Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2945/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja Arijane Bolanča predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Sande Crljen Ivančić članice vijeća, na temelju nacrta prijedloga odluke koji je izradio viši sudski savjetnik Dražen Lovretić, u pravnoj stvari tužitelja DI, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Nemanji Nožinić, odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 zastupanog po odvjetničkom društvu Kallay & Partneri, iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Slavonskom Brodu - Stalne službe u Novoj Gradiški, poslovni broj P-344/2021-21 od 14. kolovoza 2024., koja je presuda ispravljena rješenjem istoga suda poslovni broj: P-344/2021-23 od 21. kolovoza 2024., koje je rješenje ispravljeno rješenjem istog suda poslovni broj: P-344/2021-24 od 23. kolovoza 2024., u sjednici vijeća održanoj 30. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, pa se potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu - Stalne službe u Novoj Gradiški, poslovni broj P- 344/2021-22 od 14. kolovoza 2024., koja je ispravljena rješenjem istoga suda poslovni broj: P-344/2021-23 od 21. kolovoza 2014., a koje je rješenje ispravljeno rješenjem istog suda poslovni broj: P-344/2021-24 od 23. kolovoza 2024., u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i III. izreke, kao što se potvrđuje i pobijano rješenje istoga suda pod istim poslovnim brojem.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju ukupan iznos od 2.451,52 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na pojedine iznose teče na način kako je to određeno u izreci prvostupanjske presude u roku od 15 dana (točka I. izreke), dok je odbijen tužitelj s dijelom zahtjeva u iznosu od 847,33 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom (točka II. izreke), kao što je naloženo tuženiku i da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.266,47 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 14. kolovoza 2024. pa do isplate (točka III. izreke). Isto tako, tužitelj je odbijen sa zatraženim parničnim troškom preko dosuđenog iznosa (točka IV. Izreke) te je utvrđeno da je tužitelj oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi (točka V. izreke).

1.1. Prvostupanjska presuda ispravljena je rješenjem istog suda poslovni broj P- 344/2021-23 od 21. kolovoza 2024. na način da u podbroju poslovnog broja presude umjesto pogrešno naznačenog podbroja 22 treba stajati ispravan podbroj 21 pa da poslovni broj na str. 1 do 21 presude treba ispravno glasiti: Poslovni broj: P- 344/2021-21 (točka I. izreke). Istim je rješenjem određeno da u ostalom djelu donesena presuda zbog ogluhe ostaje ne izmijenjena (točka II. izreke).

1.2. Navedeno rješenje. ispravljeno je rješenjem tog suda poslovni broj P-344/2021- 24 od 23. kolovoza 2024. u točki II. izreke, tako da se iz rečenice se izbacuju riječi "zbog ogluhe", pa da točka II. izreke rješenja P-344/2021-23 doneseno 21. kolovoza 2024. ispravno glasi: "U ostalom djelu donesena presuda ostaje ne izmijenjena."

2. Pobijanim prvostupanjskim rješenjem odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti suda.

3. Protiv prvostupanjske presude i rješenja kojim je odbijen prigovor žali se tuženik, pobijajući ih zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14., 70/19, 80/22, i 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući ovom sudu preinačiti pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja i obveže ga da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak, odnosno da ukine pobijanu presudu i rješenje o trošku i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Žalitelj potražuje trošak žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja spram tuženika za isplatu iznosa od 3.450,7 eura zajedno s pripadajućim kamatama na ime pretplaćenih iznosa kredita broj 918-50-3922489 od dana 14. veljače 2007. sklopljenog uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.

6. U postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer pobijana presuda a niti rješenje ne sadrže nikakve nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv, ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja.

7. U provedenom postupku nisu počinjene ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje temeljem odredbe članka 354. stavka 2. ZPP-a ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

8. Nesporno je među strankama da su 14. veljače 2007. sklopile Ugovor o kreditu broj: 918-50-3922489, kojim je tuženik, kao kreditor, odobrio tužitelju, korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 16.890,65 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema kupovnom tečaju tuženika na dan korištenja kredita , te da je tim ugovorom ugovorena za tužitelja obveza povrata iznosa kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja.

9. Sporna je osnovanost i visina potraživanja te zastara potraživanja.

10. Ocjenu osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka tužitelj radi ugovorene valutne klauzule u CHF u utuženom razdoblju sveukupno više platio na ime otplate kredita iznos od 2.451,52 eura,

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, koja je dijelom potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. utvrđena ništetnost ugovorne odredbe u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, a prema kojima je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u njima ništene i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezna glavnica CHF, a da se prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kredita nisu bili u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima vezanima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti,

- da je odredbom članka 81. stavaka 2. i 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo jer je ista unaprijed formulirana od strane trgovca, te potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca,

- da tuženik nije tužitelja upozorio na na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule CHF,

- da je odredba o valutnoj klauzuli CHF podložna testu nepoštenosti u skladu s člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača jer nije bila razumljiva budući tužitelj nije bio upozoren na posljedice ugovaranja valutne klauzule CHF,

- da je primjena valutne klauzule CHF uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, jer nije bila ugovorena mogućnost promjene valute ili druga mogućnost zaštite od rizika, snažnog jačanja valute CHF pa su sve posljedice svaljene na tužitelja, dok je banka dobivala veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute koja je imala istu kupovnu moć kao i u vrijeme ugovaranja kredita.

