Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž-1229/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca i to Mihe Mratovića, predsjednika vijeća, mr. sc. Zrinke Tironi, članice vijeća i suca izvjestitelja te Nediljke Radić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VD iz [adresa], ogranak 33, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Leu Perušku, odvjetniku u Puli, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude i rješenja Općinskog suda u Puli - Pola, poslovni broj: P-1527/2019-31 od 20. siječnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 14. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli - Pola, poslovni broj: P-1527/2019-31 od 20. siječnja 2025.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Puli - Pola, poslovni broj: P-1527/2019-31 od 20. siječnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkama II. i IV. izreke.

Obrazloženje

1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu i rješenje poslovni broj: P-1527/2019-31 od 20. siječnja 2025. U točki I. izreke presude prvostupanjski je sud presudio da su ništetne ugovorne odredbe članka 2. i 7. ugovora o kreditu broj: 3207513783 od 27. rujna 2006. u dijelu u kojem je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa. U točki II. izreke presude prvostupanjski je sud naložio tuženici da isplati tužiteljici iznos od 5.138,23 eura s osnova više plaćenog zbog jednostrane promjene kamatne stope sa zateznim kamatama. Nadalje, u točki I. izreke rješenja prvostupanjski je sud utvrdio da je tužba povućena u dijelu koji se odnosi na zahtjev za isplatom iznosa od 250,97 eura sa zateznim kamatama na taj iznos. Konačno, u točki II. izreke rješenja prvostupanjski je sud odlučio o parničnom trošku na način da je s ovog osnova naložio tuženici da isplati tužiteljici iznos od 1.911,44 eura sa zateznim kamatama. U točki III. izreke prvostupanjski je sud odbio kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom daljnjeg parničnog troška. Točkom IV. prvostupanjski je sud odbio kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadom parničnog troška.

2. Protiv prvostupanjske presude i rješenja, i to u dijelu pod točkama I. i II. izreke presude te točkama II. i IV. izreke rješenja, tuženica je podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11.

- pročišćeni tekst, 25/13.,89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22.. 114/22. i 155/23., dalje ZPP). Tuženica predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno podredno da ju ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje u pobijanom dijelu.

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnih ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi te povrat razlike kamatne stope u iznosu od 5.138,23 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

6. Prije svega je za istaknuti kako ispitujući prvostupanjsku presudu i rješenje u pobijanom dijelu, kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Također prvostupanjski sud nije počinio povredu odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a (na koju povredu tuženica u žalbi posebno ukazuje) jer pobijana presuda i rješenje nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Pored toga, ona je jasna, razumljiva i nije kontradiktorna.

7. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice, odnosno došao do ovih zaključaka:

- da je tužiteljica, kao korisnica kredita, s tuženicom, kao davateljem kredita, sklopila 27. rujna 2006. ugovor o kreditu broj: 3207513783, u iznosu od 100.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti,

- da je ugovor sklopljen na standardiziranom obrascu kojeg je sastavila tuženica (trgovac, davatelj kredita) tako da tužiteljica nije imala mogućnost pregovaranja oko pojedinih ugovornih odredbi, te nije bila upoznata s metodom izračuna jednostrano promjenjive kamatne stope,

- da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu,

- da je tuženica s osnove stjecanja bez osnove, a radi povrata razlike kamatne stope, dužna platiti tužiteljici iznos od 5.138,23 eura, sve s pripadajućim zateznim kamatama.

8. Navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a.

9. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen 27. rujna 2006., a razdoblje otplate je od rujna 2006. do siječnja 2017.) za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio važeći u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07) te Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14., 110/15. i 14/19., dalje ZZP/14), koji je bio važeći u vrijeme otplate u utuženom periodu.

Prema odredbi članka 81. stavka 1. ZZP-a/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje kako se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. istog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. (Navedena odredba sadržajno odgovora odredbi članka 96. stavak 1. ZZP-a/07 i odredbi članka 49. stavak 1., 2. i 4. ZZP-a/14). Odredbom članka 82. alineja 11. ZZP-a/03 propisano je da se ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima primjerice: – odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga (navedena odredba sadržajno odgovora odredbi članka 97. alineja 11. ZZP-a/07 i odredbi članka 50. točka 11. ZZP-a/14).

Odredbom članka čl. 84. ZZP-a/03 propisano je kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Navedena odredba znači da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive (navedena odredba sadržajno odgovora odredbi članka 99. ZZP-a/07 i odredbi članka 52. ZZP-a/14).

