Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-13079/2022

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca, Mladena Genca, predsjednika vijeća, te Sanje Gospočić i Tomislava Tomašića, članova vijeća, uz sudjelovanje Mirjane Laljek u svojstvu više sudske savjetnice -specijalistice, kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljene pravne osobe AZDRA d.o.o. i okrivljene odgovorne osobe NS, kojeg brane odvjetnici iz Odvjetničko društva Mateša & Kapitan iz Zagreba, zbog prekršaja iz članka 42. stavka 1. točke 33. i stavka 2. Zakona o računovodstvu („Narodne novine”, broj: 78/15., 134/15., 120/16., 116/18., 42/20 i 47/20.), odlučujući o žalbi okrivljene pravne osobe AZDRA d.o.o. i okrivljene odgovorne osobe NS, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu, od 13. listopada 2022., poslovni broj: 44. Pp-12621/2022, u sjednici vijeća održanoj 14. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I U povodu žalbe okrivljene pravne osobe AZDRA d.o.o. i okrivljene odgovorne osobe NS, a po službenoj dužnosti, preinačava se prvostupanjska presuda u odnosu na okrivljenu pravnu osobu AZDRA d.o.o. na način da se na temelju članka 42. stavka 1. točke 33. Zakona o računovodstvu („Narodne novine“, br. 78/15., 134/15., 120/16., 116/18., 42/20. i 47/20. i 114/22.), uz primjenu članka 37. stavka 3. točke 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, br. 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), okrivljenoj pravnoj osobi AZDRA d.o.o. izriče novčana kazna u iznosu od 260,00 (dvjestošezdeset) eura, koju je dužna platiti u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka ove presude, te će se novčana kazna smatrati u cjelini plaćenom ukoliko u naprijed navedenom roku, plati dvije trećine izrečene novčane kazne.

II Odbija se kao neosnovana žalba okrivljene pravne osobe AZDRA d.o.o. i okrivljene odgovorne osobe NS, te se potvrđuje prvostupanjska presuda u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu.

III Na temelju odredbe članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona, okrivljenici pravna osoba AZDRA d.o.o. i odgovorna osoba SS, obvezni su naknaditi paušalni iznos troškova ovog drugostupanjskog prekršajnog postupka u iznosu od 30,00 (trideset) eura, svaki, u roku od 15 (petnaest) dana, računajući od dana primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom okrivljenici su proglašeni krivima i uz primjenu članka 37. Prekršajnog zakona, izrečene su im novčane kazne i to: okrivljenoj pravnoj osobi AZDRA d.o.o. u iznosu od 2.000,00 kuna / 265,45 eura, a okrivljenoj odgovornoj osobi SS, u iznosu od 300,00 kuna / 39,82 eura, zbog prekršaja iz članka 42. stavka 1. točke 33. i stavka 2. Zakona o računovodstvu („Narodne novine”, broj: 78/15., 134/15., 120/16., 116/18., 42/20 i 47/20.), pobliže opisanog u izreci pobijane presude.

2. Istom presudom na temelju članka 139. stavka 6. Prekršajnog zakona, u svezi s odredbom članka 138. stavka 2. točke 9. Prekršajnog zakona okrivljenici su oslobođeni obveze naknade troškova u paušalnom iznosu.

3. Protiv prvostupanjske presude okrivljenici su putem branitelja podnijeli žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede materijalnog prekršajnog prava, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o prekršajnopravnim sankcijama i troškovima prekršajnog postupka, navodeći u bitnome da su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i proturječni. S obzirom da je direktor društva AZDRA d.o.o. strani državljanin isti nije znao za dužnost dostavljanja sporne dokumentacije Financijskoj agenciji. Također ističe kako društvo AZDRA d.o.o. nije niti započelo obavljati svoju djelatnost i nije ostvarivalo prihode te s obzirom na navedeno direktor društva SS, nije bio svjestan da je u obvezi dostavljanja tražene dokumentacije. Žalitelji ističu da je sud trebao primijeniti čl. 24.a Prekršajnog zakona te donijeti odluku o nepostojanju potrebe za kažnjavanjem okrivljenika sud nije primijenio odredbe o oslobađanju od kazne iako su za to postojali zakonski uvjeti.

4. Žalitelji predlažu da se radi razloga navedenih u žalbi, žalba prihvati.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u smislu članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud (dalje u tekstu: Sud), utvrdio je da glede djela činjenično i pravno opisanog u izreci osporavane presude, nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. ovoga Zakona niti su na štetu okrivljene pravne i odgovorne osobe povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i u postupku nije nastupila zastara prekršajnog progona, a na koje povrede ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Razmatrajući dalje žalbu, ovaj Sud je utvrdio da je prvostupanjski sud na temelju rezultata provedenog postupka, pisane obrane okrivljenika, te materijalne dokumentacije spisa, prema utvrđenom pravnorelevantnom činjeničnom stanju izveo pravilan zaključak o krivnji okrivljene pravne i odgovorne osobe za prekršaj koji im je stavljen na teret,

8. Naime, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama jer je nedvojbeno utvrđeno da su okrivljenici bili u obvezi dostave propisanih financijskih izvještaja s ostalom dokumentacijom radi javne objave u zakonom propisanom roku do 31. kolovoza 2021. za poslovnu 2020., a do dana Izdavanja izvatka iz registra godišnjih financijskih izvještaja za 2020., koji je izdan 21. srpnja 2022. nisu dostavili godišnji financijski izvještaj i drugu dokumentaciju radi javne objave za 2020. niti Izjavu o neaktivnosti sukladno članku 30. stavku 9. Zakona o računovodstvu.

9. Navodi koje žalitelji ističu u žalbi o tome da pravna osoba nije poslovala, nisu od utjecaja niti žalitelje oslobađaju od prekršajne odgovornosti za počinjeni prekršaj jer okrivljenici nisu prethodno FINI predali Izjavu o neaktivnosti da bi se time opravdano pozvali na nepotrebnost podnošenja propisanih financijskih izvještaja s ostalom dokumentacijom radi javne objave u zakonom propisanom roku (do 31. kolovoza 2021.) za poslovnu godinu u kojoj su bili neaktivni, a uredno registrirani u sudskom registru, to je evidentno da na strani okrivljenika nema te ekskulpirajuće okolnosti pa se samo potvrđuje kako je prvostupanjski sud pravilno i točno utvrdio činjenično stanje.

10. Ujedno, kako zakonom nije propisano da se predmetni prekršaj može počiniti samo oblikom krivnje koji se zove namjera, već je za postojanje prekršajne odgovornosti dovoljan oblik krivnje koji se zove nehaj, bez značaja su navodi žalbe istaknuti u tom smjeru.

11. Nadalje, vezano za nepoznavanje propisa, ističe se da su okrivljenici bili dužni upoznati se s propisima koje su obvezni primjenjivati u svom poslovanju, a što su propustili učiniti pa tako njihov navod da direktor društva nije znao za dužnost dostavljanja sporne dokumentacije Financijskoj agenciji, nije osnovan jer nepoznavanje propisa ne ispričava od prekršajne odgovornosti.

12. Također, žalbeni navod okrivljenika da bi se u konkretnom slučaju radilo o beznačajnom prekršaju je neosnovan jer sukladno članku 24.a Prekršajnog zakona nema prekršaja, iako su ostvarena njegova bitna obilježja, ako je stupanj ugrožavanja ili povrede javnog poretka, društvene discipline i društvenih vrijednosti neznatan i ne postoji potreba da počinitelj bude kažnjen. Stajalište ovog Suda je da prekršaj iz članka 42. stavka 1. točke 33. i stavka 2. Zakona o računovodstvu predstavlja prekršaj kojim se povređuje ili ugrožava javni poredak, društvena disciplina i društvene vrijednosti zajamčene i zaštićene Ustavom Republike Hrvatske, međunarodnim pravom i zakonima, a vezano uz navedene objektivne komponente beznačajnosti djela.

