Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj Gž-3141/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Lucije Lasić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i dr. sc. Lidije Vojković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐEČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Nikoli Bartoliću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika ĐE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Jasni Detelj Marković, odvjetnici iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pn-94/2023-107 od 22. prosinca 2023., te o žalbama stranaka protiv rješenja Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pn-94/2023-112 od 31. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 14. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pn-94/2023-107 od 22. prosinca 2023., u dijelu pod točkom I. izreke kojim je naloženo tuženiku ĐE u roku 15 dana platiti tuženici ĐEČ ukupan iznos od 272,08 eura sa zateznim kamatama kako su određene pobijanom presudom koje teku:

- na iznos od 205,72 eura od 23. lipnja 2015., te

- na iznos od 66,36 eura od 14. svibnja 2025.

pa sve do konačne isplate.

II. Preinačuje se pobijana presuda u preostalom dijelu pod točkom I. izreke, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki II. izreke te presude i u rješenju Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pn-94/2023-112 od 31. svibnja 2024. tako da se odbija zahtjev tužiteljice za naknadu štete u preostalom dijelu, za iznos od 2.737,4 eura, kao i za zatražene zakonske zatezne kamate na iznos od 66,36 eura u razdoblju od 22. prosinca 2023. do 13. svibnja 2025., te se određuje da svaka strana snosi svoj parnični trošak.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je suđeno:

"I/ Nalaže se tuženiku ĐE platiti tužiteljici ĐEČ iznos od 3.009,48 € / 22.675,00 kn sa zateznom kamatom do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to:

- na iznos od 2.943,12 € / 22.175,00 kn počevši od 23. lipnja 2015., te

- na iznos od 66,36 € / 500,00 kn počevši od 22. prosinca 2023., a sve u roku od 15 dana.

II/ Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika ĐE za naknadom troška parničnog postupka.".

2. Protiv te presude žali se tuženik, pobijajući istu u cijelosti, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u nastavku ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Pobijanim rješenjem od 31. svibnja 2024. je odlučeno:

"I/ Nalaže se tuženiku ĐE naknaditi tužiteljici ĐEČ trošak parničnog postupka u iznosu od 5.423,71 € sa zateznom kamatom počevši od 31. svibnja 2024. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II/ Odbija se preostali dio zahtjeva tužiteljice ĐEČ za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 1.121,52 € sa zateznom kamatom počevši od 31. svibnja 2024. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

III/ Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika ĐE za naknadom troška parničnog postupka.".

4. Protiv tog rješenja žale se obje stranke, pobijajući navedeno rješenje u dijelu u kojem nije prihvaćen njihov zahtjev, odnosno u dijelu u kojem je prihvaćen zahtjev protivne strane za naknadu parničnog troška, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. ZPP, s prijedlozima da se pobijano rješenje preinači u skladu sa njihovim žalbenim navodima.

5. Odgovori na žalbe nisu dostavljeni.

6. Nakon što su pobijane odluke ispitane u okviru ovlaštenja iz članka 365. ZPP, ovaj je sud utvrdio kako pobijana presuda, a time i rješenje o parničnom trošku (kojim je, među ostalim, po drugi put odlučeno o zahtjevu tuženika za naknadu parničnog troška) ima takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, pa je time ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11) ZPP na koju s pravom tuženik ukazuje u žalbi, ali je odluku u ovom predmetu moguće donijeti primjenom članka 373.a ZPP, sve zbog razloga koji slijede.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu imovinske i neimovinske štete koju je pretrpjela 27. svibnja 2013. kada je istu, prema navodima tužbe, ugrizao tuženikov pas u predjelu desne podlaktice. Tužiteljica je, prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu na ročištu od 4. prosinca 2020., u ovoj fazi postupka od tužitelja tražila naknadu:

- neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 20.625,00 kuna (što odgovara iznosu od 2.737,41 eura prema fiksnom tečaju konverzije u euro)

- imovinske štete zbog oštećenih stvari (odjeće) u iznosu od 1.550,00 kuna (što odgovara iznosu od 205,72 eura prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kuna za jedan euro) i

- imovinske štete zbog potrebe za tuđom pomoći i njegom u iznosu od 500,00 kuna (što odgovara iznosu od 66,36 eura prema fiksnom tečaju konverzije u euro), odnosno, ukupno 3.009,49 eura (iznos dobiven konverzijom iznosa od 22.675,00 prema fiksnom tečaju konverzije u euro) sa zakonskim zateznim kamatama kako je određeno točkom I. izreke presude prvostupanjskog suda poslovni broj Pn- 1191/2015-83 od 19. siječnja 2021. koja je ukinuta rješenjem ovog suda poslovni broj Gž-316/2021 od 7. lipnja 2023.

