Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Trg Dr. F. Tuđmana 2

31400 Đakovo

Posl. broj: P-320/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu po sutkinji Snježani Brajko u pravnoj stvari tužitelja AJ, OIB [osobni identifikacijski broj], Ive [adresa], 31214 Korog zastupan po punomoćniku Vedranu Pajić odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA DIONIČKO DRUŠTVO, OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb zastupana po punomoćniku Margiti Kiš Kapetanović odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 28. ožujka 2025. u nazočnosti tužitelja s punomoćnikom i punomoćnikom tuženika i javno objavljene presude 14. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnim odredbe:

- iz čl. 2. Ugovora o kreditu br. 3210525251, br. partije: 7103772331 od dana 20.08.2007. godine, ovjerenog po javnom bilježniku Biserki Arambašić iz Osijeka pod brojem OV-12362/07 dana 23.08.2007. godine, sklopljenim između tužitelja i tuženika u dijelu odredbe koji glasi: "u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora…" te a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d…"

- iz čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu br. 3210525251 br. partije: 7103772331 od dana 20.08.2007. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Biserki Arambašić iz Osijeka pod brojem: OV-12362/07 dana 23.08.2007. godine između tužitelja i tuženika u dijelu odredbe koja glasi: "…obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF".

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, da tužitelju LJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplaćenih dio anuiteta na ime promjene tečaja CHF isplati iznos od 16.980,61 eura, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća 24.02.2016 do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se uračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacija refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za 3 postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referente stope za tri postotna poena, za koje se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja europske središnje banke do isplate, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, da tužitelju LJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], Ive [adresa], plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupanja pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi i tijekom postupka tužitelj navodi da je s tuženikom dana 20. kolovoza 2007. godine zaključio Ugovor o kreditu br. 3210525251, ovjeren po javnom bilježniku Biserki Arambašić iz Osijeka pod brojem OV-12362/07 od 23. kolovoza 2007. godine, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti 106.000,00 CHF po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Navodi da je početni ugovoreni anuitet iznosio 893,98 CHF kao i redovna kamatna stopa 4,50% koja se tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja, pa tužitelj smatra da je takav način promjene kamatne stope ništetan obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istoj.

2. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013.g., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž-7129/13. Od 13. lipnja 2014.g., u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i pravo potrošača koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njegovim internim aktima, a prilikom sklapanja ugovora, tužitelji kao korisnici kredita nisu s tuženikom pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara, što je zbog neravnoteže o pravima i obvezama ugovornih strana imalo za posljedicu jednostrano povećanje kamatne stope. Stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci povodom revizije (Revt-249/14-2) na gore navedene presude je da su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što mu međutim nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva.

3. Nadalje tužitelj navodi da je na temelju Zakona o potrošačkom kreditiranju tuženik omogućio tužitelju predmetni Ugovor o kreditu konvertirati iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, nakon čega su stranke zaključile dodatak Ugovora o kreditu, prilikom čega je tužitelj trebao biti izjednačen s korisnicima kredita koji su u isto vrijeme ugovarali kredite uz valutnu klauzulu u eurima. Međutim, prilikom zaključivanja dodatka Ugovoru o kreditu i izračuna konverzije od strane tuženika nije uzeta u obzir i činjenica da je prvotni Ugovor o kreditu sadržavao nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u kojima je ugovorena redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, zbog čega tužitelj provedbom konverzije nije u cijelosti namiren. Navodi da je neovisno o provedenoj konverziji, a uvažavajući iznos pretplate koji mu je tuženik priznao ima i nadalje pravni interes zahtijevati utvrđenje nišetnosti odredbi osnovnog Ugovora o kreditu.

4. Tužitelj se poziva na Odluku Vrhovnog suda RH br. Rev-2868/18 te Odluku suda Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine, a koju sud dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim Ugovorima, utvrdio da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji, slijedom čega tužitelj smatra da, a s obzirom na iznesene stavove navedenih sudova, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornim strana. Nadalje tužitelj navodi da je obvezu po kreditu platio više za iznos od 122.370,80 kn, da je tuženik tužitelju u konverziji priznao iznos od 72.370,80 kn, a koji iznos tužitelj oduzima od svog potraživanja tako da tužitelj tužbom potražuje iznos od 50.000,00 kn uvećano za zakonske zatezne kamate od 1. listopada 2015. godine do isplate, a također potražuje tužbom i zatezne kamate na iznos od 122.370,80 kn u svakom od anuiteta računajući od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa u kojima je iskazana pretplata pa do dana 30. rujna 2015. godine.

5. Nakon što je provedeno vještačenje po vještaku financijsko knjigovodstvene struke tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev tako da pored dijela tužbenog zahtjeva kojim traži utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi ugovora o kreditu, a sukladno nalazu vještaka, potražuje iznos od 16.980,61 eura sa zateznom kamatom.

6. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka, tuženik se u cijelosti protivio tužbenom zahtjevu, kako po osnovi, tako i po visini, ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 13. lipnja 2014. godine. Tuženik ne spori da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, te su sve tužiteljeve uplate uzete u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate u otplatu usporednog EUR kredita. Tužitelj je svojom slobodnom voljom prihvatio konverziju te je sklapanju Aneksa Ugovora o kreditu između stranaka nastao pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti. Banka je bila dužna napraviti novi otplatni plan i njime zamijeniti početno utvrđeni otplatni plan s novim anuitetima u valuti EUR te svim izmjenama ugovornih uvjeta koji uključuju iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog početno otplatnog plana i anuiteta. Banka je tužitelja bila dužna dostaviti propisani izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu a tužitelj kao potrošač je bio slobodan prihvatiti ili ne prihvatiti tu ponudu. To znači da su konverzijom posljedice nepoštene i ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, a što isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove, pozivajući se na uvjete ugovora o kreditu u CHF, koji je konverzijom otpao i nadomješten je novom zakonitom osnovom (EUR Ugovor) temeljem kojeg je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje pretplate.

7. Obrazlažući prigovor zastare tuženik navodi da zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala a istječe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate.

8. Radi utvrđenja odlučnih činjenica sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu, Dodatak ugovora o kreditu, obavijest o izračunu efekata konverzije, provedeno je vještačenje po vještaku financijsko knjigovodstvene struke, te saslušan tužitelj i vještak.

9. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

10. Tužitelj LJ u svom iskazu je naveo da je Ugovor o namjenskom kreditu zaključio s tuženikom 2007. godine u svrhu kupovine nekretnine, tj. obiteljske kuće u kojoj i danas stanuje, na rok od 13 godina. Pred kraj otplate kredita on je sam sa tuženikom zaključio dodatak Ugovora o kreditu "konverziju". Prvotno je htio zaključiti ugovor u valuti HRK ali su mu u banci objasnili da mu je najstabilnija valuta CHF u odnosu na valutu HRK što je i pristao. Početna rata mu je bila oko 4.000,00 kn da bi narasla i do 7.000,00 kn zbog čega je i zaključio dodatak ugovora o kreditu da mu se upravo smanji rata kredita. Naveo je da je sam otplaćivao kredit i to trajnim nalogom. Nadalje ja naveo da je on, a nakon što mu je djelatnik banke objasnio da je valuta CHF stabilnija i nagovarao ga na taj kredit, isti i uzeo, iako je znao što znači promjenjiva kamatna stopa ali mu je rečeno da to može vrlo malo oscilirati. Naveo je da ne zna, a nitko mu nije niti objasnio kako banka mijenja kamatnu stopu. Kredit je otplatio. Naveo je da je prije zaključenja ugovora pročitao ugovor, ugl. ono što je njega zanimalo, tj. kolika će biti rata i koja je kamata. Nakon što je došlo do povećanje rate kredita nije tražio objašnjenje u banci zbog čega se to događa. U vrijeme zaključenja ugovora bio je u radnom odnosu, nije bio član trgovačkog društva niti je imao otvoren obrt.

11. Predmet postupka je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi, odnosno dijelova ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog 20. kolovoza 2007. godine između stranaka u postupku, kojim ugovornim odredbama je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF i kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postajanja obveze po tom Ugovoru o kreditu mijenjala u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, te isplate razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta po tome ugovoru zbog povećanja kamatne stope i valutne klauzule.

12. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 20. kolovoza 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 3210525251, koji je potvrđen kod javnog bilježnika Biserke Arambašić u Osijeku pod poslovnim brojem OV-12362/2007 dana 23. kolovoza 2007., a prema kojemu je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 106.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Gore navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 13 godina. Tijekom otplate kredita su se radi dizanja kamatne stope te tečaja CHF u odnosu na HRK, početno ugovoreni anuiteti (893,98 CHF) povećavali naspram početnog plana otplate. Naime, pored iznosa glavnice od 106.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, tužitelj je sukladno čl. 2. navedenog Ugovora bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je ugovorena kao promjenjiva i koja se tijekom postojanja obveze po Ugovoru mijenjala u skladu s jednostranim Odlukama tuženika, a na dan sklapanja Ugovora ona je iznosila 4,50 % godišnje, da je kreditor mijenjao početnu kamatnu stopu (4,50%) u više navrata, da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu br. 3210525251/01 dana 17. veljače 2016. godine (list spisa 25 do 28) sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju, a na temelju pismenog prihvata izračuna konverzije od strane tužitelja kao korisnika kredita kojim Aneksom se regulira konverzija kredita denominiranog u HRK s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u HRK s valutnom klauzulom u EUR, te da je čl. 5. Dodatka ugovora o kreditu utvrđeno da bi iznos preplate na dan 30. rujna 2015. godine iznosio 72.370,80 kn.

13. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi udruge "potrošača Franak" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7192/2013 od 13. lipnja 2014. godine, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015. godine kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatska posl. br. Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019. godine, da li se predmetni Ugovor o kreditu nakon zaključenja Dodatka ugovora o kreditu br. 3210525251/01 dana 17. veljače 2016. godine. godine (solemniziran kod javnog bilježnika Mandice Popović dana 23. veljače 2016. godine br. OV-2076/16) primjenjuje i da li su pobijane odredbe Ugovora u tužbi nepoštene i ništetne, da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe i koji iznos obeštećenja pripada tužitelju, te da li je osnovan prigovor zastare.

14. Po pitanju prigovora pomanjkanja pravnog interesa, ovaj sud u tom dijelu ukazuje na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2868/2018-2 kojim je zauzet jasan stav da: "sama činjenica da su stranke sklopile 19. siječnja 2016. godine Dodatak ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu uz EUR kojim su odredbe Ugovora o namjenskom kreditu od 23. svibanj 2006. godine izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te je postignut Sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne.

15. Pravno je stajalište i ovoga suda da tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, neovisno o činjenici što je zaključen Dodatak ugovora o kreditu temeljem ZID ZPK/15, da se tužitelj kao potrošač nije odrekao utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice uz valutu CHF iz Ugovora o kreditu od 20. kolovoza 2007. godine, da sklapanje Dodatka ugovora o kreditu ne može dovesti potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali Dodatke iz razloga što su istovjetne ugovore o kreditu prijevremeno otplatili.

16. Prigovor zastare nije osnovan.

17. U pogledu istaknuto prigovora zastare za navesti je da je Vrhovni sud RH objavio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH br. Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022. godine u kojem se navodi da ukoliko je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF, odnosno krediti u Kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.

18. Odluka Visokog Trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu Franak postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za više plaćenu razliku zbog ništene odredbe o valutnoj klauzuli nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, dakle 14. lipnja 2023. godine. Predmetna tužba kojom se traži isplata više plaćenog po osnovu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF podnesena je 12. lipnja 2023. godine. Slijedom svega navedeni istaknuti prigovor zastare je neosnovan u cijelosti jer je tužba podnesena i konačno uređena unutar zastarnog roka od 5 godina.

19. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi, da se promjena kamatnih stopa koja je izvršena jednostrano i bez obrazloženja provodila prema ugovornoj odredbi koja nije određena, a niti je odrediva, pa da je stoga ništetna jer je kao takva nedopuštena prema ZZP-u i ZOO-u sve pozivajući se i na one okolnosti koje su bile odlučne prilikom donošenja relevantnih presuda u ovoj problematici odnosno, ranije pomenute presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, presude Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 od 13.6.2014, a koja je potvrđena i odlukom Vrhovnog suda Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine sve u djelu koji se odnosi na ništetnost ugovorene promjenjive kamatne stope.

20. Prije svega je za istaknuti, da je odlukom VTS-a RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv više tuženica podignutoj radi zaštite interesa potrošača u parnici koja se vodila pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknada štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice. Glede pitanja primjene citiranih odluka za konkretni slučaj, sama činjenica što je tuženica sudjelovala u postupku po kolektivnoj tužbi, uz sadržaj navedenih presuda kojima je odlučeno o ništetnosti promjenjive kamatne stope za ugovore o kreditu koje je i tuženik, zaključivao sa svojim klijentima u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, u kojem razdoblju je i tužitelj zaključio predmetni Ugovor o kreditu (dana 23. svibnja 2006. godine) dovoljni su razlozi da se zaključi o osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva tužitelja.

21. Dakle, ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope upravo je utvrđena navedenim presudama. Naime, presudom VS RH Revt-249/14 potvrđena je drugostupanjska odluka u dijelu kojem je suđeno o povredi kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u temeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time i tuženik postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredaba Zakona o obveznim odnosima.

22. Vrhovni sud je u svojoj odluci potvrdio stavove sudova nižeg stupnja da su ugovori o kreditu u navedenom razdoblju ugovarali ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu koje su bile lako uočljive i jasne, ali odredbe nisu bile razumljive potrošačima budući da je banka svojim odlukama određivala način promjene kamatne stope koja terminologija banke je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku izobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem dok je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva sukladno čemu sud smatra da je takva odredba nepoštena temeljem čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. te čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine. Nadalje, Vrhovni sud utvrđuje kako ugovorna kamata za koju se korisnik kredita obvezao platiti banci za korištenje novčanih sredstava koja su mu odobrena kao takva nije bila određena, odnosno odrediva sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05 što se istovjetno dogodilo i u konkretnom slučaju ovoga postupka.

23. U čl. 2. Ugovora o kreditu zapravo ni nema nikakvog jasnog kriterija koji bi pojašnjavao kako bi se kamatna stopa mijenjala i o čemu bi to ovisilo na način da to prosječan potrošač može shvatiti.

24. Ugovor o kreditu između stranaka zaključen je 20. kolovoza 2007. godine, pa se na sadržaj toga Ugovora a vezano uz primjenu meterijalnopravnog propisa glede utvrđenja da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužiteljica u tužbi iznosi imaju primijeniti odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora.

25. Odredbom čl. 84. ZZP/03 (čl.99. ZZP/07) propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

26. Odredbom čl. 85. ZZP/03 (čl.100. ZZP/07) propisano je, da ako na temelju Zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanom obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive.

27. Odredbom čl. 86. st. 1. ZZP/03 (čl. 101. ZZP/07) propisano je, da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

28. Konačno odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 (čl.102. ZZP/07) je propisano da nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.

29. Odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 93/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu propisane su pretpostavke na temelju kojim bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenim. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila u naprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbu u naprijed formuliranog standardnom ugovora trgovca. Također i odredbom čl. 3. st. 1. Direktive vijeća 93/13EEZ 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima reguliraju se nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

30. Iz navedenih razloga te čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača sud je stava da je odredba Ugovora o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu, kao i dio odredaba ugovora kojim je regulirana promjenjiva kamatna stopa u čl. 2. Ugovora, nepoštena, jer o tim odredbama tužitelj nije dobio mogućnost pregovaranja, a navedeni kredit mu je zbog niske kamatne stope i niskog tečaja predočen kao najpovoljniji, a radi se o ugovoru kojim je unaprijed formuliran od strane trgovca, tj. prednika tuženika. Stoga sud ne prihvaća navode tuženika da ne bi bilo dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Odredba Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule i kamatne stope prema stavu suda predstavlja ugovorne odredbe čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovorne odredbe čije je sadržaj lako razumljiv, pa kako takve ugovorne odredbe ne predstavljaju lako razumljive ugovorne odredbe, te se na takve odredbe ne mogu primijeniti odredbe koje propisuju nedopuštenost ocijene njezine poštenosti.

31. Imajući u vidu da je valuta predmet Ugovora, a predmet je bitan element Ugovora o kreditu, sadržaj odredbi čl. 7. st. 1. Ugovora prema kojim se kredit podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za dan plaćanja, odnosno na temelju koje se predmet Ugovora veže uz stranu valutu (uz činjenicu da u navedenoj odredbi čak nije navedeno koje devize) te uzimajući u obzir da tužitelju nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule već mu je samo takav kredit predočen kao najpovoljniji, predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i koja u svakom slučaju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužitelja kao potrošača. Također odredba o valutnoj klauzuli određena je u tipskom ugovoru od strane prednika tuženika u unaprijed formuliranom obrascu pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama u kojim stranka, odnosno tužitelj nije imao mogućnost pregovarati niti utjecati na njegov sadržaj, pa je takva odredba nepoštena a time i ništavna. Naime i tužitelj u svom iskazu navodi da nije bio pravilno informiran niti upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule, niti ga je itko upozorio što znači valutna klauzula i posljedice iste.

32. Tako je i Trgovački sud u Zagrebu zaključio, a što je pravomoćno i potvrđeno, da je rast tečaja CHF bankama bio predvidiv, no unatoč tome banka nije klijentima, pa ni tužitelju, ukazala na rizik nepovoljnih kretanja tečaja, već je štoviše savjetovala uzimanje takvog kredita. Budući da tuženik nije tužitelja informirao o potencijalnim rizicima kreditiranja u švicarskim francima, tada tužitelj kao prosječni potrošač uz razumnu pažnju i oprez nije imao mogućnosti, niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike i posljedice predmetne ugovorne odredbe, dok s druge strane tuženik je sve to znao ili morao znati i unatoč tome tužitelju je kredit u švicarskim francima prezentirao kao najbolji i najpovoljniji i time postupio protivno odredbi čl. 10. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je trgovac profesionalac u obveznim odnosima dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka sve s obzirom na neravnopravan položaj dvije ugovorne strane.

33. Glede utvrđenja ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF valja reći da valutna klauzula sama po sebi nije nezakonita, ali je ugovorena na nepošten način i da je upravo zbog toga ništetna.

34. Da je tome tako, proizlazi iz iskaza saslušanog tužitelja kada opisuje okolnosti zbog kojih i u kojima je uzeo ovaj namjenski kredit u svrhu kupovine nekretnine, tj. obiteljske kuće, te posebno dijela iskaza gdje navodi da s njim nitko nije pregovarao niti ga uputio što znači promjenjiva kamatna stopa a upravo su mu u banci sugerirali uzimanje kredita u valuti CHF jer je to najpovoljniji kredit. Sud je u cijelosti povjerovao iskazu tužitelja jer je njegov iskaz logičan, uvjerljiv i neposredan, a tuženik tijekom postupka nije dokazao niti predložio dokaze da je djelatnik banke s tužiteljem pregovarao ili da mu je objasnio što znači valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa. Stoga su neosnovani navodi tužitelja da je tuženik mogao utjecati na svaku ugovornu odredbu iz ugovora o kreditu jer kako je navedeno to nije dokazano a iz iskaza tužitelja proizlazi suprotno, tj. da nakon što je dostavio potrebnu dokumentaciju za odobrenje kredita, pozvan je iz banke da dođe potpisati ugovor i kada je došao ugovor je već bio pripremljen i on je isti odnio kod javnog bilježnika na ovjeru i vratio u banku.

35. Dakle, iz navedenog, ali i iz sadržaja Dodatka ugovora o kreditu od 17. veljače 2016. godine proizlazi, da se tužitelj kao potrošač nije odrekao utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe koju je konvertirala, a isto tako očito je, da ni banka nije obavijestila potrošača o okolnosti, da bi se odredba koja se mijenjala mogla kasnije proglasiti ništetnom kao i o posljedicama ništetnosti, pa se ima zaključiti da tužitelj prije ugovaranja konverzije nije imao informacija o ugovornim uvjetima i posljedicama takvog ugovaranja. Stoga, da sklapanje samoga Dodatka ne može i ne smije dovesti ove potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali dodatke iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili.

36. Radi se o tipskom ugovoru jer je unaprijed izrađen model Ugovora pa je kod takvih Ugovora u pravilu isključena mogućnost pregovaranja i mijenjana sadržaja Ugovora. Da bi neka odredba Ugovora bila nepoštena zapravo nije bitno, da li se radi o tipskom ili individualnom Ugovoru već da se radi o adhezijskom zaključivanju Ugovora, a to znači da se sklapa pristupanjem jedne strane bez mogućnosti pregovaranja i utjecaja na sadržaj Ugovora.

37. Ovaj sud smatra, da osporeni dijelovi ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj kaluzuli iz Ugovora su koncipirani nedovoljno određeno, pa niti odredivo imajući u vidu da je obračun kamate vezan za akte tužene koji dokumenti su stručni i razumljivi isključivo osobama koje se bave bankarskim poslovima i imaju ekonomsku naobrazbu, tim više što potrošač nije imao utjecaja na sadržaj iste, a niti se s njime pojedinačno pregovaralo, pa je primijenjenim odredbama, a suprotno savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora. Stoga, nepoznanica iz tako koncipirane ugovorne odredbe, izazvala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zloupotrebe prava.

38. Nastavno navedenom, osporene odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule jesu protivne načelima savjesnosti i poštenja koja je jedno od osnovnih načela u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa čl. 4. ZOO/05, a kao takva nepoštena odredba je i ništetna temeljem odredbe čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (odnosno čl. 87 Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.), a sve imajući u vidu i naprijed citiranu odredbu odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05.

39. Tuženica u ovoj pravnoj stvari, a u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03 nije dokazala da bi se o spornim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo, a pored toga ugovorom nisu niti utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice – banke o promjeni ugovorene kamatne stope. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača čime je tuženica postupila suprotno odredbama ZZP/03. Ovakvo utvrđenje o neravnoteži o pravima i obvezama ugovornih strana, a koja je utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa proizlazi nesporno i iz prethodno citiranih relevantnih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14-2 od 19. travnja 2015. godine. Nastavno takvim odlukama svaka osoba kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta bez obzira na pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite, može pred nadležnim sudom pokrenuti postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak koji će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o Zaštiti potrošača.

40. Dakle osnovno je, da se utvrdi da li je ta predmetna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu, da li je poštena u smislu zakonskih odredbi iz čl. 84. i 85. ZZP/03 (čl. 99. i 100. ZZP/07).

41. Sud cijeni da tužitelju kao potrošaču takve odredbe nisu mogle biti razumljive, što potvrđuje i po njemu iskazano, kako je istom ostalo nerazumljivo – zašto je došlo do promjene kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu stopu. U ugovoru o kreditu ugovorna kamata je naknada koju se korisnik kredita obvezuje isplatiti davatelju kredita za korištenje novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje uz njegovu obvezu vraća iskorištenog iznosa novca, a u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu ugovoreno. Ugovorna kamata stoga mora biti određena, odnosno odrediva, a sve u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05. Ugovor o kreditu je dvostrano obvezni pravni posao u odnosu na kojeg se primjenjuju opća načela obveznog prava, a to su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja i dr.

42. U ovom konkretnom slučaju tuženica je u Ugovor o kreditu unijela neodređenu, a prije svega nerazumljivu formulaciju u pogledu promjenjivosti kamatne stope. Dakle, može se zaključiti da je postupila suprotno osnovnim načelima obveznog prava jer je tužitelj kao korisnik kredita, a ujedno i potrošač, doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Tužitelju je u trenutku sklapanja ugovora samo bilo poznato to, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da ona u trenutku sklapanja ugovora iznosi 4,50%, dok podaci kako će se točno ta kamata u budućnosti mijenjati, nisu mu bili poznati, pa su dakle, bili neodređeni i neodredivi. Tuženica je financijska institucija i njezin cilj je ostvarivanje zarade, ima pravo na ugovaranje promjenjive kamatne stope, posebno kod kredita na dulje vremensko razdoblje, ali banka je prilikom sklapanja takvih ugovora dužna postupati kao dobar i odgovoran gospodarstvenik. To znači da kada potrošaču nudi svoj proizvod na tržištu mora to učiniti odgovorno i pomoći da u okviru mogućnosti koje dopušta Zakon koristi se uslugama banke, ali nikad na svoju štetu.

43. Mišljenje je suda, da je tuženica prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelja kao potrošača bila dužna detaljnije informirati o odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i ukazati o kojim točno parametrima ovisi kamatna stopa u razdoblju trajanja kredita i što točno znači valutna klauzula.

44. U odnosu na navode tuženice da je Ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika i da je riječ o javnobilježničkom aktu, to je nesporno. Međutim, nije zadatak javnog bilježnika da tumači stručnu ekonomsku terminologiju iz Ugovora, a niti da daje informacije o bilo kakvim očekivanim ili neočekivanim rizicima koji eventualno donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope uvažavajući da je riječ o rizičnom tečaju CHF-a.

45. Nadalje, za ponoviti je da je ovaj sud vezan utvrđenim činjenicama po provedenim dokazima u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojemu je izreka i u odnosu na ovu tuženicu postala pravomoćna, pa kako je ranije navedeno i prema citiranim odredbama ZPP-a i ZZP-a postoji direktan učinak tužbe i one obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarivanja prava potrošače za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a.

46. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja te od odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 – ZZP) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ove sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ovaj sud zaključuje da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu o promijeni stope redovne kamate odluke tuženika kao kreditora i odredba kojima je i glavnica kredita vezana uz valutu CHF nepoštena, a onda i ništetna u smislu odredbe čl. 102. ZZP/07.

47. S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedinačni potrošač u smislu naprijed navedene odredbe čl. 140. ZZP/07 (čl. 120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćnog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužitelj u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP, bio ovlašten pozivati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora kao što to čini i ovaj sud u predmetnoj parnici, u skladu s odredbom čl. 138.a ZZP/07 (čl. 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

48. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu izvršena je temeljem Zakona o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZID ZPK) nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredaba predmetnog ugovora. Radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19c. toč. 6. ZID ZPK na način kako to nalaže zakon. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje Aneksa ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev jer se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno, mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

49. Nadalje valja reći da analizirajući odredbe ZID ZPK-a da se konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je određena navedenim zakonom, odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz Ugovora o kreditu a niti jedna odredba tog zakona ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi, tj. stečeno bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Korisnik kredita, odnosno tužitelj, niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu u valuti CHF.

50. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu 17. veljače 2016. godine kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 72.370,80 kuna, sukladno ZID ZPK po srednjem tečaju za EUR, ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužiteljica i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj.

51. Polazeći od takva pravna stava, kako korisnik kredita i nadalje tvrdi kako mu nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, ista postavlja i kondemnatorni zahtjev za isplatu, pri čemu treba imati u vidu i to, da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a. Ovakav identičan pravni stav, na koji ukazuje i Županijski sud u svojoj odluci izrazio je VS RH u svojoj odluci Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine.

52. Radi utvrđenja koliko je tužitelj "pretplatio" na ime ništetnih ugovorenih odredbi iz Ugovora o kreditu koji se odnose na promjenu ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule u švicarskim francima.

53. Vještak Tonka Vulić dostavila je pisani nalaz i mišljenje dana 24. srpnja 2024. godine postupajući po naloženom zadatku suda. Naime, tužitelj je u tužbi, a i tijekom postupka tražio da se vještačenje provede na okolnost utvrđivanja činjenica koliko je tužitelj pretplatio obvezu po kreditu zaključenog dana 20. kolovoza 2007. godina na način da izračuna razliku između promijenjene kamatne stope unutar svakog anuiteta u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu, te na okolnost izračuna razlike između primijenjenog tečaja CHF unutar svakog anuiteta u odnosu na početni tečaj CHF na dan isplate kredita za sve anuitete od sklapanja Ugovora o kreditu do sklapanja Aneksa ugovora od kreditu od 17. veljače 2016. godine, te da od tako dobivenog iznosa oduzme pretplatu priznatu tužitelju ugovorom o konverziji, te je takav nalog sud rješenjem od 14. svibnja 2024. godine i dao vještaku.

54. Vještak je u svom nalazu od 24. srpnja 2024. godine izračunao i razliku pretplaćene kamate i valute, odnosno razlika tečaja zbog CHF valutne klauzule.

55. Iz nalaza vještaka proizlazi da je zbog promjenjive kamatne stope utvrđena pretplata više od početno ugovorene kamatne stope 4,50% u iznosu od 4.123,70 eura, a zatezna kamata do provođenja konverzije 23. veljače 2016. godine je utvrđena u iznosu od 2.823,27 eura. Vještak je utvrdio da je utvrđena pretplaćena razlika tečaja uslijed CHF valutne klauzule u iznosu od 15.251,89 eura, a zatezna kamata do provođenja konverzije 23. veljače 2016. godine utvrđena je u iznosu od 5.157,37 eura. Ukupno potraživanje tužitelja na dan provođenja konverzije iznosi 27.256,23 eura i to 6.946,97 eura za pretplaćenu kamatu i zateznu kamatu i 20.409,26 eura za pretplaćene tečajne razlike i zateznu kamatu. Vještak nadalje zaključuje da je tuženik u konverziji kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR tužitelju priznao pretplatu u iznosu od 10.375,62 eura. Vještak je sukladno nalogu suda tužiteljevo potraživanje umanjio za pretplatu iz konverzije na način da je prvo umanjena utvrđena zatezna kamata te za ostatak do priznate pretplate iz konverzije umanjena i glavnica duga tužitelja. Prijeboj tužiteljevih potraživanja je sačinjen na ime zateznih kamata u iznosu od 7.980,64 eura (2.823,27 eura za pretplaćenu kamatu i 5.157,37 eura za pretplaćeni tečaj) i glavnice razlike kamate od 2.394,98 eura, što zajedno daje iznos od 10.375,62 eura, koliko je iznosila pretplata po konverziji.

56. Preostalo potraživanje tužitelja na dan provođenja konverzije 23. veljače 2016. godine nakon umanjenja za pretplatu priznatu konverzijom iznosi 16.980,61 eura i to na ime razlike kamate zbog promjenjive kamatne stope, više od početno ugovorene kamatne stope 4,50% na dan provođenja konverzije i to 1.728,72 eura i iznos od 15.251,89 eura na ime tečajne razlike uslijed CHF valutne klauzule za razdoblje kada je anuitet plaćen po srednjem tečaju HNB za CHF na dan plaćanja anuiteta više od srednjeg tečaja HNB-a na dan početka korištenja kredita.

57. Na nalaz i mišljenje vještaka tuženik se očitovao podneskom od 27. kolovoza 2024. godine te nalazu prigovorio jer je vještak iznos pretplate priznat u konverziji pogrešno odbio od zakonskih zateznih kamata, a ne od glavnice, budući se na pretplatu priznatu u konverziji sukladno čl. 19.c st. 1. t. 4. nisu obračunavale zatezane kamate.

58. Na istaknute prigovore tuženika vještak se očitovao u podnesku od 5. prosinca 2024. godine i navela da je prema navedenom članku a na koji se tuženik poziva tužitelju priznata pretplata utvrđena u konverziji bez zateznih kamata do momenta priznanja iste kroz otplatu 50% anuiteta a što se vidi iz dokumentacije bez zateznih kamata, što znači da se radi o zateznim kamatama prema tužitelju a ne prema tuženiku jer je pretplata tužiteljeva. Zatezne kamate izračunate od dana svake utvrđene pretplate po promjenjivoj kamatnoj stopi i od svake utvrđene pretplate po valutnoj klauzuli izračunate su sukladno nalogu iz rješenja o vještačenju, te se vještak i poziva na članak 172. ZOO-a u kojem je regulirano da ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove prvo se namiruju troškovi, zatim kamata i napokon glavnica, slijedom čega je vještak kod uračunavanja potraživanja tužitelja i priznate pretplate iz konverzije uzeo u obzir redoslijed uračunavanja sukladno citiranom zakonskom članku.

59. Na ročištu održanom 23. siječnja 2025. godine saslušana je vještakinja Tonka Vulić, te navela da u cijelosti ostaje kod svog nalaza i mišljenja od 24. 07. 2024. godine kao i odgovora na podnesak tuženika koji je podnijela 5. 12. 2024. godine i dodala na odgovoreni podnesak s obzirom da je tuženik isti prigovor iz svog podneska priložio i podnesku od 8. 01. 2025. godine pa dodatno pojašnjava zateznu kamatu koju tuženik spominje iz čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju a čl. 19.c naslov mu je način izrade konverzije kredita. U čl. se kaže da se kod preračuna uplata za anuitete ne uzimaju zatezne kamate već samo čiste uplate za namirenje anuiteta, a na kraju čl. se kaže zatezne kamate se ne obračunavaju niti uzimaju u obzir, to znači da će preračunate uplate u kunama tužitelja u eure koje se koriste za namirenje EURO kredita biti složene po redoslijedu plaćanja, prvo se namiruje redovna kamata a zatim glavnica kredita. Na pitanje punomoćnika tužitelja navela je da je na stranici 20 i 21 nalaza utvrdila da je na dan 23. 02. 2016. godine kada je bilo ispunjenje priznanja 50% anuiteta iz konverzije stanje nakon prijeboja 16.980,61 eura, ostalo je na taj datum neisplaćene glavnice za razliku kamate u iznosu od 1.728,72 eura i neisplaćene glavnice po pitanju razlike tečaja 15.251,89 eura to znači da eventualne zatezne kamate kreću od narednog dana, tj. od 24. veljače 2016. godine.

60. Sukladno nalazu vještaka, dopuni nalaza i neposrednog saslušanja vještaka tužitelj je u podnesku od 3. veljače 2025. godine specificirao tužbeni zahtjev tako da potražuje ukupan iznos od 16.980,61 eura sa zateznim kamatama počev od 24. veljače 2016. godine.

61. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka budući je dano na jasan i određeni način, izrađen objektivno i sukladno pravilima struke, te valjano i logično obrazloženo pored prigovora tuženice koji se svode na pravna pitanja, a sve glede naloženog zadatka vještaku za kojega sud smatra da je jedino ispravan jer je tužitelju u trenutku sklapanja ugovora bila poznata kao određena jedino početna ugovorena kamatna stopa i tečaj koji je u tom trenutku vrijedio kod isplate kredita, a što je općeprihvaćeno u sudskoj praksi uz različita stanovišta glede priznanja ili nepriznanja negativnih razlika po osnovi tečaja CHF.

62. Nedvojbeno je, da je zahtjev tužitelja za isplatu-restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF-a, a isto tako da je točno, da naprijed citirane odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača govore o postupcima naknade štete, pa je s time u svezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima i umanjenje nečije imovine.

63. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF-a tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženica je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

64. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivnom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenom i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje i uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjenu od 2005. godine.

65. U presudi spojenih predmeta C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena idu u pravu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima prava na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

66. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi dakle, bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF-a obračunatih po srednjem tečaju obračunatih za CHF tuženice.

67. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF-u i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik (pravni prednik) sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi logičnim i zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega da u smislu čl. 323., 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 dalje: ZOO) mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno, isto i prema odredbi čl. 1086. ZOO-a, gdje je određeno da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete.

68. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a identično i kasnije u čl. 102. st. 1. ZZP/07 odnosno, čl. 55. ZZP/14, određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Kako je svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom i u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba, te da tuženica kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovanom isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, jasnim proizlazi zaključak da tužiteljičino pravo na isplatu nije zastarjelo.

69. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a Tužitelju je priznat trošak prema priloženom troškovniku u skladu s vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to: za sastav tužbe u iznosu od 500,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku 10. travnja 2024. godine u iznosu od 500,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku 23. siječnja 2025. godine u iznosu od 500,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku 28. ožujka 2025. godine u iznosu od 500,00 eura, zastupanje na ročištu za objavu presude 100,00 eura, uvećano za troškove PDV-a u iznosu od 525,00 eura, troškovi vještačenja 331,81 eura, te sudska pristojba na tužbu 198,97 eura, tj. ukupno 3.155,78 eura.

70. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude i rješenja.

U Đakovu, 14. svibnja 2025. g.

Sutkinja

Snježana Brajko

POUKA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu, putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana primitka ove presude.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku