije 7103361285 od dana 26.10.2006. godine koji je potvrđen po javnom bilježniku Snježani Nazarević iz Buja, broj: OU-800/06 dana 06.11.2006., koji glasi: „uz valutnu klauzulu“.

II. Utvrđuje se ništetnim i ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana dio odredbe sadržan u članku 2. stavku 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207700995 broj kreditne partije 7103361285 od dana 26.10.2006. godine koji je potvrđen po javnom bilježniku Snježani Nazarević iz Buja, broj: OU-800/06 dana 06.11.2006., koji glasi: „u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“ (...) „sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja.“ III. Utvrđuje se ništetnim i ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana dio odredbe sadržan u članku 2. stavku 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207700995 broj kreditne partije 7103361285 od dana 26.10.2006. godine koji je potvrđen po javnom bilježniku Snježani Nazarević iz Buja, broj: OU-800/06 dana 06.11.2006., koji glasi: „Redovna kamatna stopa je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.“

IV. Utvrđuje se ništetnim i ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana dio odredbe sadržan u članku 7. stavku 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207700995 broj kreditne partije 7103361285 od dana 26.10.2006. godine koji je potvrđen po javnom bilježniku Snježani Nazarević iz Buja, broj: OU-800/06 dana 06.11.2006., koji glasi: „Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za na dan plaćanja za CHF“.

V. Utvrđuje se ništetnim i ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana dio odredbe sadržan u članku 7. stavku 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207700995 broj kreditne partije 7103361285 od dana 26.10.2006. godine koji je potvrđen po javnom bilježniku Snježani Nazarević iz Buja, broj: OU-800/06 dana 06.11.2006., koji glasi: „Za slučaj izmjene promjenjive redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuitete iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete“.

VI. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, trg bana Josipa Jelačića 10 da isplati tužitelju OČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 20.000,00 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 27.10.2006. na utuženi iznos po stopi od 15% godišnje od 01.05.2995 do 30.12.2007., od 01.01.2008. do 31.07.2015 po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za pet postotnih poena i od 1.1.2024. pa do isplate po stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana“

kao neosnovan.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. svibnja 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužitelja u tužbi navodi da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom dana 26. listopada 2006. godine sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207700995, potvrđen po javnom bilježniku Snježani Nazarević iz [adresa] broj OU-800/06 dana 06. studenog 2006. godine, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 159.280,00 CHF uz kamatu stopu od 4,50% godišnje, koji je trebao platiti kroz 360 mjesečnih rata. Nastavno punomoćnik tužitelja je istaknuo da je predmetnim Ugovorom o namjenskom kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa, o kojoj ugovornoj odredbi tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri niti metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni kamatne stope, pa je ta ugovorna odredba sastavljena nerazumljivo i netransparentno, a ujedno je ugovorena i valutna klauzula u CHF, s time da tuženik nije informirao tužitelja o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula u CHF. Isto tako punomoćnik tužitelja je naglasio da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, donesenoj u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv osam banka koje posluju u RH, utvrđeno da je između ostalih i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne. Nadalje punomoćnik tužitelja je istaknuo da su dana 18. siječnja 2016. godine tužitelj i tuženik sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, ali provedenom konverzijom tužitelj nije u cijelosti obeštećen. Naime Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da korisnici kredita koji su temeljem zakonskih odredbi zaključili Dodatak ugovoru o kreditu, nisu izgubili pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu, već upravo suprotno, korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenjem ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatraju da im pripadaju, pravo na povrat novčanog iznosa. Slijedom navedenog punomoćnik tužitelja je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnim odredbe predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu od 26. listopada 2006. godine sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF te naložiti tuženiku platiti tužitelju na ime preplate iznos od 20.000,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. listopada 2006. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane u pogledu pravne osnove, visine, kao i činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio tužbu, a osporava i osnovu te tijek zateznih kamata. Nastavno punomoćnik tuženika je istaknuo prigovor zastare potraživanja u odnosu na cjelokupno navodno potraživanje koje je predmet zahtjeva tužitelja, jer ukoliko se i može smatrati da je tužba u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 prekinula tijek zastarnog roka za tražbine koje proizlaze iz promjene kamatnih stopa na ime stjecanja bez osnove, što se osporava, tužiteljev zahtjev od 14. lipnja 2019. godine je u svakom slučaju zastario u cijelosti, jer je presuda postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine, a ukoliko bi se u konkretnom slučaju radilo o naknadi štete i tada bi tužiteljevi zahtjevi zastarjeli u odnosu na iznose dospjele prije 14. lipnja 2016. godine. Isto tako punomoćnik tuženika je naglasio da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/15) jer su tužitelj i tuženik dana 18. siječnja 2016. godine sklopili dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s valutnom klauzulom u eurima te su sve uplate tužitelja i to kako s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, tako i s osnove povišenja CHF tečaja tijekom otplate, uzete u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog eurskog kredita u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Dakle tužitelj je slobodnom voljom prihvatio konverziju, kojim je između tužitelja i tuženika nastao pravni odnos koji je zakonodavac imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti, odnosno izvršenom konverzijom provedena je konverzija u oba bitna sastojka i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope, čime je stvorena nova pravna osnova temeljem koje su se tužitelj dobrovoljno i tuženik po sili zakona sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima iskoristiti do tada uplaćeni iznosi, pa tužitelj više ne može imati zahtjev po osnovi stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita. Nadalje punomoćnik tuženika je osporio svojstvo potrošačkog ugovora CHF kredita, navodeći da je sukladno odredbi članka 3. Zakona o zaštiti potrošača teret dokaza da je potrošač na tužitelju, koji međutim nije dokazao da je potrošač, a niti da su sredstava kredita utrošena isključivo u potrošačke svrhe. Naprotiv iz javno dostupnih registara razvidno je da su tužitelj i založni dužnik po predmetnom Ugovoru o kreditu ŠČ, osoba ovlaštena za zastupanje i jedini član trgovačkog društva JEDRA COMMERCE d.o.o. sa sjedištem u [adresa], koje u naravi obavlja djelatnost ugostiteljstva pod nazivom „Konoba Pjero“. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući da se protivi preinaci tužbe učinjene podneskom od 22. siječnja 2025. godine, a ukoliko sud dopusti navedenu preinaku istaknuo je prigovor zastare potraživanja, predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207700995 od 26. listopada 2006. godine (list 11-23; stranica 230-242 spisa), u presliku solemniziranog Dodatka Ugovoru o kreditu od 18. siječnja 2016. godine (list 24-32; stranica 284-289 spisa), u presliku informativnog sažetka izračuna konverzije na dan 30.9.2015. (list 33 i 81 spisa), u presliku pregleda otvorenih stavki po kreditu na dan 30.9.2015. (list 34 i 83 spisa), u presliku izračuna konverzije na dan 30.9.2015. (list 35-43 i 71-79 spisa), u presliku otplatnog plana (list 44-55; stranica 244-255 spisa), u presliku dopisa tuženika od 12. studenog 2015. godine (list 69 i 85 spisa), u presliku izvještaja o kalkulatoru za provedbu konverzije (list 86-88 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 98-107, 112-113, 143-188, 201-204, 294-303 i 311-376 spisa), u presliku izvatka iz sudskog registra (list 108-111 spisa), u presliku presude Suda EU broj C- 498/16 (list 114-122 spisa), u presliku promotivnih podataka Konobe Pjero (stranica 123-125 spisa), u presliku pregleda promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103361285 (stranica 205 i 243 spisa), u presliku prometa po kreditu / specifikacija uplata (stranica 256-283 spisa) te u iskaz tužitelja (stranica 327-328 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužitelj, korisnik kredita i tuženik, kreditor dana 26. listopada 2006. godine sklopili Ugovor o namjenskom kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit za kupovinu građevinskog zemljišta i adaptaciju obiteljske kuće u iznosu od 159.280,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, na rok otplate 360 mjeseci i s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,50% koja je promjenjiva „u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.“, kao i činjenica da se tužitelj, korisnik kredita, obvezao otplatiti kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja. Isto tako nesporna je činjenica da su tužitelj, korisnik kredita i tuženik, kreditor dana 18. siječnja 2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Naprotiv sporno je pitanje da li tužitelj s obzirom na provedenu konverziju ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnim odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF te isplatu razliku preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu, s time da je ujedno sporno i potrošačko svojstvo tužitelja, a sporan je i zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, kao i prigovor zastare potraživanja.