11. Na temelju navedenog, prvostupanjski sud je kao prethodno utvrdio ništetnim ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula, te je obvezao tuženika isplatiti tužiteljici preplaćene iznose s osnova tih ništetnih odredaba u ukupnom iznosu od 2.451,52 eura sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose od kada su plaćeni pa do isplate.

12. Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovoga suda pravilno utvrdio činjenično stanje, te je pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

13. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu toč. 1. izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 96/03.) i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. a od 7. kolovoza 2007. nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u tom dijelu odbijena revizija tuženika izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

14. Presudom poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalih i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je pod toč. 1. da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama ZOO-a.

15. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 41/14., 110/15.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

17. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu redovna kamata kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točkom 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne.

18. Prema odredbi članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje:ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

19. Kako je u postupku nesporno utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredaba preplatio tuženiku iznos od 2.451,52 eura, to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom navedenog materijalnog prava obvezao tuženika platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja. Slijedom navedenog, tužitelju pripadaju kamate upravo kako je i postavljeno uređenim tužbenim zahtjevom, te kako stoji u izreci pobijane presude.

20. Isto tako, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare, uključujući i stajalište o prekidu zastare i ponovnom početku tijeka zastare, time da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-2245/17-2, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa je ocjena neosnovanosti prigovora zastare utemeljena na identičnom stajalištu koje je izraženo u citiranim odlukama. Kako do trenutka podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastara dosuđenih tražbina na osnovu ništetnosti odredbe ugovora o valutnoj kaluzuli u ovom postupku nije nastupila, a pravomoćnošću odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 14. lipnja 2018. zastara je počela teći iznova, to u trenutku podnošenja predmetne tužbe – 11. lipnja 2021., zastara glavnice, niti zateznih kamata kao akcesornog potraživanja, evidentno nije nastupila.

21. Stoga je žalba tuženika odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda je potvrđena temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

22. U odnosu na žalbu protiv rješenja o odbijanju prigovora mjesne nenadležnosti. ističe se kako slijedi:

22.1. Neosnovan je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti, a s obzirom na članak 59. ZPP-a, kojim je propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, kao i temeljem članka 19.l stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 19/22 i 59/23) - u daljnjem tekstu: ZZP), kojom je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

22.2. Naime, iz stanja spisa proizlazi da su odredbom članka 12. Ugovora o kreditu broj 918-50-3922489, stranke (ovdje tužitelj i tuženik) za slučaj spora ugovorile nadležnost suda prema mjestu sjedišta Banke odnosno prema mjestu sjedišta podružnice ako spor proizađe iz pravnog odnosa zasnovanog poslovanjem podružnice.

22.3. Međutim, i prema stavu ovog žalbenog suda, navedena ugovorna klauzula, kojom su stranke prilikom zasnivanja ugovornog odnosa odredile za slučaj sporova proizašlih iz ugovora mjesnu nadležnost suda navedenog u prethodnoj točki ovog obrazloženja, jest nepoštena odredba ugovora zbog sljedećih razloga.

22.4. Naime, ZZP stipulira pravila zaštite osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja usluga i proizvoda na tržištu te je posebno stipulirano člankom 2. da taj Zakon sadrži odredbe koje su u skladu i s aktom Europske unije i to baš Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu: Direktiva).

22.5. Upravo ova Direktiva implementirana je u hrvatski pravni sustav i dijelom ZZP- om. Tako je člankom 53. stavkom 1. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je i samim zakonom i to na način da je sukladno članku 59. stavku 1. ZZP-a određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

22.6. Vezano za praksu suda Europske unije valja upozoriti na presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98), kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama.

22.7. Ovom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke odnosno u mjestu sjedišta podružnice treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

22.8. U konkretnom slučaju radi se o ugovornoj klauzuli koja nije bila posebno pregovarana, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, jer bi radi ostvarenja svojih prava i obveza tužitelj bio u obvezi putovati u Zagreb, što bi obzirom na to da živi u [adresa] uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu, imajući na umu cijenu putovanja tuženika iz mjesta stanovanja u [adresa] i natrag, kao i obzirom na za to potrebno vrijeme.

22.9. Odredba Ugovora o mjesnoj nadležnosti za slučaj spora bila je unaprijed formulirana od strane tužitelja, slijedom čega tuženik, na kojeg se kao potrošača primjenjuje ZZP-a, nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

22.10. Budući da prema odluci Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koju omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, a kako iz svega izloženog proizlazi da su ispunjene pretpostavke propisane citiranim odredbama ZZP-a, to ovaj žalbeni sud takvu odredbu ugovora smatra nepoštenom pa u kontekstu svega navedenog treba zaključiti kako se na temelju nepoštene odredbe Ugovora ne može zasnivati nadležnost suda u Zagrebu, u konkretnom slučaju Općinskog građanskog suda u Zagrebu.

22.11. Zbog iznesenih razloga, valjalo je na temelju članka 380. točka 2. ZPP, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje.

23. Pravilna je i odluka o trošku jer je utemeljena na odredbama članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a.

21.1. Naime, neosnovan je žalbeni navod tuženika da je trošak provedenog vještačenja, trebalo dosuditi razmjerno uspjehu u parnici, iz razloga što je za ovu parnicu bilo nužno provesti vještačenje, zbog čaga je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je te troškove priznao u cijelosti, a što je u skladu s naprijed citiranim odredbama ZPP-a, slijedom čega je taj trošak u cijelosti dužan snositi tuženik.

22. S obzirom na navedeno, odlučeno je kao u izreci ove presude i rješenja.

U Splitu 30. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Arijana Bolanča