8. Dosuđujući tužiteljici iznos od 3.009,48 eura (nepotrebno i uz to pogrešno, što pobijanu presudu čini nerazumljivom, iskazujući taj iznos i u kunama, jer je u vrijeme donošenja pobijane presude prestala obveza dvojnog iskazivanja novčanih iznosa) prvostupanjski je sud propustio odlučiti o zahtjevu tužiteljice u iznosu 0,01 euro, i to, kako proizlazi iz obrazloženja pobijane presude, o zahtjevu postavljenom na ime naknade neimovinske štete, budući je našao osnovanim taj zahtjev u iznosu od 2.737,40 eura. Kako stranke nisu tražile donošenje dopunske presude u tom dijelu, to je ovaj sud odlučivao u granicama izreke prvostupanjske presude.

9. Rješenjem ovog od 7. lipnja 2023., među ostalim, jasno je upućen prvostupanjski sud utvrditi sve okolnosti pod kojima je došlo do ozljeđivanja tužiteljice, a kako bi sa više kritičnosti ocijenio psihijatrijski nalaz i mišljenje sudske vještakinje prof. dr. sc. Branke Vidrih, obzirom na uočena proturječja tog dokaza sa ostalim dokazima u spisu, te obzirom na prigovore tuženika na to vještvo, koje prigovore sud prvog stupnja nije otklonio. Istim rješenjem otklonjen je prigovor tuženika po kojem postoji podijeljena odgovornost stranaka za štetu koju je pretrpjela tužiteljica u predmetnom štetnom događaju.

10. Unatoč takvoj uputi ovog suda, prvostupanjski se sud u obrazlože pobijane presude većim dijelom (u točkama 7. do 13. obrazloženja) bavi pitanjem isključive odgovornosti tuženika, dok u pogledu visine pretrpljene štete bespotrebno opširno reproducira sadržaje pisanih nalaza i mišljenja i iskaza sudskih vještaka u ovom postupku (točka 14. i 15. obrazloženja pobijane presude), da bi ocjenu tih vještačenja sveo na jednu jedinu rečenicu u točki 16. obrazloženja i puku frazu po kojoj te nalaze i mišljenja prihvaća kao stručna i objektivna, osvrnuvši se tek na ukazanu činjenicu kako se tužiteljica prvi put obratila psihijatru skoro šest mjeseci nakon štetnog događaja. Kod takve paušalne ocjene provedenih vještačenja prvostupanjski sud propušta navesti koje je kvalifikatorne okolnosti na temelju tih vještačenja utvrdio, pa pobijana presuda ne sadrži odlučne činjenice o kojima ovisi odluka o visini neimovinske štete, kao ni utvrđenja u pogledu trajanja tužiteljičine potrebe za tuđom pomoći i njegom, a što je odlučna činjenica za odluku o zahtjevu za naknadu neimovinske štete po osnovi tuđe pomoći i njege.

11. Osim što pobijana presuda, slijedom navedenog, ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, prvostupanjski je sud u obrazloženju pobijane presude propustio ocijeniti u postupku izvedene dokaze u skladu s člankom 8. ZPP, pa je pobijana odluka arbitrarna.

12. Međutim, polazeći od pravila iz članka 219. stavka 1. ZPP, po kojem je svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, ovaj je sud o osnovanosti žalbe tuženika odlučio primjenom članka 373.a ZPP.

13. Nije sporno kako se 27. svibnja 2013. dogodio štetni događaj u kojem je tužiteljica pretrpjela štetu uslijed ozljede koju joj je zadao tuženikov pas, koji je bez povodca istrčao iz tuženikova dvorišta na javnu površinu, pa je odgovornost tuženika utemeljena na odredbi članka 1064. Zakonom o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22, 126/22, 145/23 i 155/23 – u nastavku ZOO). Stoga je u ovom predmetu potrebno samo raspraviti visinu štete koju je tužiteljica pretrpjela, a koja visina, među ostalim, ovisi i o vrstama ozljeda koje je tužiteljica zadobila.

14. Na ročištu od 4. prosinca 2020. tuženik je učinio nespornom visinu štete koja je nastala tužiteljici zbog uništene odjeće (jakne i majice) u iznosu koji je tužiteljica zatražila, pa je među strankama ostala sporna visina pravične novčane naknade koja pripada tužiteljici na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, te visina štete koju je tužiteljica pretrpjela uslijed potrebe za tuđom pomoći i njegom.

15. U pogledu ozljeda koje je tužiteljica pretrpjela, na temelju Povijesti bolesti KBC "Sestre Milosrdnice" od 27. svibnja 2013. (list 8 spisa), koji nalaz je relevantan jer je sačinjen neposredno nakon štetnog događaja, proizlazi kako je tužiteljica zadobila ugriznu ranu (u jednini) desne podlaktice, koja rana nije iziskivala šivanje odnosno kiruršku obradu, dok je iz, također relevantnog, nalaza iste medicinske ustanove od 29. svibnja 2013. (list 9 spisa), utvrđeno kako je dva dana nakon ozljeđivanja rana počela uredno cijeliti.

16. Osim ta dva posjeta KBC "Sestre Milosrdnice", prema dostavljenoj medicinskoj dokumentaciji, a drugačije ne proizlazi niti iz liječničkog kartona pacijenta koji je u preslici za razdoblje od 3. kolovoza 2007. do 27. listopada 2023. naknadno dostavljen (list 249 do 293 spisa), tužiteljica se neposredno nakon ozljeđivanja (7. lipnja 2013.) obratila i Antirabičnoj ambulanti referentnog centra za bjesnoću Zavoda za javno zdrvstvo Dr. Andrija Štampar (nalaz na listu 10 spisa), gdje je utvrđeno kako antirabična zaštita nije potrebna. Navedeni nalaz je ovom sudu relevantan i zbog činjenice kako su u istom zabilježene okolnosti pod kojima je došlo do ozljeđivanja tužiteljice, a koje ovaj sud prihvaća kao istinite, jer se radi o najdetaljnjijem iskazivanju same tužiteljice neposredno nakon štetnog događaja (u prijavi policiji na dan štetnog događaja, list 7 spisa, tužiteljica je samo navela kako je ugrizao tuženikov pas koji je istrčao iz dvorišta) i vjerojatno prije nego je tužiteljica počela kalkulirati o visini naknade štete koju će tražiti od tuženika. U tom nalazu je navedeno kako je tužiteljicu za podlakticu desne ruke ugrizao pas poznatog vlasnika kada je razdvajala svog psa od gore navedenoga. Kako je pas drugog vlasnika bio znatno veći i jači od njezinog, primila je svog psa u ruke, a pas u želji da dohvati njezinog psa zadao joj je ugriz za podlakticu desne ruke.

17. Iz iskaza stranaka (list 133 do 134 spisa, te stranice označene brojevima 142 do 144 spisa) i svjedoka ME (list 67 do 69 spisa) i VE (list 69 do 71 spisa) proizlazi nespornim kako je tuženik, dan iza štetnog događaja, nakon što je od policije dobio podatke o imenu i adresi tužiteljice, sa suprugom posjetio tužiteljicu u njenom domu, donio primjerene poklone (viski, bombonjeru, kavu i kekse) i iskazao žaljenje zbog nemilog događaja, te izrazio spremnost da naknadi štetu koju je uslijed nasrtaja njegovog psa pretrpjela tužiteljica.

18. Konflikt, po ocjeni ovog suda, nastaje nakon što se tužiteljica obratila odvjetniku koji je u njeno ime postavio "Zahtjev za naknadu štete", u kojem zahtjevu se, kako proizlazi iz dopisa upućenog tuženiku 4. srpnja 2013. (list 86 i 87 spisa), ne navodi konkretan iznos šteta, ali se tvrdi kako je tužiteljica pretrpjela traumu, strah i fizičke bolove, te zadobila vrlo vidljivo naruženje ruke (vrlo vidljiv ožiljak veličine 4 cm i debljine 8 mm), a, uz to, kako je tužiteljica izgubila kompletan osjet na gornjoj strani desne podlaktice od lakta pa do šake, a koji osjet je nestao zbog prekinuća živca od ugriza tuženikovog psa. Iz daljnje korespondencije koju je u reduciranom obliku dostavila sama tužiteljica (priložene na listu 74. do 86. spisa od najnovije do najstarije) proizlazi kako je spor nastao primarno zbog visine odštetnog zahtjeva tužiteljice, koji je u međuvremenu očito konkretiziran i konačno postavljen (list 78 spisa) na iznos od 13.500,00 kuna u pet rata po 2.700,00 kuna, uz "ukazivanje" kako je tužiteljici stanje sa živcima (ovaj put u množini) na ruci i dalje vrlo loše, te tužiteljica nema nikakva osjetila, a "praksa je sudova" da dosuđuju znatno veće iznose samo za vidljive ožiljke na tijelu od ugriza psa, "a koje su posljedice puno manje od osjetila na ruci, s tim da tužiteljica "ima i znatne ožiljke na vidljivom dijelu ruke za koje će vrlo vjerojatno biti potrebna plastična operacija". Tužiteljica očito nije tuženiku (a kasnije ni sudu, odnosno vještacima) na traženje njegove punomoćnice (list 74 spisa) dostavila EMNG nalaz iz kojeg bi proizlazile trajne posljedice na koje se poziva.

19. Navedene tvrdnje tužiteljice iz "Zahtjeva za naknadu štete" (o trajnom gubitku osjeta na gornjoj strani desne podlaktice i prekinuću živca) ne proizlaze iz liječničke dokumentacije sa kojom je raspolagala tužiteljica do trenutka slanja tog dopisa, pa ni iz nalaza Kliničke bolnice Sveti Duh od 2. srpnja 2014. (list 15 spisa) sačinjenog neposredno prije obraćanja tuženiku, pa ni iz one dokumentacije koju je tužiteljica naknadno pribavila (a kamoli tvrdnje tužiteljice o znatnim ožiljcima i potrebi plastične operacije), pa ovaj sud zaključuje kako je tužiteljica već u fazi pokušaja izvansudske nagodbe željela prikazati posljedice štetnog događaja značajno većima nego što one doista jesu sa ciljem da se imovinski okoristi štetnim događajem. Iz liječničkog kartona pacijenta, kao ni i iz dostavljene medicinske dokumentacije (list 8 do 22 spisa), ne proizlazi da se tužiteljica u razdoblju od 29. svibnja 2013. (kada je došla na previjanje rane) do 2. srpnja 2013. (neposredno prije obraćanja tuženiku sa "Zahtjevom za naknadu štete") uopće žalila na parestezije, bolove i slabost ruke ili (uopće ikada) provodila bilo kakvu fizikalnu terapiju zbog posljedica štetnog događaja, odnosno da se tužiteljica u razdoblju od 29. svibnja 2013. do 2. srpnja 2013. uopće obraćala liječnicima, izuzev posjeta antirabičnoj ambulanti gdje je utvrđeno da je pas cijepljen (što je tužiteljica u to vrijeme već znala) i kako antirabična zaštita nije potrebna. Stoga ovaj sud ne može prihvatiti istinitim sadržaj spomenutog nalaza (povijesti bolesti) Klinčke bolnice Sveti Duh od 2. srpnja 2013. u kojem se navodi kako kod tužiteljice postoji "nakon terapije lagano poboljšanje ali parestezije i povremeni bolovi i posljedično slabost ruke i dalje nakon rada ili kod promjene vremena". U prilog zaključku kako se radi o nalazu pribavljenom isključivo za potrebe postizanja većeg iznosa naknade neimovinske štete, a čiji sadržaj ne odgovara stvarnim posljedicama koje je tužiteljica pretrpjela, govori nalaz i mišljenje sudskih vještaka mr. sci. dr. MEČ i dr. sci. dr. NE, koji kod tužiteljice nisu utvrdili gubitak osjeta u ruci, a koji nalaz će dodatno biti ocijenjen u nastavku.

20. Nadalje, iz naprijed spomenute korespondencije među strankama, proizlazi kako su pregovori oko izvansudskog rješenja ovog spora započeli 4. srpnja 2013. , a prekinuti su početkom listopada 2013., kroz koje razdoblje tužiteljica, prema dostavljenoj liječničkoj dokumentaciji i sadržaju preslike liječničkog kartona pacijenta, nije isticala bilo kakve psihičke tegobe povezane sa štetnim događajem, da bi se prvi puta obratila psihijatru 13. studenoga 2013. godine (nalaz Klinike za psihijatriju Vrapče priložen na listu 16 spisa). Zbog tog razloga ovaj sud, u svjetlu ranije iznesenih činjenica, ne može otkloniti dojam da se radi o daljnjem pokušaju preuveličavanja posljedica štetnog događaja i u tom pravcu pribavljanju odgovarajućih dokaza. Ovo tim prije što se u spomenutom nalazu psihijatra navodi kazivanje tužiteljice po kojem ju je sporne prigode napao i izgrizao susjedov pas, a što ne odgovara opisu događaja kako ga je opisala sama tužiteljica u ranije spomenutom nalazu Antirabične ambulante od 7. lipnja 2013. Iz nalaza od 7. lipnja 2013. proizlazi kako je tuženikov pas primarno bio usmjeren na psa tužiteljice, te je tužiteljica zadobila (jedan) ugriz pokušavajući ih razdvojiti, dok tužiteljica psihijatru iskazuje kako se radi o napadu usmjerenom prema njoj i većem broju ugriza ("napao je i izgrizao je susjedov pas"). U tom svjetlu ovaj sud ne može prihvatiti istinitim ni iskaz tužiteljice pred sudom u dijelu u kojem opisuje sporni događaj prikazujući ga traumatičnijim nego je doista bio, kao ni objektivnim nalaz i mišljenje vještakinje prof. dr. sc. Branke Vidrih (koji je, ispravljen u pogledu imena tužiteljice, priložen na listu 302 do 304 spisa), očitovanje te vještakinje (list 187 spisa) kao ni iskaz navedene vještakinje pred sudom na ročištu od 10. studenoga 2023., a što se dodatno pojašnjava u nastavku.

21. Za naglasiti je kako sud nije dužan bezrezervno prihvatiti nalaz i mišljenje sudskog vještaka, već ga treba cijeniti u kontekstu svih izvedenih dokaza i zdravorazumske logike. Vještakovo mišljenje o pojedinoj spornoj činjenici, kao jednoj od premisa za zaključivanje, podložno logičkoj kritici suda, ali i usporedbi s drugim dokaznim sredstvima koja su korištena u postupku kako pojedinačno tako i svih zajedno.

