Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-380/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivane Čačić, predsjednice vijeća, Tanje Novak-Premec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Snježane Šaško, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Sonja Dušić-Poljak, odvjetnica u Koprivnici, protiv tuženice Erste&Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, kojeg zastupaju punomoćnici Damir Metelko i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Koprivnici od 20. veljače 2025. poslovni broj: P-521/2023-41, u sjednici vijeća održanoj 14. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se odbija kao neosnovana i djelomično se prihvaća te se presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj: P-521/2023-41 od 20. veljače 2025.:

- potvrđuje u točki I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnom odredba članka 7. Ugovora o kreditu br. 5103214187 od 23. listopada 2006. sklopljenog između tužitelja i tuženice u kojem je ugovorena obveza vraćanja kredita po srednjem tečaju Banke na dan odobrenja žiro računa banke te odredba članka 8. istog Ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora

- potvrđuje u točki II. izreke

- preinačuje u točki I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnom odredba članka 8. Ugovora o kreditu br. 5103214187 od 23. listopada 2006. sklopljenog između tužitelja i tuženice u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa od 4,5% godišnje te se u tom dijelu odbija zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe članka 8. kojim je ugovoreno da u trenutku ugovaranja kamatna stopa iznosi 4,5% godišnje

- potvrđuje u dijelu kojim je u točki I. izreke naloženo tuženici isplatiti tužitelju zakonske zatezne kamate na slijedeće iznose i za razdoblje:

- od 28. prosinca 2011. na iznos 53,78 EUR do 30. rujna 2015.

- od 16. siječnja 2012. na iznos 81,91 EUR do 30. rujna 2015.

- od 15. veljače 2012. na iznos 84,03 EUR do 30. rujna 2015.

- od 15. ožujka 2012. na iznos 81,11 EUR do 30. rujna 2015.

- od 16. travnja 2012. na iznos 81,26 EUR do 30. rujna 2015.

- od 15. svibnja 2012. na iznos 83,32 EUR do 30. rujna 2015.

- od 15. lipnja 2012. na iznos 84,61 EUR do 30. rujna 2015.

- od 16. srpnja 2012. na iznos 81,59 EUR do 30. rujna 2015.

- od 16. kolovoza 2012. na iznos 80,71 EUR do 30. rujna 2015.

- od 15. rujna 2012. na iznos 74,83 EUR do 30. rujna 2015.

- od 15. listopada 2012. na iznos 80,53 EUR do 30. rujna 2015.

- od 15. studenog 2012. na iznos 83,09 EUR do 30. rujna 2015.

- od 15. prosinca 2012. na iznos 81,26 EUR do 30. rujna 2015.

- od 15. siječnja 2013. na iznos 79,06 EUR do 30. rujna 2015.

- od 15. veljače 2013. na iznos 78,49 EUR do 30. rujna 2015.

- od 15. ožujka 2013. na iznos 77,48 EUR do 30. rujna 2015.

- od 15. travnja 2013. na iznos 82,65 EUR do 30. rujna 2015.

- od 15. svibnja 2013. na iznos 74,41 EUR do 30. rujna 2015.

- od 15. lipnja 2013. na iznos 73,07 EUR do 30. rujna 2015.

- od 15. srpnja 2013. na iznos 73,82 EUR do 30. rujna 2015.

- od 16. kolovoza 2013. na iznos 73,52 EUR do 30. rujna 2015.

- od 16. rujna 2013. na iznos 76,43 EUR do 30. rujna 2015.

- od 15. listopada 2013. na iznos 78,32 EUR do 30. rujna 2015.

- od 15. studenog 2013. na iznos 79,24 EUR do 30. rujna 2015.

- od 16. prosinca 2013. na iznos 82,52 EUR do 30. rujna 2015.

- od 15. siječnja 2014. na iznos 79,21 EUR do 30. rujna 2015.

- od 15. veljače 2014. na iznos 83,27 EUR do 30. rujna 2015.

- od 15. ožujka 2014. na iznos 85,31 EUR do 30. rujna 2015.

- od 15. travnja 2014. na iznos 83,53 EUR do 30. rujna 2015.

- od 15. svibnja 2014. na iznos 80,97 EUR do 30. rujna 2015.

- od 16. lipnja 2014. na iznos 81,53 EUR do 30. rujna 2015.

- od 15. srpnja 2014. na iznos 83,35 EUR do 30. rujna 2015.

- od 16. kolovoza 2014. na iznos 84,81 EUR do 30. rujna 2015.

- od 15. rujna 2014. na iznos 85,18 EUR do 30. rujna 2015.

- od 15. listopada 2014. na iznos 86,74 EUR do 30. rujna 2015.

- od 15. studenog 2014. na iznos 88,98 EUR do 30. rujna 2015.

- od 15. prosinca 2014. na iznos 89,41 EUR do 30. rujna 2015.

- od 15. siječnja 2015. na iznos 89,74 EUR do 30. rujna 2015.

- od 16. veljače 2015. na iznos 89,57 EUR do 30. rujna 2015.

- od 16. ožujka 2015. na iznos 89,57 EUR do 30. rujna 2015.

- od 15. travnja 2015. na iznos 89,57 EUR do 30. rujna 2015.

- od 15. svibnja 2015. na iznos 89,57 EUR do 30. rujna 2015.

- od 15. lipnja 2015. na iznos 89,57 EUR do 30. rujna 2015.

- od 15. srpnja 2015. na iznos 89,57 EUR do 30. rujna 2015.

- od 17. kolovoza 2015. na iznos 89,57 EUR do 30. rujna 2015.

- od 15. rujna 2015. na iznos 316,73 EUR do 30. rujna 2015.

i to po stopi od 28. prosinca 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje i od 1. kolovoza 2015. do 30. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

- preinačuje u točki I. izreke u dijelu kojim je tuženica obvezana tužitelju isplatiti iznos od 4.006,79 EUR te na taj iznos zakonsku zateznu kamatu od 30. rujna 2015. do isplate te se u tom dijelu odbija tužbeni zahtjev

- preinačuje u točki III. izreke na način da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđene su ništetnim odredba članka 7. Ugovora o kreditu br. 5103214187 od 23. listopada 2006. sklopljenog između tužitelja i tuženice koji glasi: “Povrat obveza iz ovog Ugovora obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke.”, te odredba članka 8. istog Ugovora o kreditu vezano uz kamatnu stopu koja iznosi 4,5% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora te je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 4.006,79 EUR sa zakonskom zateznom kamatom pobliže određenom u toj točki izreke i to:

1. od dana dospijeća 28.12.11. na iznos preplate 53,78 € do dana plaćanja

2. od dana dospijeća 16.01.12. na iznos preplate 81,91 € do dana plaćanja

3. od dana dospijeća 15.02.12. na iznos preplate 84,03 € do dana plaćanja

4. od dana dospijeća 15.03.12. na iznos preplate 81,11 € do dana plaćanja

5. od dana dospijeća 16.04.12. na iznos preplate 81,26 € do dana plaćanja

6. od dana dospijeća 15.05.12. na iznos preplate 83,32 € do dana plaćanja

7. od dana dospijeća 15.06.12. na iznos preplate 84,61 € do dana plaćanja

8. od dana dospijeća 16.07.12. na iznos preplate 81,59 € do dana plaćanja

9. od dana dospijeća 16.08.12. na iznos preplate 80,71 € do dana plaćanja

10. od dana dospijeća 15.09.12. na iznos preplate 74,83 € do dana plaćanja

11. od dana dospijeća 15.10.12. na iznos preplate 80,53 € do dana plaćanja

12. od dana dospijeća 15.11.12. na iznos preplate 83,09 € do dana plaćanja

13. od dana dospijeća 15.12.12. na iznos preplate 81,26 € do dana plaćanja

14. od dana dospijeća 15.01.13. na iznos preplate 79,06 € do dana plaćanja

15. od dana dospijeća 15.02.13. na iznos preplate 78,49 € do dana plaćanja

16. od dana dospijeća 15.03.13. na iznos preplate 77,48 € do dana plaćanja

17. od dana dospijeća 15.04.13. na iznos preplate 82,65 € do dana plaćanja

18. od dana dospijeća 15.05.13. na iznos preplate 74,41 € do dana plaćanja

19. od dana dospijeća 15.06.13. na iznos preplate 73,07 € do dana plaćanja

20. od dana dospijeća 15.07.13. na iznos preplate 73,82 € do dana plaćanja

21. od dana dospijeća 16.08.13. na iznos preplate 73,52 € do dana plaćanja

22. od dana dospijeća 16.09.13. na iznos preplate 76,43 € do dana plaćanja

23. od dana dospijeća 15.10.13. na iznos preplate 78,32 € do dana plaćanja

24. od dana dospijeća 15.11.13. na iznos preplate 79,24 € do dana plaćanja

25. od dana dospijeća 16.12.13. na iznos preplate 82,52 € do dana plaćanja

26. od dana dospijeća 15.01.14. na iznos preplate 79,21 € do dana plaćanja

27. od dana dospijeća 15.02.14. na iznos preplate 83,27 € do dana plaćanja

28. od dana dospijeća 15.03.14. na iznos preplate 85,31 € do dana plaćanja

29. od dana dospijeća 15.04.14. na iznos preplate 83,53 € do dana plaćanja

30. od dana dospijeća 15.05.14. na iznos preplate 80,97 € do dana plaćanja

31. od dana dospijeća 16.06.14. na iznos preplate 81,53 € do dana plaćanja

32. od dana dospijeća 15.07.14. na iznos preplate 83,35 € do dana plaćanja

33. od dana dospijeća 16.08.14. na iznos preplate 84,81 € do dana plaćanja

34. od dana dospijeća 15.09.14. na iznos preplate 85,18 € do dana plaćanja

35. od dana dospijeća 15.10.14. na iznos preplate 86,74 € do dana plaćanja

36. od dana dospijeća 15.11.14. na iznos preplate 88,98 € do dana plaćanja

37. od dana dospijeća 15.12.14. na iznos preplate 89,41 € do dana plaćanja

38. od dana dospijeća 15.01.15. na iznos preplate 89,74 € do dana plaćanja

39. od dana dospijeća 16.02.15. na iznos preplate 89,57 € do dana plaćanja

40. od dana dospijeća 16.03.15. na iznos preplate 89,57 € do dana plaćanja

41. od dana dospijeća 15.04.15. na iznos preplate 89,57 € do dana plaćanja

42. od dana dospijeća 15.05.15. na iznos preplate 89,57 € do dana plaćanja

43. od dana dospijeća 15.06.15. na iznos preplate 89,57 € do dana plaćanja

44. od dana dospijeća 15.07.15. na iznos preplate 89,57 € do dana plaćanja

45. od dana dospijeća 17.08.15. na iznos preplate 89,57 € do dana plaćanja

46. od dana dospijeća 15.09.15. na iznos preplate 316,73 € do dana plaćanja sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Pod točkom II. izreke utvrđen je neosnovanim prijebojni zahtjev, a pod točkom III. izreke naloženo je tuženici da naknadi tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.908,40 EUR sa zateznom kamatom od 20. veljače 2025. do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tuženica u cijelosti zbog svih žalbenih osnova propisanih člankom 353. stavkom 1. točka 1. – 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – Odluka USRH koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj: 70/19 uz izuzetke propisane stavkom 2. i 3. istog članka i na temelju članka 107. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj: 80/22 uz izuzetke propisane stavkom 2., 3., 4. i 5. tog članka - dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom drugostupanjskom sudu da pobijanu presudu preinači i odbije tužbene zahtjeve tužitelja uz naknadu troškova tuženici, podredno istu ukinuti i vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana.

