Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž-205/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca Mihe Mratovića, predsjednika vijeća, mr. sc. Zrinke Tironi, članice vijeća i suca izvjestitelja te Nediljke Radić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Stjepku Medvedu, odvjetniku u Valpovu, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj: P-173/2023-19 od 16. prosinca 2024., na sjednici vijeća održanoj 14. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj: P-173/2023-19 od 16. prosinca 2024. u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu kojom je u točkama I. i II. izreke presudio da su ništetni dijelovi odredbi Ugovora o kreditu broj: 7103568150 od 23. ožujka 2007. kojeg su zaključili tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženica, kao davatelj kredita, a koji dijelovi odredbi se odnose na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu CHF. U točki III. izreke prvostupanjski je sud naložio tuženici isplatu 17.191,07 eura s osnova zateznih kamatama za više plaćene iznose zbog jednostrane promjene kamatne stope i promjene tečaja obračunatih u apsolutnom iznosu sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate. Također je u točki III. izreke prvostupanjski sud odlučio o parničnom trošku na način da je naložio tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.134,90 eura s pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Konačno, u točki IV. izreke prvostupanjski je sud odbio zahtjev tužitelja za naknadom troška u preostalom zatraženom iznosu.

2. Protiv prvostupanjske presude, i to u dosuđujućem dijelu pod točkama I., II i III. izreke, žalbu je podnijela tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13.,89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP). Tuženica predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu u pobijanom dijelu na način da u tom dijelu odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno podredno da ju ukine u tom dijelu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu tuženice.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništenih ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF te zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 17.191,07 eura sa zateznim kamatama s osnova više plaćenog na ime ništetnih odredbi.

6. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice, odnosno došao do ovih zaključaka:

- da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženicom, kao davateljicom kredita, sklopio 23. ožujka 2007. ugovor o kreditu br. 7103568150, u iznosu od 175.840,00

CHF (švicarskih franaka), u protuvrijednosti kuna,

- da je ugovor sklopljen na standardiziranom obrascu kojeg je sastavila banka tako da tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja oko pojedinih ugovornih odredbi, te nije bio upozoren na rizik kredita s valutnom klauzulom CHF, a niti je upoznat s metodom izračuna jednostrano promjenjive kamatne stope,

- da je ugovorena kamatna stopa u iznosu od 4,50%, godišnje, promjenjiva u skladu s izmjenama i dopunama bankine Odluke o kamatama,

- da je predmetni kredit konvertiran,

- da je razlika između više plaćenog po osnovu ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF i iznosa pretplate priznatog u konverziji 17.191,07 eura (23.655,46 eura više plaćeno po osnovu ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF – 6.464,39 eura iznos pretplate priznat u konverziji = 17.191,07 eura).

7. Navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a.

8. Ispitujući prvostupanjsku presudu ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi i po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

9. Tužitelj se tijekom postupka pozivao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je u pogledu kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbio podnesena revizije tuženika kao neosnovane. Ustavna tužba u odnosu na navedene presude u dijelu koji se odnosi na odredbu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi odbijena je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-2521/2015,U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Također, pozvao se i na presudu Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. koja se odnosi na valutnu klauzulu, a potvrđena je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Ustavna tužba na tu odluku odbijena je odlukom Ustavnog suda RH U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III- 4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019 i U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.

10. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je u pogledu valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je, u odnosu na tuženicu, da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Međutim, tijekom pregovora, prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke, pa tako i tuženica, kao trgovci, nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time banke, dakle i tuženica, postupile suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; dalje ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09; dalje ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, dalje: ZOO/91) i Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22, 156/22. i 155/23., dalje ZOO). Navedeni pravni stav da je odredba o valutnoj klauzuli uz koju je bila vezana glavnica švicarski franak bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara za donošenje valjane odluke, sve bez mogućnosti posebnog ugovaranja i pregovora, a što je za posljedicu imalo nastanak neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača (tužitelja), nepoštena, a time i ništetna potvrđen je u odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

11. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013., u odnosu na tuženicu utvrđeno je, u pogledu jednostrano promjenjive kamatne stope, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženica postupila suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. ZZP/03 i članaka 96. i 97. ZZP/07 te suprotno odredbama ZOO-a. Taj dio odluke prvostupanjskog suda Visoki trgovački sud potvrdio je odlukom broj Pž-7129 13-4 od 13. lipnja 2014. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., između ostaloga, navedeno je da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive. Ovo stoga jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Slijedom navedenog za zaključiti je da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

12. Neosnovano tuženica u žalbi problematizira činjenično-pravne zaključke prvostupanjskog suda o ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule vezane za CHF i jednostrano promjenjive kamatne stope, jer je prvostupanjski sud svoja utvrđenja o nepoštenosti navedenih ugovornih odredbi, a što za posljedicu ima njihovu ništetnost, temeljio na odlukama sudova donesenih u postupku kolektivne tužbe, na koje se tužitelj pozivao i to iz razloga koje je i sama tuženica navela, a što kao potpuno pravilno prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

13. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF nepoštene, a s time i ništetne u smislu odredaba članka 87. stavak 1. ZZP-a/03 i članka 102. ZZP/07 te ZOO-a/91 (članci 103. do 110.).

14. Kod utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u CHF i jednostrano promjenjive kamatne stope, prvostupanjski je sud pravilno, a suprotno žalbenim navodima tuženice, imao u vidu da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 88. stavak 1. ZZP/03 (članka 103. ZZP/07) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, a u smislu, odredbe članka 502.c ZPP-a. Ovom odredbom je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa. U navedenoj odredbi propisano je, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te je u tom slučaju, sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019., u kojoj navodi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači nije nužno provoditi poseban dokazni postupak jer bi to bilo, obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, neekonomično i previše tegobno za potrošača i suprotno odredbama ZPP-a i ZZP-a. Nadalje, tuženica tijekom prvostupanjskog postupka nije dokazala da je u konkretnom slučaju tužitelja upozorila na rizike valutne klauzule CHF i da je objasnila metodu izračuna jednostrano primjenjive kamatne stope.

15. Glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, treba reći da se u rješenju broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

16. U odlukama broj: Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Vrhovni sud Republike Hrvatske istakao je kako su sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu nije postojao, jer je vrijedio i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru o kreditu i proveli konverziju. Čak i kad bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

17. U rješenju Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi kako sklapanje dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZIDZPK/15) ne gubi se pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

18. Za ukazati je i na stajališta suda Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u presudama OTP Bank and OTP Faktornig od 20. rujna 2018., C-51/17, EU:C:2018:750 i Dunai od 14. ožujka 2019., C-118717, EU:C:2019:207 u kojima

ESLJP izražava slijedeći pravni stav:

- u pogledu kogentnih odredbi nacionalnog prava koje po sili zakona zamjenjuju u cijelosti ili dijelom nepoštene ugovorne odredbe, ESLJP svoja stajališta temelji na povezanom tumačenju članka 1. stavak 2. i članka 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ. Prema članku 1. stavak 2. Direktive, odredbe koje su dio sadržaja ugovora na temelju kogentnih normi nacionalnog prava isključene su iz materijalnog polja primjene Direktive. To ne isključuje primjenu Direktive na ostale ugovorne odredbe, kao i na onaj dio sporne odredbe koji nije izmijenjen kogentnom normom. ESLJP smatra da takva nacionalna odredba nije protivna članku 6. stavak 1. Direktive uz uvjet da ne isključuje pravo i obvezu nacionalnoga suda da i takve ugovorne odredbe podvrgava testu nepoštenosti iz članka 3. stavak 1. Direktive te ih proglasi ništetnima,

- ako je usprkos zakonskoj intervenciji “preživjela” odredba o preuzimanju tečajnog rizika od strane potrošača nacionalni je sud, iako ne može ispitivati nepoštenost odredbe o primjeni tečaja narodne banke (jer je ta odredba u ugovor umetnuta na temelju kogentne zakonske norme), i dalje je dužan ispitivati nepoštenost onoga aspekta ugovornih odredbi koje rizik promjene tečaja prebacuju na potrošača, a koje ovom zakonskom intervencijom nisu uklonjene iz ugovora,

- cilj zakonske intervencije o konverziji je ukloniti iz ugovora ništetnu odredbu o tečajnoj razlici i osnažiti ugovor, što je u skladu s ciljevima iz članka 6. stavak 1. Direktive da se ugovor u načelu održi na snazi uklanjanjem ništetne odredbe. Članak 7. stavak 1. Direktive ne sprječava države članice da zakonskom odredbom uklone nepoštenu odredbu iz ugovora, no pritom zakonodavac mora poštovati zahtjeve iz članka 6. stavak 1. Direktive, odnosno činjenica uklanjanja nepoštenih odredbi iz ugovora putem zakona kako bi se ugovor održao na snazi, ne može rezultirati smanjenjem zaštite zajamčene potrošačima. Stoga ESLJP upućuje nacionalni sud da provjeri omogućava li navedeni nacionalni zakon ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da takva nepoštena odredba nije postojala, osobito ostvarivanjem prava na povrat koristi koju je trgovac stekao na temelju nepoštene odredbe.

19. U Prijedlogu Zakona o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju s konačnim prijedlogom zakona[1] Vlada Republike Hrvatske je objasnila da je cilj konverzije osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR. Stoga je sam postupak konverzije usklađen s ciljevima konverzije. Da je tome tako proizlazi iz obrazloženja prijedloga ZIDZPK/15 u kojem se navodi kako modelom konverzije kako je predviđen ne dolazi do umanjenja ekonomske supstance vjerovnika koju je isti uložio u novcu kod odobrenja kredita, i to u EUR, a štiti se ekonomska supstanca potrošača koji nije primio u novcu iznos tražbine u CHF na koji je vjerovnik istu danas uvećao uslijed porasta tečaja. Nadalje, modelom konverzije primjenom početnog tečaja i tečaja važećih na datum uplate upravo se postiže konverzija tražbine u valutu ekonomske supstance vjerovnika koji je uložio svoja sredstva u EUR čime su stvarno uložena sredstva vjerovnika zaštićena. Da je konverzija provedena po tečaju EUR-a na datum konverzije ekonomska supstanca potrošača bila bi značajno umanjena za iznos nerealiziranih efekata uslijed aprecijacije CHF, a koji iznos potrošač nikada nije dobio u novcu. Isto potvrđuje činjenica da iznos početno odobrene glavnice isplaćene potrošaču stvarno u kunama, u protuvrijednosti EUR-a značajno raste nakon gotovo 8 do 9 godina redovite otplate i značajno je veća u odnosu na početni iznos. Navedeno je u skladu s odredbom članka 90. stavka 5. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 5/14.), prema kojem, iz posebno opravdanih razloga, samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno (retroaktivno) djelovanje.

20. Slijedom navedenog, cilj ZIDZPK/15 je uspostaviti ravnotežu u odnosu između potrošača i trgovca u kreditima s valutnom klauzulom CHF, kako je to jasno objašnjeno u obrazloženju prijedloga ZIDZPK/15. Uspostaviti ravnotežu u odnosu između potrošača i trgovca znači ukloniti ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF i njihove učinke. Metoda uklanjanja ništetnih

1 dostupno na:

https://vlada.gov.hr/UserDocsImages//2016/Sjednice/2015/249%20sjednica%20Vlade//249%20- %201%20b.pdf

odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu je pretvaranje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF u kredite s valutnom klauzulom EUR, kako bi se potrošači kredita s valutnom klauzulom CHF izjednačili s potrošačima kredita s valutnom klauzulom EUR, a što proizlazi iz odredbe članka 19.b. ZIDZPK/15 pod nazivom „Načelo konverzije kredita“. Dakle, cilj konverzije je uspostava ravnoteže u odnosu između potrošača i trgovca. Način izračuna konverzije kredita propisan je kogentnom odredbom čl. 19.c ZID ZKP/15.

21. Knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještakinji Lidiji Balog, dipl. oec., Financije LB d.o.o. Bilje, prvostupanjski je sud utvrdio kako je razlika između više plaćenog po osnovu ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF i iznosa pretplate priznatog u konverziji 17.191,07 eura. Stoga je pravilno prvostupanjski sud utvrdio kako provedenom konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u odnosu banke (tuženice), kao trgovca, i tužitelja, kao potrošača, jer provedenom konverzijom potrošač nije doveden u poziciju kao da nepoštenih i ništetnih odredbi nije ni bilo.

22. U odnosu na prigovor tuženice da je potrebno prihvatiti iznos koji predstavlja zbroj pozitivne i negativne razlike, a ne samo negativne razlike (ono što je tužiteljica više platila na ime ništetnih odredbi), kako je to činio sud, za navesti je da se o tom pitanju izjasnio Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj: Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. u kojoj se navodi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.“

23. Tužitelju pripada pravo na povrat razlike više plaćenog na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, a koji iznos nije priznat u konverziji, jer je banka nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe. To pravo tužitelja proizlazi iz članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem, s time da je vještak svoj nalaz i mišljenje sačinio stručno i u skladu s danim zadatkom te dostatno obrazloženo. Suprotno žalbenim navodima proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

24. Neosnovan je prigovor protivljenja preinaci tužbe. Naime, u predmetnom slučaju radi se o nepravoj preinaci tužbe koja se sastoji u specificiranju tužbenog zahtjeva za isplatom sukladno rezultatima provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja. Stoga je pravilno prvostupanjski sud dopustio nepravu preinaku tužbe na temelju odredbi članka 190. i 191. ZPP-a. U slučaju neprave preinake tužbe iz iste činjenične i pravne osnove zastara se prekida podnošenjem tužbe.

25. Neosnovan je i prigovor da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača. Naime, potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (članak 3. ZZP-a/03 i ZZP-a/07). Prvostupanjski je sud čitanjem predmetnog ugovora o kreditu utvrdio kako tužitelj ima svojstvo potrošača. Predmetni kredit podigao je radi kupnje stana, dakle rješavanja svog stambenog pitanja.

26. Prigovor zastare nije osnovan. Zahtjev za utvrđenjem ništenosti je zahtjev koji nikada ne zastarijeva. Stoga se takav tužbeni zahtjev uvijek može postaviti (članak 328. ZOO-a). Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je objavio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. u kojem se navodi da ukoliko je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. Su-IV-123/2024-5 zauzet je pravni stav: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ Datum podnošenja kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' bio je 4. travnja 2012., a što je razvidno iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je dostupna na službenoj Internet stranici Trgovačkog suda u Zagrebu.

Odredbom članka 245. stavak 1. ZOO-a/91 propisano je da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'', a koja se odnosi na jednostranu promjenu kamatne stope, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za više plaćenu razliku zbog jednostrane promjene kamatne stope nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2019.

Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za više plaćenu razliku zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2023. Predmetna tužba kojom se traži isplata više plaćenog po osnovu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi do konverzije (30. rujna 2015.) podnesena je 11. lipnja 2019. Slijedom svega navedenog istaknuti prigovor zastare je neosnovan u cijelosti jer je tužba podnesena i konačno uređena unutar zastarnog roka od 5 godina.

27. Odluka o parničnom trošku iz točke III. izreke prvostupanjske presude pravilno je i zakonito donesena u suglasju sa odredbama članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

28. Slijedom navedenog trebalo je odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Splitu 14. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Miho Mratović