Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-135/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Tanje Novak-Premec predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ivane Čačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Jeleni Čačić, odvjetnici u Zadru, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, Jadranski trg 3 A, Rijeka, zastupanog po punomoćnici Ivi Markotić Bagarić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Hanžeković & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-12090/2019-45 od 11. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj 14. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-12090/2019-45 od 11. listopada 2023. u točkama I., II., III., IV. i VI. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se žalba tuženika izjavljena protiv točke V. izreke pobijane presude kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 124,86 EUR sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi navedenim u toj točki izreke. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 6.622,94 EUR sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi navedenim u toj točki izreke, dok mu je točkom III. izreke naloženo naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 2.505,38 EUR sa zateznom kamatom od 11. listopada 2023. do isplate. Točkom IV. izreke utvrđeno je da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu od 25,84 EUR sa zateznim kamatama na određene pojedinačne iznose. Točkom V. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan, dok je točkom VI. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka kao neosnovan.

2. Navedenu presudu u cijelosti, pravovremeno izjavljenom žalbom, pobija tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud prihvati žalbu i preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev i dosudi mu troškove postupka, uključujući i troškove žalbenog postupka, a podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta kredita po osnovi ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 124,86 EUR, te po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF u iznosu od 6.622,94 EUR, iz Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607- 5103419690 (dalje: Ugovor o kreditu), sklopljenog između stranaka 15. veljače 2007. Predmet spora je i prigovor radi prebijanja, kojim tuženik zahtijeva da prvostupanjski sud stavi u prijeboj tražbinu tužiteljice i njegovu tražbinu koju ima prema tužiteljici temeljem tzv. negativne tečajne razlike.

6. U ocijeni zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta kredita po osnovi ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, prvostupanjski sud je imao u vidu činjenice koje među strankama nisu sporne i one koje je utvrdio uvidom u priložene isprave, saslušanjem svjedokinje KP (ranije Š) i tužiteljice, te provedenim financijskim vještačenjem, i to:

- da je između stranaka 15. veljače 2007. sklopljen Ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisnici kredita stambeni kredit u iznosu od 24.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj, s rokom otplate 240 mjeseci i ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 5,99% godišnje promjenjivu u skladu s važećim odlukama Banke (čl. 8. Ugovora), te otplatu kredita po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke (čl. 7. Ugovora)

- da se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu, koji kredit je tužiteljica uzela radi adaptacije stana u potkrovlju obiteljske kuće svog oca, u kojem stanu živi sa svojom obitelji, a koji kredit je u cijelosti otplaćen 15. siječnja 2015.

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj nitko u banci nije kazao pod kojim uvjetima će doći do promjene kamatne stope i valutne klauzule već je isticano da se radi o najpovoljnijem kreditu, te je ugovor unaprijed pripremila banka i na njegove odredbe nije mogla utjecati

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamata, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik u razdoblju do 6. kolovoza 2007. postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima

- da pravomoćna presuda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača ima izravan učinak na ovaj postupak radi individualne zaštite tužiteljice kao potrošača, te u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP/14) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/19, 112/19, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP-a, koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu sa čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku NN 70/19 s izuzecima iz čl. 117. st. 2. i 3. tog Zakona) obvezuje sud u ovom postupku

- da je tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koja je podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. u predmetu poslovni broj: P-1401/12 prekinuta zastara u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO-a), te da je zastara potraživanja preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetne ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi počela ponovno teći pravomoćnošću navedene presude od 13. lipnja 2014. (kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/13-4), a u odnosu na preplaćene anuitete kredita po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pa kako je tužba podnesena 15. svibnja 2019., to nije protekao petogodišnji zastarni rok radi čega je prigovor zastare neosnovan, što je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. - da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača)

- da je temeljem nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Darka Prpića, dipl.oec. iz Darfin d.o.o. Zagreb, utvrđeno da ukupna razlika s osnova promjene kamatne stope za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, uzimajući u obzir prijevremenu konačnu otplatu kredita 15. siječnja 2015. iznosi 124,86 EUR, dok ukupna razlika s osnova valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, uzimajući također u obzir prijevremenu konačnu otplatu kredita 15. siječnja 2015. iznosi 6.622,94 EUR.

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je sporne ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF prethodno ocijenio ništetnim, te je primjenom odredaba čl. 323. st. 1., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a obvezao tuženika vratiti tužiteljici uplate koje su učinjene na ime ispunjena tih ništetnih ugovornih odredbi zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja.

8. U žalbi tuženik navodi da je neosnovano stajalište prvostupanjskog suda da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi nepoštene odnosno ništetne te da uzrokuju značajnu neravnotežu između stranaka. Ističe da je iskaz svjedokinje KP analiziran vrlo paušalno, nepravilno i nejasno, kao i ostali izvedeni dokazi, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koja se ogleda i u tome da su izostali razlozi o odlučnim činjenicama, te da odluka suda ne proizlazi iz stanja spisa. Nadalje, navodi da je tužiteljica imala priliku detaljno pregovarati o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, te očitovati volju u pogledu svih bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Tvrdi da je tužiteljica bila dovoljno informirana glede valute za koju se veže glavnica kredita, ovo tim više što je njezina sestra u to vrijeme bila njegova zaposlenica, te su joj kao i ostalim potrošačima predočavani i uručivani reklamni materijali i obrasci u kojima je pojašnjen pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula u CHF, EUR i USD. Ukazuje i na povredu odredbe čl. 388. st. 4. ZPP-a, te da dokazi koje je predložio na okolnost informiranosti tužiteljice nisu ocijenjeni ni zasebno niti zajedno. Ističe i da je promjenjiva kamatna stopa od početnih 5,99% bila maksimalno povećana na 6,3%, da se radi o ugovornoj odredbi koja je tužiteljici bila razumljiva, te koja nije nepoštena, budući da je uvjetovana kretanjem određenih čimbenika na financijskom tržištu. Također, osporava pravno stajalište prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare, kao i pravo tužiteljice na isplatu zateznih kamata od dana plaćanja pojedinačnih (preplaćenih) iznosa, te utvrđenje prvostupanjskog suda da je nesavjesni stjecatelj. Ističe i da je prvostupanjski sud neosnovano odbio njegov prigovor radi prebijanja manje plaćenih anuiteta za razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja u trenutku isplate kredita, kao i da je sve razlike s osnove kamatne stope trebalo računati primjenjujući kamatnu stopu od 5,99% kao početno ugovorenu, dakle i za razdoblje od 1. veljače 2014. pa nadalje, a ne kamatnu stopu od 3,23%.

9. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

9.1. Ispitujući pobijanu presudu i stanje spisa koje je prethodilo donošenju iste, utvrđeno je da u prvostupanjskom postupku nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

9.2. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer pobijana presuda nema nikakvih nedostataka, pa ni nedostatke na koje tuženik ukazuje u žalbi jer je prvostupanjski sud u obrazloženju presude naveo jasne, konkretne i uvjerljive razloge u odnosu na sve odlučne činjenice na kojima temelji svoju odluku, pa je presuda prvostupanjskog suda potpuno jasna, razumljiva i u skladu sa sadržajem provedenog dokaznog postupka, zbog čega je žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a neosnovan.

9.3. U prvostupanjskom postupku nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. i čl. 338. st. 4. ZPP-a.

9.4. Prvostupanjski sud je protivno žalbenim navodima tuženika, pravilno primijenio odredbu čl. 8. ZPP-a kojom je propisano da sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svojem uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. U kontekstu te bitne povrede tuženik tvrdi da prvostupanjski sud nije adekvatno vrednovao dokaze koji upućuju na razinu informiranosti tužiteljice prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, kod čega se poziva na iskaz svjedokinje KP. Međutim, imajući u vidu sadržaj iskaza te svjedokinje iz kojeg proizlazi da je sudjelovala u sklapanju Ugovora o kreditu s tužiteljicom, ali se ne sjeća je li joj objašnjavala razloge zbog kojih dolazi do promjene kamatne stope, kao niti je li ju upozorila na specifičnost valute CHF, već je samo načelno i općenito iskazivala o načinu sklapanja ugovora o kreditima s klijentima tuženika, razvidno je da je navedena tvrdnja tuženika protivna stanju spisa, posljedično čemu je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da tuženik nije dokazao da je tužiteljicu prije sklapanja Ugovora o kreditu obavijestio o rizicima sklapanja istog uz ugovorenu valutnu klauzulu u CHF. Nadalje, u svezi tvrdnje tuženika da se prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude nije osvrnuo na brojnu dokumentaciju i materijale koje je dostavio kako bi dokazao informiranost tužiteljice prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, valja navesti da iz priloženog reklamnog materijala, obrazaca, letaka i sl. proizlazi da se radi o općenitim informacijama koje su davane potrošačima, iz kojih su potrošači mogli vidjeti eventualno kretanje tečaja određene valute i u kojima je objašnjen opći pojam značenja valutne klauzule, dok ti materijali ne sadrže nikakve pojedinosti vezane uz sklapanje ugovora o kreditu vezanog uz valutu CHF.

