Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Stalna služba u Glini

Trg bana Josipa Jelačića 5

44400 Glina

Poslovni broj: P-385/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku, Stalna služba u Glini, po sucu Zoranu Pleše, u pravnoj stvari tužitelja ČI, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Damiru Karajiću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Hasan Karajić i Damir Karajić, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupana po punomoćniku Andreju Šooš Maceljskom, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti ugovorne obveze, nakon održane i zaključene glavne rasprave 15. travnja 2025., u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika te punomoćnika tuženika, temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.-dalje ZPP), dana 14. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Usvaja se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u članku 1. Ugovora o kreditu broj: 9017867004 od 05.11.2013.godine sklopljenog između tužitelja ČI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Ulica Franje Račkoga 6, OIB: 02535697732 koja glasi:

"Korisnik kredita obvezuje se istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva označenu pod točkom (D) u visini od 2% od iznosa kredita."

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50 da tužitelju ČI, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1178,10 (tisućustosedamdesetosameuradesetcenta), zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 14. svibnja 2025. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita te tuženik kao kreditor, sklopili su Ugovor o kreditu broj: 9017687004 od 05.11.2013. godine. Kreditor je korisniku kredita odobrio brzi gotovinski kredit. Točkom 1. Ugovora, ugovara se ulazna naknada kredita: "Korisnik kredita obvezuje se istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva označenu pod točkom (D) u visini od 2% od iznosa kredita." Tužitelj nije mogao pojedinačno pregovarati o iznosu ulazne naknade kredita, niti mu je objašnjeno zašto je ugovoren iznos naknade upravo u postotku naknade koji je naveden u ugovoru. Uvjet uzimanja kredita bio je plaćanje ulazne naknade po principu "uzmi ili ostavi". Ovom tužbom tužitelj potražuje utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi opisanoj u točki I. tužbe. U članku 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br.35/05, 41/08, dalje: ZOO), propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Dakle, tom odredbom definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna. Ulazna naknada opisana pod točkom I. tužbe je od tuženika unaprijed formulirana odredba ugovora o kojoj potrošač ne može pojedinačno pregovarati i na čiji sadržaj potrošač nema utjecaja. Prema članku 295. ZOO opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Odredbom članka 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07: Dalje ZZP) propisuje se: Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Temeljem članka 102. stavak 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Presudom Suda EU u spojenim predmetima C-224/19i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i

obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, sud Europske unije presudom u spojenim predmetima C-224/19 (CY protiv Caixabank SA) i C-259/19 (LG, PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA) zaključuje: "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Zbog toga je predložio da sud donese presudu na način kako je to pobliže navedeno u izreci ove presude.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, ističući prigovor zastare. Ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva te je ista u skladu sa načelom slobode utvrđivanja obveznih odnosa. Ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva dopušteno je pozitivnim propisima jer je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naknada za uslugu tuženika. Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite dopušteno je obračunavati i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva prema članku 3. Pravilnika. Navedenim Pravilnikom normirano je postojeće stanje o dopuštenosti ugovaranja naknada i naplaćivanja naknade. Budući je ugovaranje ulazne naknade dopušteno pozitivnim propisima ne može biti suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije nepoštena niti ništetna jer Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz Ugovora. U svakom pojedinačnom slučaju potrebno je ispitati okolnosti koje su vrijedila prije i za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu te ocijeniti je li ugovorna odredba nepoštena i ništetna. Sukladno odredbi čanka ZZP-a ugovorne odredbe smatra će se nepoštenima i ništetnima ako se o istima nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Budući je tužitelju isplaćen kredit od 7000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, iznos ulazne naknade od 148,32 eura ne može uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Kada bi Odredba o naknadi uzrokovala neravnotežu naplaćen iznos naknade ne bi se mogao smatrati značajnim u smislu Odredbe članka 96. stavak 1. ZZP-a. Nije dopušteno ocjenjivati nepoštenost odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, a tužitelju je iznos ulazne naknade prije sklapanja ugovora bio dobro poznat, obzirom je određen u fiksnom iznosu i nije vezan vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu. Naplata naknade predviđena je Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima, a s navedenim uvjetima tužitelj je prilikom potpisa ugovora upoznat te je pristao na njihovu primjenu. Zbog toga je predložio da se tužitelj sa tužbom i tužbenim zahtjevom odbije.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o gotovinskom kreditu od 5. studenog 2013. i u Otplatnu tablicu s prikazom efektivne kamatne stope te je saslušao tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja.

4. Uvidom u Ugovor o gotovinskom kreditu broj 9017867004 od 5. studenog 2013. vidljivo je da su ČI i Privredna banka Zagreb zaključili Ugovor na iznos kredita od 7000,00 eura sa rokom otplate od 60 anuiteta, a iznos mjesečnog anuiteta je 148,32 eura. Iznos jednokratne naknade iznosi u kunama 1066,02 kuna, a interkalarne kamate 47,37 eura i ukupan iznos za plaćanje iznosi 8946,23 eura. Člankom 1. Ugovora korisnik kredita obvezuje se s korištenjem kredita platiti banci jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2% od iznosa kredita, a korisnik kredita može u roku od 14 dana od sklapanja ugovora odustati od Ugovora, ali je o tome prije isteka navedenog roka dužan pisanim putem izvijestiti banku.

5. Spisu prileži Otplatna tablica s prikazima efektivne kamatne stope za iznos glavnice i kamata.

6. Saslušana kao stranka ČI je izjavila da je sa tuženikom 2013. godine zaključila ugovor o nenamjenskom kreditu zbog obiteljskih potreba. Banka joj se obavezala naplatiti jednokratnu naknadu za obradu kredita u visini od 2%, a budući joj je bio potreban kredit nije mogla pregovarati o iznosu ulazne naknade kredita. Mogla je podiči kredit kakav joj je nudila banka te je ona to prihvatila. Čitav ugovor je pročitala te joj je objašnjen u banci i ona ga je razumjela. Kredit je otplatila 2018. godine, a od svog odvjetnika čula je da joj banka nije trebala uzeti naknadu, radi čega je ustala tužbom. Nije mogla uzeti kredit, a da nije platila naknadu za njegovu obradu. Bankarica joj nije objasnila pojedinačno na koje se konkretno troškove odnosi ovih 2%. Sa djelatnicom banke pokušavala je pregovarati o visini naknade, a u Ugovoru nije uočila Odredbu o primjeni općih uvjeta za poslovanje banke. Nije joj poznato na što se odnosi ugovorna odredba o Općim uvjetima poslovanja banke, a bankarica joj u trenutku sklapanja ugovora nije joj objasnila što su Opći uvjeti poslovanja. Tužiteljici nije poznato da li je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita bila sastavljena sukladno tada važećim propisima.

7. Sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. -dalje ZPP) koje će činjenice uzeti kao dokazane, odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

8. Na temelju provedenog dokaznog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj sud je došao do zaključka da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan. Ovo proizlazi nakon ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza u njihovoj međusobnoj povezanosti.

9. Tužitelj tužbom traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe. Što se tiče tuženikovog osporavanja tužitelju svojstva potrošača, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu iznad svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti temeljem članka 3. točka 9. te članka 15. stavka 5. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/2014.). Iz cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, Ugovora o kreditu te iskaza tužitelja nedvojbeno proizlazi da je tužitelj sklopio u svojstvu potrošača ugovor o kreditu. Iz Ugovora je vidljivo da je tužitelj fizička osoba te se ne navodi nikakva njegova poslovna djelatnost ili slobodno zanimanje, a u Ugovoru je navedena i namjena kredita, tužitelj je nenamjenski potrošio sredstva dobivena kreditom. Prema tome, ne stoji tvrdnja tuženika da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača. Odredbom članka 49. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a posljedica takve nepoštene odredbe je ništetnost ugovora. Tijekom postupka nadalje je utvrđeno da je tužitelj 5. studenog 2013. sklopio ugovor o kreditu, a isti je otplatio 2018. te mu je tuženik naplatio naknadu od 2% kredita. Tužitelj nije mogao pregovarati o iznosu naknade kredita, a nije mu objašnjeno zašto je ugovoren iznos naknade u navedenom postotku. Kao što je i sam tužitelj naveo u svom iskazu, rečeno mu je da mora izvršiti uplatu u iznosu od 2% za nenamjenski kredit, ali mu nije objašnjen razlog zašto je naveden ugovoren iznos naknade baš u postotku od 2%. Spisu također prileži Otplatna tablica s prikazom efektivne kamatne stope na kojoj se nalazi i potpis tuženika. Prema tome, iz svega navedenog proizlazi da tužitelj nije mogao pregovarati o iznosu naknade kredita, radi čega je ništetna odredba sadržana u članku 1. Ugovora o kreditu.

10. Također se prigovor zastare tuženika u ovom predmetu ukazuje neosnovanim, imajući u vidu i sudsku praksu sudova. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke, kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući ovo u vidu prigovor zastare tuženika nije osnovan.

11. U smislu odredbe članka 154. ZPP-a, stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču nadoknaditi troškove. Tužitelju pripadaju troškovi na ime sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, koliko iznose i troškovi sastava podneska od 21. siječnja 2025. i zastupanja na ročištima od 12. ožujka 2025. i 15. travnja 2025., što zajedno sa troškovima objave presude u iznosu od 100,00 eura, troškovima PDV-a i sudskih pristojbi na tužbu i presudu u iznosu od 53,10 eura, daje ukupan iznos od 1178,10 eura.

12. Iz naprijed navedenih razloga odlučeno je kao u izreci presude.

U Glini 14. svibnja 2025.

Sudac

Zoran Pleše

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda pismeno, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana objave ove presude, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

Dostavna naredba:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku na Vaš broj: F-01164