Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-539/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja, Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Ingrid Bučković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Helene Vlahov Kozomara, članice vijeća, u građansko pravnoj stvari tužiteljice CŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Korani Ferdelji, odvjetnici iz Zagreba, Mirka Viriusa 16, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeta, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9916/2021-13 od 22. studenog 2023., u sjednici održanoj 14. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9916/2021-13 od 22. studenog 2023. u točki I., II., III. i IV. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 4.362,50 eura s pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do isplate. Točkom II. izreke utvrđeno je da je Ugovor o [broj kredita] od 10. rujna 2007. ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuje promjena visine stope kamata u skladu s jednostranom odlukom tuženika, dok je točkom III. izreke utvrđeno da je predmetni ugovor ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuje jednokratna naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita. Točkom IV. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 417,32 eura sa zateznim kamatama od 24.rujna 2013. do isplate. Točkom V. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 965,93 eura sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Točkom VI. i VII. izreke odbijen je tužbeni zahtjev u preostalom dijelu (za isplatu iznosa od 989,93 eura i zateznih kamata na iznos od 417,32 eura u razdoblju od 21. rujna 2007. do 23.rujna 2013.).

2. Protiv dosuđujućeg dijela prvostupanjske presude (točka I., II., III. , IV. i V. izreke) žalbu je podnio tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. ,70/19., 80/22., 114/22.,153/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu i to u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika i u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita (tzv. ulazna naknada) te restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju tih ništetnih ugovornih odredbi, kao i na temelju ništetne valutne klauzule u švicarskim francima (CHF) i to iznosa od 417,32 eura s osnove ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i iznosa od 4.362,50 eura s osnove ništetne valutne klauzule te iznosa od 989,93 eura s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika, sa pripadajućim zateznim kamatama.

6. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl.354. st. 1. u vezi s čl. 338. st. 4. ZPP-a na koju se žalbom poziva tuženik, budući da je suprotno žalbenim navodima, obrazloženje pobijane presude sadržajno u skladu sa čl. 338.st. 4.ZPP-a.

7. Također, prvostupanjski sud nije počinio bitnu procesnu povredu iz čl. 354. st.2. toč. 11. ZPP-a budući da suprotno žalbenim navodima presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječju sa stanjem spisa predmeta pa je istu moguće ispitati.

8. Donošenjem pobijane presude nije počinjena niti bitna procesna povreda iz čl. 354. st.2. toč. 12. ZPP-a, na koju se poziva tuženik, jer prvostupanjski sud nije prekoračio tužbeni zahtjev. Naime, time što je prvostupanjski sud u točki I. izreke dosudio zatezne kamate na pojedine mjesečne iznose na način da je navedeno „ 0,04/0,32 EUR/HRK“ i na isti način za svaki pojedini mjesečni iznos od dana plaćanja mjesečnog anuiteta do isplate, nema sumnje da je riječ o iznosima koji su najprije navedeni u kunama, a potom u odgovarajućem iznosu u eurima, kako je to tužiteljica precizirala konačnim tužbenim zahtjevom, pri čemu je zatezna kamata dosuđena u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva, visinu kojeg je tuženik tijekom postupka učinio nespornim.

9. Pazeći po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.

10. Među strankama nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili predmetni Ugovor o [broj kredita] od 10. rujna 2007. na iznos od 21.487,27 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, uz redovnu kamatu od 5,49% godišnje, promjenjivu na temelju jednostrane odluke tuženika, u svrhu kupnje motornog vozila. Također, nije sporno da se tečaj CHF tijekom trajanja ugovora mijenjao, odnosno povećavao, kao i ugovorena kamatna stopa, zbog čega je došlo do povećanja mjesečnih anuiteta u odnosu na početni otplatni plan. Isto tako, nije sporno da je ugovorena obveza tužiteljice na plaćanje jednokratne naknade za obradu kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita (tzv. ulazna naknada). Nesporno je da je tužiteljica otplatila kredit u cijelosti u skladu s ugovorom i obračunatim anuitetima od strane tuženika.

11. U ovoj fazi postupka sporna je ništetnost valutne klauzule, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i odredbe o tzv. ulaznoj naknadi te posljedično tome pravo tužiteljice na povrat preplaćenih iznosa s osnove ništetne valutne klauzule i tzv. ulazne naknade.

12. Prvostupanjski sud cijeneći da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a kojom je između ostalih i u odnosu na tuženika utvrđena ništetnost valutne klauzule i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika za ugovore o kreditu sklopljene u razdoblju kao i predmetni, pozivom na čl. 502. c ZPP-a prema kojem su utvrđenja iz navedene pravomoćne presude obvezujuća za sudove u individualnim parnicama koje pokrenu potrošači radi utvrđenja ništetnosti tih ugovornih odredbi i isplate neosnovano stečenog iznosa na temelju istih, ujedno cijeneći da iz izvedenih dokaza proizlazi da je tuženik propustio upoznati tužiteljicu sa parametrima promjene tečaja, zauzima pravno shvaćanje da je sporna valutna klauzula iz predmetnog ugovora o kreditu nepoštena odnosno ništetna, kao i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika.