9.5. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP-a jer pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjeničnim i pravnim argumentima stranaka, činjenice koje su u postupku utvrđivane, dokaze koji su radi utvrđenja ih činjenica izvedeni te ocjenu provedenih dokaza.

10. Nadalje, prvostupanjski sud je po ocjeni ovoga suda pravilno utvrdio činjenično stanje kako u odnosu na ocjenu ništetnosti ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, o čemu je odlučio kao o prethodnom pitanju za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu, tako i u odnosu na zahtjev za isplatu i isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

11. Protivno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je osnovano svoja utvrđenja o ništetnosti relevantnih ugovornih odredbi temeljio na pravnim utvrđenjima iz presuda na koju se pozvao. Prema odredbi čl. 118. ZZP/14 koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11.1. U konkretnom slučaju odredba čl. 7. i čl. 8. Ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF i promjenjiva kamatna stopa u skladu s važećim odlukama Banke, sadržajno su izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđene ništetnim, pa je prvostupanjski sud osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne. Identično pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj: Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., dok je u rješenju broj: Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. navedeno da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor, a ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. U konkretnom slučaju, tuženik nije dokazao postojanje okolnosti koje bi isključivale vezanost suda za pravomoćnu presudu iz kolektivnog spora.

11.2. Stoga žalbene tvrdnje tuženika da se u pojedinačnom postupku nije dovoljno pozvati na utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, već je potrebno utvrditi okolnosti konkretnog slučaja, poglavito informiranosti tužiteljice prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, smatrajući da je prvostupanjski sud isto propustio utvrditi, također nisu osnovane.

11.3. Kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog Ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporene ugovorne odredbe na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

11.4. Teret dokazivanja da su vođeni pojedinačni pregovori i da je tužiteljica obaviještena u smislu potpune informiranosti (koja bi isključivala zakonsku presumpciju iz čl. 81. st. 2. ZZP/03) je na tuženiku. Obzirom da se o postojanju pojedinačnog pregovaranja nije moglo zaključiti na temelju isprava koje je u spis dostavio tuženik, zatim da je tužiteljica u svom iskazu negirala pregovaranje i informiranost, te da iz iskaza svjedokinje KP proizlazi da pregovora o uvjetima kredita nije bilo i da njoj samoj nisu bile poznate specifičnosti vezane uz valutu CHF, slijedom čega valja zaključiti da tužiteljicu nije odgovarajuće informirala o valuti za koju se veže glavnica kredita odnosno informirala ju o riziku intervalutarnih promjena vezanih za CHF, zakonska presumpcija iz čl. 81. st. 2. ZZP/03 nije dovedena u pitanje.

11.5. U svezi navedenog valja navesti i da iako iz promotivnih uvjeta u spisu proizlazi da je tužiteljica mogla zaključiti ugovor s valutnom klauzulom u nekoj drugoj valuti, isto nije odlučno za pravilnu ocjenu o tome da o valutnoj klauzuli u CHF koja je sadržana u predmetnom ugovoru nije prethodilo pojedinačno pregovaranje. Za zakonom predviđenu zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi nije odlučno to da je potrošač izabrao određeni pravni posao, kao niti to je li mogao izabrati što drugo, nego je odlučno da je riječ o ugovorenoj odredbi koja je unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja. Dakle, izborom kredita s valutnom klauzulom u CHF tužiteljica nije koristila svoje pravo pregovora o valutnoj klauzuli. Ona je izborom kredita s valutnom klauzulom u CHF konzumirala (samo) svoj izbor između više vrsta ponuđenih financijskih proizvoda. Činjenica da je tužiteljica znala da sklapa ugovor s valutnom klauzulom u CHF ne znači da su se o tečajnom riziku koji ona donosi vodili pojedinačni pregovori, a činjenica da je ugovor sklopljen na unaprijed otisnutom obrascu znači zakonsku presumpciju da je riječ o odredbi o kojoj se nije pregovaralo. Tvrdnje tuženika, na kojem je teret dokaza o protivnom, a koje se svode na to da je odabirom ugovora tužiteljica zapravo pregovarala o tečajnom riziku, nisu dostatne za obaranje zakonske presumpcije iz čl. 81. st. 2. ZZP/03.

11.6. Tuženiku valja ukazati i da nije dovoljno da je ugovorna odredba samo jasno i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogao donijeti razboritu i informiranu odluku. Okolnost da je sestra tužiteljice u to vrijeme radila kod tuženika, nije od nikakvog bitnog značaja, te u svakom slučaju ne dokazuje da je tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora znala za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF i da je razumjela značaj ugovaranja promjenjive kamatne stope.