22. Već u ukidnoj odluci ovog suda poslovni broj Gž-316/2021 od 7. lipnja 2023. skrenuta je pažnja prvostupanjskim sudu kako pri ocjeni navedenog nalaza i mišljenja posebno treba imati u vidu da se isti bazira na iskazu tužiteljice i psihijatrijskoj dokumentaciji koju je tužiteljica dostavila, a koja se opet temelji na kazivanju same tužiteljice. Dalje je uočeno kako sud nije otklonio prigovor tuženika da je tužiteljica zatražila psihijatrijsku pomoć tek 13. studenoga 2013., odnosno skoro šest mjeseci nakon štetnog događaja, pri čemu se u prvom nalazu Klinike za psihijatriju Vrapče navodi kako je, prema kazivanju tužiteljice, tužiteljicu izgrizao susjedov pas, a što ne odgovara objektivnoj činjenici da je tužiteljici na ruci vidljiv samo jedan relativno mali ožiljak. Naprotiv, takav opis događaja, povezano sa nedokazanim tvrdnjama tužiteljice o gubitku osjeta u ruci, upućuju na zaključak kako tužiteljica preuveličavanjem samog događaja i njegovih posljedica ide za težnjama koje nisu spojive sa naravi, društvenom svrhom i ciljem kojem služi naknada štete.

23. U ponovljenom postupku vještakinja u svom iskazu pred sudom, na ročištu od 10. studenoga 2023., nije na uvjerljiv način otklonila dvojbe ovog suda u pogledu postojanja objektivnih tegoba kod tužiteljice. Vještakinja je izjavila kako bi se simptomi koje ima tužiteljica mogli objektivizirati isključivo psihologijskim testiranjem, koje unatoč tome nije provedeno. Nadalje, iako se, načelno govoreći, ovaj sud može složiti sa izjavom vještakinje kako osoba prosječnih psihičkih kapaciteta mobilizira svoje zdrave snage kako bi prevladala stresni događaj i kako nije rijetkost da se osobe sa takvim iskustvima ili sličnima odgođeno javljaju psihijatru za pomoć, neživotno je povjerovati da se o takvom, odgođenom, javljanju radi u konkretnom slučaju, jer tužiteljica do odlaska na psihijatrijski pregled, u razdoblju od šest mjeseci, niti jednom nije spomenula liječnicima bilo kakve psihičke tegobe (osjećaj straha i nesanice, fobije…) ili zatražila od liječnice opće medicine tablete za smirenje, ili za spavanje. Navedene tegobe tužiteljica ne spominje čak niti u odštetnom zahtjevu koji je uputila tuženiku 4. srpnja 2013., iako je već zaključeno kako je u tom zahtjevu tužiteljica nastojala uveličati posljedice štetnog događaja. Naprosto je nevjerojatno da se tužiteljica u tom obraćanju "sjetila" gubitka osjeta na ruci za koji nema nikakvih medicinskih indikacija, a da je propustila spomenuti barem kako uslijed nezgode ima problema sa nesanicom.

24. Tuženik je pred prvostupanjskim sudom, a to ponavlja i u žalbi, ukazivao na činjenicu kako iz liječničkog kartona pacijenta proizlazi da je tužiteljica imala prometnu nezgodu, te da je vještakinja kod davanja svog nalaza i mišljenja trebala ocijeniti i utjecaj posljedica tog događaja na eventualne trajne tegobe koje tužiteljica ima na psihičkom planu, ali pogrešno zaključuje da se prometna nezgoda dogodila 2016. godine. Naime, pregledom liječničkog kartona pacijenta, makar je isti dostavljen u djelomično nečitkoj preslici, utvrđeno je kako se tužiteljica svojoj liječnici zbog posljedica prometne nezgode u kojoj je stradala kao vozač (primarno zbog ozljede glave) javila prvi put 8. siječnja 2013., manje od pet mjeseci prije štetnog događaja. U tom, relativno kratkom razdoblju, (od 8. siječnja 2013. do štetnog događaja 27. svibnja 2013.) tužiteljica se intenzivno obraćala svojoj liječnici upravo zbog te nezgode (8. siječnja 2013., 16. siječnja 2013., 17. siječnja 2013., 23. siječnja 2013., 30. siječnja 2013., kada je dobila uputnicu za fizikalnu terapiju, 18. ožujka 2013., kada dobiva novu uputnicu za fizikalnu terapiju, 18. travnja 2013. i 26. travnja 2013.), da bi se u razdoblju od štetnog događaja (uključujući sam štetni događaj) do 22. prosinca 2015. (kada je liječnica dobila nalog suda da dopusti vještacima uvid u karton), u razdoblju nešto većem od dvije i po godine, obraćala svojoj liječnici zbog tegoba povezanih sa štetnim događajem (bez posjeta povezanih sa akutnim bronhitisom) ukupno sedam puta (28. svibnja 2013., 1. srpnja 2013., 7. kolovoza 2013., 22. listopada 2013., 24. prosinca 2013., 18. ožujka 2013. i 20 kolovoza 2014.). Nakon 22. prosinca 2015., kada je vještacima omogućen uvid u karton, niti jedno obraćanje tužiteljice svojoj liječnici ne može se nedvojbeno povezati sa štetnim događajem. Naime, iz liječničkog kartona proizlazi kako se tužiteljica nakon tog dana svojoj liječnici ponovo javila 18. veljače 2016., kada ta liječnica akutnu reakciju na stres povezuje sa već spomenutom ozljedom glave u prometnoj nezgodi, odnosno sa dijagnozom postavljenom prvi puta 8. siječnja 2013. Iz liječničkog kartona je evidentno kako se, suprotno mišljenju vještakinje, jednom postavljena dijagnoza ne generira kod svake slijedeće posjete bolesnika liječniku. Uzgred, treba spomenuti kako iz liječničkog kartona pacijenta također proizlazi kako tužiteljica nikada nije bila upućena na fizikalnu terapiju zbog posljedica štetnog događaja, makar suprotno tvrdi u svom iskazu pred sudom, dok, s druge strane, tužiteljica u svom iskazu ili vještacima uopće ne spominje prometnu nezgodu koja se dogodila neposredno prije štetnog događaja.

25. Sve naprijed navedeno potkrepljuje stajalište ovog suda po kojem je tužiteljica medicinsku dokumentaciju počevši od 2. srpnja 2013. , pa tako i onu koja se odnosi na navodne psihičke tegobe, prikupljala, prikazujući tegobe koje stvarno nisu nastale, isključivo za potrebe postizanja veće novčane naknade od tuženika, pa iz tih razloga ovaj sud ne može prihvatiti mišljenje vještakinje prof. dr. sc. Branke Vidrih kako u pogledu trajanja i intenziteta straha koji je tužiteljica pretrpjela, tako ni u pogledu utvrđenja da je kao posljedica akutne reakcije na stres i posljedično razvoja poremećaja prilagodbe, nastalih upravo uslijed predmetnog štetnog događaja, kod tužiteljice nastupilo smanjene životne aktivnosti u omjeru od 5%.

26. Nije sporno da je tužiteljica u predmetnom štetnom događaju pretrpjela štetu u vidu uništene odjeće i ozljede ruke. Međutim ovaj sud, obzirom na sve naprijed navedeno, poklanja vjeru iskazu svjedokinje VE, supruge tuženika i na temelju tog iskaza utvrđuje kako je tuženikov pas Đ, pri povratku iz šetnje, uslijed njene nepažnje istrčao iz inače ograđenog dvorišta na cestu kojom je prolazila tužiteljica šećući svoga psa (M), kako su psi počeli lajati jedan na drugoga (sama tužiteljica je uostalom u antirabičnoj ambulanti navela da je razdvajala pse), a kada je tužiteljica uzela svog psa u ruke, Đ je skočio na tužiteljicu i tom prilikom je zahvatio zubima po ruci, da bi nakon toga svjedokinja uzela tužiteljičinog psa i spustila ga na tlo, te su se psi nakon privremenog režanja smirili, da se tužiteljica bila uzrujana, uplašena i jako vikala, te da je otišla kući držeći se za ruku, a da je njen pas, bez uzice, krenuo za njom. Iskaz navedene svjedokinje o načinu na koji je tužiteljica ozlijeđena je životno prihvatljiv, te je neproturječan navodima same tužiteljice u antirabičnoj ambulanti.

27. Kod navedenog potrebno je ipak, obzirom na sadržaj tuženikove žalbe, dodatno naglasiti kako, kod nesporne činjenice da je tužiteljičin pas pasmine maltezer (dakle radi se o malom psu), okolnost da tužiteljičin pas nije bio na povodcu, kao ni činjenica da je tužiteljica pogrešno reagirala podižući svoga psa, ni u jednom dijelu ne oslobađa tuženika objektivne odgovornosti kao vlasnika psa koji je tužiteljici nanio štetu, jer je tužiteljičin pas, sa uzicom ili bez uzice, bio pod kontrolom tužiteljice, dok se pas Đ kretao javnom površinom izvan kontrole svoga vlasnika odnosno osobe kojoj je povjerio brigu o psu (svjedokinje VE).

28. S druge strane iskaz tužiteljice u dijelu u kojem opisuje štetni događaj i njegove posljedice ovaj sud ocjenjuje neživotnim i neuvjerljivim, isključivo usmjerenim na uspjeh u ovom postupku, osobito u dijelu kojem navodi kako ju je pas Đ počeo gristi po ruci, a zatim da se Đ držao čvrsto za njenu ruku toliko da ga svjedokinja VE nije mogla istrgnuti. Nije sporno da je Đ pas pasmine labrador, koji je u vrijeme štetnog događaja bio relativno mlad (do dvije godine), a dojam o izgledu i veličini tog psa ovaj je sud stekao pregledom fotografija priloženih na listovima 31 do 37 spisa. Labradori su po prirodi miroljubivi psi (ova činjenica je općepoznata), a nesporno je kako kod Đ naknadnim veterinarskim promatranjem nisu utvrđeni znakovi agresivnosti. Da je isti, kako tužiteljica tvrdi, zadao tužiteljici više ugriza posljedice za tužiteljicu bi bile daleko veće, a osobito da je, suprotno ranijoj tvrdnji o više ugriza (u kojem dijelu je iskaz tužiteljice i kontradiktoran), Đ držao ruku tužiteljice toliko čvrsto zubima da ga se nije moglo fizički maknuti. Tužiteljica tvrdi da je zadobila ugriznu ranu dubine sigurno 2 cm, dok njezin suprug, svjedok ME istu opisuje dužinom od 4-4,5 cm i dubinom od oko 2 cm. Navedene tvrdnje o dubini rane ne proizlaze iz medicinske dokumentacije i teško su spojive sa činjenicom da ranu, kako proizlazi iz liječničke dokumentacije, nije trebalo šivati. Osim toga, treba još jednom primijetiti kako iz liječničkog kartona pacijenta proizlazi da tužiteljica od strane svoje liječnice nikada nije upućena na fizikalnu terapiju zbog navodnih posljedica štetnog događaja, već isključivo zbog posljedica prometne nezgode koja se dogodila nekoliko mjeseci ranije, pa iskaz tužiteljice u dijelu u kojem tvrdi da je zbog ozljede ruke u štetnom događaju tri puta išla na fizikalnu terapiju nema uporište u ostalim pisanim dokazima u spisu.

