Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1180/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac, kao članice vijeća i suca izvjestitelja te Marijana Miletića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Branimiru Zorici, odvjetniku u Zadru, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, Građansko- upravnom odjelu, Zadar, Braće Vranjanina 8, radi utvrđenja prava vlasništva odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na moru, poslovni broj P-2212/2022-19 od 18. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 14. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene, kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na moru, poslovni broj P-2212/2022-19 od 18. siječnja 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I. Utvrđuje se da je tužitelj VT, OIB: [osobni identifikacijski broj], vlasnik za cijelo nekretnine oznake kat. čest. [katastarska čestica], zv. [adresa], u naravi dvorište površine 2520 m2, drvarnica površine 2 m2 i gospodarska zgrada površine 49 m2, ukupne površine 2571 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], što je tužena dužna priznati i trpjeti da se tužitelj, temeljem ove presude, u zemljišnim knjigama upiše kao vlasnik opisane nekretnine za cijelo, uz istovremeno brisanje istog prava s imena tužene, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, naknaditi tužitelju VT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.550,00 EUR, u roku od 15 dana.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje:ZPP), predlažući da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, uz naknadu parničnog troška tuženoj, podredno se predlaže ukidanje pobijane presude te vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi vlasnikom nekretnine oznake kat. čest. [katastarska čestica], zv. [adresa], u naravi dvorište površine 2520 m2, drvarnica površine 2 m2 i gospodarska zgrada površine 49 m2, ukupne površine 2571 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], za cijelo, koje pravo da je stekao dosjelošću, odnosno da je nekretninu stekao nasljeđivanjem iza smrti oca GT, a on kupnjom i diobom još 1958. od ET, pa da se osobno i putem prednika nalazi u mirnom i nesmetanom posjedu iste već preko 60 godina, koje pravo vlasništva i posjeda da mu nitko nikada nije osporavao.

6. Po provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće činjenice:

- da je uviđajem na licu mjesta uz sudjelovanje stalnog sudskog vještaka za geodeziju Ivana Marinovića, koji je sačinio skicu lica mjesta s fotografijama utvrđeno da predmetnu nekretninu čini čest. zem. [katastarska čestica] površine 2571 m2m k. o. [katastarska općina], koja u naravi predstavlja gospodarsku zgradu, drvarnicu i dvorište, da je međa sa sjeverne strane vidljiva do krajnje granice suhozida, te se proteže prema jugozapadu, dijelom granica da je zid gospodarske zgrade - štale, te da se dalje proteže žičanom ogradom, da južna strana navedene nekretnine nije vidljivo ograđena, dok istočna strana koja graniči sa javnom cestom da je ograđena također žičanom ogradom, a sjeveroistočna granica koja se proteže kroz dvorište da nije vidljivo ograđena,

- da je uvidom u zk. izvadak zemljišnoknjižnog odjela [adresa] zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] utvrđeno kako je na kat. čest. [katastarska čestica], ukupne površine 2571 m2, kao vlasnik za cijelo upisana tužena,

- da je uvidom u rješenje Zadarske županije, Ureda za katastarsko-geodetske poslove Zadar, Ispostava Biograd od 27. ožujka 1998., utvrđeno kako su na kat. čest. [katastarska čestica] (matična čestica) zv. [adresa], kuća površine 24 m2 i pašnjak površine 4665 m2, kao posjednici evidentirani GT za 1/3 dijela, LT za 1/3 dijela i

ST za 1/3 dijela,

- da iz Kupoprodajnog ugovora od 20. listopada 1958. proizlazi kako je isti zaključen između ET kao prodavatelja, te GT pok. V, LT. V i NT, kao kupaca, da prodavatelj prodaje kupcima šumu i kućište na predjelu Bućina k. o. [katastarska općina] u površini od 4900 m2, koja međaši sa zemljištem sa zapadne strane od ČT, sa južne strane od FT, a da je sa istočne i južne strane put, kao i da je cjelokupna kupoprodajna cijena isplaćena danom potpisivanja ugovora, te da prodavatelj dopušta kupcima da stupe u posjed kupljene nekretnine odmah i ishode u zemljišnim knjigama upis prava vlasništva na svoje ime,

- da iskaze svjedoka MT, OT i ZT sud prihvaća u cijelosti kao istinite i uvjerljive, te međusobno suglasne, a radi se o osobama starije životne dobi, mještanima, kojima je osobno poznata predmetna nekretnina i koje nisu osobno zainteresirane za ishod ovog postupka,

- da iskazi saslušanih svjedoka, odgovaraju i stranačkom iskazu tužitelja, koji iskazuje kako je on vlasnik predmetne nekretnine, koju je naslijedio od oca GT, koji mu je u biti darovao negdje godinu dana prije nego što je umro 2017., da su parcelu, veliku matičnu od oko 5700 m2 kupili njegov otac, njegov brat LT i njihov stric RT 1958. kada su iz Zelengrada došli u Biograd, a kupili su je od ET, koji su to držali, kako su mu rekli, oduvijek, da su se oni nakon 10-ak godina podijelili na način da su sva trojica na gotovo jednake dijelove ogradili svako svoju parcelu, da je parcela prije bila cijela u suhozidu, a otac, stric i njihov stric da su napravili svoje ograde od kamena, a on da je kasnije ogradio sve žičanom ogradom, da među njima nikada nije bilo nikakvih sporova, da su njegov stric LT i njihov stric RT pokojni, a ni nakon njihove smrti sa njihovim nasljednicima da nikada nije bilo nikakvih sporova, da se na njegovoj parceli držalo blago te je bila jedna štala, dok je na susjednoj, dok se nisu razdijelili zajedničkoj, bila starina, kuća u kojoj se on i rodio.

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da na temelju dokaza izvedenih u postupku, nalazi utvrđenim da je tužitelj dokazao da je njegov otac GT, zajedno sa svojim bratom LT i stricem RT kupio predmetnu matičnu česticu još 1958. godine od IT, rođenog 1937. (kako je navedeno u predmetnom Kupoprodajnom ugovoru), što da potvrđuju i svi saslušani svjedoci, te u odnosu na prodavatelja, odnosno obitelj IT, navode da su oni istu držali u mirnom i nesmetanom posjedu oduvijek, kao starosjedioci [adresa]. GT, LT i RT da se kao takvi i evidentiraju u katastarskom operatu, čiji upis posjeda egzistira sve do obnove zemljišne knjige za predmetnu katastarsku općinu, a nakon nekoliko godina od kupoprodaje da se dijele i ograđuju svaki svoj dio predmetne matične čestice, te prednik tužitelja, njegov otac GT ostaje u samostalnom i neprekidnom posjedu predmetne nekretnine sve do smrti, kada ga kao jedini nasljednik nasljeđuje upravo tužitelj, a kako to jasno i nedvojbeno proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka i tužitelja, koji također izričito iskazuju da se radi o nekretnini koja je u naravi oduvijek jasno omeđena od susjednih, na kojoj matičnoj se nalazila mala kuća – starina, u kojoj se tužitelj i rodio 1959. godine, a koja se u preostalom dijelu djelomično obrađivala i na kojoj se većinom držala stoka, slijedom čega da su se ispunili zakonski uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću iz odredbe čl. 159. st. 4. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, 153/09, 143/12 i 152/14-dalje ZV). Tužiteljevi prednici na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Nar. Nov. broj 91/96), a koji se primjenjuje od 1. siječnja 1997., da su postali vlasnicima predmetnog zemljišta stupanjem na snagu tog Zakona, jer su već u tom trenutku bili u neprekidnom poštenom posjedu preko 40 godina. Ta odredba Zakona o vlasništvu da je ostala na snazi gotovo tri godine dok je nije ukinuo Ustavni sud RH 17. studenog 1999. godine. Obzirom na navode u Odlukama Europskog suda za ljudska prava, nevažno je za određivanje može li se u njihov zahtjev za utvrđenjem vlasnika nekretnine dosjelošću okvalificirati kao imovina zaštićena čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju vrijeme kada je tužitelj podnio tužbu, tj. je li ju podnio prije ukidanja odredbe čl. 388. st. 4. ZV od strane Ustavnog suda RH ili ju je podnio kasnije. S obzirom na naprijed navedeno, može se zaključiti da je tužiteljev prednik temeljem izvorne verzije odredbe čl. 388. st. 4. ZV ex lege postao vlasnikom predmetne nekretnine i to 1. siječnja 1997. godine kada je Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima stupio na snagu. Također, u ovom predmetu nema nikakve naznake da bi ukidanjem odredbe čl. 388. st. 4. ZV nitko drugi osim javne vlasti stekao ikakva prava u pogledu predmetne nekretnine ili da bi neka druga stranka, osim tužiteljevog prednika ikada potraživala kakva prava nad tom nekretninom. Sud da je našao neosnovanim navode tužene da tužitelj nije mogao podnijeti ovu tužbu na utvrđenje, već da je trebao ustati tužbom za ispravak zk upisa, da su neosnovani, obzirom je njegov prednik GT sudjelovao u postupku obnove zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina], te da je isti na navedeno rješenje uložio prigovor, koji prigovor je odbijen, sve obzirom tužitelj nije osoba koja je sudjelovala u postupku preoblikovanja predmetne zemljišne knjige, već osoba koja je naknadno, nakon okončanja zemljišnoknjižnog postupka stekla pravo vlasništva predmetne nekretnine, pa je njegov uspjeh u parnici ovisio jedino o tome je li dokazao tužbenu osnovu, što da u konkretnoj pravoj stvari je.