6. U odnosu na sporno pitanje da li tužitelj, s obzirom na nespornu činjenicu da je Dodatkom Ugovoru o kreditu od 18. siječnja 2016. godine sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu ZIDZPK/15) izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF i po toj osnovi zahtijevati isplatu preplaćenih iznosa, sud je utvrdio slijedeće. Bitno je naglasiti da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da se sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, s time da je ujedno Vrhovni sud RH već ranije odlukom poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Iako je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I-3685/15 od 04. travnja 2017. godine, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači, korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji, kojim su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. Naime sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) postale valjane, a ujedno niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Nadalje Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine ujedno naglasio da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako Sud Europske unije je presudom poslovni broj C-452/18 i C-118/17 utvrdio da potrošači imaju pravo na svoja potraživanja osim u slučaju ako bi se informirano nagodili s bankom o tome, ali se potrošači nisu odrekli svojih potraživanja, s obzirom da niti nisu mogli znati hoće li naknadno biti utvrđena ništetnom promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, koje utvrđenje ništetnim je uslijedilo tek nakon provedene konverzije, u kolektivnom sporu, pa potrošači imaju pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija.

7. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

8. Isto tako bitno je naglasiti da je odredbom članka 3. ZZP-a propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti, niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, što odgovara pojmu potrošača iz članka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima sukladno kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima nastupa za potrebe izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj.

9. Iskazu tužitelja (stranica 327-328 spisa) u dijelu kojim je istaknuo da je ugovor o kreditu sklopio radi adaptacije kuće u [adresa], u [adresa], na adresi [adresa] i kupnje građevinskog zemljišta pored te kuće, u banci su mu ponudili kredit u valuti CHF, rekli su da je za taj kredit „najpovoljnija, najniža kamatna stopa“ a bilo mu je bitno da mu bude niža mjesečna rata kredita, znao je što znači valutna klauzula, da mu mjesečna rata ovisi o tečaju CHF, ali ga nitko nije upozorio ni na kakav rizik valute CHF, niti u banci, a niti javni bilježnik, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Nastavno sudu je logičan i razumljiv dio iskaza tužitelja da je prvotna namjera bila sredstvima ovog kredita urediti gornji kat ove kuće kako bi sestra i on imali svaki po jedan stan na katu te kuće, ali je od te namjere odustao, dakle nije uredio dva stana na katu kuće, nego je naprotiv, što treba posebno naglasiti, sredstvima ovog kredita na katu te kuće napravio „pet soba za turiste“, koje je tada iznajmljivao turistima, da bi prije otprilike tri godine sklopio s jednim trgovačkim društvom i to L.Z. d.o.o. ugovor o najmu ove kuće, u pitanju je cjelogodišnji najam na rok od pet godina, koji tu kuću daju u podnajam turistima, dok u prizemlju te kuće otac ima konobu Pjero i ujedno na adresi te kuće otac već od ranije, misli od 1999. godine, ima registrirano sjedište trgovačkog društva Jedra Commerce d.o.o, registrirano za obavljanje turističke djelatnosti.

