Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-661/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Jasminke Pavković predsjednice vijeća, Tihane Cišper članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Božidara Horvata člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Zvonimir Bućan, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1156/2021-46 od 4. lipnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 14. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovana te se potvrđuje presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1156/2021-46 od 4. lipnja 2024.:

- u dijelu točke I. izreke presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržane u članku 3. i članku 6. Ugovora o kreditu broj: 216- 155/2006,

- u dijelu točke II. izreke presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u članku 2., članku 3. i članku 4. Ugovora o kreditu broj: 216- 155/2006,

- u dijelu točke IV. izreke presude kojom su utvrđene ništetnim odredbe sadržane u članku 5. (naknada za obradu) i članku 8. (naknada za prijevremenu otplatu) Ugovora o kreditu broj: 216-155/2006,

- u cijelosti pod točkama III. i V. izreke presude te u cijelosti pod točkama I., II. i III. izreke rješenja.

II. Odbija se zahtjev tuženika Addiko Bank d.d. za naknadom troškova žalbe kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tužitelja FV za naknadom troškova odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom i rješenjem utvrđene su ništetnim odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržane u članku 3. i članku 6. Ugovora o kreditu broj: 216-155/2006, a djelomično je odbijen zahtjev u dijelu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti članka 3. i 6. Ugovora o kreditu u odnosu na sudužnike, založne dužnike, kao i za jamce-platce (točka I. izreke presude), utvrđene su ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u članku 2., članku 3. i članku 4. Ugovora o kreditu broj:

216-155/2006, a djelomično je odbijen zahtjev u dijelu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti članaka 2., 3. i 4. Ugovora o kreditu u odnosu na sudužnike, založne dužnike, kao i za jamce-platce (točka II. izreke presude), naloženo je tuženiku da isplati tužitelju preplaćene anuitete s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj CHF u iznosu 30.558,22 eura sa zateznim kamatama tekućim od plaćanja pojedinog anuiteta do isplate (točka III. izreke presude), utvrđene su ništetnim odredbe sadržane u članku 5. (naknada za obradu) i članku 8. (naknada za prijevremenu otplatu) Ugovora o kreditu broj: 216-155/2006, a djelomično je odbijen zahtjev u dijelu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti članaka 5. i 8. Ugovora o kreditu u odnosu na sudužnike, založne dužnike, kao i za jamce-platce (točka IV. izreke presude), naloženo je tuženiku da isplati tužitelju plaćene troškove za prijevremenu otplatu kredita u iznosu 8.669,33 eura sa zateznim kamatama tekućim od 6. travnja 2009. do isplate (točka V. izreke presude), dopuštena je preinaka tužbe iz podneska tužitelja od 13. ožujka 2023. (točka I. izreke rješenja), odbačen je kao nepravovremen prigovor radi prebijanja istaknut od strane tuženika (točka II. izreke rješenja) i naloženo je tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove postupka u iznosu 6.850,49 eura sa zateznim kamatama tekućim od 4. lipnja 2024. do isplate (točka III. izreke rješenja).

2. Tuženik je podnio žalbu protiv dijela presude i rješenja kojim nije uspio u sporu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Sadržajno ističe da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u svezi članka 190. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 155/23. - dalje: ZPP) jer je nezakonito dopuštena preinaka tužbe. Zatim navodi da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a jer nisu izvedeni svi dokazi koje je predložio, niti je dano obrazloženje za odbijanje dokaznih prijedloga čime je onemogućen u pravu na raspravljanje te da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer presuda nema razloge o odlučnim činjenicama i ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te naložiti tužitelju da mu nadoknadi troškove postupka, a podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Zahtijeva trošak sastava žalbe u iznosu 781,25 eura i trošak sudske pristojbe za žalbu u iznosu 201,74 eura.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava osnovanost žalbenih navoda u cijelosti te ističe da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno prava te dao valjane razloge za donošenje odluke. Predlaže odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu te zahtijeva trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu 500,00 eura uvećano za PDV i trošak sudske pristojbe za odgovor na žalbu u iznosu 500,00 eura.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u svezi članka 190. ZPP-a, jer je suprotno navodima tuženika, pravilno dopustio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 13. ožujka 2023., a nakon što je provedeno financijsko vještačenje. Za dopuštenje preinake tužbe prvostupanjski sud je dao valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud, budući su isti utemeljeni na primjeni članka 191. stavak 2. ZPP-a i zaključka sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-162/2021 od 26. studenoga 2021.

6. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 6. ZPP-a koju sadržano ističe tuženik tvrdnjom da je prvostupanjski sud neosnovano odbio njegov dokazni prijedlog da se sasluša javna bilježnica Zoja Puljiz koja je solemnizirala Ugovor o kreditu. Pravilno je prvostupanjski sud odbio kao nepotreban ovaj dokazni prijedlog uz obrazloženje da zadatak javnog bilježnika prilikom ovjeravanja Ugovora nije upućivanje i informiranje stranaka o učincima Ugovora, a osim toga da je općepoznato da je imenovana javna bilježnica preminula pa je njezino saslušanje nemoguće. Pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o nepotrebnosti saslušanja javne bilježnice podudarno je s pravnim shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. U odnosu na dokazni prijedlog tuženika da se sasluša svjedokinja MV valja uputiti na obrazloženje prvostupanjskog suda u kojem se navodi da je tuženik odustao od prijedloga za izvođenje ovog dokaza (podneskom od 12. veljače 2024.).

7. Nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer iz navoda žalbe proizlazi da tuženik zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu i utvrđenje tog suda o nepoštenosti spornih ugovornih odredbi te pravu tužitelja na restituciju preplaćenih iznosa anuiteta s osnove valutne klauzule i plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita. Navodi kojima žalitelj osporava ili problematizira utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji osporenu presudu u biti su prigovori činjenične naravi kojima žalitelj iznosi svoju ocjenu dokaza provedenih u postupku koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana odluka, a koja nema značaj postupovne povrede.

8. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrde ništetnim dijelovi odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, valutna klauzula vezana za tečaj CHF, naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za prijevremenu otplatu kredita, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

10. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

11. Tako je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj s prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditorom 17. ožujka 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 216-155/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine na temelju kojeg je prednik tuženika stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 937.100,00 CHF isplaćen u kunama po srednjem tečaju prednika tuženika na dan korištenja kredita u svrhu kupnje kuće s okućnicom i izgradnje kuće (članak 2. Ugovora), uz obvezu tužitelja na otplatu kredita u roku 30 godina i u 360 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja (članak 4. Ugovora), kao i da je ugovoreno kako se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja (članak 3. Ugovora). Člankom 6. Ugovora određeno je da je kamatna stopa promjenjiva na način da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika i da korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune. Člankom 5. Ugovora o kreditu ugovoreno je plaćanje jednokratnih troškova obrade u iznosu 0,40% iznosa kredita, dok je člankom 8. ugovoreno da u slučaju prijevremene otplate kredita banka ima pravo zaračunati naknadu.

12. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli prvostupanjski sud pravilno polazi od presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojima je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Također je presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača.

13. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba prednika tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli budući se tužitelj na njih pozvao. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Tijekom postupka saslušan je tužitelj i svjedokinja AV (supruga tužitelja) te je ocjenom njihovih iskaza prvostupanjski sud utvrdio da je kredit bio odobren i iskorišten za izgradnju obiteljske kuće. Također je utvrđeno da se o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je prednik tuženika prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju predočio rizike ugovaranja valutne klauzule vezane za CHF i rizike promjenjive kamatne stope, već je tužitelju rečeno da je kredit vezan uz CHF najpovoljniji, a da je tužitelj imao povjerenje u banku i djelatnicu banke s kojim je razgovarao o kreditu. U odnosu na naknadu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita utvrđeno je da niti o tim odredbama nije pregovaralo, niti su tužitelju objašnjenja na što se te naknade odnose i učinke ugovaranja tih odredbi, pa je prvostupanjski sud zaključio da se radi o nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama u smislu članka 81. i članka 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03. – dalje: ZZP/03) ukazujući na zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. prema kojem ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, pa posljedično tome nije od značaja je li tuženik pretrpio neku štetu, niti u tom pravcu ima potrebe za provođenje financijskog vještačenja. Pritom je prvostupanjski sud pravilno obrazložio da se u odnosu na naknadu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita ne primjenjuju učinci kolektivne presude.

15. U odnosu na status potrošača prvostupanjski sud je ocijenio iskaz tužitelja i svjedokinje uvjerljivim te je prihvatio istinitim da je tužitelj iznos kredita iskoristio za izgradnju kuće u kojoj je stanovao sa svojom obitelji, a što navodima žalbe nije dovedeno u sumnju, pa stoga nisu od značaja navodi tuženika da je tužitelj jedini osnivač i član društva VUČEVIĆ d.o.o., jer ta okolnost, sama za sebe ne dokazuje da iznos kredita nije iskorišten za stambeno zbrinjavanje tužitelja i njegove obitelji, a kako je to pravilno zaključio i obrazložio prvostupanjski sud.

16. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi tuženika da predmetni Ugovor o kreditu nije potrošački u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju s obzirom na iznos kredita od 937.100,00 CHF, odnosno 4.352.829,50 kuna i činjenicu da je početni anuitet bio 10.000,00 kuna, pa da tužitelj nije postupao kao običan potrošač. Člankom 3. stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano je da se ovaj Zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji obuhvaćaju ukupan iznos kredita veći od 1.000.000,00 kuna (sada: 132.722,81 eura) pri čemu treba istaknuti da je ovaj Zakon stupio na snagu 1. siječnja 2010., dakle nakon nastanka spornog odnosa stranaka koji je nastao 17. ožujka 2006. sklapanjem Ugovora o kreditu. Iznimke koje nabraja članak 3. Zakona o potrošačkom kreditiranju odnose se samo na primjenu toga Zakona, što znači da se na ugovore koji su navedeni u članku 3. ne primjenjuju ograničenja iz Zakona o potrošačkom kreditiranju. Nasuprot tome, odredbe o nepoštenim ugovornim odredbama uređene su Zakonom o zaštiti potrošača, a ne Zakonom o potrošačkom kreditiranju, a predmet ovog spora je upravo tvrdnja tužitelja da su sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli, naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita nepoštene ugovorne odredbe. To znači da je Zakon o zaštiti potrošača lex specialis u odnosu na Zakon o potrošačkom kreditiranju. Dakle, iznos kredita nije od značaja na pitanje je li predmetni kredit potrošački budući se na ugovorni odnos, kao lex specialis, primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača, pa nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da se na tužitelja ne primjenjuju utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa potrošača.

17. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima zaključak suda o ništetnosti ugovornih odredbi u odnosu na tužitelja povezuje sa odbijanjem zahtjeva u odnosu na sudužnike, založne dužnike i jamce-platce. Prvostupanjski sud je dao jasne i odlučne razloge zbog čega odbija zahtjev u odnosu na sudužnike, založne dužnike i jamce-platce (točka 21.1. i 35.2. obrazloženja), a koje prihvaća i ovaj sud te se ističe da je tužitelj kao korisnik kredita u drugačijoj ugovornoj poziciji s obzirom da preuzima drugačije ugovorne obveze.

18. U odnosu na žalbene navode tuženika da je sukladno članku 22. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. – dalje: ZOO) bilo dopušteno ugovaranje valutne klauzule i da takva klauzula djeluje prema svim sudionicima obveznog odnosa valja reći da nije sporno da je bilo dopušteno ugovaranje valutne klauzule, ali je u konkretnom slučaju sporno je li ta klauzula ugovorena na zakonit način. U ovom postupku je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da se radilo o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja zbog čega je takva odredba nepoštena i ništava primjenom članka 81. i članka 87. ZZP/03 usprkos tome što je bankama bilo dopušteno ugovaranje odredbe o valutnoj klauzuli.

19. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda.

20. S obzirom na navedena utvrđenja, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda i uz pravilnu primjenu materijalnog prava iz članka 322. stavak 1. ZOO-a u svezi članka 87. stavak 1. ZZP/03 da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, valutna klauzula vezana za tečaj CHF, naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita.

21. Prema članku 323. stavku 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

22. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj preplatio anuitete s osnove valutne klauzule u iznosu 30.558,22 eura i da mu je banka 6. travnja 2009. naplatila naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu 8.669,33 eura.

23. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud trebao provesti vještačenje primjenom kamatne stope koja je vrijedila za kunske kredite (kredite u HRK). Ovo iz razloga što predmet ovog spora nije kredit u kunama, već kredit u CHF kod kojeg je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i zahtjev za restitucijom zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Radi se zapravo o neslaganju tuženika s pravnim pristupom rješavanju spornih pitanja, a što ne dovodi u sumnju pravilnost i stručnost provedenog vještačenja.

24. Također su neosnovani žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno prihvatio izračun vještaka imajući u vidu samo pozitivne razlike, a ne i negativnu razliku vrijednosti valutnog tečaja. U odnosu na ovaj žalbeni navod, valja reći da je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. zauzeto pravno shvaćanje da, ako u postupku nije istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP-a ili materijalnopravni prigovor prijeboja iz članka 195. i 196. ZOO-a, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje (uračunavanje) o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u CHF. Stoga, je prvostupanjski sud pravilno zaključio da nisu ostvareni uvjeti na temelju kojih bi preplaćene iznose anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta (tzv. negativne razlike).

25. Budući je u postupku utvrđeno da je prednik tuženika sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu koji sadržava nepoštenu i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli osnovom koje je tužitelj preplatio anuitete kredita te nepoštenu i ništetnu odredbu o naknadi (troškovima) za prijevremenu otplatu kredita, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1115. ZOO-a mora platiti i zatezne kamate tekuće od dana stjecanja, po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-a. Konkretno to znači od dana plaćanja anuiteta, odnosno od dana naplate troškova za prijevremenu otplatu kredita, a kako je to prvostupanjski sud pravilno dosudio, pa su u tom dijelu neosnovani žalbeni navodi tuženika.

26. Pravilno je prvostupanjski sud otklonio tuženikov prigovor zastare u odnosu na isplatu preplaćenih anuiteta s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Neosnovanosti prigovora zastare utemeljen je na pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Tada to znači da se za sve anuitete, bez obzira kada su dospijevali, zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 i to od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu. Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 225. ZOO-a, a koji rok nije protekao budući je tužba podnesena 24. ožujka 2021.

27. Također je pravilo prvostupanjski sud otklonio tuženikov prigovor zastare u odnosu na isplatu (troškova) naknade za prijevremenu otplatu kredita koji je utemeljen na pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništavosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavost ugovora. Imajući u vidu da je u ovom postupku kao o prethodnom pitanju odlučivano o ništavosti odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, jasno je da nije protekao petogodišnji zastarni rok.

28. U odnosu na točku II. izreke rješenja, valja reći da istu tuženik pobija samo paušalno te ne ističe niti jedan žalbeni navod, a prvostupanjski sud je valjano obrazložio i uz pravilnu primjenu članka 288.a stavak 6. ZPP-a odlučio da se prigovor radi prebijanja može istaknuti samo do zaključenja prethodnog postupka.

29. Troškove postupka je prvostupanjski sud pravilno dosudio uz primjenu materijalnog prava iz članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a te priznao tužitelju trošak sastava podneska od 10. svibnja 2021. kojim je tužitelj preinačio tužbu isticanjem novih zahtjeva uz postojeće pa nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima osporava pravo na naknadu tog troška navodeći da se radi o ispravci tužbe.

30. Također, nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je troškove zastupanja po odvjetniku trebalo vrednovati prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koja je bila važeća u vrijeme poduzimanja svake pojedine radnje. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-184/2024 od 14. lipnja 2024. i odlukama Rev 940/2020 od 4. srpnja 2023., Rev 847/2021 od 13. veljače 2024. i Rev 562/2024 od 7. svibnja 2024. kad sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Stoga su pravilno troškovi određeni primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23.).

31. Slijedom navedenoga, a na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu o pobijanim dijelovima te u cijelosti potvrditi rješenje.

32. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na članku 166. stavak 1. ZPP-a na način da je odbijen zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava žalbe budući njegova žalba nije osnovana, te zahtjev tužitelja za trošak odgovora na žalbu jer isti nije bio potreban za odlučivanje (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

33. Točke I., II. i IV. izreke prvostupanjske presude u dijelu kojima je odbijen zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u odnosu na sudužnike, založne dužnike i jamce-platce nisu ispitivane u žalbenom postupku, budući nisu pobijane žalbom tuženika (članak 365. stavak 1. ZPP-a).

U Velikoj Gorici 14. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Jasminka Pavković