8. Takav zaključak prvostupanjskoga suda je pravilan te ga prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja, a žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđenja ni primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj presudi.

9. Kako je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj, računajući i posjed njegovih prednika, posjedovao predmetnu nekretnini i prije 8. listopada 1991. i to znatno duže od 40 godina te da tužena nije tvrdila, a posljedično tome ni dokazivala da posjed tužitelja i njegovih prednika ne bi bio pošten (čl. 18. st. 5. ZV te kako u postupku nije utvrđeno postojanje drugog suprotstavljenog pravnog interesa trećih osoba, pravilno je prvostupanjski sud primijenio izvornu odredbu čl. 388. st. 4. ZV kada je prihvatio tužbeni zahtjev, pravilno smatrajući da je tužitelj, stupanjem na snagu toga zakona, dosjelošću i nasljeđivanjem stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine, kao što je pritom imao u vidu i odluke Europskog suda za ljudska prava (Trgo protiv Hrvatske, Jakeljić protiv Hrvatske, Radomilja i drugi protiv Hrvatske i Gashi protiv Hrvatske), u vezi s pravima stečenim na temelju ukinutih zakonskih odredbi ZV.

10. U provedenom postupku, na temelju iskaza saslušanih svjedoka, ali i stanja predmetne nekretnine u naravi, utvrđenog očevidom i identifikacijom po vještaku za geodeziju, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tužitelj dokazao da je njegov posjed samostalan i pošten, računajući i posjed njegovih pravnih prednika, neprekidno trajao kroz zakonom propisano vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću te pravilno zaključio da je tužitelj vlasništvo stekla originarno, na temelju zakona, u skladu s čl. 159. st. 4. ZV. Stoga neosnovano tužena tvrdi suprotno.

11. Tužena u žalbi ustraje u tvrdnji da je prednik tužitelja sudjelovao u postupku obnove zemljišne knjige za predmetnu nekretninu i da nije podnio tužbu za ispravak u smislu odredbe čl. 197. Zakona o zemljišnim knjigama, već je tužitelj podnio tužbu na utvrđenje, što nije dopušteno, slijedom čega da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti. Također se poziva i na Zaključak sa Sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 16. i 17. rujna 2015. u Šibeniku broj: Su-IV-246/2015, na kojem je usvojen zaključak da rješenje doneseno u završenom postupku obnove zemljišne knjige veže sve stranke koje su sudjelovale u tom postupku, a nisu protiv rješenja izjavile prigovor ili podnijele tužbu za ispravak u smislu čl. 197. ZZK te, kada se tužba temelji na identičnom činjeničnom stanju, da tužbeni zahtjev valja odbiti kao neosnovan, a u situaciji kada se tužba temelji na drugačijem činjeničnom stanju (npr. stranka je naknadno tj. nakon okončanja zemljišnoknjižnog postupka stekla pravo vlasništva) uspjeh tužitelja ovisit će prvenstveno o tome je li ili ne dokazao tužbenu osnovu.

12. Odredbom čl. 197. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13 i 108/17 – dalje: ZZK), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 241. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama (''Narodne novine'' broj 63/19, 128/22, 155/23 i 127/24), propisano da zahtijevati ispravak upisa u zemljišnu knjigu pokretanjem parnice ili drugoga postupka pred nadležnim tijelom (tužba za ispravak) imaju pravo:

- osobe čijim prijavama ili prigovorima zemljišnoknjižni sud nije u cijelosti ili djelomično udovoljio u ispravnom postupku,

- osobe čiji je upis ili prvenstveni red upisa odlukom donesenom u ispravnom postupku zemljišnoknjižni sud naredio izmijeniti, nadopuniti ili izbrisati. Prema st. 2. toga članka, pravo tužbom zahtijevati ispravak prestaje protekom rokova određenih ovim Zakonom za podizanje brisovne tužbe, s tim da trogodišnji rok počinje teći od časa provedbe spornoga upisa, odnosno otkad je dostavljeno rješenje o odbijanju prijave ili prigovora.

13. Imajući u vidu pravna shvaćanja izražena u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske: Rev-1498/2024 od 8. siječnja 2025., Rev-998/2016-2 od 10. travnja 2024., Rev-919/2018 od 1. veljače 2023. da: "Rješenje doneseno u postupku preoblikovanja zemljišne knjige veže sve stranke koje su sudjelovale u tom postupku, a nisu protiv rješenja izjavile prigovor ili podnijele tužbu za ispravak, u smislu odredbe čl. 197. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj 91/96., 68/98., 137/99., 114/01., 100/04., 107/07., 152/08., 126/10., 55/13., 60/13. i 108/17.), pa kada se tužba temelji na identičnom činjeničnom stanju tužbeni zahtjev valja odbiti. U situaciji kada se tužba temelji na drugačijem činjeničnom stanju uspjeh tužitelja ovisi o tome je li ili nije, dokazao tužbenu osnovu."

14. Dakle, imajući u vidu navedeno, pa i do sada izraženo shvaćanje Vrhovnog suda izraženo u naprijed navedenim odlukama, a budući je prednik tužitelja podnio prigovor protiv rješenja donesenog u postupku obnove zemljišne knjige to se stranka može pozvati na okolnost da ga rješenje o obnovi zemljišne knjige ne veže, neovisno o (ne)podnošenju tužbe za ispravak, pa se žalba tužene ukazuje neosnovanom.

15. No i pored navedenog neosnovano tužena ustraje i u tvrdnji da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti i iz razloga što tužitelj nije podnio tužbu za ispravak u smislu odredbe čl. 197. ZZK, već je podnio tužbu na utvrđenje.

16. Naime, tužbeni zahtjev tužbe za ispravak koja se podnosi zbog toga što je zemljišnoknjižni sud odbio prijavu za ispravak, glasi na ''provođenje upisa koji nije proveden u zemljišnoknjižnom postupku''; u postupku pokrenutom tužbom za ispravak provode se svi dokazi nužni za utvrđivanje osnovanosti tužbenog zahtjeva tj. za postojanje prava koje je predmet spornog upisa, njegovog nositelja, opsega i sadržaja, a sud donosi odluku na temelju svih izvedenih dokaza nužnih za pravilno i potpuno utvrđivanje činjeničnog stanja glede postojanja određenog knjižnog prava i njegova nositelja, kako bi se, na utvrđeno činjenično stanje, primjenom pravila materijalnog prava koje uređuje stjecanje, promjenu, prestanak i zaštitu prava na koji se odnosi tužba, utvrdilo je li tužbeni zahtjev osnovan ili ne pa ako sud utvrdi da je tužbeni zahtjev tužbe za ispravak koju je podnijela osoba čija je prijava ili prigovor odbijen u ispravnom postupku, ''nalaže provedbu upisa zatraženog odbijenom prijavom'', kako je to bilo zatraženo odbijenim prigovorom.

17. Tužitelj u ovom postupku zahtijeva da se utvrdi njegovo pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini te na temelju presude koja će biti donesena, naloži upis u zemljišnoj knjizi.

18. Dakle i tužbom za ispravak podnesenom u smislu čl. 197. ZZK, jednako kao i tužbom radi utvrđenja prava vlasništva stečenog na temelju zakona (dosjelošću), stranka zahtijeva isti oblik pravne zaštite, s isključivom svrhom da se to njezino pravo upiše u zemljišnoj knjizi. Stoga bi odbijanje tužbenog zahtjeva samo iz razloga što je tužitelj odabrao drugačiji put pravne zaštite, podnošenjem tužbe na utvrđenje i trpljenje upisa njezinog prava vlasništva, umjesto tužbe koja glasi na provođenje upisa koji nije proveden u zemljišnoknjižnom postupku, imao značenje pretjeranog (ekscesivnog) formalizma, koji u suđenju postoji onda kad su pravna stajališta proizvod "mehaničke" primjene pozitivnog prava, bez uzimanja u obzir konteksta i bez sagledavanja pravnog problema kao jedinstvene cjeline (takvo stajalište iznio je Ustavni sud Republike Hrvatske u više odluka, npr. U-III-2184/2009, U-III-5703/2020, U-III-4751/2021, U-III-2089/2024).

19. Osim toga, u ovom slučaju prvostupanjski je sud, na temelju izvedenih dokaza, a prije svega na temelju iskaza saslušanih svjedoka, utvrdio postojanje svih pretpostavki potrebnih za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, dok je u pojedinačnom zemljišnoknjižnom ispravnom postupku tužitelj stjecanje prava vlasništva dosjelošću mnogo dokazivati jedino ispravama, ali ne i drugim dokazima kao što su svjedoci, očevid i dr., što je u parničnom postupku proizašlom iz pojedinačnog ispravnog postupka dopušteno (tako i Rev-1057/2023).

20. S obzirom da je tužitelj uspio u zahtjevu, to je osnovano prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe članak 154. stavak 1. ZPP obvezao tuženu da snosi trošak postupka tužitelju.

21. Iz navedenih razloga, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, trebalo je odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Splitu, 14. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Tihana Pivac