REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj: P-608/2023-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužiteljice MU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Ljiljana Planinić i Igor Umičević, P. Markovca 7, Zagreb, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon dana 13. ožujka 2025. održane i zaključene javne glavne rasprave, u nazočnosti tužiteljice osobno uz punomoćnika te zamjenice punomoćnika tuženika UU, odvjetničke vježbenice u Zagrebu, dana 14. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe iz Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu, broj ugovora: 3214973499, kreditna partija: 7104395338 od 21. studenoga 2008. sklopljenog između tužiteljice MU i tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak pa je stoga ništetna:

- odredba članka 1. u dijelu koji glasi: ''Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom. Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz ovog Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora.”

- odredba članka 4. u dijelu koji glasi:”... u iznosu kunske protuvrijednosti od 1.006,75 CHF (slovima: tisućušest i 75/100 švicarskih franaka) obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ovog Ugovora. Za slučaj izmjene promjenljive redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora.”

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb da tužiteljici MU, plati iznos od 7.994,85 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja se do 31. srpnja 2015. određuje u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te za vremenski period od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate i to:

- 45,75 eur od 16.01.2009. pa do isplate

- 46,30 eur od 16.02.2009. pa do isplate

- 28,46 eur od 16.03.2009. pa do isplate

- 32,55 eur od 16.04.2009. pa do isplate

- 33,37 eur od 16.05.2009. pa do isplate

- 26,33 eur od 16.06.2009. pa do isplate

- 27,55 eur od 16.07.2009. pa do isplate

- 21,92 eur od 16.08.2009. pa do isplate

- 29,47 eur od 16.09.2009. pa do isplate

- 21,09 eur od 16.10.2009. pa do isplate

- 26,50 eur od 16.11.2009. pa do isplate

- 25,64 eur od 16.12.2009. pa do isplate

- 40,27 eur od 16.01.2010. pa do isplate

- 49,66 eur od 16.02.2010. pa do isplate

- 47,63 eur od 16.03.2010. pa do isplate

- 56,96 eur od 16.04.2010. pa do isplate

- 74,07 eur od 16.05.2010. pa do isplate

- 77,73 eur od 16.06.2010. pa do isplate

- 97,83 eur od 16.07.2010. pa do isplate

- 97,16 eur od 16.08.2010. pa do isplate

- 138,83 eur od 16.09.2010. pa do isplate

- 114,56 eur od 16.10.2010. pa do isplate

- 120,17 eur od 16.11.2010. pa do isplate

- 174,01 eur od 25.12.2010. pa do isplate

- 139,69 eur od 25.01.2011. pa do isplate

- 150,07 eur od 22.02.2011. pa do isplate

- 145,18 eur od 16.03.2011. pa do isplate

- 203,81 eur od 09.07.2011. pa do isplate

- 203,81 eur od 09.07.2011. pa do isplate

- 203,81 eur od 09.07.2011. pa do isplate

- 203,81 eur od 09.07.2011. pa do isplate

- 5.290,86 eur od 09.07.2011. pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb da tužiteljici MU naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.550,00 EUR u roku od 15 dana sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućima od 14. svibnja 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. 1. Tužiteljica je u tužbi navela da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 21. studenoga 2008. sklopila ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu, broj 3214973499, kreditna partija 7104395338. Tužiteljici je odobren kredit u iznosu od 48.840,00 CHF, uz redovnu kamatnu stopu od 8,70% godišnje, koja je tijekom otplate promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, Rok otplate ugovoren je u trajanju od 60 mjeseci, a ugovorena je valutna klauzula prema kojoj je obveza tužiteljice da mjesečne anuiteta, izražene u valuti CHF, otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a važećem za valutu CHF na dan isplate. Nadalje, tužiteljica je navela da je 29. lipnja 2011. s tuženikom sklopila ugovor o namjenskom kreditu za refinanciranje obveza, broj 3224063160, kreditna partija 7105271971, sredstvima kojeg je zatvoren ranije naveden ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu.

1. 2. Tužiteljica je navela da su ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula temeljem koje je bila u obvezi otplaćivati mjesečne anuitete izražene u valuti CHF i to u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate. Ništetnost takvih ugovornih odredbi tužiteljica obrazlaže navodeći da se o istima nije pojedinačno pregovaralo, da ju tuženik prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije potpuno informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njezinu štetu kao potrošača.

