Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-3351/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marije Šimičić, kao predsjednika vijeća, te Arijane Bolanča kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Sande Crljen Ivančić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Ivani Šuti, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po Sofii Petković, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina&Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovnog broja P-4847/2023-8 od 10. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 14. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovnog broja P-4847/2023-8 od 10. listopada 2024.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je ništetnost i bez pravnog učinka odreda članka 7. točka 1. Ugovora o kreditu broj 228-05-4219877 od 29. lipnja 2007. (točka I.), naloženo je tuženiku da tužitelju zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 4.575,84 eura sa zakonskim zateznim kamatama (točka II.), utvrđena je ništetnost odredbe sadržane u članku 9. Ugovora koje su stranke zaključile koji regulira prijevremenu otplatu kredita (točka III.), naložena je tuženiku isplata na ime plaćanja naknade za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu 221,99 eura sa zakonskim zateznim kamatama (točka IV.), te je naloženo tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama (točka V.).

2. Žalbu u zakonskom roku izjavljuje tuženik, pobijajući odluku suda prvog stupnja iz svih žalbenih razloga predviđeni člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana odluka ukine, podredno preinači.

U smislu odredbe članka 359. stavak 1. ZPP-a žalbu tuženika sud prvog stupnja dostavio je tužitelju na odgovor.

Tužitelj nije odgovorio na žalbu tuženika.

Žalba tuženika nije osnovana.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 7. Ugovora o kreditu koji regulira valutnu klauzulu, kao i isplata iznosa zbog ništetnosti te odredbe, kao i utvrđenje ništetnosti odredbe članka 9. Ugovora o kreditu koji regulira naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita, kao i isplata navedenog iznosa zbog ništetnosti te odredbe kao i naknada troškova parničnog postupka.

4. Pravilno je sud prvog stupnja donio pobijanu odluku za što je dao valjane i uvjerljive razloge koje kao takve prihvaća ovaj žalbeni sud i nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika.

Ovaj žalbeni sud ispitujući prvostupanjski postupak kao i odluku koju je prethodio njenom donošenju sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a nije pronašao da bi odluka suda prvog stupnja bila opterećena bitnim povredama odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje povrede ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti.

Suprotno žalbenim navodima tuženika nije ostvaren ni žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer je pobijana presuda razumljiva i jasna i ista se može ispitati.

Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP-a te na iste pravilno primijenio materijalno pravo.

5. Iz rezultata provedenog parničnog postupka pred sudom prvog stupnja proizlazi:

- da su stranke zaključile ugovor o kreditu broj 228-50-4219877 29. lipnja 2007.,

- da su navedenim ugovorom kreditor – tuženik stavio tužitelju na raspolaganje 25.402,00 CHF s rokom otplate od 84 mjeseca,

- da su navedenim ugovorom u članku 7. regulirali valutnu klauzulu a u članku 9. naknadu za prijevremenu otplatu kredita,

- da je tužitelj isplatio navedeni kredit te mu je banka obračunala jednokratnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

6. Na temelju izvedenog dokaznog postupka sud prvog stupnja zaključio je da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima kao i u dijelu u kojem je regulirana naknada za prijevremenu otplatu kredita.

7. U ovom postupku s obzirom na vrijeme kada je zaključen ugovor između stranaka primjenjuje se Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – u daljnjem tekstu ZZP/03).

8. Odredbom članka 81. ZZP/03, koji se primjenjuje u ovoj pravnoj stvari obzirom da je predmetni ugovor sklopljen 29. lipnja 2007., propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

8.1. Odredbama članka 85. i članka 86. ZZP-a/03 propisano je da, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljive, te moraju biti lako uočljive, a dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

8.2. Odredbom članka 87. ZZP/03., propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, dok je odredbom članka 322. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZOO), propisano da je ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.

9. Obzirom da se u konkretnom slučaju radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, te da se taksa koju je banka ovlaštena zaračunati u slučaju prijevremene otplate kredita određuje jednostranom Odlukom o naknadama koju je donio tuženik, kao i da tužitelj nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj, to je opravdano prvostupanjski sud zaključio da se o odredbi članka 9. predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo i da se odredba smatra nepoštenom jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

9.1. S tim u vezi pravilno utvrđuje prvostupanjski sud da se u konkretnom slučaju radi i o odredbi koja nije razumljiva jer nije određeno na koji način i po kojim parametrima će se formirati visina naknade, tako da je tužitelj stavljen u neravnopravan položaj jer je dužan platiti naknadu za koju ne zna na koji način će se formirati njezina visina i koja je podložna jednostranom određivanju od strane tuženika odlukom na koju tužitelj nije mogao utjecati.

10. Nadalje, a u svezi prigovora o nezakonitom obračunu zatezne kamate, ističe se da je pravilno prvostupanjski sud obvezao tuženicu na isplatu plaćenog iznosa od 221,99 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 26. srpnja 2012. jer navedeno proizlazi iz odredbe članka 323. stavka 1. ZOO, u vezi s člankom 29. stavak 2. ZOO od dana kad je tužitelj obvezu platio.

11. U odnosu na žalbeni prigovor tuženika vezano za razumljivost odredaba ugovora koje su stranke zaključile potrebno je naglasiti da unatoč tome što je odredba o valutnoj klauzuli gramatički razumljiva i uočljiva, ona ipak bila nejasna jer tužitelj kao potrošač nije mogao razumjeti doseg te odredbe niti predvidjeti ekonomske posljedice koji iz takve odredbe proizlaze za njega. Stoga je i po ocjeni ovog suda sporna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena u smislu odredbe 87. stavak 1. ZZP/03 i time ništetna u smislu članka 322. ZOO-a.

