Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u

Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

76 P-3517/2019-43

U  IME  REPUBLIKE  HRVATSKE

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, po sucu tog suda Senki Kirša kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice KJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vrbanović & Štefičić d.o.o. iz Zagreba protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Jadranski trg 3/a, Rijeka, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 3. travnja 2025., u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, po objavi od 14. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I-Nalaže se tuženiku, ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB:23057039320, da tužitelju OJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj:2402006-1031262160 / 51400607-5102697100 vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu, isplati iznos od 691,97 EUR (slovima: šesto devedeset i jedan euro i devedeset i sedam centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od

0,06 EUR od 10.12.2007 godine pa do isplate

0,12 EUR od 10.1.2008 godine pa do isplate

10,68 EUR od 12.2.2008 godine pa do isplate

10,84 EUR od 12.3.2008 godine pa do isplate

10,75 EUR od 10.4.2008 godine pa do isplate

10,52 EUR od 9.5.2008 godine pa do isplate

10,63 EUR od 11.6.2008 godine pa do isplate

10,52 EUR od 10.7.2008 godine pa do isplate

10,47 EUR od 8.8.2008 godine pa do isplate

10,61 EUR od 11.9.2008 godine pa do isplate

10,96 EUR od 10.10.2008 godine pa do isplate

11,38 EUR od 7.11.2008 godine pa do isplate

10,89 EUR od 12.12.2008 godine pa do isplate

11,68 EUR od 9.1.2009 godine pa do isplate

11,72 EUR od 12.2.2009 godine pa do isplate

11,84 EUR od 12.3.2009 godine pa do isplate

11,45 EUR od 10.4.2009 godine pa do isplate

19,23 EUR od 11.5.2009 godine pa do isplate

19,02 EUR od 10.6.2009 godine pa do isplate

19,14 EUR od 10.7.2009 godine pa do isplate

18,89 EUR od 10.8.2009 godine pa do isplate

19,11 EUR od 10.9.2009 godine pa do isplate

18,90 EUR od 9.10.2009 godine pa do isplate

19,02 EUR od 10.11.2009 godine pa do isplate

19,03 EUR od 10.12.2009 godine pa do isplate

19,46 EUR od 11.1.2010 godine pa do isplate

19,72 EUR od 10.2.2010 godine pa do isplate

19,64 EUR od 11.3.2010 godine pa do isplate

20,05 EUR od 9.4.2010 godine pa do isplate

20,33 EUR od 10.5.2010 godine pa do isplate

20,78 EUR od 10.6.2010 godine pa do isplate

21,32 EUR od 9.7.2010 godine pa do isplate

20,73 EUR od 10.8.2010 godine pa do isplate

22,41 EUR od 10.9.2010 godine pa do isplate

21,57 EUR od 12.10.2010 godine pa do isplate

15,64 EUR od 10.11.2010 godine pa do isplate

16,13 EUR od 10.12.2010 godine pa do isplate

16,83 EUR od 10.1.2011 godine pa do isplate

16,15 EUR od 10.2.2011 godine pa do isplate

16,34 EUR od 10.3.2011 godine pa do isplate

16,01 EUR od 11.4.2011 godine pa do isplate

16,76 EUR od 10.5.2011 godine pa do isplate

9,35 EUR od 10.6.2011 godine pa do isplate

9,49 EUR od 11.7.2011 godine pa do isplate

10,90 EUR od 10.8.2011 godine pa do isplate

9,54 EUR od 9.9.2011 godine pa do isplate

9,37 EUR od 11.10.2011 godine pa do isplate

0,21 EUR od 10.11.2011 godine pa do isplate

0,23 EUR od 12.12.2011 godine pa do isplate

0,25 EUR od 10.1.2012 godine pa do isplate

0,27 EUR od 10.2.2012 godine pa do isplate

0,28 EUR od 9.3.2012 godine pa do isplate

0,31 EUR od 10.4.2012 godine pa do isplate

0,32 EUR od 10.5.2012 godine pa do isplate

0,34 EUR od 12.6.2012 godine pa do isplate

0,36 EUR od 10.7.2012 godine pa do isplate

0,37 EUR od 6.8.2012 godine pa do isplate

0,38 EUR od 10.9.2012 godine pa do isplate

0,40 EUR od 10.10.2012 godine pa do isplate

0,42 EUR od 9.11.2012 godine pa do isplate

0,44 EUR od 7.12.2012 godine pa do isplate

0,46 EUR od 9.1.2013 godine pa do isplate

0,47 EUR od 8.2.2013 godine pa do isplate

0,48 EUR od 11.3.2013 godine pa do isplate

0,50 EUR od 10.4.2013 godine pa do isplate

0,52 EUR od 10.5.2013 godine pa do isplate

0,53 EUR od 10.6.2013 godine pa do isplate

0,55 EUR od 10.7.2013 godine pa do isplate

0,57 EUR od 9.8.2013 godine pa do isplate

0,59 EUR od 11.9.2013 godine pa do isplate

0,61 EUR od 10.10.2013 godine pa do isplate

0,63 EUR od 12.11.2013 godine pa do isplate

0,66 EUR od 12.12.2013 godine pa do isplate

0,66 EUR od 8.1.2014 godine pa do isplate

to za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II-Nalaže se tuženiku, ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB:23057039320, da tužitelju SILVANA OJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj:2402006-1031262160 / 51400607-5102697100 vezanih uz valutnu klauzulu, isplati iznos od 2.466,07 EUR (slovima: dvije tisuće četiristo šezdeset i šest eura i 07 centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od 0,01 EUR od 13.12.2005 godine pa do isplate