10. Imajući na umu da je dakle sredstvima predmetnog kredita tužitelj na katu obiteljske kuće napravio „pet soba za turiste“, koje je iznajmljivao turistima te je ujedno prije tri godine sklopio s trgovačkim društvom L.Z. d.o.o. ugovor o najmu ove kuće, u pitanju je cjelogodišnji najam na rok od pet godina, koji tu kuću daju u podnajam turistima, a ujedno u prizemlju te kuće, čiji je vlasnik tužiteljev otac ŠČ, inače založni dužnik iz predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, ima konobu Pjer, kao i registrirano sjedište svog trgovačkog društva Jedra Commerce d.o.o, registirano za obavljanje turističke djelatnosti, sud je utvrdio da tužitelj nije potrošač, jer svrha ovog ugovora o kreditu nesporno nije bilo zadovoljavanje privatnih, potrošačkih potreba tužitelja, nego upravo suprotno. Drugim riječima, iako je tužitelj, što je naveo u iskazu, kada je sklapao predmetni Ugovor o namjenskom kreditu imao namjeru na katu ove kuće urediti dva stana, za sebe i sestru, od te namjere je međutim odustao, dakle niti nije započeo s uređenjem ta dva stana, nego je sredstvima ovog kredita na katu te kuće uredio „pet soba za turiste“, što u svakom slučaju ukazuje da tužitelj nije potrošač, a niti je predmetni Ugovor o namjenskom kreditu potrošački ugovor. Inače prema praksi Suda EU pojam potrošača iz Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba usko tumačiti uzimajući u obzir položaj te osobe u određenom ugovoru, njegovu prirodu i svrhu, a ne samo subjektivan položaj te osobe, s obzirom da se ista osoba može smatrati potrošačem u okviru određenih transakcija, ali gospodarskim subjektom u okviru drugih transakcija, pa samo ugovori sklopljeni izvan svake profesionalne aktivnosti ili svrhe i neovisno o njoj i to samo s ciljem zadovoljenja privatnih, potrošačkih potreba pojedinca spadaju u pojam potrošača, koji upravo zbog toga imaju pravo na zaštitu kao „slabije stranke“, dok takva zaštita niti nije opravdana u slučaju ugovora čiji je predmet profesionalna djelatnost, profesionalna aktivnost, kojoj je cilj stjecanje financijske dobiti.

11. Slijedom navedenog, s obzirom da tužitelj dakle nije potrošač, a niti je predmetni Ugovor o namjenskom kreditu potrošački ugovor, to je sud ne ocjenjujući ostala sporna pitanja, odnosno prvenstveno pitanje ima li nakon provedene zakonske konverzije tužitelj pravo na obeštećenje, kao i prigovor zastare potraživanja te odbivši kao neosnovan, nepotreban prijedlog za provođenjem dokaza financijskim vještačenjem, temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 3. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, odredbom članka 322. stavka 1. ZOO-a i odredbom članka 327. stavka 1. ZOO-a deklaratorni tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu sklopljenog između tužitelja, korisnika kredita i tuženika, kreditora vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, kao i kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatom na ime preplate iznosa od 20.000,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. listopada 2006. godine do isplate odbio kao neosnovan te je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

12. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka odbio kao neosnovan, jer je tužitelj zastupan po punomoćniku u cijelosti izgubio u predmetnom parničnom postupku. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

13. Naprotiv u odnosu na zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a tuženiku zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava podneska od 13. kolovoza 2019. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška sastava podneska od 06. ožujka 2020. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška sastava podneska od 13. siječnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 23. siječnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 14. travnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 23. travnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.) te 25% na ime PDV-a u iznosu od 300,00 eura (Tbr. 46.). Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 14. svibnja 2025. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

14. Naprotiv zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska od 15. lipnja 2020. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podneskom punomoćnik tuženika u bitnom ponovio ranije iznesene navode i pravne stavove, iste malo dopunio i elaborirao, što je bilo nepotrebno, usmjereno na nepotrebno povećanje troškova postupka. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe od 15. srpnja 2020. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je punomoćnik tuženika tu žalbu podnio protiv rješenja od 03. srpnja 2020. godine, kojim je pozvan tuženik na dostavu dokumentacije, a koje rješenje niti nema uputu o pravnom lijeku, niti je tim rješenjem išta naloženo tuženiku, nego je naprotiv tuženik samo pozvan na dostavu dokumentacije, što rezultira time da protiv tog rješenja punomoćnik tuženika nije mogao podnijeti žalbu, već ukoliko je smatrao da iz bilo kojeg razloga ne treba dostaviti traženu dokumentaciju, tada se na to rješenje mogao jednostavno oglušiti, tim više što niti nema pravnih posljedica nepostupanja po tom rješenju, pa tuženik ne može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava te žalbe. Isto tako zahtjev tuženika za naknadom troška sudske pristojbe na odgovor na tužbu sud je temeljem odredbe članka 151. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, s obzirom da tuženik nije platio sudsku pristojbu na odgovor na tužbu, a niti je to obvezan, jer je tuženik u cijelosti uspio u predmetnom parničnom postupku. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

15. Konačno stopa zatezne kamate određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 14. svibnja 2025. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 14. svibnja 2025. godine