29. Svjedok ME i tuženik nisu imali neposredna saznanja o samom štetnom događaju, pa njihov iskaze ovaj sud nije posebno cijenio u odnosu na same okolnosti pod kojima je došlo do ozljeđivanja tužiteljice, ali cijeni istinitim iskaz tuženika u dijelu u kojem navodi kako neposredno nakon samog incidenta nije bilo potrebe razdvajati M i Đ, jer su psi krenuli svaki za svojim vlasnikom. Tom dijelu spornog događaja tuženik je bio nazočan, a njegov iskaz u bitnome ne odstupa od iskaza njegove supruge, svjedokinje VE, čiji iskaz je prihvaćen.

30. Nadalje, ovaj sud prihvaća kao objektivne i stručne nalaz i mišljenje, očitovanja, te iskaze vještaka mr. sci. dr. MEČ i dr. sci. dr. NE (list 63 do 64 spisa, list 141 spisa, list 152 spisa, list 191 spisa, te list 312 spisa) dovodeći ih u vezu sa ocjenom liječničke dokumentacije koju je tužiteljica dostavila, a čiju vjerodostojnojst je ovaj sud već ocijenio. Na temelju tog vještva utvrđene su kavalifikatorne okolnosti o kojima ovisi težina povrede prava tužiteljice na tjelesno i duševno zdravlje iz domene njihove struke, pa je na taj način utvrđeno kako su zadobivena ozljeda i tjelesni znakovi zaostali nakon iste bili manjeg obima i ne kompromitiraju funkciju ruke (očitovanje mr. sci. dr. MEČ na listu 152 spisa), odnosno:

- da je tužiteljica uslijed ozljede tuženikova psa trpjela jake bolove jedan dan, srednje tri dana i manje trideset dana,

- da je kod tužiteljici uslijed ozljede zaostalo naruženje malog stupnja (kozmetički defekt), vidljivo trećima samo ponekad - u slučajevima nošenja kratkih rukava i kontaktu na bližoj udaljenosti, u vidu ožiljka na desnoj podlaktici dužine dva do tri centimetra (predodžbu o ožiljku ovaj sud ima prema znatno uvećanoj, crno- bijeloj fotografiji na listu 65 spisa),

- da je tužiteljici, unatoč činjenici da zbog ozljede nije bila na bolovanju, bila potrebna tuđa pomoć, koju su mogli pružati ukućani, u trajanju od sedam dana po dva sata dnevno za obavljanje težih fizičkih poslova, te pripremu i nabavu hrane,

- da kod tužiteljice nisu zaostale trajne posljedice štetnog događaja u smislu smanjenja životne aktivnosti.

31. Ovdje je za naglasiti kako tužiteljica, prema očitovanju spomenutih vještaka, nikada nije radila EMNG, a koji nalaz je jedini objektivno prikazao osjetne i sve druge periferne živce desne podlaktice (očitovanje vještaka na listu 152 spisa).

32. Vještaci mr. sci. dr. MEČ i dr. sci. dr. NE su se u pogledu pretrpljenog straha priklonili nalazu i mišljenju vještakinje prof. dr. sc. Branke Vidrih, jer ta kvalifikatorna okolnost spada u domenu psihijatrijskog vještačenja. Međutim, kako ovaj sud zbog naprijed navedenih razloga nije prihvatio psihijatrijsko vještačenje objektivnim, iako drži nespornim kako je tužiteljica pretrpjela određeni strah, o utjecaju te kvalifikatorne okolnosti na dosudu pravične novčane naknade po osnovi povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje ovaj je sud zaključio primjenom članka 223. stavka 2. ZPP, dakle, po slobodnoj, ocjeni uzimajući u obzir već razjašnjene okolnosti slučaja i prikupljene dokaze, jer, obzirom na ostale u postupku utvrđene činjenice, osobito ostale utvrđene kvalifikatorne okolnosti, drži neopravdanim zbog novog vještačenja na tu okolnost odgoditi donošenje odluke o zahtjevu tužiteljice.