3,30 EUR od 9.1.2009 godine pa do isplate

5,32 EUR od 12.2.2009 godine pa do isplate

6,58 EUR od 12.3.2009 godine pa do isplate

2,13 EUR od 10.4.2009 godine pa do isplate

2,84 EUR od 11.5.2009 godine pa do isplate

1,30 EUR od 10.6.2009 godine pa do isplate

2,19 EUR od 10.7.2009 godine pa do isplate

0,31 EUR od 10.8.2009 godine pa do isplate

1,91 EUR od 10.9.2009 godine pa do isplate

0,36 EUR od 9.10.2009 godine pa do isplate

1,20 EUR od 10.11.2009 godine pa do isplate

1,29 EUR od 10.12.2009 godine pa do isplate

4,44 EUR od 11.1.2010 godine pa do isplate

6,21 EUR od 10.2.2010 godine pa do isplate

5,67 EUR od 11.3.2010 godine pa do isplate

8,44 EUR od 9.4.2010 godine pa do isplate

10,28 EUR od 10.5.2010 godine pa do isplate

13,04 EUR od 10.6.2010 godine pa do isplate

16,20 EUR od 9.7.2010 godine pa do isplate

12,76 EUR od 10.8.2010 godine pa do isplate

22,07 EUR od 10.9.2010 godine pa do isplate

20,60 EUR od 12.10.2010 godine pa do isplate

21,35 EUR od 10.11.2010 godine pa do isplate

25,58 EUR od 10.12.2010 godine pa do isplate

31,15 EUR od 10.1.2011 godine pa do isplate

25,73 EUR od 10.2.2011 godine pa do isplate

27,29 EUR od 10.3.2011 godine pa do isplate

24,46 EUR od 11.4.2011 godine pa do isplate

30,57 EUR od 10.5.2011 godine pa do isplate

37,02 EUR od 10.6.2011 godine pa do isplate

38,84 EUR od 11.7.2011 godine pa do isplate

55,80 EUR od 10.8.2011 godine pa do isplate

39,38 EUR od 9.9.2011 godine pa do isplate

36,89 EUR od 11.10.2011 godine pa do isplate

39,22 EUR od 10.11.2011 godine pa do isplate

39,23 EUR od 12.12.2011 godine pa do isplate

42,18 EUR od 10.1.2012 godine pa do isplate

43,67 EUR od 10.2.2012 godine pa do isplate

43,85 EUR od 9.3.2012 godine pa do isplate

42,78 EUR od 10.4.2012 godine pa do isplate

43,37 EUR od 10.5.2012 godine pa do isplate

44,16 EUR od 12.6.2012 godine pa do isplate

43,17 EUR od 10.7.2012 godine pa do isplate

43,59 EUR od 6.8.2012 godine pa do isplate

40,80 EUR od 10.9.2012 godine pa do isplate

41,67 EUR od 10.10.2012 godine pa do isplate

43,51 EUR od 9.11.2012 godine pa do isplate

42,91 EUR od 7.12.2012 godine pa do isplate

43,65 EUR od 9.1.2013 godine pa do isplate

41,62 EUR od 8.2.2013 godine pa do isplate

40,74 EUR od 11.3.2013 godine pa do isplate

43,05 EUR od 10.4.2013 godine pa do isplate

41,38 EUR od 10.5.2013 godine pa do isplate

40,04 EUR od 10.6.2013 godine pa do isplate

38,65 EUR od 10.7.2013 godine pa do isplate

39,98 EUR od 9.8.2013 godine pa do isplate

40,78 EUR od 11.9.2013 godine pa do isplate

42,15 EUR od 10.10.2013 godine pa do isplate

41,99 EUR od 12.11.2013 godine pa do isplate

43,53 EUR od 12.12.2013 godine pa do isplate

41,54 EUR od 8.1.2014 godine pa do isplate

37,68 EUR od 10.2.2014 godine pa do isplate

38,20 EUR od 10.3.2014 godine pa do isplate

37,81 EUR od 10.4.2014 godine pa do isplate

37,10 EUR od 12.5.2014 godine pa do isplate

36,99 EUR od 12.6.2014 godine pa do isplate

37,70 EUR od 11.7.2014 godine pa do isplate

38,23 EUR od 7.8.2014 godine pa do isplate

38,68 EUR od 11.9.2014 godine pa do isplate

38,66 EUR od 10.10.2014 godine pa do isplate

39,87 EUR od 11.11.2014 godine pa do isplate

40,09 EUR od 11.12.2014 godine pa do isplate

40,27 EUR od 12.1.2015 godine pa do isplate

39,90 EUR od 10.2.2015 godine pa do isplate

41,31 EUR od 1.3.2015 godine pa do isplate

41,31 EUR od 10.4.2015 godine pa do isplate

41,31 EUR od 11.5.2015 godine pa do isplate

41,31 EUR od 10.6.2015 godine pa do isplate

41,31 EUR od 9.7.2015 godine pa do isplate

41,31 EUR od 7.8.2015 godine pa do isplate

41,31 EUR od 9.9.2015 godine pa do isplate

to za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III- Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku, ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB:23057039320, da tužitelju OJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem neosnovano utvrđenog manjka u konverziji po Ugovoru o kreditu broj:2402006-1031262160 / 51400607-5102697100, isplati iznos od 2.777,45 EUR, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, to za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana. "

IV-Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove postupka u visini od 290,00 EUR-a (slovima: dvjesto devedeset eura) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, tekućom od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

V-Odbija se tužitelj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška, sve preko iznosa utvrđenog u točki IV izreke ove presude.

r i j e š i o  j e

I-Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva.

II-Odbija se tuženikov prigovor radi prijeboja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 257,33 EUR.

III-Ne postoji potraživanje tuženika u visini od 691,97 EUR.

Obrazloženje

1.Tužitelj je 12. lipnja 2019. ustao tužbom protiv tuženika radi isplate. U tužbi navodi da su stranke 2. studenog 2005. sklopile Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102697100 sa valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom, tužitelj kao korisnik kredita,a tuženik kao kreditor. Tuženik da je tijekom trajanja ugovora više puta jednostrano mijenjao kamatnu stopu samo obaviještavajući tužitelja o rastu, bez jasnih i određenih parametara i bez mogućnosti pregovaranja. Poziva se na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i rješenje od 13. lipnja 2014. Pž-7129/13, te smatra da se u ovom postupku radi o identičnom slučaju i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna. Nadalje navodi da je tuženik ugovaranjem odredbe o valutnoj klauzuli povrijedio načelo jednake vrijednosti činidbi jer odredbu o valutnoj klauzuli nije ugovorio sa ciljem i svhom postojaanja valutne klauzule,a to je sukladno Zakonu o obveznim odnosima, uspostavljanje ravnoteže između činidaba u uvjetima visoke stope inflacije koja dovodi do obezvređivanja domaće valute kao valutne obveze, te nije sredstvo za zaradu tuženika. U konkretnom slučaju nije bilo potrebe za uspostavlljanjem ravnoteže između činidaba jer u vrijeme sklapanja ugovora nije postojala visoka stopa inflacije u Republici Hrvatskoj slijedom čega da proizlazi da je tuženiku moralo biti jasno da će tužitelj potpisom tog ugovora preplatiti iznos iz otplatnog plana.Iz svega da proizlazi da je tuženik svjesno sklopio ugovor koji sadrži nepoštene i neodređene odredbe, kao i štetne klauzule za tužitelja,a da mu je iste prešutio odnosno nije ih obrazložio. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Presudom i Rješenjem od 14. lipnja 2017. Pž-6632/17 na temelju kolektivne tužbe korisnika kredita s istim ugovornim odredbama uključujući i kredit tužitelja, zauzeo je stav da su ugovorne odredbe kojima se glavnica vezuje za valutu CHF prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o bitnim činjenicama i rizicima.Stoga smatra da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli potivne kogentnim odredbama članaka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (N.N. 96/03), te članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.79/07 i dr.) koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, tako i za njegovog izvršavanja s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Tužitelj, nadalje, navodi da su stranke zaključile Dodatak Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u valutu EUR. Ocjenu dopuštenosti tužbe odnosno pravnog interesa zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora u slučaju kada je kredit konvertiran dao je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019.Dodatkom je utvrđena preplata koja je manja od iznosa koje je izračunao tužitelj iz čega je razvidno da nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strrana. U provedenoj konverziji utvrđena je nova nedospjela glavnica kredita u kunskoj protuvrijednosti kojim utvrđenjem su ugovorne strane uredile svoj budući ugovorni odnos od dana konverzije nadalje. Utvrđenjem nove glavnice nedospjela je glavnica korigirana na približan iznos glavnice u kunama kakva bi bila da se nisu mijenjale kamatna stopa i tečaj CHF od početka ugovora,te isto ne predstavlja obeštećenje tužitelja radi ništetnih ugovornih odredbi koje su predmet ove tužbe.U provedenoj konverziji tuženik nije u cijelosti priznao tužitelju preplaćeni iznos nastao kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi nego samo manji dio, te isti nije prebio po pravilima struke već je za taj iznos umanjio buduće anuitete.Tužitelju je konverzijom nastala nova šteta u vidu uvećanja nedospjele glavnice u kunama u odnosu na početni otplatni plan u kunama, te tužitelj plaća više od onoga što je trebao,a plaćati će do kraja otplate kredita što predstavlja kontinuiranu štetu koja se ponavlja iz mjeseca u mjesec na ime toga što se svaki mjesec plaća kamata na uvećani iznos nedospjele glavnice.U vrijeme zaključenja Dodatka još nije bila donesena odluka VTS RH P-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Ova činjenica nije uzeta u obzir prilikom izračuna u konverziji. Postavlja tužbeni zahtjev na isplatu preplaćenog iznosa s osnove ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, sve uz pripadajuću zateznu kamatu i naknadu parničnog troška.