13. Iz navedene odredbe članka 24.a Prekršajnog zakona proizlazi da je za zaključak o egzistiranju beznačajnosti nekog djela kojim se ostvaruju bitna obilježja prekršaja nužno kumulativno ostvarenje dva elementa i to beznačajnost mora proizlaziti iz neznatnosti stupnja ugrožavanja ili povrede ne samo zaštićenog dobra nego i vrijednosti koje se općenito štite prekršajnim pravom, ali i iz odsustva potrebe za kažnjavanjem počinitelja. Prva sastavnica beznačajnosti djela objektivne je naravi i za njeno postojanje relevantna je ocjena same težine počinjenog djela, pri čemu je potrebno uzeti u obzir sve okolnosti pojedinog slučaja. Kod druge sastavnice pretežu subjektivni elementi koje treba tražiti u osobi počinitelja, a to mogu biti i upravo one okolnosti koje bi inače bile značajne za određivanje vrste i mjere kazne (članak 36. stavak 2. Prekršajnog zakona): stupanj krivnje počinitelja, pobude iz kojih je počinio radnju, njegovo ranije ponašanje (prvenstveno neosuđivanost), njegovo ponašanje nakon počinjenja prekršaja (koje uključuje i stav prema počinjenom djelu, dakle i njegovo priznanje, izraženo kajanje, posebno eventualnu naknadu pričinjene štete i slično) te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju prekršaja. Iz dikcije ove odredbe proizlazi da obje te sastavnice moraju biti kumulativno ispunjene da bi se radilo o beznačajnosti nekog djela. Kako se u konkretnom slučaju radi o tome da okrivljenici nisu uopće dostavili propisane financijske izvještaje radi javne objave, stoga ovaj Sud smatra da nisu ostvareni niti subjektivni elementi neophodni za zaključak da se u ovom slučaju radi o beznačajnom prekršaju. Nadalje, iz stava počinitelja konkretnog prekršaja ne proizlazi priznanje niti izraženo kajanja, već upravo suprotno pokušaj izbjegavanja prekršajne odgovornosti.

14. U vezi navoda žalitelja kojima traže oslobođenje od kazne, ističe se da u skladu s odredbom članka 38. Prekršajnog zakona, sud će osloboditi od kazne počinitelja kad to zakon izričito propisuje, te sud može osloboditi od kazne počinitelja kad ga posljedice prekršaja tako pogađaju da je njegovo kažnjavanje nepotrebno radi ostvarenja svrhe kažnjavanja, kada je otklonio ili umanjio posljedice prekršaja ili naknadio štetu koju je njime prouzročio, ili je platio ili je ispunio propisanu obvezu zbog čijeg neplaćanja odnosno neispunjenja je pokrenut prekršajni postupak, kad se pomirio s oštećenikom i naknadio štetu, pa u skladu s citiranom odredbom nisu ispunjeni uvjeti za primjenu ovog instituta.

15. Predviđena novčana kazna za predmetni prekršaj u vrijeme počinjenja prekršaja u odnosu na pravnu osobu bila je propisana u rasponu od 10.000,00 do 100.000,00 kuna, a u odnosu na odgovornu osobu u iznosu od 5.000,00 do 20.000,00 kuna. Međutim, potrebno je istaknuti da je nakon počinjenja predmetnog prekršaja stupio na snagu Zakon o izmjenama Zakona o računovodstvu („Narodne novine“, broj: 114/22.), koji za predmetni prekršaj propisuje nešto blažu novčanu kaznu (u iznosu od 1.320,00 eura do 13.270,00 eura za pravnu osobu i od 660,00 do 2.650,00 eura za odgovornu osobu, a što je prema fiksnom tečaju konverzije - 7.53450, niži iznos od kazne propisane u kunama, kao posljedica uvođenja eura kao službene valute u Republiku Hrvatsku). Prema načelu primjene blažeg propisa iz članka 3. Prekršajnog zakona, prema počinitelju se primjenjuje propis koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja, a ako se propis nakon počinjenja prekršaja, a prije donošenja pravomoćne presude, izmijeni jednom ili više puta, primijenit će se propis koji je najblaži za počinitelja.

16. Uvažavajući navedene okolnosti, ali i sukladno odredbi članka 3. stavka 2. Prekršajnog zakona (načelo primjene blažeg propisa), uzimajući u obzir Zakon o izmjenama Zakona o računovodstvu („Narodne novine“, broj: 114/22.) i Zakon o izmjenama Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj: 114/22.), koji su stupili na snagu 1. siječnja 2023.g., a budući da je prvostupanjski sud okrivljenoj pravnoj osobi uz primjenu članka 37. stavka 3. točke 1. Prekršajnog zakona izrekao najnižu moguću novčanu kaznu jer se pravnoj osobi sukladno članku 33. stavak 1. Prekršajnog zakona nije mogla izreći novčana ispod 2.000,00 kuna, a sukladno Zakonu o izmjenama Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj: 114/22.) za počinitelja pravnu osobu može se izreći najniža kazna od 260,00 eura (što je protuvrijednost od 1.958,97 kuna prema fiksnom tečaju konverzije 7.53450), dakle u nešto blažem iznosu od onog koji je bio propisan u vrijeme počinjenja djela, ovaj Sud je u povodu žalbe, a po službenoj dužnosti, u korist okrivljene pravne osobe preinačio odluku o kazni kao u točki I izreke ove drugostupanjske odluke. Dakle, člankom 33. stavkom 1. Prekršajnog zakona propisan je opći zakonski minimum od 260,00 eura za počinitelja prekršaja pravnu osobu te nema zakonske mogućnosti okrivljenoj pravnoj osobi ublažiti novčanu kaznu ispod zakonom propisane i dozvoljene granice.

17. Nadalje, prvostupanjski sud je u obrazloženju svoje odluke o kazni naveo da je primijenio institut ublažavanja kazne, navodeći da će se i na taj način postići svrha u Zakonu i utjecati na okrivljenike da ubuduće ne čine nove prekršaje. Kao olakotne okolnosti prvostupanjski sud je cijenio otežano poslovanje uslijed pandemije, dok otegotne okolnosti na strani okrivljenih nije našao. Ovaj Sud slijedom navoda žalbe ne nalazi osnove za daljnje ublažavanje izrečene novčane kazne okrivljenoj odgovornoj osobi pa, stoga, u odnosu na ovog počinitelja prilikom donošenja drugostupanjske presude nije izmijenjena pravna kvalifikacija i primijenjen Zakon o izmjeni Zakona o računovodstvu kao blaži propis, budući da je po ocjeni ovog Suda prvostupanjski sud pravilno odmjerio novčanu kaznu i okrivljenoj odgovornoj osobi izrekao novčanu kaznu u iznosu od 300,00 kuna, koja je ublažena ispod minimalne novčane kazne propisane zakonom koji je bio na snazi u vrijeme počinjena prekršaja, a koja je i ispod okvira minimalne novčane kazne propisane novim, izmijenjenim zakonom (Zakon o izmjenama Zakona o računovodstvu (Narodne novine, broj: 114/22.). Stoga, prema načelu konkretnosti nema mjesta primjeni tog blažeg propisa jer po stavu ovog Suda, „novi“ zakon, odnosno, Zakon o izmjenama Zakona o računovodstvu (Narodne novine, broj: 114/22.) u izmijenjenoj odredbi članka 7., ne dovodi do povoljnijeg rezultata za okrivljenu odgovornu osobu u konkretnom slučaju pravilno odmjerene novčane kazne.

18. Svakako treba naglasiti da je prema odredbi članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona propisano da će se novčana kazna smatrati u cjelini plaćenom ako osuđena osoba plati dvije trećine izrečene novčane kazne. Stoga, ako okrivljenici u roku od 15 dana, računajući od dana primitka ove presude plate dvije trećine izrečene im novčane kazne, iste će se smatrati plaćenim u cijelosti.

19. Odluka o paušalnom iznosu troškova prekršajnog postupka određenih u točki III izreke ove drugostupanjske presude, temelji se na odredbi članka 138. stavka 2. točke 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Stoga je paušalna svota za okrivljenike određena u okviru raspona od 13,27 do 663,61 eura (u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna sukladno ranije važećoj službenoj valuti u Republici Hrvatskoj) koji je propisan Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, br. 18/13.), s obzirom na složenost i trajanje postupka.

20. Zbog navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 14. svibnja 2025.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Mirjana Laljek, v.r.

Mladen Genc, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Zagrebu u 6 (šest) otpravaka: za spis, okrivljenike, branitelje i tužitelja.