11.7. Obzirom na navedeno, pravilno je prvostupanjski sud ocjenu ništetnosti čl. 7. i čl. 8. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu vezanu uz CHF i jednostrano promjenjivu kamatnu stopu (kao prethodnog pitanja za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu) utemeljio na presudama koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava.

12. Pri tome valja navesti da su neosnovani i žalbeni navodi tuženika kojima osporava da su sporne ugovorne odredbe uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer se isto ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom na koju se tuženik poziva, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem tih odredbi od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Prema odredbi čl. 83. ZZP/03, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Imajući u vidu okolnosti slučaja može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko spornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli niti oko njihovog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. Jednako tako, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare od 31. siječnja 2022. je navedeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Uvažavajući navedeno pravno shvaćanje, te činjenicu da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 postala pravomoćna u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope 13. lipnja 2014., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/13-4, a u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF 14. lipnja 2018., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10, valja zaključiti da do dana podnošenja predmetne tužbe 15. svibnja 2019., zastara restitucijskih zahtjeva tužiteljice nije nastupila.

14. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredbi nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem, utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,99% te od 1. veljače 2014. kamatnu stopu od 3,23% preplatila tuženiku ukupan iznos od 124,86 EUR i temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF iznos od 6.622,94 EUR, to primjenom čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a ima pravo na isplatu navedenih iznosa od tuženika.

14.1. Suprotno žalbenim navodima tuženika, i prema ocjeni ovog suda pravilno je financijski vještak za razdoblje nakon 1. veljače 2014. do prijevremene otplate kredita, umjesto početno ugovorene kamatne stope od 5,99%, primjenjivao kamatnu stopu propisanu čl. 11.b Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 143/13, dalje: ZID ZPK/13) od 3,23% godišnje, jer se radi o maksimalnoj dopuštenoj stopi redovne kamate na stambene kredite određenoj za navedeno razdoblje.

15. Također, protivno žalbi tuženika, tužiteljica ima pravo na zateznu kamatu primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a, i to od dana kada je tuženiku plaćala mjesečne anuitete jer se tuženik, na čijoj strani su utvrđeni razlozi ništetnosti, obzirom je takvu odredbu uvrstio u Ugovor o kreditu, mora smatrati nepoštenim stjecateljem iznosa koji su mu plaćeni temeljem takve odredbe.

16. Nisu osnovani ni žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud neosnovano odbio njegov prigovor radi prebijanja manje plaćenih anuiteta za razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog, odnosno utvrdio da ne postoji njegovo potraživanja prema tužiteljici u iznosu od 25,84 EUR. Naime, pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a, te je određeno, da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno, protivi vraćanju, dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Obzirom da u spornom razdoblju tužiteljica ništa nije primila od tuženika, već je tuženiku izvršila isplatu kako je on od nje tražio, te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužiteljice u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužiteljice, tuženiku ne pripada pravo bilo što zahtijevati od tužiteljice. Tome valja dodati i da je ništetnost ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF utvrđena jer stvara neravnotežu među pravima i obvezama ugovaratelja na štetu tužiteljice i da je tuženik unošenjem upravo takve odredbe u predmetni ugovor, a bez pregovaranja, ugrozio visoku razinu zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom. Zahtjev tuženika da mu se na temelju takve odredbe, koju je sam unio u ugovor, vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pritom imao u izravnoj su protivnosti sa svrhom i smislom takve zaštite i razlozima zbog kojih je predmetna ugovorna odredba utvrđena nepoštenom. Posljedice takve ugovorne odredbe koju je sam tuženik unio u sadržaj predmetnog ugovora stoga snosi sam tuženik pa i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. Osim toga, tuženik gubi iz vida i to da bi uračunavanje koje on predlaže imalo za posljedicu ugrožavanje restitucije potrošača koja je nužna posljedica ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe.

17. Pravilnom i zakonitom ovaj sud cijeni i odluku o troškovima postupka sadržanu u točki III. izreke pobijane presude, a koju odluku tuženik osporava samo vezano uz osporavanje odluke o glavnoj stvari, jer je ista donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a obzirom da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu, te glede visine pravilnom primjenom čl. 155. st. 1. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22).

18. Slijedom iznijetog, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u točkama I., II., III., IV. i VI. izreke.

19. Žalba tuženika izjavljena protiv točke V. izreke pobijane presude je nedopuštena sukladno odredbi čl. 358. st. 3. ZPP-a jer je u tom dijelu odbijen dio zahtjeva tužiteljice za naknadu troškova postupka, pa tuženik nema pravni interes za podnošenje žalbe u tom dijelu, slijedom čega je istu primjenom odredbe čl. 367. st. 1. ZPP-a valjalo odbaciti.

20. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije uspio sa žalbom (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

Varaždin, 14. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec