REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Splitu - Stalna služba u Trogiru
Obala Bana Berislavića 1
21220 Trogir
Poslovni broj: P-290/2025-4
U I M E R E P U B L I K E H R VA T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu-Stalna služba Trogir, po sucu ovog suda Ivanki Karadža u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA ZAPOŠLJAVANJE Zagreb, Radnička cesta 1, OIB: 91547293790, zastupan po punomoćnici DDŠ diplomiranoj pravnici višoj savjetnici za prava za vrijeme nezaposlenosti u Regionalnom uredu Split, protiv tuženika DD pk. D , Marina, Pod omoć 4, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Antoniu Šalovu odvj. u Trogiru, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana u nazočnosti pun. tužitelja CD dipl.iur, zaposlenika tužitelja, i pun. tuženika Antonija Šalova odvj. u Trogiru, koja odluka je objavljena dana 14. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"Nalaže se tuženiku da tužitelju plati iznos od 4.081,41 eura na račun državnog proračuna broj: [broj bankovnog računa], model i poziv na broj 64 7196-41933-1974495, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana podnošenja tužbe pa do isplate prema stopi određenoj odredbom čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe. "
II Nalaže se tužitelju da u roku od 15 dana iz osnova parničnog troška isplati tuženiku iznos od 1.600,00 eura.
Obrazloženje
1.Dana 02. Kolovoza 2019.g. ovom sudu je preporučenom pošiljkom predana tužba tužitelja u kojoj se navodi da je tuženik dana 12.1.2009. podnio zahtjev za ostvarivanje prava na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti , da je regionalni ured tužitelja u Splitu dana 30.4.2009. u upravnom postupku donio rješenje kojim je tuženiku priznato pravo na razliku novčane naknade u trajanju od 4918 dana počevši od 20.12.2008. do zaključno 7.6.2002. ukoliko prije isteka roka ne nastupi neki od zakonom utvrđenih razloga za obustavu isplate ili prestanak prava na novčanu naknadu i njezinu isplatu u prvih 90 dana korištenja u iznosu od 2092,14 kn mjesečno, za narednih 275 dana korištenja 1056,54 kn mjesečno a za preostalo vrijeme korištenja u iznosu od 538,74 kn mjesečno.
1.1. Nadalje, navodi se kako dana 15.5.2017. Regionalni ured tužitelja u Splitu donio rješenje o prestanku prava na novčanu naknadu po kojem pravo na novčanu naknadu temeljem rješenja od 30.4.2009. tuženiku prestaje s danom 30.6.2013. zbog toga što je utvrđeno da je dana 01.7.2013. iznos mirovine temeljem profesionalne nesposobnosti postao viši od iznosa utvrđene novčane naknade , poziva se na odredbu čl. 48. stavak 1. Točka 11. Zakona o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti (NN 109/12, 12/14), pravo na novčanu naknadu prestaje nezaposlenoj osobi ako ostvari invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad u iznosu višem od utvrđene novčane naknade. Tužitelj ističe kako je dana 19.6.2017. Regionalni ured tužitelja Split donio rješenje kojim je tuženik dužan vratiti neosnovano isplaćenu novčanu naknadu za razdoblje od 1.4.2009. do 320.6.2013. te u razdoblju od 1.7.2013. do 31.7.2016. u ukupnom iznosu od 30.751,42 kuna ,a sukladno čl. 61. St. 1. Zakona, prema kojem nezaposlena osoba kojoj je na teret Zavoda izvršena isplata ili je ostvarila neka primanja na koja nije imala pravo, dužna vratiti primljene iznose odnosno nadoknaditi učinjene izdatke, navodeći da je tužitelj tuženiku na ime novčane naknade za vrijeme nezaposlenosti isplatio iznos od 30.751,42 kune za razdoblje od 1.4.2009. do 30.6.2013 te od 1.7.2013 do 31.7. 2016. , kao nepripadno primljene novčane naknade koji iznos je tuženik dužan vratiti tužitelj primjenom odredbe članka 111 ZOO-a koji se odnosi na stjecanje bez osnove.