Odredbom članka 85. ZZP-a/07 propisano je da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive (navedena odredba sadržajno odgovora odredbi članka 100. ZZP-a/07 i odredbi članka 53. ZZP-a/14). Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a/03 propisano je da da je nepoštena ugovorna odredba ništetna (navedena odredba sadržajno odgovora odredbi članka 102. stavak 1. ZZP-a/07 i odredbi članka 55. stavak 1. ZZP-a/14).

10. Citirane odredbe ZZP-a temelje se na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (članak 3. stavak 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

11. Nadalje, treba istaknuti da je odredbom članka 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22, 156/22. i 155/23., dalje ZOO), propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

12. Prema odredbi članka 322. stavak 1. ZOO-a proizlazi da je Ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a proizlazi da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi članka 324. stavak 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Prema odredbi članka 295. stavak 2. ZOO-a proizlazi da opći uvjeti Ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Prema odredbi članka 272. stavak 1. ZOO-a proizlazi da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi, dok iz stavka 2. te odredbe proizlazi da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti predmet obveze, ugovor je ništav (sada ništetan). Prema odredbi članka 295. ZOO-a opći uvjeti su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva; opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove i da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora.

13. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci davatelja kredita (trgovca) je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci davatelja kredita (trgovca). U konkretnom slučaju to znači da je u predmetnom ugovoru o kreditu davatelj kredita (tuženica) morala tužiteljici na transparentan način objasniti razloge i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da tužiteljica na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. ZZP niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je načelo sadržano u odredbi članka 4. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju je koristila tuženica, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

14. U predmetnom slučaju tužiteljica je kao potrošač jedino mogla znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora te do prve sljedeće promjene kamatne stope do koje dolazi. Nadalje, do promjene kamatne stope dolazi na temelju jednostrane odluke kreditora, dakle, bez pojedinačnog pregovaranja između tužiteljice kao korisnika kredita i davatelja kredita (trgovaca, banke) kao kreditora, što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, i to prije svega načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, a posljedično tome da je takva ugovorna odredba nepoštena sukladno odredbama ZZP-a. Odredbe o promjenjivoj redovnoj kamati u predmetnom Ugovoru, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora te do prve promjene kamatne stope do koje je došlo jednostranom odlukom banke, a bez prethodnog pregovaranja o tome s tužiteljicom kao korisnicom kredita su nepoštene te stoga ništetne, a to sukladno ranije citiranim odredbama iz članka 81. stavak 1. ZZP-a/03 u svezi odredbi iz članka 322. stavak 1. i članka 323. stavak 1. ZOO-a. Naime, kako je naprijed objašnjeno, odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke su nepoštene, pa prema tome ništetne osim u dijelu u kojem je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora, a što je u konkretnom slučaju kamatna stopa od 5,80% koja je ugovorena i određena na dan sklapanja Ugovora. Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu kreditorima da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženici ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužiteljice. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene načela savjesnosti i poštenja te je tuženica kao savjesni trgovac trebala odrediti elemente za koji se veže promjena kamatne stope i način primjene. Umjesto toga, tuženica je tužiteljici kao potrošaču nametnula ugovornu odredbu koje ju stavlja u neravnopravan položaj, a koja odredba prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini razlike kamatne stope), što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

15. Nadalje, tuženica tijekom prvostupanjskog postupka nije dokazala da je u konkretnom slučaju tužiteljici objasnila metodu izračuna jednostrano primjenjive kamatne stope i da je tužiteljica imala mogućnost pregovaranja oko sadržaja sporne ugovorne odredbe.

16. Odredbom članka 1111. ZOO-a propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine podrazumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema članku 1115. istog Zakona, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti i plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

17. Tužiteljici pripada pravo na povrat razlike više plaćenog s osnova ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, jer je banka nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe. To pravo tužitelja proizlazi iz članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem, s time da je vještak svoj nalaz i mišljenje sačinio stručno i u skladu s danim zadatkom te dostatno obrazloženo. Suprotno žalbenim navodima tuženice utvrđenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

18. U pogledu prigovora tuženice da metoda izračuna više plaćenog iznosa s osnova ništetnih odredbi o kamatnoj stopi nije pravilna za pojasniti je da se u praksi ustalilo shvaćanje da se kod ništenosti odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, prvobitno ugovorena kamatna stopa uzima kao neizmjenjiva pa se po njoj izračunavaju i zbrajaju anuiteti u usporedi sa stvarno plaćenim anuitetima o jednostrano promijenjenoj kamatnoj stopi. Nadalje, u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je kamatna stopa bila manja od početno ugovorene kamatne stope.

