Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27

21000 Split

Poslovni broj: P-4297/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu po sutkinji Marini Lovrić, u pravnoj stvari tužiteljice HB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Frano Bazina, OIB [osobni identifikacijski broj], Ulica grada Vukovara 284, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB:87939104217, zastupano po Šimi Petriću, OIB [osobni identifikacijski broj], Velebitska 8/A odvjetniku iz Zadra , radi obvezno –ništetnost, nakon održane glavne rasprave zaključene 14. svibnja 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, dana 14. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odredba članka 7.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita Ugovora o kreditu broj 728796 od 6.6.2006. godine zaključenog između tužitelja HB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., [adresa], OIB: 87939104217 kao kreditora koja glasi „Jednokratno 2,00% (dvaposto) od iznosa kredita, minimalno kn 200,00 (kn dvjesto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj.“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Odredba članka 12.1. Prijevremena otplata kredita Ugovora o kreditu broj 728796 od 06.06.2006. godine zaključenog između tužitelja HB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., [adresa], OIB: 87939104217 kao kreditora koja glasi „Prijevremena otplata kredita moguća je na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora.“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

III. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., [adresa], OIB: 87939104217 da tužitelju ANICA [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, isplati iznos od 574,87 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom

na iznos od 246,49 EUR od 10.6.2006. do isplate,

na iznos od 328,38 EUR od 29.8.2012. do isplate

po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., [adresa], OIB: 87939104217 da tužitelju ANICA [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 500,00 EUR zajedno zateznom kamatom tekućom od 14. svibnja 2025. pa do isplate, u visini po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužbom od 7. studenoga 2024. tužiteljica HB navodi da je sa prednikom tuženika Volksbank d.d. dana 6. lipnja 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj 728796 temeljem kojeg je prednik tuženika tužiteljici kao korisnici kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 20.000,00 švicarskih franaka (dalje: CHF).

1.1. U članku 7 predmetnog ugovora tužitelju je nametnuta naknada u visini 2% od iznosa kredita, na nju je tužiteljica bila primorana pristati kako bi dobila zatraženi kredit. U članku 12 predmetnog ugovora ugovoreno je da korisnica kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo na pisani zahtjev korisnice kredita a sukladno uvjetima iz odluke o kamatama i naknadama kreditora, te je nametnuta obveza plaćanja naknade u slučaju prijevremen otplate kredita.

1.2. Zbog činjenice naglog rasta tečaja valute švicarski franak (CHF) kao i kontinuiranog povećanja kamatnih stopa od strane tuženika plaćanje kredita tužiteljici postalo je teško i neizvjesno pa je 28. kolovoza 2012. zatvorila kredit.

1.3. Zatražila je donošenje presude kojom bi se tuženoj Hrvatskoj Poštanskoj Banci d.d. naložilo da joj isplati iznos od 574,87 EUR na ime isplate naknade za obradu zahtjeva i administraciju i prijevremene otplate kredita.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prije svega prigovara mjesnoj nenadležnosti i zastari potraživanja. U odnosu na odredbu o ulaznoj naknadi navodi da je jasno i nedvosmisleno propisana i izražena u točno naznačenom postotku od 2% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom, te da se o njoj pregovaralo. U odnosu na prijevremenu otplatu kredita da time tuženik trpi štetu pa je sastavni dio Ugovora odredba čl. 12. točka 1. predmetnog Ugovora u kojoj je navedeno kako korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno sukladno Odluci o kamatama i naknadama kredita. Posljedično navodi da u predmetnom postupku nije potrebno provoditi dokaz financijskim vještačenjem a koji dokazni prijedlog je tužitelj iznio u tužbi.

3. U odnosu na vrijednost predmeta spora treba istaknuti kako je tužitelj vrijednost predmeta spora stavio u iznosu 1.579,40 EUR-a, tuženik je prigovarao istaknutoj vrijednosti predmeta spora te je sud donio rješenje kojim je odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 574,87 EUR-a budući da se tužbeni zahtjev sastoji uz utvrđenje ništetnosti i od dijela kojim se traži isplata iznosa od 574,87 EUR- a.

4. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (str. 7-11 spisa), Prometnu karticu po kreditu (str. 12-19 spisa) i Dopis HPB-a od 28.6.2024. (str. 20 spisa).

5. Sud nije proveo dokaz financijskim vještačenjem budući je tuženik u odgovoru na tužbu učinio nespornim visinu predmetnog tužbenog zahtjeva pa izvođenje tog dokaza nije bilo potrebno jer se istim ne bi utvrdile relevantne činjenice u ovom postupku.

6. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje: ZPP) te u skladu s rezultatima cjelokupnog dokaznog postupka, ovaj sud smatra tužbeni zahtjev osnovanim.

7. Predmet ovog parničnog postupka je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj: 728796 od 6. lipnja 2006. i to odredbe čl.7.1. "Naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita" - tzv. Ulazna naknada i odredba čl.12.1.- "Prijevremena otplata kredita" – tzv. Izlazna naknada.

8. U postupku nije sporno da su tužiteljica i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu, broj: 728796 od 6. lipnja 2006. temeljem kojeg Ugovora je ugovorena tzv. ulazna naknada za obradu kredita kao i izlazna naknada za prijevremenu otplatu kredita.

9. Između stranaka je sporno pitanje mjesne nadležnosti suda kao i zastare utuženog potraživanja, te pitanje da li predmetne odredbe Ugovora o kreditu o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi predstavljaju nepoštene ugovorne odredbe posljedično pitanje isplate temeljem tih ugovornih odredbi.

10. U odnosu na istaknuti prigovor zastare utuženog potraživanja, ovaj sud isti ocjenjuje u cijelosti neosnovanim. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici svog građanskog odjela 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje kako zastara restitucijskog zahtjeva temeljem instituta ništetnosti, općenito ne počinje teći prije pravomoćnog utvrđenja ništetnosti, odnosno zauzeo je pravno shvaćanje koje glasi:"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

10.1. Dakle, s obzirom na činjenicu da tužiteljica predmetnim tužbenim zahtjevom u toč. I. petita traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi dok točkom II izlaznoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita, zastara u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži isplatu iznosa kojeg mu je tužena zaračunala na temelju te ulazne i izlazne naknade, po pravnom shvaćanju ovog suda, još uopće nije počela teći, jer se tek u ovom postupku treba odlučiti o osnovanosti prvog dijela predmetnog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti.

11. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu dana 6. lipnja 2006. godine na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 – dalje: ZZP/03 ) čiji sadržaj su činile odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima pa je tako člankom 81. st. 2. i 3. bilo propisano da se nepoštenom odredbom smatra ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11.1. Nadalje člankom 83. ZZP/03 propisano je da se prilikom ocjene da li je neka odredba poštena ili nije uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe. Također čl. 87. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

11.2. Ovdje treba ukazati na odredbu čl. 1024. st. 2. ZOO-a, kojom je propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije isteka određenog roka za vraćanje, ali je o tome dužan unaprijed obavijestiti banku, dok je u st. 3. istog članka propisano da je u navedenom slučaju korisnik kredita dužan naknaditi štetu, ako je davatelj kredita istu pretrpio.

11.3. U čl. 269. ZOO-a, propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva.

11.4. U čl. 280. st. 1. ZOO-a, propisano je da kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, da je ugovor ništetan.

11.5. Nadalje, je u čl. 322. ZOO-a, propisano da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog prava ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

11.6. Nadalje, je u čl. 323. st. 1. ZOO-a, propisano da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

12. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu broj: 728796 od 6. lipnja 2006. vidljivo je da je isti sklopljen između prednika tuženika kao kreditora i ovdje tuženice kao korisnice kredita u iznosu 20.000,00 CHF (čl.1.); glede kamatne stope ugovorena je 7,35% kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora; te efektivna kamatna stopa, realna godišnja kamatna stopa, interkalarna kamata i redovna kamata po dospijeću (čl.2.); namjena kredita nenamjenski kredit (čl.3.); kredit se ugovora u valuti isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti (čl.4.); ugovoren je rok otplate 120 mjeseci (čl.6.); naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: jednokratno 2% od iznosa kredita, minimalno 200kn naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj (čl. 7.1.) i prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev korisnika kredita a sukladno uvjetima iz odluke o kamatama i naknadama kreditora (čl.12.1.).

13. Sud je saslušao tužiteljicu na ročištu za glavnu raspravu 14. svibnja 2025. koja je u svom iskazu izjavila da je 2006. podigla nenamjenski kredit u vrijednosti 20.000,00 CHF. Novac je koristila za adaptaciju kuće. U banci je dobila na šalteru Ugovor o kreditu te ju je bankarica uputila da ga ode kod javnog bilježnika. Ništa nije informirana o naknadama. Javni bilježnik je samo ovjerio Ugovor i doslovno je sve izgledalo "uzmi ili ostavi". Nitko joj u banci nije objasnio što znače ulazna i izlazna naknada. Nije bilo govora ni o kakvim naknadama. Sve je bilo formulirano unaprijed od strane banke. Nije znala da će joj naplatiti naknadu nakon obrade kredita. Kada joj je naplaćena naknada nije išla provjeravati u banku zašto je naplaćena jer je u banci sve: "uzmi ili ostavi".

13.1. Ovakav iskaz sud prihvaća u cijelosti kao vjerodostojan, uvjerljiv i životan jer nedvosmisleno proizlazi da se tužiteljica kao prosječni potrošač oslonila na unaprijed formulirani predmetni ugovor i na odredbe čl. 7.1. i 12.1. istog nije imala utjecaja jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo.

14. Daljnji dokazi nisu izvedeni jer nisu bili potrebni s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati da se postupak provede s što manje troškova pa je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u smislu odredbe čl.10. st. 1. ZPP-a.

15. U ovom slučaju valja uzeti u obzir sudsku praksu na koju se poziva tužitelj i to Presude Vrhovnog suda RH posl. br.: Rev-112/18 od 9. ožujka 2022., Rev-43/22 od 14. lipnja 2022. i Rev-673/23 od 13. veljače 2024.

16. Iz ovako utvđenog činjeničnog stanja proizlazi da o uvjetima kredita, odnosno odredbi čl. 7.1. Ugovora o kreditu tužiteljica nije pregovarala s djelatnicima tuženika prema kojem se ulazna naknada - naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita obračunava jednokratno 2% od iznosa kredita, minimalno 200kn i naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj. Naime, radi se o standardnoj ugovornoj odredbi koju je unaprijed formulirala tuženica i na koju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja. Prednik tuženika nije dokazao opravdanost ugovaranja tzv. naknade u postotku od odobrenog iznosa glavnice kredita, a iz čega slijedi daljnji zaključak da je predmetna ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Isto tako ne obrazlaže (niti dokazuje) koje usluge ili troškovi su podmireni iz te naknade a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu, a da je visina određena u postotku od odobrenog iznosa kredita i što načelno znači da korisnici većeg iznosa kredita plaćaju i višu naknadu.

16.1. Isto tako iz utvđenog činjeničnog stanja proizlazi da o uvjetima kredita, odnosno odredbi čl. 12.1. Ugovora o kreditu tužiteljica nije pregovarala s djelatnicima prednika tuženika prema kojem se izlazna naknada - prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev korisnika kredita a sukladno uvjetima iz odluke o kamatama i naknadama kreditora. Budući da je ta ugovorna odredba unaprijed sastavljena od pravnog prednika tuženika, a tužiteljica kao korisnik kredita nije imala utjecaja na njezin sadržaj, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tužiteljica je u svom iskazu razložno objasnila da ju nitko prilikom sklapanja predmetnog Ugovora nije upozorio na to da se u slučaju prijevremene otplate kredita zaračunava posebna naknada. Po ocjeni ovog suda, naknada koju je banka ovlaštena zaračunati korisniku kredita sukladno Odluci o naknadama u slučaju prijevremene, konačne ili djelomične otplate kredita, nije bila određena te je po navedenoj ugovornoj odredbi tuženik bio ovlašten sam donijeti odluku o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita. Ugovorna odredba kojom je predviđena naknada za prijevremenu otplatu kredita ili djelomično otplatu kredita, nije u suprotnosti s odredbom čl. 1024. ZOO-a, ali je ista nepoštena, jer se o njoj nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača.