5. Predmet postupka zahtjev je za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu broj 5103214187 sklopljenim između tužitelja kao potrošača i tuženice kao trgovca 23. listopada 2006. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) i to u dijelu članka 7. kojim je ugovorena obveza vraćanja kredita po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke te u dijelu „članka 8. vezano uz ugovorenu kamatnu stopu iz članka 7. Ugovora o kreditu koja iznosi 4,5% godišnje promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora“.

6. Između stranka nije bilo sporno da su zaključile naprijed navedeni Ugovor o kreditu kojim je ugovorena valuta obveze vraćanja kredita (glavnice i kamata) prema srednjem tečaju tuženice za CHF na dan odobrenja žiro-računa tuženice te da je istim ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,5% godišnje. Također nije sporno da se radi o potrošačkom ugovoru na temelju kojeg je tuženica odobrila tužitelju kredit u iznosu od 46.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice na dan puštanja kredita u tečaj (tužitelj pogrešno u činjeničnim navodima tužbe navodi da se radi o tečaju Hrvatske narodne banke). Nije sporna niti činjenica da su stranke u svezi tog Ugovora o kreditu zaključile 26. siječnja 2016. Aneks broj 1. kojim su izvršile konverziju kredita u skladu sa Glavom IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15 i 102/15 – dalje u tekstu: ZPK).

7. Tužitelj se u činjeničnim navodima tužbe pozvao na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je donesena u postupku kolektivne zaštite potrošača tužitelja Potrošača-Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv osam domaćih banaka pa tako i protiv tuženice kao trećetuženice kojom je u odnosu na trećetuženicu utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamata koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica kao trgovac i korisnici kredita, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženica postupila suprotno tada važećim Zakonima o zaštitu potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 6. kolovoza 2007., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/08 i 133/09 – dalje u tekstu: ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnih za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupila suprotno odredbama članka 81. 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03), u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača. Navedena je presuda u dijelu kojim je utvrđena nepoštenost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci banke postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.broj: Pž-7129/2013-4 13. lipnja 2014., a u dijelu kojim je utvrđena nepoštenom odredba o valuti obveze u CHF donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

8. U ocjeni osnovanosti deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud polazi od pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojim su utvrđene nepoštenim, a posljedično i ništetnim odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju u dijelu kojim je obveza vraćanja kredita vezana uz valutu švicarski franak i u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema odluci banke te od odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14 i 110/15 – dalje u tekstu: ZZP/14) prema kojoj odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Utvrdivši provedenim dokazom saslušanjem tužitelja da prilikom sklapanja ugovora tužitelj nije imao mogućnosti utjecati na sadržaj po tuženici unaprijed pripremljeni i formulirani standardni ugovor o kreditu odnosno konkretno na prijeporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti obveze u CHF, prvostupanjski sud ocijenio je da su odredbe Ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema odluci banke kao i obveza vraćanja kredita vezana uz valutu švicarski franak ništetne. Poziva se i na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. kojim je izraženo stajalište da članak 118. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. istog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete i restitucije koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika i da shodno tome nije potrebno provoditi dokazni postupak radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

9. Prvostupanjski sud je prigovor zastare utužene tražbine ocijenio neosnovanim pozivajući se na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenog u odluci broj Rev-2245/2017-2 te na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici od 30. siječnja 2020. prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti počinje teći od dana sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

10. Nastavno prvostupanjski sud iznosi sadržaj Aneksa br.1. Ugovora o kreditu broj 5103214187 od 26. siječnja 2016. kojim su stranke izmijenile odredbe osnovnog ugovora o kreditu sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15 – dalje u tekstu: ZID ZPK/15) pri tome utvrđujući da je tužitelj kao potrošač imao pravo izbora hoće ili neće izabrati konverziju kredita dok je banka imala zakonsku obvezu sklapanja novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu radi provođenja konverzije kredita iz valute CHF u EUR. Zaključuje da sklapanje sporazuma o konverziji sukladno odredbama ZID ZPK/15 nije zapreka da se utvrdi ništetnim osnovni ugovor o kreditu pa tako i pojedine njegove odredbe koje bi bile ništetne sukladno ZZP/03 koji se primjenjuje u konkretnom slučaju jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane.

11. Prvostupanjski sud nadalje utvrđuje da se tužitelj nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu pa je provedenim dokazom financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem utvrdio da je s osnova ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu kroz vremenski period otplate kada je kamatna stopa bila niža i kada je kamatna stopa bila viša od 4,50% te zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita tužitelj ukupno više platio 30.189,01 kn time da je u taj iznos uračunat iznos za koji je tužitelj platio manji anuitet u vrijeme kada je kamatna stopa bila manja od 4,50%, a za koji iznos je tuženica izjavila prigovor prijeboja. Utvrdivši provedenim vještačenjem da konverzijom utvrđeni iznos preplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja ni po jednoj utuženoj osnovi već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR, a da zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, prvostupanjski sud nastavno zaključuje da tužitelj i u slučaju konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj pa stoga na temelju članka 29. stavka 2., članka 323. stavka 1., članka 1111. i članka 1115. ZOO obvezuje tuženicu vratiti tužitelju preplaćeni iznos od 4.006,79 EUR/30.189,01 kn s pripadajućom zateznom kamatom od dana plaćanje pojedinog iznosa do isplate.

12. U žalbi tuženica navodi da je prvostupanjski sud trebao uzeti u obzir prilikom donošenja pobijane odluke kao odlučnu činjenicu da su stranke zaključile Aneks kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama ZID ZPK/15 budući je tim Aneksom promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorena kamatna stopa iz osnovnog ugovora u kamatnu stopu koja se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Citira odredbe članka 19.b ZID ZPK/15 koji određuje načelo konverzije kredita, članak 19.c istog Zakona kojim je određen način izračuna konverzije ukazujući na točku 4. tog članka kojom je propisano da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Poziva se na nalaz vještaka u kojem vještak navodi da je tuženica izradila izračun temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju te ističe da je upravo tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženicom Aneksom u skladu sa odredbama ZID ZPK/15 na koji način su odnosi među strankama u cijelosti riješeni sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu. Poziva se i na odluku Suda EU C 567/20 u kojoj taj sud utvrđuje da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi ugovora o kreditu i/ili Aneksa kojom je provedena konverzija, pa tako niti pravo povrata navodne koristi. Također se poziva na stav VS RH iz odluke Gos 1/2019 i Rev-637/2019 kojom je VS RH prihvatio reviziju tužene banke te preinačio presudu Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi te u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja – korisnika kredita koji je prihvatio konverziju.

12.1. Nastavno tuženica osporava stajalište prvostupanjskog suda o ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula pri tome pobijajući pravilnost činjeničnog stanja koje je prvostupanjski sud temeljio na iskazu tužitelja iako iz dokumentacije predane tijekom postupka proizlazi drugačije činjenično stanje pri tome ukazujući da su u ponudi bili krediti koji su bili vezani i uz druge valute, da su klijentima predočavani izračuni vezano za svaki pojedini kredit, da su korisnicima bili dostupni letci sa obavijestima o kreditnim proizvodima. Da je tužitelju bila pojašnjena svaka stavka naznačena u informativnim lecima te prikazani grafovi o kretanju tečaja, da je tužitelju objašnjeno da će dolaziti do promjene rate ukoliko dođe do promjene kamatne stope i tečaja, a da osim toga sud nije ocijenio pisani iskaz gđe SČ, kao voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima kao ni reklamni materijal, brošure, dokument za informiranje o valutnoj klauzuli te e- mail korespondenciju gđe ČČ. Tvrdi i da prvostupanjski sud propušta uzeti u obzir odluku Suda EU u predmetu C-452/18. Nejasnim ocjenjuje na temelju kojeg Zakona prvostupanjski sud određuje da bi predmetne odredbe ugovora o kreditu bile nepoštene kada samo paušalno utvrđuje nerazumljivost navedenih odredbi pozivajući se na utvrđenja iz kolektivnog spora. Tvrdi da je na taj način prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP budući odluka ne proizlazi iz stanja spisa, povrijedio je načelo ocjene dokaza i načelo materijalne istine te počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 338. ZPP.

13. Žalbeni razlozi zbog kojih tuženica osporava osnovanost deklaratornog dijela pobijane presude (osim u dijelu kojim je utvrđena ništetnom odredba članka 8. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena redovna kamata od 4,50% godišnje) nisu osnovani.

13.1. Prvostupanjski se sud pravilnom primjenom članka 118. ZZP/14 pozvao na obvezujući učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u sporu tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam domaćih banaka između kojih i tuženice radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. Obvezujući učinak pravomoćne presude donesene u sporu za kolektivnu zaštitu prava i interesa potrošača propisan je i člankom 502.c ZPP. Naime, prema toj odredbi fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, pa je i tom zakonskom odredbom propisan obvezujući učinak pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13.2. Prema članku 81. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.) Prema stavku 2. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. iste zakonske odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14. Tuženica je u odgovoru na tužbu na okolnost informiranosti tužitelja u predugovornoj fazi dostavila brošuru za stambene kredite s ostatkom vrijednosti, brošuru za stambene kredite uz posebne pogodnosti namijenjeni pomorcima, brošuru

– Stambeni krediti Erste banke uz valutnu klauzulu u CHF, valutnu klauzulu u EUR i valutnu klauzulu u USD koji su vrijedili za kredite odobrene u razdoblju od 1. travnja do 31. kolovoza 2004., dok je predmeti ugovor sklopljen 26. lipnja 2006., zatim brošuru

– Informacija Pojam „valutna klauzula“ i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom s grafikonima tečaja za 2004., Odluku o visini kamatne stope za pojedine vrste kredita, e-mail ČČ službenicima banke iz 2004. te saslušanje svjedokinja gđe ČČ i gđe MČ i tužitelja kao stranke.

15. Ustavni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama broj: U-III-4372/2021 i U-III- 5458/2021 od 30. lipnja 2022. iznio shvaćanje da, kada se u pojedinačnom sporu potrošača protiv banke, odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a koja okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod. posl.br. P-1401/2012, tuženik je ovlašten tvrditi i dokazivati da je na drugi način dao odgovarajuće obavijesti tužitelju o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF na određivanje njegove novčane obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog ugovora.

16. Brošure i letci kojima tuženica obavještava potencijalne, apstraktne i nepoznate kupce o vrstama kredita i s uvjetima kreditiranja kao svojim proizvodima pa tako i o kreditima s valutnom klauzulom u EUR, CHF ili USD nisu relevantni dokaz za prosudbu pojedinačnog odnosa tuženice i tužitelja kao potrošača. Isto tako e-mail gđe ČČ kojim daje upute službenicima banke o načinu rada, a u svojem pisanom iskazu iznosi da je davala detaljna pojašnjenja službenicima o načinu komuniciranja s klijentima u svezi ugovora s valutnom klauzulom pa tako i u valuti CHF, o tome da je se klijent mogao odlučiti o vrsti kredita koji želi, da je službenicima slala grafikone o kretanju tečaja, da su letci bili dostupni klijentima i dr., a koji dokaz prvostupanjski sud nije proveo, također nije relevantan dokaz budući da ta službenica kao voditeljica Službe upravljanja iskustvom klijenata nema neposrednih saznanja o obavijestima koje je konkretna ovlaštena osoba tuženice dala tužitelju u predugovornoj fazi sklapanja Ugovora o kreditu i da li je dala sve potrebne obavijesti kako u odnosu na parametre nastupom kojih je banka ovlaštena mijenjati ugovorenu redovnu kamati kao i o rizicima sklapanja ugovora o kreditu s valutom obveze u CH na način da bi tužitelj mogao sagledati sve ekonomske posljedice na svoju gospodarsku situaciju i donijeti informiranu odluku za sklapanje ponuđenog mu ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

17. Tuženica je odustala od provođenja dokaza saslušanjem svjedokinje SČ, ali i od saslušanja svjedokinje MČ, dok provedenim dokazom saslušanjem tužitelja, a imajući u vidu njegov iskaz, nije dokazala da je, kako to tvrdi u žalbi, tužitelju bila pojašnjena svaka stavka naznačena u informativnim lecima te prikazani grafovi o kretanju tečaja i da je tužitelju objašnjeno da će dolaziti do promjene rate ukoliko dođe do promjene kamatne stope i tečaja, time da ni sada u žalbi ne tvrdi da je su tužitelju usmeno iznesene okolnosti nastupom kojih će tuženica ubuduće mijenjati redovnu kamatu, a koju se i mijenjala na više sve do donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 143/13 i 147/2013 – ispravak) koji je stupio na snagu 1. travnja 2014. i kojim je u članku 11.b propisana maksimalna kamatna stopa na stambene kredite. Iz iskaza tužitelja ne proizlazi niti da bi ga tuženica prije sklapanja i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnih za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti koje se odnose na sklapanja ugovora o kreditu s valutom obveze u CHF.

18. Iz navedenih razloga pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tuženica nije dokazala činjenice radi kojih pravomoćna presuda donesena u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača ne bi u konkretnom individualnom sporu tužitelja kao potrošača i tuženice kao trgovca ne bi imala obvezujući učinak kako to propisuju odredbe članka 118. ZPP/14 i članka 502.c. ZPP.

19. Ostali pisani dokazi (podnesak Trgovačkom sudu u Zagrebu na predmet broj: P- 1401/2012 od 7. lipnja 2013., Priopćenje za javnost Hrvatske narodne banke od 21. siječnja 2015., pismeno naziva Devizna pozicija u CHF u odnosu na ukupni jamstveni kapital 2004-2012, Metodologija utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata iz koje nije razvidno od kada se primjenjuje, Obavijest tužitelju od 30. prosinca 2013. o Metodologiji utvrđivanja kamatnih stopa te o smanjenju kamatne stope na 3,23% godišnje na temelju članka 11. stavka 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju, Priopćenje za javnost Hrvatske narodne banke od 16. ožujka 2015., Priopćenje za javnost Ministarstva financija o stupanju na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 143/13 i 147/13), presuda Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske broj: FPž-139/2018 od 29. ožujka 2018.) također nisu dokazi kojima bi tuženica u odnosu na predugovornu fazu sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu dokazivala bilo što relevantno za drugačiju odluku o nepoštenosti i posljedično ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi.

20. Pozivanje tuženice na prasku Suda Europske unije u tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13) je neodlučno jer ta Direktiva nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj Uniji 1. srpnja 2013. Svoje stajalište o neprimjenjivosti Direktive 93/13 na pravne odnose koji su nastali prije nego što je pojedina zemlja postala članicom Unije iznio je Sud EU u više svojih odluka pa tako i u predmetu C-567/2020 EU:C:2022:352 – Zagrebačka banka.

21. Iz naprijed navedenih razloga ovaj sud ocjenjuje da donošenjem pobijane presude u deklaratornom dijelu nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11., članka 354. stavka 1. u vezi članka 8. i članka 338. stavka 4. ZPP jer je prvostupanjski iznio dostatne razloge o odlučnim činjenicama zbog kojih je usvojio tužbeni zahtjev u tom dijelu temeljeći ih na ocjeni relevantnih dokaza, te obrazloženje sadrži sve što je propisano člankom 338. stavkom 4. ZPP.

22. Pazeći na temelju članka 365. stavka 2. ZPP po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odnosu na utvrđenu ništenost točke 8. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena redovna kamata od 4,50% godišnje utvrđeno je da je prvostupanjski sud tu odredbu utvrdio ništetnom pogrešnom primjenom materijalnog prava. Naime, iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača proizlazi da je ništetna samo odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke, a ne i određeno ugovorena kamatna stopa. Zbog toga na ništetnosti tog dijela Ugovora o kreditu utvrđenja iz te presude nemaju nikakav učinak. Riječ je o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je ugovorena određena kamatna stopa kao glavni predmet obveze tužitelja (cijene kredita) pa na temelju članka 84. ZZP/03 ne podliježe testu poštenosti. Prema ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,50% godišnje tužitelj je i temeljio tužbeni zahtjev za isplatu s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kao razlici između ugovorene kamatne stope od 4,50% i one koju je tuženica kroz razdoblje otplate mijenjala na višu stopu.

23. Posljedično naprijed iznesenom žalba tuženice djelomično je odbijena u odnosu na pobijani deklaratorni dio prvostupanjske presude i na temelju članka 368. stavka 1. ZPP potvrđena prvostupanjska presuda osim u dijelu kojim je utvrđena ništetnom odredba kojom je ugovorena kamatna stopa od 4,50% godišnje u kojem je dijelu je prihvaćena žalba i na temelju članka 373. točke 3. ZPP preinačena točka 1. izreke na način da je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen.

24. Pobijajući pravilnost primijenjenog materijalnog prava u odnosu na usvojeni kondemnatorni tužbeni zahtjev tuženica osnovano ukazuje da prvostupanjski sud nije pravilno cijenio činjenicu da su stranke Aneksom broj 1 Ugovora o kreditu izmijenile osnovni Ugovor o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj:102/15 – dalje: ZID ZPK/15). Tijekom postupka nije bilo sporno, a i provedenim dokazom vještačenjem utvrđeno je da je tim Aneksom broj 1. provedena konverzija na način propisan odredbama ZID ZPK/15 dodanoj Glavi IV.a naziva Konverzija kredita a denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

25. Ispitivanjem pobijane presude u odnosu na usvojeni kondemnatorni tužbeni zahtjev na temelju obveze propisane člankom 365. stavkom 2. ZPP ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije iznio razloge o odlučnim činjenicama zbog kojih je usvojio taj dio tužbenog zahtjeva, a niti se to može zaključiti iz cjelokupnog obrazloženja u kojem prvostupanjski sud ne navodi niti na kojem pravnom propisu temelji obvezu tuženice platiti tužitelju upravo iznos od 4.006,79 EUR, a niti iznosi razloge zbog kojih je tuženica obvezana platiti zateznu kamatu na pojedinačne iznose od dana kada su plaćeni na koji način je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP. Naime, u obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud navodi: "S obzirom na sadržaj Aneksa br.1. Ugovora o kreditu br. 5103214187 od 26. siječnja 2016. odredbe ZID ZPK te stajalište suda EU iznijeto u presudi C-118/2017 od 14. ožujka 2019. i C-452/2018 od 9. srpnja 2020. tužitelj osnovano ovom tužbom traži povrat pretplaćenih iznosa po osnovnom Ugovoru o kreditu s osnova promjenjive kamatne stope koju je tuženik mijenjao jednostranom odlukom te s osnova valutne klauzule u CHF.", a što, imajući u vidu odredbe ZID ZPK/15 o konverziji kredita, poglavito one sadržane u članku 19.c., navedene razloge čini nerazumljivima.

26. Stranke su Aneksom br.1. ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je sadržavao ništetnu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i ništetnu odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, izvršile konverziju kredita u cijelosti u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZPK-a na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.), osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja, iskorišteni u njegovu korist i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Aneksom br.1. ugovora o kreditu.

27. Iako ZID ZPK/2015 ne propisuje posljedice ništetnosti spornih ugovornih odredbi pa stoga niti način restitucije potrošača, u pravnoj situaciji kad su isplate koje je tužitelj učinio na ime nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i na ime nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 23. listopada 2006., na temelju među strankama sklopljenog valjanog Aneksa br. 1 tom Ugovoru iskorištene za ispunjenje njegove obveze ugovorene Aneksom br. 1, a utvrđena je preplata iskorištena za ispunjenje budućih anuiteta kredita u valutnoj klauzuli u EUR, može se zaključiti da Aneks br.1. ugovoru o kreditu ima restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su bile sadržane u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 23. listopada 2006. bez obzira na to što ZID ZPK/2015 izričito ne određuje da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni stope ugovorene kamate iz Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF vraćaju tužitelju, nego da se iskorištavaju u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Aneksom br. 1 ugovoru o kreditu, na taj su način tužitelju vraćeni svi iznosi plaćeni s osnove navedenih ništetnih odredbi budući su zajedno sa ostalim iznosima plaćenih anuiteta namirene obveze po konvertiranom kreditu u EUR dok je preplata iskorištena za namirenje budućih obveza, a kako je to propisano člankom 19.c stavkom

1. točkom 5. ZID ZPK/15.

27.1. Naime, člankom 19.c stavkom 1. točkom 4. ZID ZPK/15 propisano je da se iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.

27.2. Imajući u vidu da nije sporno da je konverzija provedena na način propisan člankom 19.c ZID ZPK, a što proizlazi iz nalaza i mišljenja sudske vještakinje, to nakon sklapanja Aneksa br. 1. Ugovoru o kreditu u imovini tuženice više nema imovine koje bi tuženica stekla bez pravne osnove i koju bi na temelju članka 1111. ZOO trebala vratiti u imovinu tužitelja.

28. Kao što je već prethodno navedeno nije sporno da su stranke Aneks Ugovoru o konverziji sklopile u skladu s odredbama ZID ZPK/15 kojim je propisana konverzija kredita. Tijekom postupka nije bila upitna njegova valjanost, te isti, protivno shvaćanju prvostupanjskom suda, izaziva pravne učinke kako to pravilno tvrdi žalba tuženice.

29. U oglednom postupku koji se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio u predmetu Gos-1/2019, taj je Sud odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – „Narodne novine“ broj 102/15) ocijenivši te Zakone usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske. U navedenom rješenju, osim utvrđenja formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni sud Republike Hrvatske istaknuo je da ZID ZPK/15 ima legitimni cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprečavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprečavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera razmjerna legitimnom cilju koji se želi postići.

30. Kad je riječ o pravnim posljedicama nepoštenosti ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima, ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Upravo to i proizlazi iz odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/03 imajući na umu da ništetnost djeluje ex tunc. Nepoštene odredbe o jednostranoj promjeni stope ugovorne kamate i valutnoj klauzuli u CHF iz ugovora o kreditu od 23. listopada 2006. nakon zaključenog Aneksa br. 1 tom Ugovoru u skladu s odredbama ZID ZPK/15 ne obvezuju tužitelja, s obzirom na to da su te nepoštene ugovorne odredbe zamijenjene na način kao da je za svo ugovoreno vrijeme kredita isti bio ugovoren s valutnom klauzulom u EUR i uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR, pa je u tom smislu ostvaren neobvezujući učinak nepoštene ugovorne odredbe u skladu s člankom 87. stavkom 1. ZZP/03.

31. Zbog toga, prema pravnom shvaćanju ovog suda, tužitelju ne pripadaju zahtijevani novčani iznosi s osnove tih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu jer u imovini tuženice više nema ni jednog plaćenog iznosa s osnova ništetnih odredbi, pa tako ni iznosa od 4.006,79 EUR koji je u cijelosti iskorišten za namirenje obveza po konvertiranom kreditu a preplaćeni iznos od 19.545,14 kn, po tom ugovoru, u skladu s Aneksom br. 1. iskorišten je za namirenje budućih anuiteta koji su dospjeli nakon sklapanja Aneksa br. 1 kako je to i ugovoreno u članku 5.3. Aneksa br. 1 Ugovora o kreditu, a koji Aneks br. 1 je odraz prisilne odredbe članka 19.c stavku 5. ZPK/15.

32. Međutim, ZID ZPK/15 izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan čl. 1111. st. 1. ZOO/05 u vezi s čl. 1115. ZOO/05 kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa valja zaključiti da Aneks br. 1 nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na zatezne kamate na pojedine iznose koje je platio na ime nepoštenih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu. S obzirom da specijalnim propisom (ZID ZPK) nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 1111. ZOO, tada se primjenjuje opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO/05 temeljem kojeg tužitelju pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih odredaba osnovnog Ugovora o kreditu pa do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje tužiteljeve obveze ugovorene Aneksom br. 1 (30. rujna 2015.).

32.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022. na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim, da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata ne te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO pri tome ukazujući da je na 7. sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača koje glasi:

"Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“

32.2. Imajući u vidu navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje prihvaća i ovaj sud, proizlazi neosnovanim tužbeni zahtjev za isplatu glavničnog iznosa od 4.006,79 EUR budući tužitelju pripadaju samo zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditu i to primjenom članka 1115. ZOO od dana kada su ti iznosi plaćeni pa do dana kada su iskorišteni za namirenje obveze po valjano sklopljenom Aneksu br. 1 dakle do 30. rujna 2015.