2.U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu 5102697100 od 2. studenog 2005. godine u zastari,a na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 10. veljače 2016. godine sklopili Aneks 1 Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne- sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva (vidjeti str. 5. – 6. obrazloženja odluke). Slijedom navedenog, VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve, ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. VSRH dodatno pojačava ovaj stav i tumačenjem presude Suda EU (posl.br. C-118/17 - K) gdje, kao razloge zbog kojih ova presuda nije primjenjiva na slučajeve konverzije kredita u Republici Hrvatskoj, naglašava važnost činjenice da postoji temeljna razlika između okolnosti slučaja konverzije u Mađarskoj i slučaja konverzije u Republici Hrvatskoj. Naime, u Mađarskoj je postojala izravna zakonska intervencija u svaki ugovorni odnos, dok je prema ZIDZPK/15 ostavljeno na volju i odluku korisnicima kredita da li će prihvatiti ili odbiti konverziju, koju su im banke, pa tako i tuženik morali ponuditi. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa. Tužitelj u tužbi ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Tuženik ističe da se nakon oglednog spora već razvila brojna sudska praksa županijskih sudova RH, koji su sukladno uputama Vrhovnog suda RH, a sve u smislu ujednačavanja sudske prakse i ravnopravnosti svih u primjeni iste, donijeli presude kojima su u konačnici odbili deklatorne i/ili kondemnatorne tužbene zahtjeve tužitelja iz razloga što su utužili iznose koji su sukladno odredbama ZIDZPK/15 obuhvaćeni provedenom konverzijom. Dodatno, tuženik ističe, da sve i kad bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi bio osnovan deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužitelja (a što se osporava u cijelosti), iz recentne sudske prakse županijskih sudova proizlazi stav da, unatoč tome, nisu osnovani kondemnatorni zahtjevi tužitelja, i to upravo zato što su posljedice možebitne ništetnosti spornih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora u potpunosti otklonjene konverzijom kredita kao valjanom novom pravnom osnovnom koja proizlazi iz kogentnih zakonskih odredbi. Dana 9. srpnja 2020. godine Sud EU objavio je svoju odluku u predmetu C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. U navedenom predmetu u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. Dakle, odredba općih uvjeta koja se primjenjivala na ugovor između trgovca i potrošača odgovarala je odredbi rumunjskog Općeg građanskog zakonika. Sud EU je prije svega podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni), isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Uostalom, upravo navedeno stajalište VSRH je izložio u svojoj odluci u oglednom postupku Gos-1/2019. Slijedom navedenog, stav je tuženika da tužitelj nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli te potraživati bilo kakva obeštećenja s te osnove, pa se stoga predlaže odbaciti tužbu tužitelja. Podredno, sve i kada bi naslovni sud zauzeo stav da tužitelj ima pravni interes utvrđivati ništetnim navedene odredbe osnovnog ugovora, sukladno gore navedenim odlukama, tužitelj nipošto ne ostvaruje pravo na isplatu, pa se stoga predlaže tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu odbiti kao u cijelosti neosnovan. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C- 81/19, koja se vezano za konverziju razmatra u prethodnoj točki ovog odgovora na tužbu. Naime, kao što je i gore navedeno, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 22. Zakon o obveznim odnosima. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo- predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovoranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovoranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franakTuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora.U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovom predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa sepredlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu.Navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznao da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama ( čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive). Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno. Tuženik isto tako ističe kako je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 02.12.2013., a stupila je na snagu dana 01.01.2014. Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK tuženik je kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata , a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Tuženik je dakle spomenutoj obvezi udovoljio tako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje proveo u skladu s vrijednošću parametra na dan 01.12.2013. s primjenom od 01.01.2014. Tuženik je, dakle, tek od stupanja na snagu Metodologije kojom je suladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 01.01.2014. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmjeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik i učinio.Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe. Potrebno je istaknuti i da je takav način usklađenja u više navrata i od više institucija potvrđen kao zakonit. Prema tome, već je kroz ZPK tužitelju pružena takva razina radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, pri čemu je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope i da je polazeći upravo od tog odabira koncipirao režim pravne zaštite koji je ustanovljen ZPK. Tuženik posebno napominje da je tužitelju već 01.10.2011. godine kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene. Naime, početno ugovorena kamatna stopa iznosila je 4,75%, a dana 01.10.2011. godine tužitelju je kamatna stopa snižena i to ispod početno ugovorene na 4,70% te je 01.01.2014. godine fiksirana na 3,23%. U svjetlu prethodno navedenog, tuženik ističe da, sve i kada bi naslovni sud smatrao da bi odredba čl. 8.2. Ugovora o kreditu bila nerazumljiva tužitelju, a što se osporava u cijelosti, iz gore navedenog jasno proizlazi da to zasigurno nije prouzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer je tužitelju kamatna stopa već 01.10.2011. godine bila snižena ispod početno ugovorene. ZIDZPK NN 143/13 je na ovaj ugovorni odnos imao utjecaj i kroz odredbu čl.11.a st.5., kojom je potrošačima, pa tako i ovdje tužitelju, omogućio izravnu, progresivnu, mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega. Uvođenje fiksne kamatne stope u ovaj ugovorni odnos stoga nije slučajnost, te ga treba sagledati kroz širi kontekst, i to upravo kao restituciju koja se spominje u odredbi čl.138.a ZZP. U tom se smislu ističe i da je Ustavom Republike Hrvatske određeno da se prava određenih osoba moraju ograničiti razmjerno potrebi za ograničenjem u konkretnom slučaju (čl. 16.). Prisilno uvođenje fiksne kamatne stope jest upravo takvo ograničenje koje se mora uzeti u obzir prilikom odlučivanja o tužbenim zahtjevima koji su istaknuti prema. Besmisleno je i protivno citiranoj odredbi Ustava ne uvažiti zakonsku restituciju prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu tužitelja, jer će usvajanjem cijelog tužbenog zahtjeva za isplatu sud negirati činjenicu zakonske restitucije, i time će narušiti razmjer između samog ograničenja i potrebe za ograničenjem na štetu tuženika. Tuženik skreće sudu pozornost da se navedena zakonska odredba odnosi isključivo na ugovore u kojima je inicijalno ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a što tužitelj osporava ovom tužbom jer istom traži da se kamatna stopa utvdi fiksnom u visini stope koja je inicijalno navedena u Ugovoru o kreditu (4,75%).Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa. Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira. Pored svega dosad iznesenog u ovom postupku, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 1.964,08 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). U odnosu na zahtjev tužitelja kojim zahtijeva da se utvrdi ništetnim odredba o načinu promjene kamatne stope te ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o načinu podešavanja kamatne stope (a što se osporava u cijelosti), tuženik ističe da bi imao protutražbinu prema tužitelju budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 5,49% (postala bi fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita). Naime, tuženik ističe da je tužitelju već u listopadu 2011. godine kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene i to na visinu od 4,70% te je tijekom daljnje otplate kredita bila niža od početno ugovorene kamatne stope da bi 01.01.2014. godine bila snižena na visinu od 3,23% (fiksiranje kamatne stope sukladno ZIDZPK NN 104/12). Tužitelj više ne bi uživao zaštitu sniženih kamatnih stopa kao i zakonskog fiksiranja kamatne stope na 3,23% iz razloga što se navedena kamatna stopa primjenjivala samo na ugovore s promjenjivom kamatnom stopom. Deklaratornom pravnom zaštitom suda koja djeluje ex tunc tužitelj bi izašao izrežima pravne zaštite ustanovljenim odredbom čl. 11.a ZPK i imalo bi se smatrati kako je korisnik kredita s ugovorenom fiksnom kamatnom stopom, pa prema tome i nema pravo na povlašteni anuitet u smislu cit. zakonske odredbe. S obzirom na navedeno tuženik predlaže naslovnom sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi CHF 934,77 odnosno u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan plaćanja svakog anuiteta iznos od kn 5.916,07 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim Zaključno, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3.Proveden je dokazni postupak uvidom u Ugovor o kreditu (list 11 do 18 spisa), u Aneks broj 1 Ugovora o kreditu (list 19 24 spisa), u pregled prometa po partiji kredita (list 25 do 42 spisa), u otplatni plan (list 43 do 48 spisa), u obavijest o izračunu konverzije kredita i izračun (list 94 do 114 spisa), saslušane su svjedokinja KJK i tužiteljica (list 333 i 334 spisa), provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku iz područja financija i računovodstva koji je u spis dostavio pisani nalaz i mišljenje (list 344 do 354 spisa) i očitovanje (list 520 do 523 spisa).

4.Izričito upitane, stranke nisu predlagale saslušanje vještaka.

5.Tužitelj se tijekom postupka očitovao podneskom od 12. kolovoza 2022. (list 294 i 295 spisa),od 3. siječnja 2023. (list 298 i 299 spisa),od 3. veljače 2025. (list 688 do 593 spisa), a tuženik podneskom od 10. lipnja 2022. (list 282 do 289 spisa),od 2. lipnja 2023. (list 342 i 343 spisa), od 29. rujna 2024. (list 362 do 373 spisa), od 12. prosinca 2024. (list 524 do 529 spisa) i od 25. ožujka 2025. (list 594 do 597 spisa).

