Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Broj: Gž-239/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, OIB: 92599990351, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda: Ivice Raguž, kao predsjednika vijeća, te suca izvjestitelja Vesne Vrkić Perak i Ane Bosančić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice SR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Matiji Dorić, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupan po OD Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika, protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: P-8776/2019. od 31. siječnja 2022., na sjednici vijeća održanoj dana 14. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se prvostupanjska presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: P-8776/2019. od 31. siječnja 2022. potvrđuje.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: P-8776/2019. od 31. siječnja 2022. utvrđen je ništetnim dio odredbe članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu od 9. listopada 2007. potvrđen kod javnog bilježnika dana 22. listopada 2007. u dijelu u kojem je navedeno da je kamatna stopa tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, te dio odredbe članka 7. stavka 2. koji određuje za slučaj izmjene promjenjive redovne kamatne stope kako je pobliže navedeno u izreci, te da stoga odredbe Ugovora u tom dijelu ne proizvode nikakav pravni učinak za ugovorne strane (točka I. izreke).

Istom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 50.352,20 kuna sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose kako je to pobliže navedeno u izreci (točka II. izreke), kao i da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 11.592,50 kuna (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude žalio se tuženik zbog bitne povrede odredaba postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troškova postupka ili ukine i predmet vrati na ponovno postupanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Prvostupanjski sud je potpuno i istinito utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrde ništetnim dijelovi odredbi članka 2. i članka 7. stavak 2. Ugovora o namjenskom kreditu sklopljenog između stranaka dana 9. listopada 2007. kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a slijedom toga da se tuženiku naloži isplata iznosa od 50.352,20 kuna na ime više plaćenog iznosa s osnove ništetne odredbe o ugovornoj promjenjivoj kamatnoj stopi, a sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća do isplate koje iznose da se tuženik dužan isplatiti po pravilima o stjecanju bez osnove s obzirom da je te iznose od tužiteljice u utuženom razdoblju naplatio temeljem navedenih ništetnih odredbi o ugovornoj promjenjivoj kamatnoj stopi, a svoj zahtjev tužiteljica temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012. od 4. srpnja 2013., presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž- 7129/2013. od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018., kao i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019.

7. Između stranaka nije sporno da su dana 22. listopada 2007. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu temeljem kojeg je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužiteljici iznos od 258.043,57 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan korištenja kredita s rokom vraćanja od 360 mjeseci plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan plaćanja a u svrhu kupnje stana.

Također nije sporno da je tim Ugovorom ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženika a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,95% godišnje.

Nije sporno ni to da je na temelju odredaba Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15.) između stranaka dana 4. veljače 2016. sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu EURO.

8. Sporno je jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne a slijedom toga ima li tužiteljica pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je tuženik od nje naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove a sukladno odredbi članka 1111. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21. – u nastavku teksta: ZOO).

Sporna je i osnovanost prigovora zastare koji je istakao tuženik kao i ima li tužiteljica pravo na zahtijevanu isplatu s obzirom na sklopljeni Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom i CHF u valutu EURO.

9. Prvostupanjski sud je nakon ocjene provedenih dokaza tužbeni zahtjev prihvatio zaključujući da osnovanost istoga proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u pravomoćnim presudama donesenim u parničnom postupku radi zaštite kolektivnih prava potrošača koji je vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem: P- 1401/2012., a u kojem je sudjelovao i tuženik, presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/2014. od 9. travnja 2015. i Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019. s obzirom da je u tim odlukama izraženo pravno shvaćanje da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenih između tuženih banaka i potrošača u CHF uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljive i nepoštene a sve sukladno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03.) a od 7. kolovoza 2007. sukladno odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) te da se prema odredbi članka 502c. Zakona o parničnom postupku fizičke ili pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502a. stavak 1. istoga Zakona a sud će u tom slučaju biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati.

Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, pa je prvostupanjski sud pozivom na odredbu članka 502c. Zakona o parničnom postupku zaključio da ta shvaćanja imaju direktan učinak i na ovaj konkretni slučaj.

10. Prvostupanjski sud nadalje zaključuje da na temelju odredbe članka 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove razlike koju je tuženiku isplatila na temelju navedenih ništenih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu.

Prvostupanjski sud je kao neosnovan pravilno odbio i tuženikov prigovor zastare jer da je podnošenjem kolektivne tužbe potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu prekinuta zastara koja je ponovno u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi počela teći od dana pravomoćnosti presude donesene od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014., pa kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. lipnja 2019., to zastara nije nastupila jer nije protekao opći zastarni rok od pet godina sukladno odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima.

11. Nadalje, prvostupanjski sud zaključuje i da time što je na temelju odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju između tužiteljice i tuženika dana 4. veljače 2016. sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita a u okolnostima konkretnog slučaja, tužiteljica ima pravo na zahtijevanu isplatu jer konverzijom koja je provedena ona nije u cijelosti namirena, pa joj stoga i pripada pravo na isplatu razlike koju je tuženik stekao bez osnove a sve prema nalazu i mišljenju knjigovodstveno financijskog vještaka jer to pravo tužiteljice proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci broj: Rev-2868/2018. od 12. veljače 2019.

12. Protivno žalbenim navodima odredbom članak 502b. Zakona o parničnom postupku propisan je sadržaj tužbe iz članka 502a. istoga Zakona (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) dok je člankom 502c. Zakona o parničnom postupku propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502a. stavak 1. Zakona o parničnom postupku a u tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, pa je prvostupanjski sud svoju odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva utemeljio upravo na navedenim pravnim shvaćanjima donesenim u postupcima po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

Dakle, protivno žalbenim navodima ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istovremeno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018. od 19. ožujka 2019.), pa je stoga prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužiteljice u odnosu na ništetnost odredbi ocijenio osnovanim.

13. Prvostupanjski sud je protivno žalbenim navodima pravilno primijenio materijalno pravo i u dijelu u kojem zaključuje da tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu i pored toga što je između nje i tuženika dana 4. veljače 2016. sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovornog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu EURO.

14. U odnosu na žalbene navode u dijelu u kojem žalitelj ukazuje na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj: Gos-1/2019. od 4. ožujka 2020. treba reći da nije sporno kako to i žalitelj navodi, da je u toj odluci izraženo pravno shvaćanje kako sporazum o konverziji sklopljen temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovanog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Protivno međutim žalbenim navodima to ne znači da je isključeno u posebnom sudskom postupku, kao što je ovaj i nakon izvršene konverzije po odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja kao potrošača i banaka kao davatelja kredita već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovanog ugovora o kreditu.

15. Korisnik kredita (potrošač) ne gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovanog ugovora o kreditu sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu po pravilima Zakona o potrošačkom kreditiranju.

Ništetnost naime nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom a takvo pravno shvaćanje podudarno je i sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci broj: Rev-2868/2018. od 12. veljače 2019.

16. Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19c. stavak 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenog iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju da se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovu ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita i to po pravilima o stjecanju bez osnove.

17. Osim toga sklapanje navedenog sporazuma mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovanog ugovora o kreditu.

18. Dodatkom Ugovoru o kreditu sklopljenog prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istog ali ne i onih nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih a iz sadržaja Dodatka ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužiteljica odrekla svojih prava koja u ovom postupku zahtijeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama istoga Zakona već je nasuprot tome odredbom članka 41. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti.

Dakle, u konkretnom slučaju sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu tužiteljica i tuženik su u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju trajno i končano uredili svoj pravni odnos ali za razdoblje nakon njegova sklapanja a ne i za razdoblje koje je tome prethodilo kako to pogrešno zaključuje žalitelj.

19. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja a prema mišljenju vještaka ukupna preplata tužiteljice iznosi 50.352,20 kuna jer je u postupku konverzije tuženik samo djelomično obeštetio tužiteljicu budući je vještak utvrdio da je preplata do 30. rujna 2015. iznosila upravo 50.352,20 kuna.

20. Protivno stoga žalbenim navodima prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe članka 323. stavak 1., članka 1111. i članka 1115. Zakona o obveznom odnosima pravilno odlučio o zahtjevu tužiteljice za isplatu navedenih novčanih iznosa pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka tuženik nezakonitom promjenom kamatne stope i ugovaranjem valutne klauzule od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti.

21. Tužiteljica je nakon dostavljenog nalaza i mišljenja vještaka uskladila tužbeni zahtjev podneskom od 9. veljače 2021. što je tuženik smatrao djelomičnim povlačenjem tužbe kojim se nije protivio ali je zahtijevao da sud donese rješenje kojim se utvrđuje kako je tužba djelomično povučena uz naknadu razmjernog parničnog troška.

Protivno međutim ovakvom prigovoru tuženika Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 26. studenoga 2021. donio Zaključak kojim je zauzet stav da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

22. Protivno žalbenim navodima iz Ugovora o namjenskom kreditu proizlazi da je jedina svrha dizanja kredita i namjena istoga bilo rješavanje stambenog pitanja tužiteljice, pa je ona stoga potrošač a radilo se o stanu koji je kupljen u ... u ... iz čega proizlazi da se radilo o višoj cijeni nekretnine nego što je to uobičajeno, a osim toga i tuženik joj je to svojstvo priznao kad je s njom sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

23. O troškovima postupka odlučeno je temeljem odredbe članka 154. stavak 1. i 155. Zakona o parničnom postupku a odluka je obrazložena i sukladna Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

24. Slijedom izloženog, valjalo je primjenom odredbe članka 368. stavak 1. Zakona o parničnom postupku žalbu tuženika odbiti, a presudu prvostupanjskog suda potvrditi.

Vukovar,14. svibnja 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Ivica Raguž