33. Pravilno sud prvog stupnja utvrđuje da se sklapanjem Aneksa Ugovoru tužitelj nije odrekao prava na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulomu CHF od 23. listopada 2006. te da taj Aneks ne sadrži takvo odricanje. Riječ je o neodlučnoj činjenici, imajući na umu pravno shvaćanje ovog suda izraženo u točkama 27., 27.1., 27.2., 30. i 31. ovog obrazloženja prema kojem ne proizlazi da je na strani tužitelja zaključenjem Aneksa Ugovora čija valjanost nije dovedena u pitanje došlo do odricanja od prava na isplatu iznosa koje do 30. rujna 2015. platio na ime ispunjenja ništetnih ugovornih odredbi.

34. No, ne mogu se osnovanim prihvatiti razlozi tuženice zbog kojih smatra neosnovanim njezin prigovor zastare. Naime, postoji sada već ustaljena sudska praksa da u slučaju kada je ništetnost, kao u ovom sporu, utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeno je u skladu i s objedinjenim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom u vidu zaključka na sjednici održanoj 31. siječnja 2022. koje pravno shvaćanje je prihvaćeno je i kroz sudsku praksu ovog suda. Valja navesti i da je svoj stav u svezi zauzetog objedinjenog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izrazio i Ustavni sud Republike Hrvatske u niz svojih odluka pa tako i u odluci broj: U-III-3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj se navodi citirano: „Time su sudska vijeća Vrhovnog suda ispunila ustavnu obvezu iz članka 115. stavka 3. Ustava da pored zakonskih pravila koja uređuju zastaru primijene izravno članak 29. stavak 1. Ustava i članak 6. stavak 1. Konvencije i osiguraju da njihovo tumačenje zakona ne predstavlja neproporcionalno ograničenje prava na pristup sudu.“.

34.1. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na utvrđenu nepoštenost (ništetnost) ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta obveze vezana uz CHF postala pravomoćnom donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6631/2017 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na utvrđenu nepoštenost (ništetnost) ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., te imajući u vidu člankom 225. ZOO propisani rok zastare od pet godina za tražbine s osnova stjecanja bez osnove, a što na temelju članka 1115. ZOO uključuje i zateznu kamatu i da je predmetna tužba podnesena 10. lipnja 2019., to utužena tražbina koju bi tuženica stekla bez osnove u smislu članka 1111. u vezi članka 323. ZOO na temelju ništetne ugovorene odredbe o valuti obveze vraćanja kredita u CHF i promjenjive kamatne stope nije zastarjela, pa tako nije zastarjela ni obveza propisana člankom 1115. ZOO prema kojoj je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate.

35. Razlozi tuženice zbog kojih smatra da tužitelju ne pripada zatezna kamata na pojedine preplaćene iznose od dana kada su plaćeni ovom drugostupanjskom sudu nisu prihvatljivi Naime, i u vezi tijeka kamata i primjenu odredbe članka 1115. ZOO postoji ustaljena sudska praksa redovnih sudova pa tako i ovog suda koja je reafirmirana i u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022. prema kojoj s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena nepoštenost ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom tuženika da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora, tuženik nesavjesni stjecatelj i zbog čega duguje zatezne kamate od dana stjecanja, a u kojoj sudskoj praksi Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u takvom tumačenju sudova.

36. Iz naprijed navedenih razloga valjalo je djelomično prihvatiti žalbu tuženice i na temelju članka 373.a stavka 3. ZPP preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je tuženica obvezana tužitelju isplatiti iznos od 4.006,79 EUR i na taj iznos zateznu kamatu od 30. rujna 2015. i u tom dijelu odbiti tužbeni zahtjev, a djelomično odbiti žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je tuženica obvezana na pojedine preplaćene iznose platiti zateznu kamatu od dana plaćanja do 30. rujna 2015. a kako je to navedeno u izreci ove presude.

37. Obzirom na djelomično preinačenje prvostupanjske presude valjalo je primjenom članka 166. stavka 2. ZPP odlučiti o troškovima postupka.

38. Stranke su uspjele u sporu djelomično i to tužitelj u odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev i sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice, a tuženica s dijelom zahtjeva za isplatu glavnice i djelomično u odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev.

39. Prema prosudbi ovog suda takav uspjeh strana je podjednak, time da je potrebno naglasiti da u svezi neuspjeha parničnih stranaka za drugu parnični stranku nisu nastali posebni troškovi. Osim toga o predmetu spora kao što je predmetni, u kojem je sporno pravo za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Naprotiv, postoji neujednačena praksa i VSRH koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo (npr. Rev-637/2019 od 15.11.2022., Rev-1096/2022 od 8.11.2022. i Rev-586/2019 od 21.12.2022.). U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo ujednačeno, ukazuje da ova tužba nije bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Posljedično izloženom pravnom shvaćanju ocjena je ovog suda da u okolnostima ovog predmeta valja primjenom članka 154. stavka 4. ZPP odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove.

40. Zbog naprijed navedenog valjalo je uvažavanjem žalbe tuženice primjenom članka 380. točke 3. ZPP preinačiti odluku o parničnom trošku sadržanoj u točki III. izreke na način da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

41. Razlozi zbog kojih je ovaj sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka vrijedi i za troškove žalbe pa je stoga odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Varaždinu 14. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Ivana Čačić