6.Tužitelj je konačni tužbeni zahtjev postavio nakon provedenog vještačenja podneskom od 3. veljače 2025. čime je povećao tužbeni zahtjev.

7. Tuženik se usprotivio preinaci,a koju preinaku je sud dozvolio pozivom na pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenoga 2021., posl. broj Su-IV-162/21.

8.Nije sporno da su stranke sklopile 2. studenog 2005. Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102697100 sa valutnom klauzulom u CHF i odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, te nije sporno da su stranke 10. veljače 2016. sklopile Aneks broj 1 Ugovora o kreditu,a temeljem prethodno prihvaćene konverzije kredita ponuđene od strane tuženika, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/2015).

9.Tužitelj prvenstveno smatra da tuženik prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije postupao u dobroj vjeri jer iako je raspolagao svim relevantim informacijama o rizicima vezanim za valutnu klauzulu u CHF, kao i informacijama o promjenjivosti kamatne stope, iste nije predočio tužitelju i nije ga upozorio na moguće posljedice, čime je na tužitelja prebacio cjelokupni rizik nastalih promjena, a slijedom čega su navedene odredbe ništetne. Stoga potražuje isplatu iznosa preplaćenih s osnove ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli. Također, smatra da je prilikom zaključenja Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu koji je sklopljen na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju,tuženiku nastala nova šteta u vidu uvećanja nedospjele glavnice u kunama u odnosu na početni otplatni plan. Tužbenim zahtjevom potražuje i isplatu neosnovano utvrđenog manjka u konverziji.

10.Tuženik prvenstveno smatra da su zaključenjem Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu stranke stvorile novu pravnu osnovu bez značaja obnove kojim je tužitelj izjednačen sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama sa valutnom klauzulom u Eur,te da nema pravnog interesa utvrđviati ništetnim odredbe osnovnog ugovora niti tražiti navodna obeštećenja s te osnove. Ističe prigovor zastare. Također smatra da su ugovorne odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi isključene od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti jer su odraz zakonskih odredaba Zakona o obveznim odnosima. Nastavno ističe da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije i za vrijeme sklapanja ugovora. Spori da bi tužitelju nastala šteta kao i da bi takvu štetu prouzročio tuženik svojim postupanjem. Stavlja prigovor radi prijeboja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog, te kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene, osporava tužitelju svojstvo potrošača, te smatra da je konačnim uređenjem tužbenog zahtjeva tužitelj preinačio tužbu na koju preinaku ne pristaje i ističe prigovor zastare.

11.U ovom postupku saslušani su tužiteljica i svjedokinja KJK, djelatnica banke. Njihove iskaze ovaj sud cijeni iskrenim. Svjedokinja se konkretnog ugovora ne sjeća,te iz njezinog iskaza proizlazi da je tužitelj bio općenito informiran o proizvodima tuženika, te o tome što znači promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula,ali o posebnim uvjetima i parametrima zbog kojih dolazi do promjene kamatne stope ili dodatnog pojašnjenja u odnosu na kredite sa valutnom klazulom u EUR u smislu razlike i eventualne zaštite od strane HNB-a nije bilo govora.Tužitelj je, s druge strane, u svemu postupao kao prosječni potrošač te je nedvojbeno da se radi o potrošačkom kreditu jer je tužitelj isti zaključio kao fizička osoba radi rješavanja svog stambenog pitanja, a ne radi obavljanja djelatnosti

12.Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. iznio je pravno shvaćanje da prema odredbi čl. 502. st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 62/07, 84/08, 123/08 i 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje ZPP) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu s Zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim Zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim Zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502. c. ZPP-a propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi Zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tuženik ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, odredbe ZPP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi.

13.Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrđena je ništetnost jednostrano promjenjive kamatne stope,a ta presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. Revizije tužitelja i tuženika izjavljene protiv presude VTS pod brojem P-7129/13 odbijene su presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14.

14.Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013.g. utvrdila je nepoštenim i ništetnim odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Ova presuda potvrđena je presudom VTS-a pod brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem VSRH pod brojem Rev-2221/18 od 03. rujna 2019., a kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, pa je tako VSRH ovom presudom u cijelosti potvrdio ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak, čime je spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno okončan i to na način da su konačno oba bitna sastojka Ugovora o kreditu i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati (odredba o cijeni kredita) kao i odredba o valuti švicarski franak (odredba o predmetu) utvrđene nepoštenim i ništetnim.

15.Kao odlučna činjenica u pogledu osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva i radi utvrđenja ništetnosti i zahtjeva za povrat primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, jest okolnost da se tužitelj u tužbi pozvao na naprijed navedena pravna utvrđenja.

16.Zakonom o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje ZZP) uređen je učinak odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Prema članku 138. a ZZP-a odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Na bitno sličan način određeni su učinci presude donesene povodom kolektivne tužbe i prema ZPP-u i to u članku 502. c ZPP-a, prema kojem se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

17.Dakle, prema citiranim je odredbama za ocjenu osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva potrebno je utvrditi da li je odluka na koju se tužitelj pozvao odluka donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 131. stavak 1. ZZP –a i članka 502.a stavka 1. ZPP-a i jesu li tom odlukom prihvaćeni zahtjevi iz takve tužbe, a potom i da li tužitelj ovom pojedinačnom tužbom traži zaštitu interesa odnosno prava koje je bilo predmetom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Ukoliko je odgovor na postavljena pitanja pozitivan,a u konkretnom slučaju jest, sud u pojedinačnom zahtjevu više nije ovlašten raspravljati o tome je li došlo do povrede ili ugroze prava čija se zaštita traži, već je dužan prihvatiti utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, onda kada je zahtjev iz takve tužbe prihvaćen odnosno kada je utvrđeno postojanje povrede propisa zaštite potrošača. Uz to se ističe kako prema članku 138. a ZZP-a odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava obvezuje sudove samo u postupku radi naknade štete, međutim tu odredbu treba teleološki tumačiti tako da se ima primijeniti u svakom individualnom postupku čija je svrha saniranje posljedica utvrđene povrede kolektivnih interesa potrošača, tako i u ovom postupku u kojem se zahtjev tužitelja temelji na vraćanju primljenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. U prilog tome govori i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., u kojoj se ističe potreba vođenja računa o tome da potrošači trebaju moći ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu na temelju postupka kolektivne zaštite, a ujedno, referirajući se na presudu OJK i GJ Palacios Martínez protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA, u spojenim predmetima C- 154/15, C-307/15 i C-308/15, navodi da je Europski sud u istoj utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, i to tako da prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora, da se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije ni bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, i da sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju, dok je treće pravilo da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, a tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba sukladno Direktivi 93/13 EEZ.

18.Slijedom obrazloženog, nedvojbeno je da su ništetne odredbe Ugovora kreditu koje se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s promjenama tržišnih uvjeta,a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, te u dijelu u kojem je ugovorena valuta švicarski franak.

19.Samo ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije nepošteno niti ništetno imajući u vidu da takvo postupanje potpada pod slobodu uređivanja obveznih odnosa, a nije protivno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" broj 35/05, 47/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO-a). Međutim, treba reći da u ovom sporu tuženik nije iznio niti jedan prigovor koji nije raspravljen presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/12 od 4. srpnja 2013. odnosno presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž- 7192/13 od 13. lipnja 2014.,presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., ali i revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 .To znači da su zaključak o povredi kolektivnih interesa ti sudovi donijeli na činjeničnoj i pravnoj osnovi u kojoj su u obzir uzeti, preciznije otklonjeni, isti prigovori koje tuženik ovdje ističe. Prema tome, istaknuti prigovori kojim tuženik spori tužiteljevu tezu o ništetnosti prijeporne odredbe ni na koji način ne dovode u pitanje koneksitet utvrđene povrede kolektivnih interesa i konkretnog slučaja, niti predstavljaju nove okolnosti koje bi u ovom predmetu mogle dovesti do drukčije odluke. Svi navedeni sudovi pošli su od toga da je nesporno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile jasne i uočljive. Međutim, iste nisu bile razumljive potrošačima jer su sadržavale neodređene formulacije, te je time suprotno temeljnim načelima obveznog prava korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj. Primjenom testa poštenosti zaključeno je da su te kod tih banaka bile dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj i da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao u cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora. Slijedom toga, takva odredba ugovora uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača, kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje, kao i načelu zabrane zlouporabe prava. Posebno je bitno da Vrhovni sud Republike Hrvatske jasno navodi da u preostalom dijelu ugovornih odredbi o promjenjivoj ugovornoj kamatnoj stopi, a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, nisu nepoštene, a time ništetne odredbe, a zbog čega njihova valjanost, primjena i učinak nije dovedena u pitanje. Dakle, ovom su argumentacijom otklonjeni prigovori da su tužene banke postupale sukladno tadašnjim propisima, kao i prigovori da nije moguće utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope bez da to ima utjecaja na ostatak pravnog posla.

20.Ništetna je i nepoštena ugovorna odredba na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, jer prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Odredba o valutnoj klauzuli nije bila razumljiva jer prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kada su sklapani ugovori nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u EUR, odnosno priroda i specifičnost valute švicarski franak nije bila poznata prosječnom građaninu kojeg banka o tome ni na koji način nije informirala i potrošač nije bio i ne može biti svjestan rizika koji je preuzeo.

21.Osnovna posljedica ništetnosti ugovora, prema čl. 323. st. 1. ZOO-a, je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stoga je tuženik tužitelju dužan vratiti ono što je primio na temelju kamatne stope koju je u odnosu na prvotno ugovorenu povisio jednostranom odlukom, kao i iznos koji je primio na temelju ništetne odredbe kojom su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu CHF.

22.Tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju i kamate i to od prvog dana nakon dana stjecanja preplaćenih iznosa od strane tuženika, budući da je isti, s obzirom na utvrđenu povredu interesa potrošača koja implicira svijest o nepripadnosti tako stečene imovine, bio nepošten, sve pozivom na članak 1115. ZOO-a. Visina zatezne kamate određena je u skladu s odredbom članka 29. stavak 2. ZOO-a.

23.Prigovor zastare nije osnovan.

24.Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO- a), koji zastarijeva u općem zastarnom roku iz članka 225. ZOO-a. Odredbom čl. 241. ZOO propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugom nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Pokretanjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO. Stav u tom smislu iznio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. navodeći da „pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe…“.

25.Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323 st. 1. Zakona o obveznim odnosima kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sve s obzirom na činjenicu da je tužbeni zahtjev usmjeren i na utvrđenje ništetnosti. Povodom dvojbi i nedoumica koje se učestalo pojavljuju u praksi na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. izraženo je mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., slijedom čega nema dvojbe da ukoliko je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok sukladno tekstu oba pravna shvaćanja počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

26.Pravomoćnost odluke u kolektivnom sporu u odnosu na potraživanje s osnova ništetnosti kamatne stope nastupila je 13. lipnja 2014. kada je počela teći zastara koja je istekla je 13. lipnja 2019. U odnosu na potraživanje s osnova tečajne razlike, zastara je počela teći 14. lipnja 2018.,te je istekla 14. lipnja 2023., dok je tužitelj tužbom ustao 12. lipnja 2019. slijedom čega zastara nije nastupila.

27.Konačno, treba reći da se kao ključno pitanje u ovom postupku pojavljuje pitanje posljedica ZID ZPK.

28.Dana 30. rujna 2015. donijet je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) temeljem kojeg je pružena mogućnost korisnicima kredita konvertirati svoje kreditne obveze iz valute CHF u valutu EUR.

29.Citirani propis odredio je metodologiju izračuna novog iznosa kreditne obveze potrošača koja se u bitnom sastojala u tome da se od početka kredita izradi preračun iz valute CHF u valutu EUR kako bi se dobila nova glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. u EUR po kojoj će se pro futuro plaćati kredit. Način izračuna konverzije propisan je člankom 19.c ZID ZPK,a sastojao se u tome da su se uplate potrošača po stvarnom kreditu uspoređivale sa uvjetima simuliranog kredita u valuti EUR, stvarnim uplatama se zatvarao fiktivni kredit i na taj način se izradilo stanje kredita na dan 30. rujna 2015. Navedenom usporedbom potrošači su imali manjak ili višak plaćenih sredstava,a te im je na temelju tog stanja ponuđena mogućnost sklapanja dodataka ugovora o kreditu za daljnju otplatu kredita (čl. 19.e st. 1. ZID ZPK).

30.Takav dodatak ugovora potpisao je i tužitelj,čime je po ocjeni ovoga suda osigurana istovjetnost postojećeg ugovornog odnosa.

31.Dakle, cilj ZID ZPK bio je izjednačiti korisnike kredita u CHF sa korisnicima kredita u valuti EUR. Tužitelj se, međutim, nije odrekao svog potraživanja niti prava na potpuno obeštećenje,a što je u konačnici propisano i odredbom članka 41. Zakona o zaštiti potrošača. Potrošač se ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. Sukladno pravnom shvaćanju iz presude Suda EU C-452/18 (Ibercaja Banco) odricanje potrošača od zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 može biti samo ukoliko to potrošač želi i izričito iskaže (slobodno i informirano).

32.U osnovi se može reći da je cilj ZID ZPK bio prvenstveno gospodarske prirode, a to je da se olakša otplata kredita potrošačima i da ih se dovede u situaciju da od 30. rujna 2015. otplaćuju kredite na način kako ih otplaćuju potrošači koji su ugovorili kredite s valutnom klauzulom u EUR. Na to ukazuje činjenica da ZID ZPK nije do 30. rujna 2015. ispravljao odredbu o kamatnoj stopi niti je propisana posebna metodologija obračuna kamata u konverziji,a niti je kredit sveden na kredit u kunama bez valute CHF. Dakle, primjenom citiranog propisa nije se za potrošača utvrđivao pojedinačni iznos za koji je potrošač bio oštećen po nepoštenim ugovornim odredbama, niti su utvrđivani iznosi koje je trgovac neosnovano stekao. Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje odluke Gos 1/2019 navodi da je cilj navedenog propisa bilo otklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanje dužničke krize.

33.Dakle, po ocjeni ovoga suda konverzija ima samo učinak promjene valute kredita,a ne i saniranja nevaljane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno ne i obeštećenje potrošača.

34.Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku broj Gos 1/2019 dana 04. ožujka 2020. donio je odluku da "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli." Ustavni sud Republike Hrvatske ZID ZPK ocijenio je usklađenim sa Ustavom Republike Hrvatske, te rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona.

35.U svojoj odluci Ustavni sud navodi da pored formalne i materijalne ustavnosti ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize, te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se htio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera,a niti je njome nametnut prekomjeran teret kreditinim institucijama.

36.Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku nije eksplicitno dao odgovor na pitanje obeštećenja potrošača po provedenoj konverziji. Iako se ukazuje u citiranoj odluci na to presuda K ne bi bila primjenjiva iz razloga što je konverzija u Republici Hrvatskoj bila dobrovoljna, u citiranoj je presudi sud zauzeo shvaćanje o utjecaju zakonodavne intervencije na prava potrošača temeljem Direktive 93/13 na način da ona ne ukida pravo na obeštećenje potrošača i da ne može ukinuti pravo potrošača na povrat koristi koju je trgovac stekao na temelju nepoštenog ugovora odnosno nepoštenih ugovornih odredbi,a da pravo na potpuno obeštećenje nema posebnog utjecaja na karakter intervencije, da li je bila izravna ili dobrovoljna. Kako je već ranije navedeno, iz presude C-452/18 Ibercaja Banco proizlazilo bi da se potrošač kod dobrovoljnog sporazuma zaštite iz Direktive 93/13 pa i prava na potpuno obeštećenje može odreći samo izričito, slobodno i informirano. U konkretnom slučaju takvog odreknuća nema.

37.Može se reći da temeljem Direktive 93/13 i citiranih presuda K i Ibercaja Banco, proizlazi da neovisno o tome na koji način nacionalni sud cijeni na temelju zakonske intervencije sklopljene dodatke ugovora, da li kao izravnu intervenciju ili volju stranaka, oni ne smiju i ne mogu umanjiti zaštitu koju jamči Direktiva 93/13 na način da ne smiju onemogućiti povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao,a pogotovo ne protivno volji potrošača ako se takve zaštite i obeštećenja nije odrekao.

38.Treba spomenuti i to da se Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju.

39.Ocjena je ovog suda da provedenom konverzijom tužitelj nije obeštećen i nije mu vraćena preplata s osnova ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Konverzija je prvenstveno imala svrhu da se osigura redovita otplata kreditnih zaduženja dužnika u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika pri tome se vodeći načelom da im se osigura ravnopravan,a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR. Ugovor o konverziji je posebno zakonsko uređenje koje na specifičan i nov način uređuje odnose između stranaka i njegovim je zaključenjem stvorena nova pravna osnova.Radi se o specifičnoj građanskoj pravnoj ponudi u kojoj je banka imala dužnost ponuditi ga potrošačima,a potrošači su imali pravo izbora prihvatiti ga ili ne.Pobuda na strani potrošača za zaključenje takvih ugovora nije bila odlučna i ne utječe na valjanost ugovora. Nadalje, način izračuna konverzije propisan je čl. 19. c ZID ZPK, a sastojao se u tome da su se uplate potrošača po stvarnom kreditu uspoređivale sa uvjetima simuliranog kredita u valuti EUR, stvarnim uplatama se zatvarao kredit i na takav način se izradilo stanje kredita na dan 30. rujna 2015. Navedenom usporedbom potrošači su imali manjak ili višak plaćenih sredstava te im je na temelju tog stanja ponuđena mogućnost sklapanja dodataka ugovora o kreditu za daljnju otplatu kredita. Dakle, konverzija odnosno potpisivanje dodatka ugovoru o kreditu između stranaka u osnovi nije od značaja na utvrđenje u ovoj pravnoj stvari jer se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. To tim više što je razlog donošenja navedenog Zakona, kao što je već rečeno, bio da se položaj korisnika kredita u CHF kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valutu EUR, a Dodatkom ugovora o kreditu se uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja dodataka odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka. Činjenica da su stranke zaključile dodatak ugovoru o kreditu kojom je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.U vrijeme sklapanja Aneksa pitanje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli nije niti bilo pravomoćno riješeno.

40.Glede visine tužbenog zahtjeva obrazlaže se kako slijedi.

41.Kao prvo treba reći da se tuženikov prigovor radi prijeboja nalazi neosnovanim.Tuženik je istaknuo prigovor radi prijeboja u visini od 257,33 EUR smatrajući da ukoliko sud utvrdi da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli, tada bi tužitelj bio dužan vratiti tuženiku svaki potplaćeni anuitet s osnove razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početnog ugovorenog. Nadalje, ukoliko bi sud utvrdio ništetnom odredbu o načinu promjene kamatne stope, tada da tuženik ima protutražbinu prema tužitelju budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,75% koja bi bila fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita, pa predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u visini od 691,97 EUR

42.Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača. Tužitelj je isplatio tuženiku u utuženom razdoblju onaj iznos u kunama kojeg je tuženik od njega potraživao. Svaki izračun anuiteta vršio je tuženik, te je tužitelj temeljem takvih izračuna vršio plaćanja, pa nema stjecanja bez osnove na strani tuženika. Odredba članka 232. st. 2. ZOO-a propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora,ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti,što diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora. Dodatno se ističe da u situaciji kada je vjerovnik samostalno ponudio potrošaču smanjenje kamatne stope, time nije došlo do povrede interesa potrošača niti je narušena ravnoteža u njihovom ugovornom odnosu.

43.U ovom je postupku provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke.

44.Tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka, no prvenstveno smatra da je vještačenje nepotrebno i prigovara osnovu potraživanja tužitelja.

45.Ovaj sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Marina Rameše, smatra da je isti stručan i temeljit, te da je vještak odgovorio na datu mu zadaću.Treba reći da je pravilno vezati visinu tužbenog zahtjeva za početnu kamatnu stopu i početni tečaj jer je odnosu na navedene parametre ugovorna odredba jasna, razumljiva i točno određena i na istu su nedvojbeno obje strane pristale. Nadalje, iz nalaza vještaka nedvojbeno proizlazi da provedenom konverzijom tužitelj nije obeštećen u postupku konverzije.Tuženik u postupku konverzije, koji je proveden sukladno zakonskim propisima, nije umanjio glavnicu za preplate izvršene po tečaju i kamati jer je tužitelj iz postupka konverzije izašao sa većim dugom u kunskoj protuvrijednosti od onoga kojeg bi imao da se ostatak neotplaćene glavnice u CHF pretvorio u kune po početnom tečaju.Dakle, jasno je utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Dakle, aneksom temeljnog ugovora o kreditu nije riješeno pitanje reparacije potrošača uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama ZPK/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba. Dakle, konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika, odnosno nije nadoknađena šteta koju je tužitelj pretrpio primjenom nepoštenih ugovornih odredaba.

46.Visina tužbenog zahtjeva sukladna je nalazu i mišljenju vještaka.

47.Tužitelj je odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim potražuje isplatu utvrđenog manjka od 2.777,45 Eur-a kojeg je tuženik obračunao sukladno odredbama ZID ZPK. Po ocjeni ovog suda, tužitelj nema pravo na povrat navedenog iznosa. Naime, kao što je već rečeno, Aneks ugovora o kreditu predstavlja novu pravnu osnovu sklopljenu po strogo definiranim zakonskim uvjetima, gdje je tužitelju prije zaključenja Aneksa predočen obračun kojeg je prihvatio i kojim je utvrđen predmetni manjak, pa se njegov zahtjev za isplatu navedenog iznosa u ovom postupku ne nalazi osnovanim.

48.Slijedom svega navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci.

49..Odluka o troškovima donijeta je pozivom na odredbu članka 154. stavak 2. ZPP-a,a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23).

50.Tužitelju je priznat slijedeći trošak:

-sastav tužbe 100 bodova/200,00 € (Tbr.7.1.)

-sastav podneska od 3.3.3031. 100 bodova/200,00 € (Tbr.8.1.)

-sastav podneska od 6.5.2021.50 bodova/100,00 € (Tbr.8.4.)

-sastav podneska od 30.3.2022. 50 bodova/100,00 € (Tbr.8.4.)

-sastav podneska od 12.8.2022. 100 bodova/200,00 € (Tbr.8.1.)

-sastav podneska od 3.1.2023. 100 bodova/200,00 € (Tbr.8.1.)

-sastav podneeska od 24.4.2023. 50 bodova/100,00 € (Tbr.8.4.)

-sastav podneska od 3.2.2025. 100 bodova/200,00 € (Tbr.8.1.)

-ročište 11.1.2023. 100 bodova/200,00 € (Tbr.9.1.)

-ročište 22.2.2023. 100 bodova/200,00 € (Tbr.9.1.)

-ročište 3.4.2025. 100 bodova/200,00 € (Tbr.9.1.)

-objava 50 bodova/100,00 € (Tbr.9.3.)

-trošak PDV-a od 25% 500,00 € (Tbr.46.)

-trošak vještačenja 400,00 €.

51.Dakle, ukupni opravdani trošak tužitelja iznosi 2.900,00 Eur-a.

52.Tužitelj je u većem dijelu uspio sa tužbenim zahtjevom, kako glede osnove, tako i visine, pa cijeneći da je tužitelju dosuđen iznos od 3.158,04 Eur- a, u odnosu na ukupno potraživanje od 5.935,49 Eur-a to čini uspjeh u visini od 55% što znači da uspjeh tuženika iznosi 45%, pa je tuženik dužan naknaditi parnični trošak tužitelju u visini od 10 % priznatog troška, odnosno iznos od 290,00 Eur-a.

U Opatiji, 14. svibnja 2025.

S u d a c:

Senka Kirša

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

1. Pun. tužitelja (oslobođen plaćanja pristojbe sukladno čl. 11.st.1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama)

2. Pun. tuženika