1.2.Nadalje, ističe se da je tuženik dana 5.7.2017. u zakonskom roku uložio žalbu na rješenje od 19.6.2017. kojim je utvrđeno da je tuženik dužan vratiti navedeni neosnovano isplaćeni iznos, a kako je tuženik u žalbi naveo da nepripadni iznos novčane naknade nije dužan vratiti, to je nastao imovinsko-pravni spor za koji je stvarno nadležan Općinski sud, pa je Regionalni ured tužitelja u Splitu dana 31.10.2017. donio rješenje kojim se oglašava ništavim rješenje od 19.6.2017.
2. Iz ovih razloga, a kako je tuženik utuženi iznos stekao s obzirom na poravnu osnovu koja je kasnije otpala , prema čl. 1111. St. 3.ZOO-a , to tužitelj predlaže donošenje odluke pobliže opisane kao u izreci ove presude.
3. U odgovoru na tužbu od 21. Siječnja 2020.g. tuženik je istako da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja, da isti nije osnovan, navodeći kako je tužitelj temeljem Rješenja Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Područne službe u Splitu ostvario pravo na razliku novčane naknade u trajanju od 4918 dana počev od 20.12.2008 do zaključno 07.08.2022. kad ostvaruje pravo na starosnu mirovinu odnosno ukoliko ne nastupi neki od zakonskih razloga za obustavu isplate ili prestanak prava. Nadalje, navodi kako je tuženiku rješenjem Klasa UP/I-102-05/09-01/197 o prestanku prava na novčanu naknadu 15.03.2017. godine određeno da mu prestaje pravo na novčanu naknadu sa 30.06.2013., da je uložio žalbu na navedena rješenje o kojoj nije odlučeno, da je tuženik zatražio obnovu postupka te je 21.07.2017. sačinjen zapisnik o ispitnom postupku, da je stranka DD izjavila da je svoje obveze prema Hrvatskom zavodu za zapošljavanje izvršavala te da je od 2009. godine svaki mjesec redovito nosio originalne potvrde od banke o visini isplaćene mirovine u pojedinom mjesecu, odnosno dostavljao ih sve do kolovoza 2016. godine kada je u ispostavi Trogir dobio informaciju da se više ne može prijavljivati na Hrvatski zavod za zapošljavanje.
3.1.Tuženik navodi da su rješenja o prestanku prava na novčanu naknadu donesena retroaktivno, unatrag a ne u trenutku nastupa okolnosti s obzirom da je stranka DD redovito dostavljao potvrde o visini mirovine. Tuženik navodi da mu nikada nije dostavljeno Rješenje od 31. 10.2017.kojim se oglašava ništavim rješenje Klasa UP/I-102-05/09-01/197 a kojim je određeno da isti nije dužan vratiti isplaćena sredstva u iznosu 30.751,42 kn , te ističe da da predmetna rješenja nisu pravomoćna, te da na njima ne stoji pečat pravomoćnosti i ovršnosti. Osim toga, navodi da mu je isplata naknade nezakonito obustavljena te da je isti uredno primao mjesečne naknade i obavještavao zavod svakog mjeseca o svojim primanjima a sve kako mu je Rješenje Klasa UP/I-102-05/09-01/197nalagalo. Navodi da iznos koji HZZO potražuje od 19.394,64 kn za razdoblje od 01.07.2013 od 31.07.2016. godine u iznosu od 19.394,64 kn nije dokumentiran i nije točan, te nije vidljivo po mjesečnim isplatama na što se on odnosi. – potrebno da tužitelj dostavi potvrde o isplati za navedeno razdoblje za svaki mjesec. Ističe kako iznos koji HZZO potražuje od 11.365,80 kn za razdoblje od 01.04.2009 od 30.06.2013. godine u iznosu od 19.394,64 kn nije dokumentiran i nije točan, te nije vidljivo po mjesečnim isplatama na što se on odnosi. – potrebno da tužitelj dostavi potvrde o isplati za navedeno razdoblje za svaki mjesec
3.2.Ističe da se uredno prijavljivao na zavod sve do kolovoza 2016. te je nezakonitim postupanjem tijela dovedenu zabludu i održavan u zabludi da ostvaruje pravo na razliku novčane naknade koja mu je pravomoćnim rješenjem utvrđena Klasa UP/I-102-05/09-01/197 od 30.04.2009., te da je mogao raditi određene poslove dok je nezaposlen za to razdoblje u visini od 538,74 kn a isto nije jer je ostvarivao pravo na naknadu Osim toga, navodi kako je člankom 192. ZOMO određeno da Ugovori o radu ne prestaju dostavom rješenja o invalidskoj mirovini, te da utvrđenje invalidnosti nije od utjecaja na prestanak radnog odnosa. Tuženik smatra da isti nije dužan vratiti naknadu koju je upotrijebio za zadovoljavanje osobnih životnih potreba što ga i po Zakonu pripada, te da je tijelo koje je vodilo postupak dužno bilo reagirati na način da promjeni rješenje nakon mjesečne isplate, te je istakao prigovor zastare potraživanja.
4. Na ročištu od 13. Listopada 2022.g. utvrđena je izmjena u osobi uređujućeg suca, obnovljeni su rezultati dotadašnjeg raspravljanja a glavna je rasprava počela ispočetka.
Stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.
5. Nakon izvedenih dokaza u postupku i to pregleda dokumentacije priložene uz tužbu, i to rješenja Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Područna služba Split, od 30.04.2009., rješenja Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Split, od 31.09,2017. rješenja od 15.05.2017., rješenje od 19.06.2017. i 31.10.2017, preslike radne knjižice dostavljena uz tužbu, potvrde o isplaćenoj naknadi u preslici i priložene uz tužbu i podnesak HZMO Područna služba u Splitu, na strani 25 do 73 spisa, odgovora na tužbu tuženika, pregledom dokumentacije uz odgovor na tužbu i to zapisnika o provođenja ispitnog postupka od 21.07.2017., pregledom dokumentacije uz podnesak tužitelja od 22.07.2020., sve priloženo na strani 86 do 178 spisa, saslušanjem tuženika kao stranke, sud je donio presudu pod posl. brojem P-4742/2019-16 od 22. studenog 2022., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev u cijelosti.
6. Povodom žalbe tuženika, navedena presuda ovog suda ukinuta je rješenjem Županijskog suda u Osijeku broj Gž-173/2023-3 od 9. siječnja 2025., te je predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.
7.U nastavku postupka, sud je obnovio cjelokupno ranije izvedeno dokazno gradivo, a stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.
8. Tužbeni zahtjev nije osnovan.
9. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi isplate nepripadne novčane naknade koju je tuženik primao za razdoblje od 1.4.2009. do 30.6.2013. te od 1.7.2013. do 31.7.2016. u ukupnom iznosu od 30.751,42 kune , sada 4.081,41 eura ,prema fiksnom tečaju konverzije , sa pripadajućim kamatama od podnošenja tužbe do isplate, sve na temelju rješenja Regionalnog ureda Hrvatskog zavoda za zapošljavanje Regionalni ured Split od 19.6.2017. broj Klasa: UP/I-102-05/09-01/197 ur.broj 2181-34-09/1-17-11 kojim je utvrđeno da je tuženikom dužan vratiti navedeni neosnovani iznos isplaćen na ime novčane naknade za vrijeme nezaposlenosti.
9.1. Između stranaka nije sporno da je je tuženik primao mjesečne iznose od 538,74 kn mjesečno na ime novčane naknade za vrijeme nezaposlenosti sve prema rješenju Regionalnog ureda Zavoda za zapošljavanje Regionalni ured Split broj Klasa: UP/I-102- 05/09-01/197, Urbroj 2181-34-18/12-09-02 od 30.4.2009.g. kojim je tuženiku priznato pravo na razliku novčane naknade u trajanju od 4918 dana počev od 20.12.2008 do zaključno 7.6.2022. kada tuženik ostvaruje pravo na starosnu mirovinu.
10. Između stranaka sporno je je li u konkretnom slučaju nastupio jedan od razloga za obustavu isplate ili prestanak prava na novčanu naknadu , kako to smatra tužitelj obzirom da je 15.5.2017. donijeto rješenje o prestanku prava na novčanu naknadu tuženiku s danom 30.6.2013. zbog toga što je utvrđeno da je 1.7.2013. ima pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, u iznosu većem od iznosa novčane naknade , te da mu stoga pravo na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti prestaje.
10.1. Između stranaka prijeporno je je li u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja obzirom na istaknuti prigovor zastare od strane tuženika.
11. Odredbom članka 61. stav 1. Zakona o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti ("Narodne novine" br. 80/08, 121/10, 25/12, 118/12 , 13/13) određeno je da je nezaposlena osoba koja je na teret Zavoda izvršena isplata ili je ostvarila neka primanja na koja nije imala pravo , dužna vratiti primljene iznose , odnosno nadoknaditi učinjene izdatke ako je na osnovi netočnih podataka za koje je znala ili morala znati da su netočni, ili na drugi protupravan način ostvarila pravo ili ga je ostvarila u obujmu većem nego što joj pripada, i ako je ostvarila novčanu isplatu ili drugo davanje zbog toga što nije prijavila nastale promjene, odnosno okolnosti koje utječu na prestanak prava ili obujam njegovog korištenja, a znala je ili je morala znati za nastale promjene ili okolnosti.
11.1.Stoga je potrebno utvrditi jesu li u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti u kojima bi tuženik bio u obvezi tužitelju vratiti primljene iznose naknade propisane naprijed navedenom odredbom čl. 61.st. 1. Zakona o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti , koja se primjenjuju kao lex specialis u odnosu na opći propis obveznog prava , tim više što rješenje o prestanku prava na novčanu naknadu prema navodima tuženika, nije postalo konačno i pravomoćno zbog pravovremeno uložene žalbe.
11. Iz dostavljene dokumentacije priložene uz tužbu proizlazi da je tuženiku za utuženi period i to od 1.4.2009. do 30.6.2013., te 1.7.2013 do 31.7.2016. isplaćen ukupan iznos od 30.751,42 kuna na ime novčane naknade za vrijeme nezaposlenosti ,a kako je već navedeno s danom 1.7.2013.g. utvrđeno je pravo tuženika na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad u iznosu većem od iznosa koji je primao na ime novčane naknade.
12. Nesporno je da su rješenja tužitelja o prestanku navedenog prava na novčanu naknadu donijeta retroaktivno , jer je navedeno rješenje donijeto 19.6.2017., o dužnosti tuženika da vrati navedeni neosnovano isplaćeni iznos na ime novčane naknade za vrijeme nezaposlenosti, a za razdoblje od 1.4.2009. do 30.6.2013., te od 1.7.2013. do 31.7.2016., a prema kazivanju tužitelja, navedeno rješenje je donijeto nakon što je utvrđeno da je tuženik primao navedeni iznos. Protiv navedenog rješenja o prestanku prava na novčanu naknadu tuženik nije uložio žalbu već prijedlog za obnovu postupka kojeg je tužitelj odbio navodeći da nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti za obnovu postupka.
13. Tuženik smatra da je navedeni spor trebao biti riješen kroz upravni postupak, što se tiče pitanja obustave isplate novčane naknade i povrata viška uplaćenih iznosa, te smatra da su navedena rješenja tužitelja ništavna i ne proizvode pravne učinke , te da stoga tužitelj nije ni mogao ostvariti pravo na povrat naknade.
14. Iz izvedenih dokaza proizlazi da je rješenje tužitelja od 19.6.2017. kojim je tuženik obvezan vratiti utuženi iznos koji je primio za navedeno utuženo razdoblje na ime novčane naknade za vrijeme nezaposlenosti, proglašeno ništavim rješenjem tužitelja Regionalni ured Split od 31.10.2017. , a tužitelj svoje potraživanje temelji na odredbi članka 1111. ZOO-a stav 3, koja propisuje stjecanje bez osnove koja je kasnije otpala jer je navedeno rješenje utvrđeno ništetnim.