1. 3. Usprkos činjenici što se radilo o ništetnim ugovornim odredbama, tuženik je tijekom otplate kredita mijenjao kamatnu stopu i anuitete te je sve mjesečne anuitete obračunavao u valuti CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF. Od mjeseca siječnja 2009. došlo je do jačanja tečaja CHF-a u odnosu na kunu tako da je isti u značajnoj mjeri premašivao početni tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita. Zbog toga je došlo do značajnog povećanja mjesečnih iznosa koje je tužiteljica bila u obvezi otplaćivati temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli te je time preplatila svoju obvezu po toj osnovi za iznos od 7.990,67 EUR.

1. 4. Tužiteljica se u tužbi pozvala na pravna utvrđenja iz pravomoćnih odluka donesenima u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača i to na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. te na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.

1. 5. Tužiteljica je tužbenim zahtjevom zatražila da se utvrde ništetnima ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u i to dijelovi istih sadržanih u čl. 1. i 4. ugovora te da se tuženiku naloži isplata iznosa od 7.990,67 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od dana uplate svakog mjesečnog iznosa tuženiku, pa do isplate.

2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost i visinu tužbenih zahtjeva. Osporio je tužiteljici svojstvo potrošača i potrošačku svrhu ugovora, navodeći da je na tužiteljici teret dokazivanja tih činjenica. Nadalje, istaknuo je prigovor zastare tužiteljičine tražbine. U odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli naveo je da je ista isključena od ispitivanja poštenosti, odnosno nepoštenosti iz razloga što je odraz zakonske odredbe i to čl. 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23 – u daljnjem tekstu. ZOO). Naveo je da su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu na takav način da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. U odnosu na ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik je naveo da je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima te da je deklaratorna zaštita koju tužiteljica traži usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. Osporio je da bi tužiteljici nastala šteta i da bi bilo kakvu štetu tuženik uzrokovao tužiteljici svojim postupanjem. Tuženik je također osporio zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata, navodeći da bi se tuženik u konkretnom slučaju trebao smatrati savjesnim stjecateljem te da bi tužiteljici, u slučaju osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu, kamate mogle eventualno pripadati od dana podnošenja zahtjeva, odnosno tužbe. Tuženik se protivio dokaznom prijedlogu tužiteljice za provođenje financijskog vještačenja navodeći da je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva, slijedom čega bi prvenstveno trebalo provesti personalne dokaze.

2. 2. Tuženik je stoga predložio da sud odbije tužbeni zahtjev.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica je podneskom od 24. veljače 2025. postavila kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 7.994,85 EUR.

4. U dokaznom postupku sud je saslušao tužiteljicu u svrhu dokazivanja, saslušao je svjedoka CU, izvršio je uvid u dokumentaciju na stranicama br. 10-26, 28- 33 i 58-111 spisa te u nalaz i mišljenje financijskog vještaka – društva Darfin d.o.o. Zagreb na stranicama br. 153-157 spisa.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. 1. Među strankama su bile nesporne činjenice da su sklopile predmetni ugovor o kreditu.

6. 2. Sporno je bilo jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli pravno valjane ili ništetne i informiranost tužiteljice o uvjetima ugovora, sporno je bilo tužiteljičino svojstvo potrošača i potrošačka svrha ugovora, osnov i visina njezine tražbine, zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata te je li nastupila zastara tražbine.

7. Svjedok CU, inače izvanbračni suprug tužiteljice, iskazao je da su tužiteljica i on dobili dijete te su sredstvima kredita namjeravali popraviti životni standard. Naveo je da tužiteljica nikada nije imala otvoren obrt te nije obavljala samostalnu poslovnu djelatnost, a niti je imala trgovačko društvo u svom vlasništvu. Radi dobivanja kredita je bila u banci i u dva navrata je on bio s njom. Svjedok se nije mogao sjetiti jesu li im djelatnici banke detaljnije objasnili razloge zbog kojih je banka nudila kredit s valutnom klauzulom u CHF-u, sjeća se jedino da su im rekli da je to najpovoljniji kredit koji mogu dobiti. Tijekom otplate kredita mjesečni anuiteti su počeli rasti te supruga više mogla nije pod tim uvjetima otplaćivati kredit jer je to bilo izrazito veliko financijskoj opterećenje tako da je nakon otprilike dvije i pol godine zatražila reprogram kredita. Odgovarajući na pitanja, svjedok je izjavio da tužiteljica od strane banke nije bila upozorena na moguće rizike u vidu znatnog rasta tečaja CHF-a. Na pitanje je li mogla utjecati na promjenu uvjeta kreditiranja svjedok je odgovorio da je taj kredit izgledao relativno povoljno i da vjerojatno nije bilo potrebe u tom trenutku tražiti neke drugačije uvjete kreditiranja. Supruga i on su pročitali ugovor prije potpisivanja istoga, on nije imao nikakvih posebnih pitanja, ništa mu posebno nije bilo nejasno u ugovoru, ali je napomenuo da nije stručan za takve pravne poslove.

8. Tužiteljica je iskazala da je kredit uzela za osobne potrebe, a sredstva kredita potrošena su za podmirenje životnih potreba. Ona je tada bila na porodiljnom dopustu tako da su joj primanja bila manja i sredstva kredita bila su potrebna za svakodnevni život. Navela je da nije imala niti obrt, niti trgovačko društvo, bila je zaposlena kod privatnog poslodavca, kod kojega radi i sada. Došla je u banku tražeći kredit i osobna bankarica joj je ponudila predmetni ugovor uz obrazloženje da je isti najpovoljniji jer za osiguranje tražbine banke iz tog ugovora nisu bili potrebni jamci, niti dokumentacija o bonitetu firme u kojoj je bila zaposlena. Ona ništa posebno nije znala o valuti CHF-a, niti je u vezi toga postavljala bilo kakva pitanja jer je smatrala da to nije odlučno. Cijeli ugovor o kreditu zapravo nije pročitala, već je poslušala ono što joj je rekla osobna bankarica o uvjetima tog ugovora, koja je ugovor u cijelosti i sastavila, a tužiteljica ga je potpisala. Tijekom otplate kredita došlo je do velikog povećanja mjesečnih anuiteta koji su iznosili gotovo kao cijela njezina plaća, suprug je ostao bez posla i bilo je nemoguće otplaćivati takav kredit. Nakon toga od banke je zatražila refinanciranje kredita te je potom sklopljen ugovor o namjenskom kreditu za refinanciranje obveza, a iznos tog kredita bio je vezan uz valutnu klauzulu u eurima. Odgovarajući na pitanja, tužiteljica je izjavila da ju osobna bankarica prije potpisivanja ugovora nije upozorila na nikakve rizike u smislu povećanja tečaja CHF- a, predan joj je unaprijed sastavljen cijeli ugovor o kreditu i nije postojala mogućnost da traži bilo kakve izmjene tog ugovora. Na pitanje je li joj banka ponudila kakav drugačiji ugovor i je li ona to tražila, tužiteljica je izjavila da je došla u banku i zatražila najpovoljniji ugovor koji može dobiti te joj je osobna bankarica ponudila isključivo predmetni ugovor o kreditu. Navela je da nije stručna osoba kako bi mogla razumjeti sve ugovorne odredbe, vjerovala je osobnoj bankarici i onome što joj je ona rekla u vezi ugovora, a nakon toga nije imala nikakvih posebnih dvojbi te je vjerovala da joj je osobna bankarica iskreno objasnila sve što treba.

9. 1. Sud je prije svega utvrđivao činjenicu je li tužiteljica sklopila ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe.

9. 2. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/2007 – u daljnjem tekstu: ZZP/07), »potrošač« je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., M, C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

9. 3. Iz predmetnog ugovora o kreditu i iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je ona ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba i za vlastite potrebe radi podmirenja troškova života članova obitelji. Tužiteljica nije obavljala nikakvu samostalnu poslovnu djelatnost, nije imala otvoren obrt, niti trgovačko društvo, a iz samog sadržaja ugovora proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru. Osim toga, tužiteljici je tuženik predao unaprijed sastavljen ugovor o kreditu te ona nije mogla utjecati na sadržaj ugovornih odredbi.

9. 4. Kako je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/07 te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

10. 1. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da joj je predmetni kredit u banci prezentiran kao najpovoljniji. Također je utvrđeno da djelatnici tuženika tužiteljicu nisu upozorili na rizike od ugovaranja takve valutne klauzule, niti da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj kune u odnosu na CHF, kao što je to činila u odnosu na EUR. Uslijed rasta tečaja CHF-a i povećanja mjesečnih anuiteta imala je velikih problema u otplati istih jer je mjesečni anuitet kredita iznosio gotovo kao cijela njezina plaća, zbog čega je sklopila novi ugovor o kreditu, sredstvima kojega je zatvorila sve svoje obveze po predmetnom ugovoru o kreditu. Tuženik je svakako znao da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na tečaj CHF-a, kao što je štitila tečaj kune u odnosu ne euro, a što je i uzrok tome da se kretanje tečaja CHF-a u odnosu na kunu nije moglo kontrolirati, što je predstavljalo očit rizik za tužiteljicu kao potrošača, a to joj nije objašnjeno. Ugovornom odredbom o valutnoj klauzuli u CHF-u, prema kojoj je otplata kredita ugovorena po tečaju CHF-a na dan plaćanja, tuženik je valutni rizik u cijelosti prebacio na tužiteljicu, kao potrošača. Povećanjem mjesečnih anuiteta tijekom otplate kredita došlo je stoga do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice kao potrošača.

10. 2. Iz svega navedenog proizlazi da je tuženik nepotpuno informirao tužiteljicu kao korisnika kredita o rizicima ugovaranja kredita kod kojeg je glavnica vezana uz tečaj CHF, čime su povrijeđena njezina prava i interesi kao potrošača.

11. 1. Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a postupak je vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012.

11. 2. Presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Navedena presuda je djelomično potvrđena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te je preinačena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.

11. 3. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

11. 4. Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-

2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

11. 5. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

11. 6. Presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka.

11. 7. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik je time povrijedio i prava tužitelja kao korisnika kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu unio takve ugovorne odredbe.

12. 1. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

12. 2. Odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23

– u daljnjem tekstu: ZPP), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga zakona.

12. 3. Temeljem navedenih zakonskih odredbi, sud u ovom postupku obvezuju pravna shvaćanja iz odluke donijete u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i navedene odluke imaju direktni učinak na ovaj postupak.

12. 4. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli CHF, uz koju je vezana glavnica kredita, sadržajno su jednake kao i u pravomoćnim odlukama u spomenutoj parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

12. 5. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 21. studenoga 2007., a solemniziran je kod javnog bilježnika 25. studenoga 2007., dakle u razdoblju za koje je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odredbama ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u valuti CHF. Stoga bi na tuženiku, a ne na tužiteljici bio teret dokaza da predmetni ugovor o kreditu ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., što tuženik tijekom postupka nije dokazao.

12. 6. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

12. 7. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

12. 8. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

13. Tužiteljica je u ovom predmetu tražila da se deklaratornom odlukom utvrdi ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u, koje su sadržane u odredbama čl. 1. i 4. ugovora o kreditu, a prema kojima je tužiteljica bila dužna glavnicu kredita i redovnu kamatu otplaćivati prema tečaju CHF-a na dan plaćanja, u kojem smislu je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u utvrđena ništetnom. Posljedično tome ništetna je i odredba prema kojoj je tužiteljica prilikom sklapanja ugovora izjavila da je upoznata sa činjenicom da su sve obveze na povrat kredita vezane uz valutnu klauzulu te da pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa za vrijeme postojanja ugovornog odnosa jer u opisanoj situaciji nije mogla valjano pristati na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa tijekom razdoblja otplate kredita, a neistinito je da je od tuženika kao kreditora bila upoznata sa svim potrebnim informacijama za donošenje valjane odluke o sklapanju predmetnog ugovora.

14. Slijedom navedenog, sud je u cijelosti prihvatio deklaratorni tužbeni zahtjev.

15. 1. Tužiteljičin kondemnatorni zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

15. 2. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

15. 3. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

15. 4. Prema čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

16. 1. Što se tiče informiranosti tužiteljice o ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli prema kojima su glavnica i redovna kamata vezane uz tečaj CHF na dan plaćanja, sud je ocijenio da je tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bila valjano upozorena jedino na tečaj CHF-a koji je bio na snazi na dan isplate kredita. Za rizike od budućih promjena tečaja navedene valute tužiteljica nije bila informirana od strane tuženika, pa tako nije mogla znati za rizik nekontroliranog rasta tečaja te valute u odnosu na domaću valutu, jer kao prosječni potrošač nije bila informirana o tome da Hrvatska narodna banka ne štiti domaću valutu od rasta tečaja CHF-a, kao što je to slučaj u odnosu na EUR. Dakle, tužiteljica je bila valjano informirana jedino o inicijalnom tečaju CHF-a u odnosu na kunu i u odnosu na iznos anuiteta prema tom tečaju te je zbog toga sklopila predmetni ugovor, koji joj je od strane djelatnika banke prezentiran kao najpovoljniji.

16. 2. Sukladno navedenome, tužiteljica je činjenično obrazložila svoj zahtjev te je na taj način dat zadatak sudskom vještaku za financije da izračuna preplate obveze u eurima i kunama, koje su nastale zbog promjene tečaja CHF-a tijekom otplate kredita u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita po mjesecima, sve do konačne otplate.

17. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka društva Darfin d.o.o. Zagreb utvrđeno je da razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 7.994,85 EUR.

18. 1. Nitko od stranaka nije prigovorio matematičkom izračunu vještaka, a tuženik je u okviru očitovanja na nalaz i mišljenja vještaka ostao kod ranije iznesenih prigovora, odnosno osporavanja osnove tužiteljičine tražbine.

18. 2. Kako su nalaz i mišljenje financijskog vještaka izrađeni temeljem cjelokupne dokumentacije u spisu i sukladno zadatku suda, a na isti nije bilo primjedbi u smislu matematičkog izračuna, sud ga je u cijelosti prihvatio. U odnosu na tuženikovo osporavanje osnove tužiteljičine tražbine, sud upućuje na gornje navode obrazloženja ove presude.

19. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost tih odredbi, tužitelj ima pravo na zakonsku zateznu kamatu na od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu, kako to smatra tuženik, već upravo od dana isplate pojedinih mjesečnih iznosa, a kako je to navedeno u tabeli iz nalaza i mišljenja vještaka – društva Darfin d.o.o. Zagreb i u skladu sa čime je tužiteljica precizirala tužbeni zahtjev.

20. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare tužiteljičine tražbine. Zakon o zaštiti potrošača ne sadrži odredbe o zastari te se primjenjuju opće odredbe ZOO-a. Ocjena ovog suda o pitanju zastare restitucijskog zahtjeva za isplatu po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli utemeljena je na stajalištu Vrhovnog suda izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018, prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, ovdje od 14. lipnja 2018. Na zastarijevanje tražbina temeljem stečenog bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina, a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. lipnja 2023., to zastarni rok od pet godina za tražbinu po toj osnovi, propisan čl. 225. ZOO-a, nije protekao.

21. Slijedom navedenog, sud je u cijelosti prihvatio tužbene zahtjeve.

22. 1. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a te je tuženiku, koji je u cijelosti izgubio parnicu, naloženo da tužiteljici naknadi troškove koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka.

22. 2. Tužiteljici su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku temeljem odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023.), prema kojoj vrijednost boda iznosi 2,00 eura (Tbr. 54.).

22. 3. Tužiteljici su kao potrebni priznati troškovi koji se sastoje od sastava tužbe po Tbr. 7. t. 1. Tarife u visini od 100 bodova, sastava podnesaka od 14. ožujka 2024. i 24. veljače 2025. po tbr. 8./1. Tarife u visini od po 100 bodova za svaki podnesak, za zastupanje na ročištima 14. listopada 2024. i 13. ožujka 2025. po tbr. 9./1. u visini od po 100 bodova za svako ročište, što ukupno iznosi 500 bodova ili 1.000,00 eura. Navedenom iznosu dodan je PDV po stopi od 25% ili 250,00 eura, pa ukupni troškovi zastupanja tužiteljice iznose 1.250,00 eura. Troškovima zastupanja tužiteljice dodani su troškovi s osnova plaćenog predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 300,00 EUR, pa njezini sveukupni troškovi postupka iznose 1.550,00 EUR.

22. 6. Na trošak je dosuđena i zakonska zatezna kamata od donošenja presude, temeljem odredbe čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17. i 131/20.).

23. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 14. svibnja 2025.

Sudac

Nada Mohač

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Zajednički odvjetnički ured Ljiljana Planinić i Igor Umičević, Zagreb, P. Markovca 7

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6