19. Neosnovan je i žalbeni razlog tuženice da tužiteljica nije dokazala svojstvo potrošača. Naime, potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (članak 3. stavak 1. alineja 1. ZZP- a/07). Prvostupanjski je sud na temelju iskaza tužiteljice i čitanjem predmetnog ugovora o kreditu utvrdio kako tužiteljica ima svojstvo potrošača. Predmetni kredit podigla je radi rješavanja svog stambenog pitanja.

20. Također je neosnovan i žalbeni navod tuženice da su uz tužiteljicu, kao dužnika predmetne kredite obveze, sudužnik i založni dužnik jedinstveni suparničari. Naime, termin iz predmetnog ugovora o kreditu „sudužnik“ odnosi se na zakonski termin „jamac-platac“ koji se odnosi na solidarno jamstvo što znači da vjerovnik može tražiti ispunjene obveze bilo od glavnog dužnika, bilo od jamca (članak 111. stavak 3. ZOO-a). Nadalje, ugovorni termin „založni dužnik“ odnosi se na hipotekarnog jamca. Ugovor o hipotreci (članci 297.-304. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, „Narodne novine“ 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15. i 94/17., dalje: ZVDSP), koji je sadržan u odredbi članka 14. predmetnog ugovora o kreditu, je zasebni ugovor o osiguranju predmetne kreditne tražbine, čija pravna ispravnost nije upitna. Kako je smisao jamstva samo osigurati naplativost tražbine, što znači da se samo pojačava odgovornost glavnog dužnika, u predmetnom parničnom postupku sudužnik i založni dužnik se ne ukazuju kao jedinstveni suparničari s glavnim dužnikom kreditne obveze

– tužiteljicom.

21. Prigovor zastare tuženice prvostupanjski je sud pravilno ocijenio neosnovanim. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeo je stav prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga, zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

22. Slijedom navedenog trebalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

23.1. Odluka o parničnom trošku pod točkama II. i IV. izreke prvostupanjskog rješenja pravilno je i zakonito donesena u suglasju s odredbama članka 154. stavak 5. i 155. ZPP-a.

23.2. Pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužiteljici naknadu pristupa na ročište za objavu presude u suglasju s T. br. 9. točka 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., dalje "Tarifa"). Za navesti je kako je na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu održanoj 1. rujna 2020. zauzeto slijedeće pravno shvaćanje: "Stranci pripada trošak odvjetničkog zastupanja na ročištu na kojem se objavljuje presuda sukladno odredbama Tbr. 9. točka 3. "Tarife". Za napomenuti je i to kako je odredbom članka 40. stavak 2. Zakona o sudovima („Narodne novine“ br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23., 155/23. i 36/24.) propisano kako je pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici odjela županijskog suda obvezno za sva drugostupanjska vijeća i suce tog odijela.

23.3. Nadalje, odredbom Tbr. 52. stavak 3. "Tarife" propisano je da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Odredbom Tbr. 54. „Tarife“ propisano je da vrijednost boda iznosi 2,00 eura.

23.4. Pozivanje tuženice na zabranu retroaktivne primjene propisa sugerirajući da bi odredba Tbr. 52. stavak 3. "Tarife" bila protivna odredbi članka 90. stavak 4. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 05/14., dalje Ustav RH) nije osnovano. Odredbom članka 90. stavak 4. Ustava RH propisano je kako zakoni i drugi propisi državnih tijela i tijela koje imaju javne ovlasti, ne mogu imati povratno djelovanje. Već je navedeno kako je u vrijeme donošenja prvostupanjske presude, a time i odluke o parničnom trošku iz točke VII. izreke presude bila na snazi "Tarifa" koju je prvostupanjski sud pravilno primijenio pa tako i odredbe Tbr. 52. stavak 3. i Tbr. 54. "Tarife". Ukoliko bi dio "Tarife" i to baš Tbr. 52. stavak 3. "Tarife" bio suprotan odredbi članka 90. stavak 4. Ustava RH, tada ga Ustavni sud RH može ukinuti ili poništiti ako utvrdi da je taj propis neustavan ili nezakonit, a ovo na temelju odredbe članka 125. alineja 2. i odredbe članka 126. stavak 2. Ustava RH, kao i na temelju odredbi članaka od 35. do 61. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 99/99., 29/02. i 49/02.). Kako do sada "Tarifa" nije ukinuta ili poništena pa tako ni odredba Tbr. 52. stavak 3. "Tarife" prvostupanjski sud nije postupio protuzakonito i/ili protuustavno kada ju je primijenio u predmetnom slučaju.

24. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja, a na temelju odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a, u svezi sa odredbama članaka 166. stavak 2., 154. stavak 1. i 155. ZPP-a i "Tarife".

U Splitu 14. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Miho Mratović