14.1.Tužitelj je na ročištu od 15. travnja 2025. istakao kako se ovdje primjenjuje opći zastrani rok od 5 godina koji počinje teći od dana saznanja tuženika za nepripadnu isplatu. Tuženik se na istom ročištu usprotivio navodima tužitelja ističući da je tuženik u upravnom postupku donio rješenja i utvrdio obvezu tuženika za povrat , protiv kojeg rješenja se tuženik žalio , nakon čega je tužitelj ukinuo predmetna rješenja te je tuženik sukladno čl. 1011 stav 1 ZOO- a podnio predmetnu tužbu radi stjecanja bez osnove , te navodi kako u konkretnom slučaju ne postoji obveza tuženika prema tužitelju budući da su predmetna upravna rješenje ukinuta ne proizvode pravne učinke. Osim toga, tuženik navodi da je tužitelja uredno mjesečno obavještavao za više uplaćeni iznos te da su djelatnici tužitelja imali obvezu mjesečne kontrole primanja tuženika i mogućnosti isplate naknade tuženika, te da su djelatnici tužitelja mogli i morali znati za više isplaćeno tuženiku. nadalje, navodi da je stoga tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 4.081,41 eura neosnovan jer je potraživanje zastarjelo jer se odnosi na period od 2006., navodi kako tužitelj nije priložio specifikaciju niti je proveo financijsko vještačenje kako bi se utvrdilo stvarno stanje duga kao i eventualna obveza tuženika za svaku pojedinu isplatu počev od 2006.
14.2.Prema članku 1111. Zakona o obveznim odnosima, stjecanje bez osnove definira se kao prelazak nečije imovine (ili njezinog dijela), pod čime se razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, u imovinu druge osobe bez osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. U tom slučaju obogaćena strana, odnosno stjecatelj, dužan je vratiti imovinu, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Jedno od bitnih određenja instituta stjecanja bez osnove, pogotovo pravila o vraćanju stečenog bez osnove, jest to da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala , prema odredbi članka 1111. stavak 3. ZOO-a.
14.3.Prema odredbi čl. 1112. ZOO-a tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti , nema pravo zahtijevati vraćanje.
15. Prema mišljenju suda, zahtjev tužitelja za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe odnosno rješenja tužitelja od 19.6.2017. smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove. Nesporno je da je tuženik sporne iznose stekao s obzirom na osnovu koja je kasnije otpala , jer je u trenutku stjecanja to stjecanje bilo na osnovi prvog rješenja tužitelja od 30.4.2009., te da je tužitelj rješenjem od 15.5.2017. utvrdio da tuženiku prestaje pravo na novčanu naknadu koju je primao na temelju prvog rješenja , te je rješenjem od 19.6.2017. tuženiku naloženo da tužitelju vrati navedene iznose koje je primao u utuženom periodu kako je naprijed navedeno , a koje rješenje je kasnije poništeno nakon stjecanja navedenog iznosa , tako da je pravna osnova stjecanja otpala.
16. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, a budući da sud prihvaća kao utemeljene navode tuženika u cijelosti sud smatra da tužitelju ipak ne pripada pravo potraživati od tuženika utuženi iznos odnosno , vraćanje onoga što je tuženik stekao obzirom na osnovu koja je kasnije otpala a radi se upravo o utuženom iznosu od 4.091,41 eura (30.751,42 kuna), jer je utvrđeno da je taj iznos tuženik primio u navedenom razdoblju od 1.4.2009. do 30.6.2013. i 1.7.2013 do 31.7.2016. , a isti je ostvarivao pravo na invalidsku mirovinu od 1.7.2013. u iznosu većem od iznosa koji je primao na ime novčane naknade, da tuženiku stoga prestaje pravo na novčanu naknadu jer je ostvario invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad u iznosu većem od utvrđene novčane naknade
17. Naime, Zakon o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti , ne upućuje na primjenu općih propisa obveznog prava , tako da se u ovom konkretnom slučaju ne primjenjuje odredba članka 1111 st. 3. ZOO-a, već se primjenjuju odredbe članka 61.st. 1. Zakona o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti prema kojoj se uređuje dužnost nezaposlene osobe kojoj je na teret Zavoda izvršena isplata ili je ostvarila neka primanja na koja nije imala pravo , vratiti primljene iznose, samo ukoliko su ispunjene i ostale pretpostavke određene tom odredbom ako je na osnovi netočnih podataka za koje nije znala ni morala znati da su netočni ili na drugi protupravan način ostvarila pravo ili ga je ostvarila u većem obujmu nego što joj pripada, te ako ej ostvarila novčanu isplatu zbog toga što nije prijavila nastale promjene odnosno okolnosti koje utječu na prestanak prava ili obujam njegova korištenja a znala je ili morala znati za nastale promjene i okolnosti.
18. U konkretnom slučaju tuženiku nije izvršena navedena isplata na temelju netočnih podataka za koje je u to vrijeme nije znao ili morao znati da su netočni niti je na drugi protupravan način ostvario pravo na isplatu , a isto tako tuženik je svaki mjesec prijavljivao na Zavod za zapošljavanje te je dostavljao odreske od mirovine o čemu svjedoči Evidencijski list koji se nalazi u upravnom spisu. Stoga su rješenja o prestanku prava na novčanu naknadu i rješenje o visini naknade koju treba vratiti donesena retroaktivno , unatrag a ne u trenutku nastupa okolnosti jer je tuženik redovito svaki mjesec dostavljao podatke o visini mirovine te se prijavljivao na Zavod za zapošljavanje.
19. Imajući u vidu da je rješenjem drugostupanjskog tijela od 31.10.2017. poništeno rješenje Klasa UP/I-102-05/09-01/197 Ur broj 2181-34-09/1-17-11 od 19.5.2017., kojim je utvrđena obveza u iznosu od 30.751,42 kn, to isto ne proizvodi pravne učinke ,te isto nema pečat pravomoćnosti i ovršnosti, tako da se tuženika ne može obvezati na isplatu utvrđenu ništavim rješenjem , tako da tužitelj nema pravo na povrat isplate mjesečnog iznosa od 538,74 kn za svaki mjesec počev od 1.4.2009. do 30.6.2013.,jer je to potraživanje zastarjelo obzirom da se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, kao ni mjesečnog iznosa od 538,74 kn počev od 1.7.2013. do 31.7.2016. ukupno 19.394,64 kn, jer se iz priložene dokumentacije ne vidi datum dosjeća za povrat sredstava od svake pojedine isplate te nije dostavljena dokumentacija o isplatama i primicima za svaki mjesec.
20. Radi svega naprijed navedenog, sud smatra da nije osnovano traženje tužitelja zbog zastare koji prigovor je materijalno pravne prirode, i ostalih naprijed istaknutih razloga, tako da tuženika nije valjalo obvezati da tužitelju isplati navedeni sa pripadajućim kamatama od podnošenja tužbe do isplate, kako je to i zatraženo.
21. . Obzirom na iznijeto, a budući da sud tužbeni zahtjev tužitelja smatra neosnovanim u cijelosti, to je isti valjalo odbiti donošenjem odluke kao u izreci ove presude.
22. Odluka o trošku tuženika temelji se na odredbi članka 154. ZPP-a a ista obuhvaća obistinjenje troška sastava odgovora na tužbu 100 bodova, trošak zastupanja na ročištu od 8.7.2020., 1.12.2020., 8.4.2021., 13.10.2022., 15.4.2025. -po 100 bodova ukupno 500 bodova. Stoga je tuženiku priznato ukupno 600 bodova što pomnoženo sa vrijednošću boda 2,00 eura iznosi 1.200,00 eura, sve na temelju važeće tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05, 89/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, 37/22, 126/22)
U Trogiru, dana 14. svibnja 2025.
Sudac
Ivanka Karadža
Pouka o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda pismeno u 3 primjerka, a o istoj odlučuje nadležni Županijski sud. Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama ZPP-a dostavi presude. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud je presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena (čl.335. ZPP-a)
DNA. tužitelju osobno
pun. tuženika
u spis