12. Isticanje žalbenog prigovora tuženika vezano za istaknuti prigovor zastare potraživanja potrebno je naglasiti da je navedeni prigovor neosnovan jer sud prvog stupnja pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio je neosnovanim prigovor zastare, uključujući i stajalište o prekidu zastare i ponovnom početku tijeka zastare, s time što se ističe da je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2245/17-2, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio stajalište da pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO-a i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa je ocjena neosnovanosti prigovora zastare utemeljena na identičnom stajalištu koje je izraženo u citiranim odlukama.

12.1. Budući da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, postala pravomoćna donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pa kako je u ovoj pravnoj stvari tužba podnijeta sudu prvog stupnja dana 2. lipnja 2023., i kako se u ovom slučaju primjenjuje rok zastare od 5 godina to je pravilno sud prvog stupnja zaključio da potraživanje tužiteljice nije zastarjelo.

13. Žalbeni razlozi i navodi tuženika su neosnovani jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno i postupovno pravo i za svoju odluku dao valjane razloge.

13.1. Kada je tijekom postupka utvrđeno da se o spornim odredbama ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i da tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj tih ugovornih odredbi, a posebno kod činjenice da je ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tuženika i da tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati sadržaj vezan za valutnu klauzulu, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, pa su i takve odredbe nepoštene, a posljedično i ništetne, što se ponovno navodi.

13.2. Drugačija pravna shvaćanja tuženika izložena u njegovoj žalbi kojima, a vezano za ništetne odredbe ugovora, a kojima iscrpno obrazlaže svoje tvrdnje o pravilnom postupanju tuženika prilikom ugovaranja valutne klauzule, nisu prihvatljiva, pa je za istaći, kako je u presudi poslovni broj C-26/13 od 30. travnja 2014., u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ, izraženo stajalište prema kojem se članak 4. stavak 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način "da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.", zbog čega je neosnovano pozivanje tuženika i na odluke Suda EU.

13.3. Dakle, unatoč tome što je odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli bila gramatički razumljiva i uočljiva, ona je ipak bila nejasna jer tužitelji kao potrošač nije mogao razumjeti doseg tih odredbi niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz takvih odredbi proizlaze za njega. Stoga su i po ocjeni ovoga suda sporne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03.

13.4. Prema odredbi članka 323. stavku 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz odredbe članka 1111. ZOO-a, a što neosnovano osporava tuženik.

13.5. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

14. Neosnovano u žalbi tužitelj prigovara postupanje suda prvog stupnja u pravcu odbijanja prijedloga za saslušanje javnog bilježnika ovo stoga, jer u odnosu na žalbeni prigovor tuženika potrebno je istaći da saslušavanje istog kao osobe koja je solemnizirala ugovor o kreditu, na čemu inzistira i tuženik u žalbenom postupku, isti ne može dokazati činjenicu obaviještenosti potrošača, jer javni bilježnik, prema postojećem zakonskom okviru, nije imao ovlast, odnosno dužnost upozoriti potrošača na razlike fluktuacije tečaja u CHF ili pak objasniti parametre promjene kamatne stope (odluka Ustavnog suda U-III-34223/21 od 1. prosinca 2021).

15. U odnosu na isticanje žalbenog prigovora zbog činjenice da se ništetnost ne može isticati samo u slučaju ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja (čl. 326. st. 2. ZOO-a), ističe se da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđena nedopuštenost valutne klauzule u ugovorima o kreditu, pa se ne može govoriti o zabrani manjeg značaja s obzirom na opseg i posljedicu ništetnosti takve odredbe.

16. Nadalje, isticanje žalbenog prigovora zbog tijeka kamata na dosuđene iznose potrebno je istaknuti pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj pa da tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju kamate samo od podnošenja tužbe, nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene nesavjesnost kreditne institucije se podrazumijeva.

17. Zbog navedenog, bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

18. Pogrešno u žalbi tuženik istako pravno shvaćanje da je utvrđeni iznos trebalo umanjiti za iskazanu negativnu razliku odnosno za iznose manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF u pojedinim razdobljima.

18.1. Naime, u ovom postupku je predmet spora tužiteljev restitucijski zahtjev u smislu citirane odredbe članka 323. ZOO-a, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe. Kako sud odlučuje u granicama zahtjeva stranaka stavljenih u postupku (članak 2. ZPP-a), a tuženik takav zahtjev nije podnio, o ikakvom njegovom navodnom potraživanju ne može biti odlučeno niti stoga može biti izvršen prijeboj (na što se u biti odnosi njegov prigovor iznosu preplate) s pravilno utvrđenom tražbinom tužitelja.

19. Nadalje, neosnovan je i žalbeni prigovor da radi ništetnosti navedenih ugovora nije došlo do narušavanja ravnoteže između stranaka što je pravilno sud prvog stupnja utvrdio.

20. Zbog iznijetog valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi presudu kako je učinjeno u odluci ovog suda pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a, a kako je neosnovana žalba tuženika u pogledu dosuđenih troškova postupka jer je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu članka 154. stavak 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a kao i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 - dalje u tekstu: Tarifa), to je valjalo i potvrditi odluku i o troškovima postupka temeljem odredbe članka 380. točka 2. ZPP- a.

U Splitu 14. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Marija Šimičić