33. Prema članku 1100. stavku 1. ZOO, u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema.

34. Cijeneći sve naprijed utvrđene okolnosti pod kojima je došlo do ozljeđivanja tužiteljice, težinu ozljede tužiteljice (prema nalazu vještaka radi se o ozljedi manjeg obima), činjenicu da ozljeda tužiteljice nije iziskivala bolovanje, kao i izostanak trajnih posljedica, uz uvažavanje činjenice da je tuženik odmah nakon nezgode nesporno izrazio iskreno žaljenje zbog cijelog događaja, što predstavlja oblik satisfakcije, ali vrednujući i postupanje tužiteljice koja je neosnovanim uveličavanjem posljedica išla za težnjama koje nisu spojive sa naravi pravične naknade, ovaj je sud smatra kako okolnosti konkretnog slučaja i težina povrede prava osobnosti tužiteljice u smislu citirane zakonske odredbe ne opravdavaju dosudu pravične novčane naknade, pa je zahtjev tužiteljice po toj osnovi, u iznosu od 2.737,40 eura, valjalo odbiti kao neosnovan.

35. Međutim, tuženik je u obvezi naknaditi tužiteljici imovinsku štetu zbog uništene odjeće u zatraženom iznosu od 205,72 eura, koji iznos nije sporan u ovoj fazi postupka, kao što nije sporna ni činjenica da se radi o vrijednosti odjeće u vrijeme nastanka štetnog događaja. Uz to, tuženik je u obvezi naknaditi tužiteljici i imovinsku nenovčanu štetu zbog potrebe za tuđom pomoći.

36. Kod utvrđene činjenice kako je tužiteljici bila potrebna tuđa pomoć u trajanju od sedam dana po dva sata dnevno (ukupno 14 sati) za obavljanje težih fizičkih poslova, te pripremu i nabavu hrane, a istu su joj pružali ukućani, ovaj je sud, imajući u vidu cijene takvih usluga u vrijeme donošenja ove odluke, primjenom članka 223. stavka 1. ZPP, zaključio kako je zahtjev tužiteljice po toj osnovi postavljen u iznosu od 66,36 eura u cijelosti osnovan.

37. Kako nije sporno da je vrijednost uništene odjeće u iznosu od 205,72 eura izražena po cijenama koje su vrijedile u vrijeme nastanka štetnog događaja, tužiteljici pripada pravo na zakonske zatezne kamate na taj iznos od dana kada je zatražila tu naknadu, odnosno najkasnije od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu, kako je te kamate i zatražila. S druge strane, obzirom da je sud visinu imovinske štete po osnovi potrebe za tuđom pomoći utvrdio po slobodnoj ocjeni i cijenama u vrijeme presuđenja od strane ovog suda, to na dosuđeni iznos na ime naknade tog oblika štete tužiteljici pripada pravo na zakonske zatezne kamate od donošenja ove odluke.

38. Zbog izloženih razloga, po odredbi članka 373.a ZPP, valjalo je djelomično odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je tužiteljici dosuđena naknada imovinske štete u ukupnom iznosu od 272,08 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine oblike imovinske štete teku kako je određeno ovom odlukom, a preinačiti pobijanu odluku u preostalom dijelu i odbiti zahtjev tužiteljice za iznos od 2.737,40 eura i više tražene zakonske zatezne kamate.

39. Odluka o parničnom trošku temelji se na članku 166. stavku 1. i članku 154. stavku 4. ZPP.

40. Tuženik je u ovom postupku osporavao i osnovu i visinu zahtjeva tužiteljice, ali se u pogledu osnove nije značajnije raspravljalo, niti su u tom dijelu nastali posebni troškovi, dok se u pogledu visine najviše raspravljalo i provodila vještačenja radi zahtjeva tužiteljice za naknadu neimovinske štete, sa kojim zahtjevom tužiteljica nije uspjela. Cijeneći na taj način kvalitativni i kvantitativni uspjeh stranaka, ovaj sud zaključuje kako je njihov uspjeh podjednak, što daje uporište za odluku da svaka strana snosi svoj parnični trošak. Iako je prvostupanjski sud i na okolnost visine imovinske štete proveo vještačenje, udio zatražene i tužiteljici priznate naknade štete po osnovi potrebe za tuđom pomoći je zanemariv u ukupno zatraženom iznosu osnovanost kojeg se ocjenjivala liječničkim vještačenjem. Nadalje, iako je tuženik, suprotno navodima njegove žalbe, izjavio da ne osporava zatraženi iznos po osnovi uništene odjeće tek na ročištu od 4. prosinca 2020., kad je vještačenje odjeće već bilo provedeno, kod uvjerenja suda kako do ovog postupka ne bi ni došlo da tužiteljica nije išla za težnjama nespojivim s pravičnom naknadom neimovinske štete, a koje uvjerenje proizlazi iz tuženikove ponude da u mirnom postupku na ime naknade cjelokupne štete štete plati tužiteljici iznose od 4.000,00 kuna i 300,00 eura (list 74 spisa), ovaj sud drži opravdanim da tužiteljica sama snosi troškove provedenih vještačenja.

41. Zbog navedenog, dakle, presuđeno je kao u izreci.

Split 14. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Marko Pribisalić