12. 1. Nadalje, prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza zaključuje da tuženik nije dokazao da su stranke pojedinačno pregovarale o tzv. ulaznoj naknadi, već da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži takvu odredbu, koja dodatno izaziva i sumnju koji su zaista stvarni troškovi naplaćeni kroz tu naknadu, a niti je tuženik dokazao opravdanost troškova u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade. Stoga zauzima pravno shvaćanje da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača i da je time nepoštena odnosno ništetna.

13. Imajući u vidu utvrđenu ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o tzv. ulaznoj naknadi sadržanih u predmetnom ugovoru o kreditu, prvostupanjski sud prihvaća deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora u dijelu u kojem sadrži navedene odredbe.

14. U odnosu na restitucijskli zahtjev tužiteljice, prvostupanjski sud pozivom na čl. 323.st. 1. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11, 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO), pri utvrđenju da je ništetna sporna valutna klauzula u CHF i odredba kojom je ugovorena tzv. ulazna naknada, zauzima pravno shvaćanje da tužiteljici pripada pravo na isplatu preplaćenog iznosa koje je tuženik stekao na temelju tih ugovornih odredbi. Stoga, pri nespornoj visini tužbenog zahtjeva prihvaća kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 4.362,50 eura s osnove ništetne valutne kaluzule u CHF i iznosa od 417,32 eura s osnove ništetne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, sa pripadajućim zateznim kamatama pozivom na čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja preplaćenih mjesečnih iznosa od strane tuženika odnosno od dana konačne otplate kredita u odnosu na plaćeni iznos tzv. ulazne naknade, dok u preostalom dijelu odbija kondemnatorni tužbeni zahtjev kao neosnovan.

15. U odnosu na prigovor zastare, prvostupanjski sud zauzima pravno shvaćanje da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi u postupku kolektivne zaštite potrošača, pa cijeneći da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni br. Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno utvrđena ništetnost valutne klauzule u CHF, a da je tužba u ovom postupku podnesena 7. prosinca 2012. presuda, zaključuje da u odnosu na novčanu tražbinu tužiteljice s osnove ništetne valutne klauzule nije protekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a, dok u odnosu na tražbinu s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika prigovor zastare prihvaća kao osnovan.

16. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a pa tužiteljici dosuđuje troškove postupka razmjerno uspjehu u sporu od 74,50 %, u visini odmjerenoj prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., dalje: Tarifa).

17. Pravilno je prvostupanjski sud, protivno žalbenim navodima tuženika, utvrdio odlučne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i tzv. ulaznoj naknadi, kao i što je pravilno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da je sporna valutna klauzula u CHF ništetna te da tužiteljici pripada pravo na isplatu preplaćenih iznosa koje je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi (valutne klauzule i tzv. ulazne naknade) .

18. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava ništetnost valutne klauzule i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika, nisu osnovani. Naime, suprotno žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud pozivom na čl. 502.c ZPP-a zauzeo pravno shvaćanje da pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojom je između ostalog i u odnosu na tuženika utvrđena ništetnost valutne klauzule u CHF u ugovorima sklopljenim u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika u ugovorima sklopljenim 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni ugovor, obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti tih ugovornih odredbi.

18.1.Pri tome, tuženiku je u ovom postupku bilo dopušteno dokazivati da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo na način da su tužiteljici prije sklapanja ugovora dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama valutne klauzule na određivanje njezine novčane obveze odnosno parametrima promjene kamatne stope i da je unatoč takvoj obaviještenosti pristala na sklapanje ugovora o kreditu, međutim u tom pravcu, suprotno žalbenim navodima tuženik nije pružio nijednog dokaza. Stoga su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka pravomoćne odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

19. Također, tuženik žalbom neosnovano osporava zaključak prvostupanjskog suda o ništetosti sporne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi.

20. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., 79/07., dalje:ZZP/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se prema st. 2., smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema čl. 87.st.1. ZZP- a nepoštena ugovorna odredba je ništava.

21. Kako je u konkretnom slučaju nesporno riječ o unaprijed formuliranom ugovoru od strane tuženika kao banke, a izvedenim dokazima nije utvrđeno da su stranke o spornoj ugovornoj odredbi o plaćanju tzv. ulazne naknade pojedinačno pregovarale, niti je tužiteljica obaviještena na koje se troškove tuženika ta naknada odnosi, a niti je tuženik dokazao opravdanost tih troškova, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud, to je sporna ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača s obzirom da tužiteljici nije jasno i nedvosmisleno prezentiran odnos između iznosa naknade i zauzvrat pruženih usluga čiji bi se troškovi trebali podmiriti tom naknadom, a niti je tužiteljica imala mogućnost izbora u smislu neprihvaćanja sporne odredbe jer u tom slučaju tuženik očito ne bi sklopio ugovor kako to proizlazi iz iskaza tužiteljice. Stoga se pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 81. st. 1. i čl. 87. st.1. ZZP-a sporna ugovorna odredba, neovisno o tome što je tužiteljici bilo moguće utvrditi njezinu visinu suprotno žalbenim navodima ukazuje nepoštenom i ništetnom, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud.

22. Žalbeni navodi kojima se tuženik poziva da je ugovor u cijelosti ispunjen i da je riječ o zabrani manjeg značaja pa da sukladno čl. 326.st.2. ZOO-a ništetnost spornih ugovornih odredbi više nije moguće isticati, nisu osnovani. Naime, ispunjenjem ugovora nije nestao uzrok ništetnosti spornih odredbi jer su iste bile ništetne već od dana sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa nisu mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora.

22.1. Budući da je u konkretnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu tužiteljice kao potrošača, suprotno žalbenim navodima ne može se smatrati da je uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa u konkretnom slučaju ne dolazi u primjenu odredba čl. 326. st. 2. ZOO-a kako to pogrešno smatra tuženik.

23. S obzirom na utvrđenu ništetnost valutne klauzule i odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a kada je zauzeo pravno shvaćanje da tužiteljici pripada pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Stoga, pri nespornoj visini tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud je pravilno obvezao tuženika na isplatu utuženih iznosa tužiteljici s pripadajućim zateznim kamatama.

24. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava dosuđeni tijek zateznih kamata nisu osnovani. Naime, tuženik je nesavjestan stjecatelj s obzirom da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, a što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 1115. ZOO-a dužan isplatiti tužiteljici zatezne kamate od dana plaćanja svakog mjesečnog anuiteta do isplate odnosno od dana kada je nedvojbeno stekao novčani iznos s osnove tzv. ulazne naknade, kako je to pravilno odlučio prvostupanjski sud.

25. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je otklonio prigovor zastare u odnosu na novčanu tražbinu tužiteljice s osnove ništetne valutne klauzule i odredbe o tzv. ulaznoj naknadi kao neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju ovog suda, a sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., u odnosu na tražbinu tužiteljice s osnove ništetne valutne klauzule zastara je u smislu čl. 241. ZOO-a prekinuta podnošenjem tužbe u postupku kolektivne zaštite potrošača, s time da je zastarni rok u odnosu na tražbinu po toj osnovi počeo ponovno teći od dana pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., dok zastara tražbine s osnove ništetne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi počinje teći tek pravomoćnošću presude donesene u ovom postupku kojom je utvrđena ništetnost te odredbe. Stoga, u konkretnom slučaju imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe 7. prosinca 2021., od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetnost valutne klauzule u CHF, a koja je nastupila 14. lipnja 2018., pa do podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a, slijedom čega nije nastupila zastara novčane tražbine tužiteljice po toj osnovi, kao niti zastara tražbine po osnovi ništetne tzv. ulazne naknade jer je ništetnost te odredbe utvrđena tek u ovom postupku.

26. Tuženik žalbom neosnovano osporava zakonitost i pravilnost odluke o troškovima postupka. Naime, u konkretnom slučaju stranke su djelomično uspjele u parnici pa u primjenu dolazi odredba čl.154.st.2. ZPP-a. Tužiteljica je u odnosu na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva (ništetnost spornih ugovornih odredbi) uspjela u cijelosti, dok je u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva uspjela u omjeru od 82,87%. Dakle, uspjeh tužiteljice u parnici iznosi 91,43 % ( 100%+82,87%:2 = 91,43%). Tuženik u odnosu na pravnu osnovu nije uspio, dok je u odnosu na visinu uspio sa 17,13% pa njegov uspjeh u parnici iznosi 8,56% ( 0%+17,13%:2=8,56%). Kada se od omjera uspjeha tužiteljice od 91,43% oduzme omjer uspjeha tuženika od 8,56 %, dolazi se do konačnog uspjeha tužiteljice u sporu u omjeru od 82,87%, razmjerno kojem joj pripada naknada troškova postupka sukladno čl. 154.st.2. ZPP-a. Takvo pravno shvaćanje u skladu je s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci broj Rev- 1073/2024 od 18. rujna 2024..Stoga, suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud nije pogrešno primijenio materijalno pravo na štetu tuženika kada je tužiteljici dosudio troškove postupka razmjerno uspjehu u sporu od 74,50 %, dakle manje od pripadajućih 82,87%.

26.1. Također, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 155.st.1. ZPP-a kada je tužiteljici dosudio trošak za sastav podneska od 10. svibnja 2023. kojim je tužiteljica precizirala tužbeni zahtjev, jer je s obzirom na doneseni Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" br. 57/22., 88/22.) takav podnesak bio potreban za vođenje parnice.

27. Iz navedenih razloga, valjalo je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, kao u izreci.

U Rijeci 14. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić-Margan