17. Vezano uz prethodno navedeno, ovdje treba ukazati i na pravno shvaćanje Suda Europske unije u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ, a kojim je jasno naglašena važnost (informiranog, upućenog) obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. Takvo obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača, jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.

18. Praksa Suda EU iz predmeta broj C-26/13 od 30. travnja 2014. odražava ustaljeno stajalište da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u predmetnom slučaju banku), kako u odnosu na pregovaračku snagu, tako i u odnosu na razinu obaviještenosti, odnosno položaj koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ, obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno ista nepoštena.

19. Slijedom ovako utvrđenog činjeničnog stanja iz provedenog postupka, ovaj sud ocjenjuje kako je ništetna predmetna ugovorna odredba čl. 7.1. i čl 12. 1. Ugovora broj 728796 od 6. lipnja 2006. kojom je ugovorena tzv. ulazna u slučaju dobivanja kredita i izlazna naknada u slučaju prijevremene otplate kredita (točka I. i II. izreke presude).

19.1. S obzirom na to da je prednik tuženika temeljem ništetnih odredbi primio iznos od 574,87 EUR, valjalo je naložiti tuženiku temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, da isplati tužiteljici iznos od 246,49 EUR sa zateznim kamatama od 10. lipnja 2006. i to kada je tužiteljica platila tzv. ulaznu naknadu kao i iznos od 328,38 EUR sa zateznim kamatama od 29. kolovoza 2012. i to kada je tužiteljica prijevremeno otplatila predmetni kredit pa do isplate po stopi propisanoj u odredbi čl. 29. st. 2.

ZOO-a (točka III. izreke presude)

20. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti čitanjem ugovora o kreditu broj 728796 od 6. lipnja 2006., razvidno je da su stranke u čl. 12.4. ugovorile nadležnost suda u Zagrebu, a to je mjesto sjedišta kreditora. Kao što je u obrazloženju presude navedeno radilo se o tipskom ugovoru u pogledu kojeg tužitelj nije imao nikakvu mogućnost pregovaranja. Stoga je ugovaranje nadležnosti suda u mjestu sjedišta kreditora ništetna ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo i suprotna je načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača-tužitelja (članak 81.i 82. ZZP). Ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojemu nije prebivalište potrošača, a na što tužitelj nije mogao utjecati, tužitelju je otežala pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom. Prebivalište tužiteljice je u [adresa]. Mjesna nadležnost Općinskog suda u Splitu za suđenje u ovom postupku proizlazi iz odredbe članka 1. stavak 3. Direktive Vijeća 93/13. EEZ-a od 5. travnja 1993. koja propisuje da će se u potrošačkim ugovorima smatrati kao nepoštena ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navedena Direktiva implementirana je u zakonodavstvo RH, između ostalog, i u ZZP/03. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja toč 1.

21. Tužiteljicu je zastupao punomoćnik odvjetnik pa sukladno odredbi čl. 155. ZPP i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23; dalje: Tarifa), u granicama postavljenog zahtjeva za trošak, pripada pravo na naknadu sljedećih potrebnih troškova postupka:

- sastav tužbe – 100,00 EUR (Tbr. 7/1);

- sastav podneska od 27.2.2025.– po 100,00 EUR (Tbr. 8/1);

- zastupanje na ročištima od 2.4.2025., 14.5.2025. –po 100,00 EUR (Tbr. 9/1), a što sveukupno sa PDV-om iznosi 500,00 EUR;

dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadnom troškova postupka valjalo odbiti kao neosnovan, osobito imajući na umu vrijednost predmeta spora i da tužiteljici ne pripada trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu budući da je ona kao potrošač u kolektivnoj parnici sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18 i 51/23; dalje: ZSP) oslobođena plaćanja pristojbi.

21.1. Stoga je odlučeno kao pod točkom III. izreke rješenja.

U Splitu 14. svibnja 2025.

Sutkinja:

Marina Lovrić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući od prvog idućeg dana od dana njezine objave (čl. 335. st. 7. do 10. ZPP- a). Žalba se podnosi ovom sudu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

- punomoćniku tužiteljice

- punomoćniku tuženika

- u spis