REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U KRAPINI
Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1
Poslovni broj: P-568/2023-28
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R ESUDA
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji Jasmini Božić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZA, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćniku zastupano po odvjetnicima u OD KNEZOVIĆ i Partneri j.t.d. sa sjedištem u [adresa], nakon zaključene glavne rasprave, održane 8. travnja 2025., u prisutnosti tužitelja osobno njegova punomoćnika, te punomoćnice tuženika, 14. svibnja 2025., donio je, objavio je, i
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženoj ADDIKO BANK d.d., [adresa], OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju ZA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplaćene valute u CHF po kreditu podignutom u CHF, iznos od 2.004,05 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01.10.2015.g. pa do isplate.
II. Nalaže se tuženoj ADDIKO BANK d.d., [adresa], OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju ZA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime zakonskih zateznih kamata obračunatih do dana konverzije iznos od 1.121,29 EUR.
III. Odbija se tužitelj s djelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.874,66 EUR-a, kao neosnovanim.
IV. Nalaže se tuženoj ADDIKO BANK d.d., [adresa], OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju ZA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove postupka u iznosu od 1.900,00 EUR-a, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. svibnja 2025., pa do isplate, a sve u roku od 15 dana.
V. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u odnosu na tzv. "negativne razlike" .
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je kao korisnik kredita 14. siječnja 2008., sklopio sa tuženim Ugovor o kreditu broj 306-015/2008, a kojim ugovorom je korisnik kredita podignuo kredit u iznosu od 24.831,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita te sa kamatnom stopom koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. U Ugovor o kreditu iz toč. 1. ove tužbe, pravni prednik tužene ugradio je odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, koja je ugovorena na način da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, što je protivno čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003, dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosnog Ugovora o kreditu, time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 87. st. 1. ZZP-a). Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, presuđeno je da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana potrošača pa je time tužena postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim je presudama odlučeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14, 110/15, 14/19 - dalje: ZZP), a odredbom čl. 118. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto je propisivao i Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, dalje u tekstu: ZZP/07). Dakle, prethodno citirana pravomoćna presuda, donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a kojom je sud proglasio valutnu klauzulu CHF nepoštenom i ništetnom i u odnosu na tuženu, pravno je obvezujuća za sve vrste potrošačkih ugovora pa tako i za predmetni Ugovor o kreditu sklopljen između prednika I. i II. tužitelja i pravnog prednika tužene. Stoga, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženoj za vraćanje onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, budući da su odredbe Ugovora o kreditu, opisanog u točki 1. ove tužbe, koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF u čl. 1. Ugovora ništetne. Nadalje, tužitelj je sa tuženikom je dana 24. veljače 2016. g. sa tuženom sklopio Sporazum o konverziji Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR. Člankom 2 prethodno citiranog Sporazuma Ugovoru o kreditu, utvrđeno je da preostala nedospjela glavnica kredita, prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR, iznosi 5.630,23 EUR, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, dok je utvrđeno da nakon provedene konverzije nema niti preplate niti manjka. Tužitelj je konvertirao kredit, međutim nije dobio nikakva iznos preplate slijedom čega tužitelj ovom tužbom, postavlja zahtjev tuženiku za vraćanje onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate, a sve budući su odredbe Ugovora o kreditu, opisanog u točki 1. ove tužbe, koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF ništetne. Osim toga banka je dužna tužitelju vratiti i iznos razlike u dospjeloj glavnici po početnom tečaju na dan konverzije 30. rujna 2015.g. i glavnice koju je banka priznala u konverziji jer je glavnica koja je priznata kao otplaćena, manja od one koja je zaista otplaćena po početnom otplatnom planu, a na štetu tužitelja pa i taj iznos tužitelj potražuje u ovom postupku. Konačno, tužitelj predlaže sudu po provedenom postupku da donese presudu sukladno preciziranom tužbenom zahtjevu od 8. travnja 2025., uz naknadu parničnog troška.
2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da osporava osnovu, ali i visinu tužbenog zahtjeva. Tužitelj u ovom konkretnom slučaju traži kondemnatornu pravnu zaštitu zahtijevajući od suda da naloži tuženiku isplatu odgovarajućeg novčanog iznosa, a tuženik tvrdi da tužitelj nema pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe. Navedeno iz razloga što je tužitelj provedbom konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti već ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku, a to predstavlja negativnu procesnu pretpostavku za vođenje ove parnice. U prvom redu, tuženik osporava da bi navedene odredbe Osnovnog ugovora bile ništetne (o tome ne postoji niti jedan dokaz u spisu, o čemu će biti više riječi u nastavku). Međutim, bez obzira na navedeno odnosno bez potrebe raspravljanja i odlučivanja o tome jesu li ili nisu ništetne navedene odredbe Osnovnog ugovora, tuženik ističe kako je pitanje vraćanja iznosa koje traži tužitelj konačno i sporazumno riješeno temeljem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 306-015/2008 (dalje u tekstu: „Aneks“) sklopljenim među strankama ovog spora sukladno ZID ZPK. Temeljno načelo konverzije propisano je u članku 19.b ZID ZPK: „Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.“ Iz navedenog je nedvojbeno razvidno kako se provedbom konverzije postiže izjednačavanje korisnika kredita u CHF sa korisnicima kredita u EUR odnosno dovođenje potrošača iz ugovora o kreditu u CHF u pravni položaj potrošača iz ugovora o kreditu u EUR. Navedeni cilj i smisao konverzije također je vidljiv i iz Prijedloga ZID ZPK u kojem zakonodavac navodi kako je cilj takve mjere „...osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR.“ Prema tome, nedvojbeno je kako ZID ZPK predstavlja konačno i trajno rješenje problematike kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj nije morao prihvatiti konverziju; u slučaju prihvata prijedloga konverzije vjerovnik (ovdje tuženik) je taj koji snosi ukupan trošak konverzije odnosno razliku između stanja potraživanja po osnovnom ugovoru o kreditu i stanja potraživanja nakon konverzije (čl. 19.e st. 1. toč. 1. ZID ZPK). Iz navedenog je razvidno kako je temeljem provedbe konverzije tužitelj već obeštećen za iznose koje potražuje tužbom. Navedeni iznos odgovara upravo iznosu preplate utvrđenom u članku 2. Aneksa. Tužitelju su plaćene odnosno priznate preplaćene svote u navedenom iznosu na način da su iskorištene za podmirenje obroka prema novom otplatnom planu. Dakle, tužitelj je namiren sa svojim potraživanjem slijedom čega je u potpunosti jasno kako tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka. Odbacivanju tužbe zbog nepostojanja pravnog interesa ima mjesta ako se pokaže da – sve i kada bi tužiteljev pravno zaštitni zahtjev bio osnovan – on od povoljne presude ne bi imao drukčije i kvalitetnije pravne koristi od one koju već ima (tako Z, J, Građansko parnično procesno pravo, VII. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine d.d., studeni 2004. godine, Zagreb, str. 143). Ovdje je upravo riječ o takovom slučaju. Već samo iz tog razloga tuženik smatra kako tužbu valja odbaciti kao nedopuštenu. Tuženik posebno ukazuje na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske (VSRH) poslovni broj Gos-1/2019 od dana 4. ožujka 2020. godine kojim je jasno zauzet sljedeći stav: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Navedeno stajalište VSRH još jednom potvrđuje tuženikove stavove i argumentaciju kako u konkretnom predmetu tužitelj nema pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, što je tuženik tvrdio već prilikom podnošenja odgovora na tužbu. VSRH u obrazloženju navedenog rješenja izričito navodi u kojim situacijama bi tužitelj eventualno imao pravni interes za osporavanje aneksa o konverziji. Sukladno tome, VSRH pojašnjava i kako treba tumačiti pravna shvaćanja glede pitanja pravnog interesa tužitelja sadržanih u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2868/2018 od dana 12. veljače 2019. godine i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev – 2221/2018 od dana 3. rujna 2019. godine. Naime, VSRH prije svega polazi od utvrđenja kako podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa, pri čemu posebno nabraja u kojim situacijama tužitelj, sukladno odredbama ZPP-a, mora dokazivati postojanje pravnog interesa (kada podnosi tužbu na utvrđenje te kada podnosi kondemnatornu tužbu prije dospjelosti tražbine). Nadalje VSRH napominje kako navedeni primjeri u vezi obveznog dokazivanja postojanja pravnog interesa nikako ne znače da u ostalim situacijama postojanje pravnog interesa nije potrebno. Postojanje pravnog interesa predstavlja opću procesnu pretpostavku za podnošenje bilo koje tužbe odnosno za vođenje bilo koje parnice. Pritom razlike postoje samo u odnosu na to na kojoj strani u postupku leži teret dokaza činjenica na kojima se temelji pravni interes. Naime, u ostalim situacijama koje nisu propisane ZPP-om (kao u članku 187. stavku 2. i članak 186. b ZPP-a) za dokazivanje postojanja pravnog interesa primjenjuju se pravila o teretu dokazivanja. Drugim riječima, kod kondemnatornih tužbenih zahtjeva načelno se pretpostavlja postojanje pravnog interesa tužitelja, međutim, navedena pretpostavka predstavlja isključivo oborivu presumpciju. Dakle, tuženik ima pravo u takvim slučajevima dokazivati suprotno – da pravni interes tužitelja ne postoji, a što je upravo slučaj kod konvertiranih ugovora. Polazeći od navedenih utvrđenja, VSRH zaključuje kako se ne bi moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog zakona. U svim ostalim slučajevima, pravni interes tužitelja može se isključiti. Iako potrošači pokušavaju uvjeriti sud da su Rješenje VSRH poslovni broj Rev – 2868/2018 od dana 12. veljače 2019. godine i Rješenje VSRH poslovni broj Rev – 2221/2018 od dana 3. rujna 2019. godine, a koja se bave pitanjima pravnog interesa, međusobno proturječna, tuženik naglašava kako se detaljnim tumačenjem navedenih rješenja može zaključiti kako je jedini ispravni zaključak da je stajalište VSRH da ne postoji pravni interes za vođenje pojedinačnih parnica u slučaju kad je provedena konverzija kredita. Naime, prema stajalištu izraženom u Presudi VSRH Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine pravnu osnovu i interes za utvrđenje ništetnim imaju samo oni korisnici kredita u CHF-u (potrošači) koji nisu pristali na konverziju svojih kreditnih obveza u odgovarajući kredit u eurima. S druge strane, takav interes nemaju oni korisnici kredita koji su pristali na takvu konverziju koja je potom provedena sukladno pravilima ZPK-a, a što je upravo ovdje slučaj. Pritom, takvo stajalište suda nije u koliziji s ranijim stajalištem tog suda iz veljače 2019. godine (rješenje Rev-2868/2018), a što zaključujemo iz činjenice da se u navedenom rješenju nigdje izričito ne navodi da korisnik kredita ima pravo na povrat izvršenih uplata s naslova ugovora o kreditu u CHF-u koje se, sukladno pravilima o konverziji, koriste radi namirenja dospjelih i budućih obroka s naslova ugovora o kreditu u eurima. Dakle, može se izvesti zaključak kako je neosnovan prigovor potrošača da se rješenja VSRH-a iz veljače 2019. godine te onog iz rujna 2019. godine međusobno isključuju, je stoga što sadržaj ranijeg stajališta (iz veljače 2019. godine) ne isključuje mogućnost tumačenja koje je u skladu s novijim stajalištem (iz rujna 2019. godine), a iz kojeg proizlazi kako korisnici kredita u CHF-u, koji su izvršili konverziju sukladno pravilima ZPK-a, nemaju pravnu osnovu i interes za vođenje postupka za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu. Dakle, nesporno je u konkretnom slučaju da je tužitelj prihvatio tuženikov prijedlog konverzije Osnovnog ugovora čime je on promijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Sklapanjem Aneksa Osnovnom ugovoru, stvorena je pravna situacija kao da je od samog početka zasnivanja ugovornog odnosa bio sklopljen ugovor o kreditu u EUR, a što proizlazi iz činjenice da prihvaćena konverzija ima pravni učinak ex tunc. Dakle, sklapanjem Aneksa, Osnovni ugovor je prestao postojati. Navedeno shvaćanje utemeljeno je na načelu konverzije kredita iz ZID ZPK te je isto prihvaćeno kako u pravnoj teoriji tako i u sudskoj praksi. Također, a sukladno odredbama aneksa ugovoru o kreditu nesporno je i da je tužitelj potpisom izrazio volju za ostvarenjem prava sukladno ZID ZPK. Naime, sklapanjem Aneksa Osnovnom Ugovoru korisnik kredita, ovdje tužitelj, pristao je konzumirati prava koja su istom dana temeljem prisilnih odredaba ZID ZPK. Drugim riječima, sklapanjem Aneksa, korisnik kredita (tužitelj) izričito se odrekao prava osporavati odredbe Osnovnog ugovora u budućnosti. S tim u vezi, cilj ZID ZPK je bio osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pritom se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR što je i ostvareno sklapanjem aneksa ugovora. Povodom pitanja postojanja pravnog interesa tužitelja na podnošenje kondemnatorne tužbe u konkretnom predmetu, bitno je naglasiti kako načelo pravnog interesa nalaže da pružanje pravne zaštite treba reducirati samo na one slučajeve u kojima je angažiranje pravosuđa neophodno te da ga treba koristiti racionalno i to samo kada je njegovo angažiranje neophodna pretpostavka za zaštitu subjektivnih prava. Dakle, pravni interes za angažiranje pravosuđa ne postoji kada se uz intervenciju suda ne bi mogla postići veća kvaliteta zaštite od one koja je već ostvarena. Imajući u vidu naprijed navedeno, kao i činjenicu da je tužitelj već samim sklapanjem Aneksa doveden u položaj kao da je od samog početka Osnovnog ugovora sklopljen ugovor o kreditu u EUR, a ne u CHF-u, zaključujemo kako u konkretnom slučaju nije potrebna nikakva intervencija suda. Od posebne važnosti je činjenica da je i Ustavni sud Republike Hrvatske Rješenjem poslovni broj U-I- 3685/2015 i dr. od dana 4. travnja 2017. godine ZID ZPK ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske. Ovu činjenicu sud nikako ne smije zanemariti, a posebice ako se uzme u obzir kako je tuženik postupao upravo na način i sukladno uvjetima propisanim od strane zakonodavca. Slijedom navedenog, zaključak utvrđenog činjeničnog, procesno pravnog i materijalno pravnog stanja predmeta je jasan. Tužitelj je svojom voljom sklapanjem aneksa prihvatio učinke ZID ZPK koje su mu pružile zaštitu subjektivnih prava koje bi mogao ostvarivati angažiranjem pravosuđa jedino u slučaju da nije sklopio Aneks Osnovnom ugovoru. S druge strane, tuženikova volja nije bila sklapanje aneksa ugovora o kreditu već mu je to zakonodavac nametnuo. Uvažavajući stavove Vrhovnog suda Republike Hrvatske, tuženik zbog nedostatka pravnog interesa tužitelja opetovano predlaže da naslovni sud odbaci tužbu koja je predmet ovog spora. Podredno, tuženik ističe prigovor zastare utuženih tražbina. Naime, tužitelj je u tužbi naznačio kako smatra da su pojedine odredbe Osnovnog ugovora ništetne i da iz tog razloga ima pravo na povrat određenih novčanih iznosa. Dakle, tužitelj traži povrat navodno preplaćenih iznosa anuiteta po Osnovnom ugovoru. Sukladno članku 226. stavku 2. u vezi sa stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima tražbine povremenih davanja za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate (kao što je to bio slučaj kod anuiteta koje je tužitelj otplaćivao prema Osnovnom ugovoru) zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Upravo temeljem ove zakonske odredbe u trenutku podnošenja tužbe već je nastupila zastara svih navodnih tražbina tužitelja obzirom da je proteklo više od 3 godine od dospjelosti svih anuiteta po Osnovnom ugovoru. Naime, Osnovni ugovor sklopljen je dana 14.01.2008. godine, a Aneks temeljem kojeg je, između ostalog, promijenjena visina anuiteta sklopljen je dana 24.02.2016. godine. Ukoliko, pak, tužitelj smatra da mu pripada pravo zahtijevati od tuženika plaćanje utuženih iznosa temeljem instituta stjecanja bez osnove, tuženik ističe kako je i u tom slučaju prigovor zastare u potpunosti osnovan. Naime, obzirom da za tražbine po osnovi stjecanja bez osnove nije propisan nikakav poseban zastarni rok, iste zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina.. Naime, jedna od osnovnih pravnih pretpostavki za nastanak obveze vraćanja temeljem stjecanja bez osnove jest da prijelaz dijela imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema nikakvu pravnu osnovu (članak 1111. Zakona o obveznim odnosima). Međutim, navedeni kriterij nije ispunjen u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu činjenicu kako su stranke sklapanjem Aneksa stvorile valjanu pravnu osnovu na temelju koje je tuženik ovlašten zadržati sva plaćanja koja je tužitelj izvršio temeljem Osnovnog ugovora odnosno u njemu sadržanih spornih odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. S tim u vezi, tuženik smatra bitnim iznova naglasiti kako je temeljem provedene konverzije izvršena ne samo promjena valute CHF ugovora o kreditu već i promjena kamatne stope te kako ona obuhvaća sve uplaćene svote anuiteta s naslova CHF ugovora o kreditu. Zaključenjem Aneksa tužitelj i tuženik su u potpunosti „izašli“ iz ranijeg ugovornog odnosa odnosno prijašnji Osnovni ugovor s valutnom klauzulom u CHF prestao je postojati. Slijedom navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu provesti financijsko vještačenje na okolnost ispravnosti izračuna konverzije te na okolnost da je izvršenom konverzijom tužitelj u cijelosti namiren sa svojim potraživanjem. Tuženik ističe kako su naprijed navedena stajališta potvrđena u: pravnoj teoriji i sudskoj praksi. Tuženik u privitku ovog podneska dostavlja presliku članka mr. sc. JA, dipl. iur., bivšeg suca Vrhovnog suda Republike Hrvatske, „Učinak konverzije kredita denominiranih u CHF i onih u kunama s valutnom klauzulom u CHF kroz sudsku praksu“, Pravo i porezi, br. 5/19, a u kojem navedeni uvaženi pravnik utvrđuje sljedeće: „Obuhvaćene su sve otplate (kamate i glavnica) učinjene do 30. rujna 2015. godine. Novim se ugovorom (ili izmjenom postojećeg) ugovor o kreditu u CHF u cijelosti mijenja u ugovor o kreditu u EUR na način kao da je i bio sklopljen u EUR (a ne CHF). Stoga ugovorne strane ne bi nakon toga na temelju prijašnjeg ugovora u CHF mogle jedna od druge bilo što potraživati. To ne bi bilo moguće ni na temelju stjecanja bez osnove pod pretpostavkom da je ugovor o kreditu u CHF bio ništetan u cijelosti ili samo neke njegove odredbe, jer bi u tom slučaju u smislu odredbe čl. 323. Zakona o obveznim odnosima svaka strana bila obvezna vratiti ono što je primila. U ovom slučaju kako se obavlja vraćanje „preplate“ određeno je ZID ZPK-om odnosno novim ugovorom sklopljenim u skladu s tim Zakonom.“ „Prema odredbi čl. 19.e st. 1. ZID ZPK-a banke su bile obvezne uz izračun konverzije kredita potrošačima (korisnicima kredita) dostaviti i prijedlog „novog ili izmijenjenog“ ugovora o kreditu. Nema razlike između „novog“ i „izmijenjenog“ ugovora, jer bez obzira na to kako je nazvan (novi, izmijenjeni, dodatak) ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF u cijelosti se mijenja u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na način kao da je i bio sklopljen u EUR. To nije dopuna prijašnjeg ugovora s valutnom klauzulom u CHF.“ „Prihvatom ponude (prema tekstu zakona „prijedloga“) banke od strane potrošača (korisnika kredita) prestaje postojati ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF kao da ga nikada nije ni bilo, a nastaje novi ugovor s valutnom klauzulom u EUR, kao da je od samog početka bio takav (s valutnom klauzulom u EUR).“ Tuženik u privitku ovog podneska također dostavlja i presliku članka prof. dr. sc. IA i doc. dr. sc. AA, „Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse“, Pravo i porezi, br. 3/19, a u kojem navedeni uvaženi pravnici utvrđuju sljedeće: „...konverzija obuhvaća, ne samo promjenu valute ugovora o kreditu iz CHF u EUR nego i preplaćene uplate s naslova takve kamate iz ugovora o kreditu u CHF. Kako su takve preplaćene svote obuhvaćene konverzijom ugovora o kreditu, tužitelj ne može tražiti vraćanje takvih preplaćenih svota s naslova stjecanja bez osnove. Pravna osnova za zadržavanje tako učinjenih plaćanja postoji upravo u aneksu ugovora o kreditu ili u novom ugovoru o kreditu koji je tužitelj sklopio s tuženicom, a kojim se provodi zakonom uređena konverzija.“ „Hipotetski gledano, uzme li se da su takva plaćanja zaista učinjena bez ikakve pravne osnove ili opravdanja (npr. zbog ništetnosti mjerodavnih odredaba ugovoru o kreditu u CHF), to ne sprječava ugovorne strane da naknadno stvore pravnu osnovu ili dadu opravdanje takvim prethodno učinjenim plaćanjima. Tada više nema mjesta vraćanju ispunjenog primjenom pravila o stjecanju bez osnove jer su strane vlastitim izborom uklonile ključnu pretpostavku za ostvarenje tog zahtjeva – izostanak pravne osnove. Drukčije stajalište, prema kojemu bi potrošač ujedno imao pravo na konverziju i pravo na povrat svih ili dijela preplaćenih svota koje su obuhvaćene konverzijom, s jedne strane, omogućilo bi potrošaču neosnovano ostvarivanje dvostruke koristi na štetu druge ugovorne strane, dok bi, s druge strane, banci neosnovano nametnulo dvostruku obvezu. Štoviše, zakonodavac navodi kako se konverzijom uspostavlja ravnopravan odnos između potrošača i banke koji sprječava smanjenje ekonomske supstancije ili njezino neravnopravno povećanje na teret druge strane (npr. kumulacijom konverzije i vraćanja prethodno plaćenog s naslova kredita u CHF) 54. Takav zaključak nije stoga moguće pravdati.“ „Dovoljno je zaključiti kako su strane naknadnim sporazumom o konverziji (aneksom ugovoru o kreditu), a u skladu sa strogim zakonskim pravilima ZPK-a, stvorile pravnu osnovu za korištenje prethodno učinjenih preplata s naslova kredita u CHF, bez obzira na možebitnu ništetnost prijašnje odredbe o kamatnoj stopi.“ Iz svega naprijed navedenog moguće je također izvesti tumačenje prema kojem su ugovorne strane temeljem mogućnosti koja je bila dana samim zakonom (ZID ZPK) izvršile svojevrsnu novaciju obveza sui generis s učinkom prestanka prijašnjih obveza (vezanih uz valutu CHF) i nastanka novih obveza (vezanih za valutu EUR). U svakom slučaju, tužitelj koji je prihvatio konverziju već samo po toj osnovi ne može imati nikakvih tražbina prema tuženiku temeljem Osnovnog ugovora. Tuženik izričito osporava tvrdnje iz tužbe da bi odredbe Osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uopće bile ništetne. Tuženik ističe kako su predmetne odredbe valjane, slijedom čega tužitelj nema i ne može imati nikakve tražbine prema tuženiku po ovoj osnovi. U prvom redu, tuženik naglašava kako tužitelj ničime nije dokazao da bi sporne odredbe osnovnog ugovora bile ništetne. Tužitelj smatra kako ništetnost predmetnih odredaba proizlazi iz presuda donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava povodom tužbe udruge Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (u daljnjem tekstu: „Kolektivni spor“), i to: Presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od dana 04.07.2013. godine kojom je utvrđeno: da je ništetna i nepoštena ugovorena valutna klauzula u ugovorima o potrošačkom kreditiranju uz koju je vezana glavnica CHF i da je ništetna i nepoštena ugovorena odredba o promjenjivosti kamatne stope; Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od dana 13.06.2014. godine kojom je pravomoćno potvrđena naprijed navedena prvostupanjska presuda u dijelu iz točke (ii) koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope; Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od dana 14.06.2018. godine kojom je pravomoćno potvrđena naprijed navedena prvostupanjska presuda u dijelu iz točke (i) koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule kojom je vrijednost obveze u kunama vezana uz CHF. Međutim, tužitelj nema pravo pozivati se na utvrđenja iz spomenutih presuda donesenih u okviru Kolektivnog spora, i to iz više razloga: nije postojala mogućnost ostvarenja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi u trenutku sklapanja Osnovnog ugovora; temeljna pretpostavka za usvajanje tužbenog zahtjeva jest prethodno prejudicijelno utvrđenje suda da su sporne odredbe Osnovnog ugovora ništetne (tuženik kaže prejudicijelno obzirom da se tužbenim zahtjevom ne traži utvrđenje ništetnosti slijedom čega se o navedenoj problematici ne može odlučivati meritorno kao o glavnom pitanju), a tužitelju nedostaje pravni interes da sud donese takovo utvrđenje; među strankama ovog spora više ne postoji pravni odnos koji bi bio obuhvaćen presudama donesenim u okviru Kolektivnog spora; pravomoćnost prvostupanjske presude donesene u Kolektivnom sporu ne odnosi se na Osnovni ugovor. Ad/a – trenutak nastanka prava na kolektivnu zaštitu potrošača U trenutku sklapanja Osnovnog ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03 , u daljnjem tekstu: „ZZP'03“). Odredba članka 131. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine koja regulira institut kolektivne zaštite potrošača stupila je na snagu tek dana 16.07.2009. godine, i to temeljem članka 81. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojom je ukinuta odgoda primjene članka 131. ZZP’07 do dana pristupa Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije. S druge strane, članak 502.a Zakona o parničnom postupku kojim je uvedena mogućnost podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava stupio je na snagu tek dana 01.07.2013. godine. Iz navedenog je razvidno kako u trenutku sklapanja Osnovnog ugovora nije uopće postojala mogućnost kolektivne zaštite potrošača, pa se tužitelj u ovom konkretnom slučaju nema pravo pozivati na utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora. Navedeno pravo omogućeno je potrošačima tek temeljem pravnih propisa koji su stupili na snagu nakon sklapanja Osnovnog ugovora, a koji propisi se ne primjenjuju retroaktivno. Iz navedenog slijedi zaključak kako utvrđenja iz spomenutih presuda ne mogu imati nikakve pravne učinke na pravnu situaciju tužitelja. Ad/b – nedostatak pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti odredaba Osnovnog ugovora Obzirom da tužitelj traži od tuženika vraćanje navodno preplaćenih iznosa polazeći od pretpostavke kako su odredbe Osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, za postizanje uspjeha tužitelja u parnici potrebno je da sud kao prejudicijelno pitanje utvrdi ništetnost predmetnih odredaba (u vidu tzv. deklaratornog preambula, tako Z, J, Građansko parnično procesno pravo, VII. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine d.d., studeni 2004. godine, Zagreb, str. 403). Pitanje ništetnosti navedenih odredaba je, dakle, od prejudicijelne važnosti za odluku o glavnoj stvari odnosno o postavljenom tužbenom zahtjevu. Međutim, obzirom da sporne odredbe na čijoj ništetnosti tužitelj temelji svoju tužbu više ne postoje, tužitelj nema pravni interes tražiti od suda utvrđenje ništetnosti tih odredaba koje više ne proizvode nikakve pravne učinke i temeljem kojih ne postoji obveznopravni odnos između stranaka. Obzirom na smisao, cilj, svrhu, narav i pravne učinke konverzije prema ZID ZPK ima se smatrati ne samo kako sporne odredbe Osnovnog ugovora više ne postoje nego i da nikada nisu postojale. Tužitelj je imao pravo izbora između više različitih kreditnih proizvoda tuženika, detaljno je analizirao sve opcije i u konačnici podnio zahtjev za odobrenje kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj nije bio ni na koji način prisiljen sklopiti ugovor o kreditu s takovom valutnom klauzulom. Da je valutna klauzula dozvoljena, argumentum a contrario da nije ništetna, potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svom Rješenju br. U-I-392/2011 i dr. od dana 13.12.2016. godine kojim je odbio pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske spomenutog članka 22. ZOO. Tuženik naglašava činjenicu kako je Osnovni ugovor sastavljen u obliku solemnizirane privatne isprave. Navedeno znači kako je tužitelj od strane samog javnog bilježnika bio upoznat sa svim detaljima ovog pravnog posla i pravnim posljedicama koje iz istog proizlaze. Prosječni hrvatski potrošač se svakodnevno susreće s primjenom valutne klauzule budući da je ista prisutna u svakom spektru financijskih usluga (npr. ugovori o kupoprodaji nekretnina i vozila, ugovori o leasingu, ugovori o zakupu, ugovori o osiguranju i dr.). Iz navedenog razloga, ne može se osnovano tvrditi kako prosječan hrvatski potrošač nije upoznat s rizicima ugovaranja valutne klauzule obzirom da su navedeni rizici za hrvatske potrošače opće poznati. Tužitelj je bio svjestan rizika ugovaranja valutne klauzule u CHF te je unatoč navedenom procjenom vlastitih interesa i slobodnom voljom pristupio zaključenju Osnovnog ugovora. Iz navedenog razloga predmetna odredba nije uopće podložna testu poštenosti te se sukladno članku 84. ZZP’03 ista ne može utvrditi nepoštenom. valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu Podredno gore navedenim argumentima, tuženik naglašava kako odredbe Osnovnog ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu nepoštene. Odredbe Osnovnog ugovora u kojima je sadržana valutna klauzula su uočljive, jasne i tužitelju zasigurno sasvim razumljive. Tužitelj je bio svjestan rizika ugovaranja valutne klauzule u CHF te je unatoč navedenom procjenom vlastitih interesa i slobodnom voljom pristupio zaključenju Osnovnog ugovora. Iz navedenog razloga predmetna odredba nije uopće podložna testu poštenosti te se sukladno članku 84. ZZP’03 ista ne može utvrditi nepoštenom. – valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu Podredno gore navedenim argumentima, tuženik naglašava kako odredbe Osnovnog ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu nepoštene. Valutna klauzula osigurava da obje ugovorne strane jednako budu izložene valutnom riziku. Obzirom da temeljem valutne klauzule stranke podjednako preuzimaju izvjesne rizike pada ili porasta tečaja referentne valute, jasno je kako ugovorne odredbe Osnovnog ugovora koje sadrže valutne klauzule (članak 2. i 4.) ne mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Zaključno i podredno gore navedenim argumentima, tuženik ističe kako se u ovom postupku ne može valjano utvrditi nepoštenost valutne klauzule u Osnovnom ugovoru također i iz sljedećeg dodatnog razloga. Članak 83. ZZP'03 točno propisuje koje okolnosti se uzimaju u obzir prilikom ocjene nepoštenosti neke odredbe u potrošačkim ugovorima, upućujući između ostalog i na „sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora“. Takvo vezivanje ocjene valjanosti klauzule ugovora za vrijeme njegovog zaključenja znači da će klauzula biti nepoštena samo ukoliko su okolnosti u vrijeme zaključenja ugovora takve da klauzula stvara očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana. Dakle, ukoliko su se okolnosti promijenile nakon zaključenja ugovora i tek se u takvim izmijenjenim okolnostima klauzula pokaže kao nepravedna ili nepovoljna (pa i nepoštena) za drugu stranu, zbog ovakvog izričitog zakonskog vezanja za trenutak zaključenja ugovora ne bi je bilo pravno moguće proglasiti nepoštenom. Budući da su u konkretnom slučaju okolnosti koje su uzrokovale povećane obveze tužitelja (aprecijacija tečaja CHF) nastupile nakon zaključenja Osnovnog ugovora, jasno je kako ne postoji valjana pravna osnova temeljem koje bi se odredbe Osnovnog ugovora koje sadrže valutnu klauzulu mogle proglasiti nepoštenima. – tuženik nije postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja Ugovaranjem valutne klauzule u Osnovnom ugovoru tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik je informirao potrošače o svim informacijama koje je znao, pa tako i o tendencijama koje mogu utjecati na promjene tečaja CHF te upozoravao potrošače u javnim objavama općenito o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF. Nitko, pa tako niti tuženik, nije mogao niti može predvidjeti buduće intervalutarne promjene, neovisno o tome o kojoj je valuti riječ. Naime, da je takva kretanja moguće predvidjeti ne bi bilo potrebe za ugovaranjem valutnih klauzula, izgubile bi svaki cilj i smisao. Tužitelj tvrdi da će se iznos utvrditi vještačenjem, međutim nejasan je zadatak koji daje vještaku. Naime, tužitelj predlaže izvođenje dokaza knjigovodstveno- financijskim vještačenjem na ime preplate s osnova promjenjive kamatne stope i valute CHF. Nejasno je što to uopće znači. U odnosu na koji tečaj HRK/CHF i u odnosu na koji iznos kamate tužitelj smatra da valja računati „preplatu“, ostaje otvoreno pitanje. Temeljem ovako određenog zadatka ne može se provesti nikakvo vještačenje jer vještak naprosto ne bi znao što treba vještačiti. Ukoliko tužitelj zapravo želi reći da pod „preplatom“ smatra razliku između ukupnog zbroja svih iznosa koji su plaćeni po Osnovnom ugovoru i ukupnog zbroja svih iznosa koji bi bili plaćeni prema nekom imaginarnom (nepostojećem) kunskom kreditu s fiksnom kamatnom stopom – jer iz tužbe se ne može izvesti drugi zaključak negoli taj da tužitelj smatra kako uslijed ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope kredit postaje kunski s fiksnom kamatnom stopom – tuženik smatra bitnim već u ovoj fazi postupka istaknuti kako takovo razmišljanje nije pravno održivo iz jednostavnog razloga što volja ugovornih strana kod sklapanja Osnovnog ugovora nije bila ugovaranje kunskog kredita s fiksnom kamatnom stopom. Ne može se dokazivati da je volja ugovornih strana bila različita od onoga što je jasno napisano u Osnovnom ugovoru: da je odobren kredit u iznosu 24.831,00 CHF u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti (članak 2.); da se kredit otplaćuje u 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 358,01 CHF (članak 4.) Pri donošenju meritorne odluke u ovom sporu ne može se zanemariti nepobitna činjenica kako je tužitelj temeljem Osnovnog ugovora pristao na promjenjivu kamatnu stopu koja može biti viša ili niža od početno ugovorene. Tako su danas, na primjer, kamatne stope za istovrsne kredite daleko niže od onih ugovaranih u razdoblju od 2004. do 2008. godine pa bi sam tužitelj bio oštećen ako bi sud prihvatio njegovu tezu o fiksiranju kamatne stope. Prema tome, pogrešno je tvrditi da uslijed ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ona zapravo postaje fiksna. Bez obzira na pitanje ništetnosti kamatna stopa će uvijek biti promjenjiva obzirom da su stranke tako ugovorile i to je bila njihova volja, a sud nije ovlašten mijenjati odredbe ugovora niti mijenjati volju ugovornih strana. Slijedom svega naprijed navedenog, tuženik se protivi prijedlogu za izvođenjem dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem. Navedeni prijedlog nije valjano postavljen te se istom ne može udovoljiti. Ukoliko sud usvoji dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem knjigovodstveno-financijskog vještačenja, a kojem prijedlogu se tuženik izričito protivi, prilikom utvrđivanja preplate po predmetnom Ugovoru, moguće je eventualno kao početnu kamatnu stopu primijeniti prosječnu kamatnu stopu banaka na kunske kredite sukladno javno dostupnim podacima objavljenim u biltenima Hrvatske narodne banke te na taj način utvrditi da li je tužitelj uopće išta preplatio po navedenom Ugovoru, kako to isti uporno tvrdi bez dostavljanja ikakvog dokaza. Ukoliko je vještaku potrebna dodatna dokumentacija, tuženik će istu naknadno dostaviti. Pri tome, tuženik predlaže da vještak izradi nalaz i mišljenje korištenjem kamate primjenjive na kunske kredite. Naime, i sam Zakon o potrošačkom kreditiranju iz 2015. godine, prilikom konverzije kredita, naložio je primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Uzevši u obzir sve naprijed navedeno, tuženik u prvom redu predlaže sudu: odbaciti tužbeni zahtjev u cijelosti obzirom da: nisu ispunjeni uvjeti za postavljanje stupnjevite tužbe prema članku 186.b stavku 3. Zakona o parničnom postupku; tužitelju nedostaje pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe obzirom da je temeljem Aneksa tuženik već nadoknadio tužitelju sve iznose koje potražuje tužbom, ili, podredno, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovanu obzirom da: je nastupila zastara navodnih tražbina tužitelja; tužitelj nema pravo zahtijevati od tuženika vraćanje iznosa plaćenih prema Osnovnom ugovoru obzirom da više ne postoji obveznopravni odnos između stranaka temeljem Osnovnog ugovora koji je prestao ispunjenjem (otplatom kredita u cijelosti), a s druge strane stranke su sklapanjem Aneksa stvorile valjanu pravnu osnovu na temelju koje je tuženik ovlašten zadržati sva plaćanja koja je tužitelj izvršio temeljem Osnovnog ugovora; valutna klauzula nije nepoštena odredba prema ZZP’03, pa stoga niti ništetna. I naložiti tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovog postupka.
3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u presliku sporazuma ugovora o kreditu broj 306-015/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (list 8-11, 637-638, 672-675 spisa), ugovor o kreditu 306-015/2018 (list 13-17 spisa), otplatni plan (list 18- 19; 642—643; 650-653 spisa), pregled prometa za klijenta (list 20-28; 656-668 spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa (list 30, 646-649, 454 spisa), Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF (list 630-632 spisa), simulirani otplatni plan ( list 633-634 spisa), popis uplata za namirenje obveza po kreditu u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.9.2015. (list 635-636 spisa), obavijest o provedenoj konverziji (list 644-645, spisa), prihvaćanje izračuna konverzije (list 655 spisa), specifikacija uplata (list 669-671 spisa, proveden je dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije iz DARFIN d.o.o. (list 615-625 spisa), kao i saslušanjem tužitelja (list 692-693 spisa).
4. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovanim.
5. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile:
- predmetni ugovor o namjenskom kreditu za kupnju vozila
-da je tužitelj tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 24.831,00 CHF, uz valutnu klauzulu i promjenjivu redovnu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,60% godišnje,
-da je tuženik mijenjao visinu anuiteta,
-da je Sporazumom od 24.02,2016., ugovorena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u €, a kojim su izmijenili ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, na način da su kredit konvertirali u euro,
6. Među strankama je bila sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, zastara predmetnog potraživanja, te činjenica da li se u ovom postupku mogu primjenjivati odluke donesene u kolektivnom sporu.
7. Neosnovan je navod tuženika da zbog toga što je s tužiteljem sklopio konverziju sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15. – dalje ZID ZPK) tužitelj više nema pravni interes zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama Ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Radi navedenog ovaj sud je ovlašten utvrđivati ništetnost odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope po jednostranoj odluci banke i odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula jer, tužitelj kao korisnik kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe.
8. Saslušan tužitelj iskazao je da je predmetni kredit uzeo radi kupnje osobnog automobila. Jedini kredi koji mu je ponuđen u auto kući bio je kod prednika tuženika, u Hypo Alpe Adria banci, i to zbog njegove kreditne sposobnosti ponuđen mu je kredit samo u CHF. Sve papire koje je trebao za taj kredit predao je u auto kući, a u banku je pozvan samo radi potpisivanja ugovora. Kada je došao u banku ugovor je bio već unaprijed pripremljen. Nije znao što znači uzeti kredit s valutnom klauzulom, niti su mu to objasnili. Znao je da će kredit plaćati u kn. U banci su mu samo rekli da je to najpovoljniji kredit. U biti to su mu još rekli u auto kući. Nitko ga u banci nije upozorio da bi mu rata mogla narasti. Koliko se sjeća rata kredita je narasla za skoro duplo. Rate kredita plaćao je putem uplatnica. Predmetno vozilo nije koristio za nikakve poslovne aktivnosti, radilo se o vozilu za njegove osobne potrebe. Koliko zna banka nije nudila kredit u nekim drugim valutama, njemu su nudili samo kredit u CHF.
9. Iskaz tužitelja sud u cijelosti prihvaća budući ga ocjenjuje logičnim i uvjerljivim. U konkretnom predmetu uvidom u ugovor o kreditu tužitelj je naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, tako da je jasno da tužitelj ima status potrošača u smislu čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača.
10. Iz iskaza tužitelja također je utvrđeno da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo o niti jednoj ugovornoj odredbi, pa tako niti o valutnoj klauzuli, da tužitelju nisu dane nikakve obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama ugovornih odredbi na njezine novčane obveze, o rizicima kreditiranja u švicarskim francima, tako da tužitelj, kao prosječni potrošač uz razumnu pažnju i oprez, nije imao mogućnosti, niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike i posljedice predmetne ugovorne odredbe.
11. U kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
12. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tužene, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužena ovlaštena štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
13. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sukladno čl. 502. C ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga ovaj sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova, utvrdio ništetnost dijela odredbi naprijed citiranog ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
14. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužitelja, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
15. Obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom.
16. Naime, sklapanje dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi. Pri čemu se ukazuje na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.
17. Prema ocjeni ovog suda svrha koja se želi postići primjenom odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15. - u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15) je da se u primjeni odredbe članka 19.b položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti €. Ovdje treba imati u vidu i pravilo po kojima se vrši konverzija kredita, a sadržana su u odredbi članka 19.c tog Zakona pri čemu treba reći da niti tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog Zakona, te niti jednom odredbom Dodatka ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile u skladu s tim Zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valuti kredita u CHF, čak što više u vrijeme donošenja navedenog Zakona pa čak i u vrijeme konverzije još nije bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvan ugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i činjenicu da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF. a odredbom članka 41. stavka 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći prava koja ima na temelju tog Zakona i drugih zakona kojima se štite prava potrošača niti mu se ista mogu ograničiti. Sklapanjem Dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu 2005. pa do sklapanja Dodatka vrijedio više od jedanaest godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.). Sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF na temelju ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Vrhovni sud je još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu na temelju tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
18. Ovome valja dodati da iako se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje neposredno, i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (dalje: SSP), koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a stupio je na snagu 1. veljače 2005., dakle i prije sklapanja spornog Ugovora o kreditu. Odredbom članka 74. stavka 2. alineje 1. SSP-a Republika Hrvatska obvezala se osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.
19. Pravno shvaćanje iz ove odluke o pravnim učincima konverzije u skladu je sa shvaćanjem Suda Europske unije zauzetim u presudi od **.**.2019., FA protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem zakonodavna intervencija u odnosu na zahtjeve koje postavlja Direktiva 93/13/EEZ nije zabranjena no ona mora ispuniti uvjet potpune restitucije u smislu obeštećenja potrošača, kakvo bi obeštećenje potrošač dobio da nepoštene odredbe ugovora nema, jer zakon ne smije imati za učinak smanjenje takve zaštite zajamčene potrošačima. Sud Europske unije je obrazložio kako se u pogledu zakona kojim se provodi konverzija kredita potrošač mora nalaziti u pravnoj i činjeničnoj situaciji kao da nikada nije postojala ništetna odredba, odnosno ugovor, i to s posljedicom prije svega povrata sve koristi koje je trgovac neopravdano stekao. Iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.
20. Osim toga, Sud Europske unije je u presudi od 29. travnja 2021., I. W., R. W. protiv Bank BPH S. A., C-19/20, ECLI:EU:C:2021:341, zauzeo shvaćanje da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da utvrdi nepoštenost odredbe ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, čak i ako su je te stranke ugovorno izmijenile. Takvo utvrđenje dovodi do ponovne uspostave situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nije postojala odredba čija je nepoštenost utvrđena, osim ako je potonji na temelju slobodnog i informiranog pristanka putem izmjene nepoštene odredbe odustao od takve ponovne uspostave, što je dužan provjeriti nacionalni sud. Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem nacionalnog zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.
21. I Europski sud za ljudska prava je u odluci u predmetu I protiv Republike Hrvatske (zahtjev broj 69108/17) od 1. rujna 2022., između ostalog naveo „da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu“, kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
22. Pravno shvaćanje iz ove odluke u skladu je i sa shvaćanjem Vrhovnog suda koje je zauzeto u rješenju broj: Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022.: „Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.“
23. Dakle, tužitelj kao potrošač, neovisno o konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe o vezanju otplate uz valutu CHF, naravno pod pretpostavkom da onim što mu je priznato na ime pretplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
24. Tek takvim pristupom dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti. U razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
25. Međutim, korisnici kredita ne mogu kumulirati preplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ako ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem. S time da u konkretnom predmetu kod tužitelja prilikom izračuna konverzije nije utvrđena pretplata.
26. Navedeno pravo tužitelja kao potrošača u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda EU izraženim u odluci od 09. srpnja 2020. godine u predmetu C-452/18. Naime, nepoštene odredbe u ugovoru koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača, uzima se kao da nikada nisu niti postojale tako da ne mogu imati učinak prema potrošaču. Posljedično navedenom iste se izuzimaju od primjene osim ako se potrošač tome usprotivi, jer pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava tako da se, ako je to slučaj, mora uzeti u obzir volja potrošača kada on, svjestan neobvezujuće naravi nepoštene ugovorne odredbe i posljedica koje je proizvela, ipak izjavi da se protivi isključenju njene primjene, čime daje slobodan i informiran pristanak na odredbu o kojoj je riječ. To bi nadalje značilo da se tužitelj mogao odreći isticanja nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora u naknadno sklopljenom ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora, kao što se mogao odreći i učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje tih odredbi nepoštenima, ali sve to samo pod uvjetom da je to učinio na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Međutim, imajući u vidu sadržaj predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu, koji su stranke zaključile, jasno proizlazi da u njemu nema izjave kojom se tužitelj odriče nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi, kao ni od pravnih učinaka koji bi iz toga mogli proizaći za njega.
27. Neosnovan je prigovor zastare tuženika, jer je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, došlo do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, tako da zastarni rok u pogledu isplate preplaćenog zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF počinje teći 14. lipnja 2018., kada je tužitelj kao potrošač mogao saznati za nepoštenost tih ugovornih odredbi, a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, kao i objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022. Obzirom da je tužitelj tužbu za isplatu preplaćenog iznosa podnio 13. lipnja 2023., to nije prošao petogodišnji zastarni rok, obzirom da se radi o stjecanju bez osnove u smislu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. dalje ZOO).
28. Na okolnost utvrđivanja visine potraživanja tužitelja sud je izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom Darku Prpiću, Stalnom sudskom vještaku za financije iz Darfin d.o.o. iz Zagreba.
29. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 15.099,40 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 2.004,05 EUR. Ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi 82,94 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 11,01 EUR. Prema Sporazumu uz Ugovor o kreditu (list spisa 8-9) proizlazi da je dana 29.06.2012. godine raskinut Ugovor o kreditu broj 306-015/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine. Sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30.09.2015. godine iznosi 5.630,23 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Banke za EUR. Nadalje, prema Izračunu konverzije (dodatno dostavljena dokumentacija) proizlazi da više uplaćeni iznos iznosi 0,00 kn. Manjak iznosi 0,00 kn. Zatezne kamate na pozitivne tečajne razlike do datuma 30.09.2015. iznose 1.121,29 EUR. Ukupno potraživanje tužitelja uzimajući u obzir redoslijed namirenja iz čl.171. Zakona o obveznim odnosima iznosi 3.125,34 EUR. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju člankom 19.c propisan je način izračuna konverzije kredita. Prilikom izrade simuliranog otplatnog plana u EUR za određivanje iznosa početne glavnice u EUR uzeta je početno odobrena glavnica kredita u CHF po primijenjenom tečaju na dan isplate kredita za CHF čime je dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita, na tako dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita primijenjen je EUR tečaj iste vrste važeći na dan isplate kredita te je tako dobivena početno odobrena glavnica kredita u EUR. Konverzijom kredita iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR su u izračun konverzije uzete sve uplate tužitelja. Iznos preplate koju tužitelj potražuje u ovom postupku također polazi od tih istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF. S obzirom na odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju člankom 19.c kojim je propisan način izračuna konverzije kredita i primjenu EUR-skih kamatnih stopa na kredite koji su viši od CHF kredita nije moguće utvrđenu preplatu po Dodatku ugovora podijeliti na preplatu po osnovi promjenjive kamatne stope i na valutu.
30. Tužitelj nalazu i mišljenju vještaka nije prigovarao, dok tuženik prigovara da u ovom predmetu ne postoji „preplata“ i da tužitelj nema pravo na nikakvo „obeštećenje“, osporava metodologiju koju je primijenio vještak te predlaže dopunu vještačenja na način da vještak usporedi stvarni otplatni plan sa izračunom u kojemu bi primijenio kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite.
31. Sud je odbio prijedlog tuženika za dopunom vještačenja, budući je nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka iz DARFIN d.o.o. izrađen u skladu s pravilima struke i u skladu sa zadatkom kako ga je sud postavio, te ga je sud prihvatio u cijelosti. Tuženikovi prigovori su pravne naravi i ne odnose na matematički izračun, već na metodologiju koja je primijenjena, a istu je odredio sud, stoga bi se eventualnom dopunom vještačenja nepotrebno odugovlačio ovaj postupak.
32. Tužitelj je, tužbeni zahtjev za isplatu precizirao u skladu s nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka, podneskom od 28. ožujka 2025., kao i ispravljenim na ročištu 8. travnja 2025., međutim tuženik se protivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva, stoga je sud sukladno čl. 192.st.2 ZPP-a, odlučivao uzevši u obzir prvotni tužbeni zahtjev (VPS 5.000,00 €).
33. Budući da se za iznos iz točke I i II izreke bez osnove povećala imovina tuženika, jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, to bi tuženik ovaj iznos tužitelju bio dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u izreci pod I., dok je odbijen u djelu kako je to navedeno pod III. izreke.
34. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništavim.
35. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO- a i 1115. ZOO-a, a od 1. siječnja 2023. sukladno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22) te čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).
36. Sud je utvrdio da ne postoji tražbina tuženika spram tužitelja, za potraživanje prema tužitelju s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta iznesen u prigovoru radi prijeboja, kojeg tuženik nije konačno specificirao, jer plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog, tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio, slijedom čega ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
37. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju
– ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Stoga tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu koju je pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora. Slijedom navedenog tuženik nema pravo na isplatu tražbine s osnove tzv. negativne razlike, radi čega je odlučeno kao pod V. izreke.
38. Također osnovan je i prigovor zastare tužitelja na prigovor prijeboja, budući se negativne razlike odnose na potraživanje koje se prema nalazu vještaka odnosi na razdoblje od 30.4.2008., do 30.09.2008., a prigovor prijeboja istaknut je podneskom od 03. 04.2024., dakle protekom zakonskog roka, a zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti, sukladno čl. 198 ZOO-a. Osim toga tuženika ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, jer su banke pasivno legitimirane i ne uživaju benefite podnošenja tužbe i prekida zastarijevanja, to pripada potrošačima konkretno tužitelju čije potraživanje nije u zastari, budući ga je prekinula kolektivna tužba za zaštitu potrošača.
39. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.1 ZPP-a, iako je tužitelj odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva kako je to navedeno pod točkom III, s obzirom da je uspio dokazati osnovu, a zbog dijela tužbenog zahtjeva s kojim je odbijen nisu nastali posebni troškovi. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača), koji nije dao povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljeva prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH br. Rev- 1014/18 od 20.10.2021., Odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19.12.2017.)
40. Stoga tužitelj ima pravo na naknadu cjelokupnog troška postupka, pa je tužitelju priznat zatraženi trošak za sastav tužbe, zastupanja na ročištima održanim 9.04.2024.,8.04.2025., za sastav podnesaka od 10.1.2024., 27.11.2024., 28.3.2025., za svaku radnju naknada u iznosu od 200,00 € ili 100 bodova, sve uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 300,00 EUR-a. Tužitelju je također priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR-a ili sveukupno 1.900,00 EUR-a, a koji trošak mu je dužan naknaditi tuženik. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak za objavu presude, budući po ocjeni ovog suda ne radi se nužnom trošku koji treba snositi tuženik, iako tužitelj ima pravo na taj trošak, ali od svoje stranke.
41. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 151 st.3 ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22) te čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022) tekuće od presuđenja do isplate.
42. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u izreci ove presude pod I. do V.
U Krapini 14. svibnja 2025.
Sutkinja
Jasmina Božić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.
Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave.
Dostaviti:
1. Odvj. Irena Blauhorn
2. Odvj. Zlatko Knezović
