Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Kž-210/2023-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marie Majić, kao predsjednice vijeća te Nevena Cambja i Damira Romca, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Ive Mihanović kao zapisničarke, u kaznenom postupku protiv okrivljenika MC, zbog kaznenog djela iz članka 139. stavka 2. i 3. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama okrivljenog MC i Općinskog kaznenog državnog odvjetništva u Zagrebu, protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovnog broja K-19/2023-15, od 8. veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalbe Općinskog kaznenog državnog odvjetništva u Zagrebu i okrivljenika MC odbijaju se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski kazneni sud u Zagrebu proglasio je krivim okrivljenika MC, zbog počinjenja kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. i 3. KZ/11 te ga je, na temelju članka 139. stavka 3. KZ/11, osudio na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, nakon čega je prema istom, na temelju članka 56. KZ/11, izrečena uvjetna osuda te je određeno da se "izrečena" kazna zatvora neće izvršiti, ukoliko okrivljenik, u roku od 2 godine od pravomoćnosti presude, ne počini neko novo kazneno djelo.

2. Na temelju članka 54. KZ/11 određeno je da, u slučaju opoziva uvjetne osude, će se okrivljeniku u "izrečenu" kaznu zatvora uračunati vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru, u trajanju od 13. studenog 2022. do 12. siječnja 2023.

3. Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 - pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 80/22, dalje u tekstu: ZKP/08), naloženo je okrivljeniku naknaditi trošak kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08, u paušalnom iznosu od 66,36 eura / 500,00 kuna, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

4. Protiv ove presude žalbu je podnijelo Općinsko kazneno državno odvjetništvo u Zagrebu, zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se preinači prvostupanjska presuda na način da se okrivljeniku izrekne "bezuvjetna kazna zatvora".

5. Žalbu protiv prvostupanjske presude podnio je i okrivljenik MC, po svom branitelju Hamdiji Džiniću, odvjetniku u Zagrebu, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

6. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je okrivljenik po svom branitelju, s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

7. Prije održavanja sjednice drugostupanjskog vijeća, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08, spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, koje ga je, po obavljenom uvidu, vratilo ovom sudu na daljnje nadležno postupanje.

8. Žalbe Općinskog kaznenog državnog odvjetništva u Zagrebu i okrivljenika MC su neosnovane.

9. S obzirom na to da se okrivljenik ni državni odvjetnik ne žale zbog žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka, to je ovaj sud, kao sud drugog stupnja, postupajući povodom podnesenih žalbi u smislu odredbe članka 476. stavka 1. točke 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11

- pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22 i 36/24, dalje u tekstu: ZKP/08), pobijanu presudu ispitao i u onom dijelu u kojem je to dužan napraviti po službenoj dužnosti, međutim nije utvrdio da bi bile počinjene povrede zakona koje sadrži ta odredba.

10. Okrivljenik je u svojoj žalbi naveo kako prvostupanjsku presudu pobija zbog žalbenih osnova pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, međutim iz sadržaja žalbe proizlazi da se svi žalbeni navodi u stvari odnose na žalbenu osnovu pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koja bi posljedično dovela i do povrede kaznenog zakona. U žalbi se ističe da su oštećena i okrivljenik u braku 32 godine te da je i prije znalo doći do verbalnih sukoba, a ukoliko bi se prihvatilo kao istinito ono što je iskazala u pogledu izgovorenih riječi, da je logično da se to ne može uzeti kao ozbiljna prijetnja, kada se ima u vidu duljina trajanja bračne zajednice. Upravo stoga da kod oštećene izgovorene riječi nisu mogle izazvati strah za vlastiti život i sigurnost, kao i za sigurnost za život članova njezine obitelji. Ističe se kako je oštećena labilna osoba, koja je nakon ovog događaja odvezena na liječenje u bolnicu Vrapče, gdje je provela izvjesno vrijeme, a tamo da je dala pisanu izjavu koja je priložena uz žalbu protiv rješenja o istražnom zatvoru, u kojem je navela kako se ne osjeća ugroženom od strane okrivljenika. Osim toga da okrivljenik uopće ne posjeduje pištolj te da se navodno izgovorenim riječima ne ostvaruju obilježja kaznenog djela prijetnje.

11. Nije, međutim, u pravu okrivljeni kada prvostupanjsku presudu pobija iz navedenih razloga jer je prvostupanjski sud potpuno pravilno ocijenio da su se u postupanju okrivljenika kritične prigode ostvarila sva bitna obilježja utuženog kaznenog djela u objektivnom i subjektivnom smislu te ga je potpuno ispravno kao ubrojivog počinitelja, koji je ovo kazneno djelo počinio s izravnom namjerom i kod nepostojanja ni jednog ispričavajućeg razloga proglasio krivim, za što je dao valjane i uvjerljivo obrazložene razloge, koje budući da imaju potporu o stanju u spisu, u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a što svojim žalbenim navodima okrivljenik nije doveo u pitanje.

11.1. Ne može se prihvatiti navod da je tijekom dugotrajnog braka između oštećene i okrivljenika i ranije dolazilo do verbalnih sukoba pa da bi to bio razlog zbog čega ono što je izgovoreno oštećena nije mogla shvatiti kao ozbiljnu prijetnju te da izgovorene riječi nisu mogle izazvati strah za vlastiti život i sigurnost. Naime, upravo okolnost da je kritične prigode pozvana policija ukazuje na to da je ovaj konflikt izlazio iz okvira nekih ranijih verbalnih sukoba, a na isti zaključak upućuje i daljnja činjenica da se oštećena nakon ovog događaja javila na liječenje u bolnicu Vrapče. Te okolnosti jasno ukazuju da je oštećena bila itekako uznemirena i uplašena, a sve zbog riječi koje joj je ovom prigodom uputio okrivljenik te da su riječi prijetećeg sadržaja, navedene u činjeničnom opisu kaznenog djela za koje je okrivljenik proglašen krivim, kod oštećene izazvale ozbiljan strah i zabrinutost pa se ne može prihvatiti žalbeni navod da ova prijetnja nije bila ozbiljna.

11.2. Osim toga, žalitelj gubi iz vida činjenicu da za ostvarenje obilježja ovog kaznenog djela čak i nije nužno da riječi koje su izgovorene izazovu kod žrtve osjećaj straha i ugroženosti jer je za postojanje ovog kaznenog djela dostatno da su te riječi prema objektivnim kriterijima prikladne da kod drugog izazovu takav osjećaj, što je u ovoj situaciji evidentno i bilo ostvareno te je, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, očito da su se u postupanju okrivljenika ostvarila sva bitna obilježja kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 3. KZ/11.

12. Isto tako, okolnost da je žrtva dala pisanu izjavu u kojoj je navela da se ne osjeća ugroženo od strane okrivljenika u danim okolnostima nema utjecaja na opstojnost ovog kaznenog djela, budući da je ta izjava dana naknadno, nakon što je okrivljeni završio u istražnom zatvoru, što je očito djelovalo na oštećenu te je ona, očigledno pod dojmom okolnosti što je okrivljeniku oduzeta sloboda, pokušala utjecati na sud da se ukine istražni zatvor, što međutim također nema utjecaja na opstojnost kaznenog djela za koje je okrivljenik proglašen krivim. Konačno, okolnost da okrivljenik ne posjeduje pištolj također nije od utjecaja u konkretnom slučaju, jer za postojanje ovog kaznenog djela nije odlučno ima li počinitelj stvarnu namjeru prijetnju ostvariti ili ne jer je kod ovog kaznenog djela namjera usmjerena isključivo na zastrašivanje žrtve pa su elementi bića ovog kaznenog djela ostvareni već samim stavljanjem u izgled nekog zla, kako bi se kod žrtve stvorio osjećaj straha, uznemirenosti, osobne nesigurnosti i slično. Slijedom svega navedenog, neosnovano se okrivljenik žali zbog žalbene osnove pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s posljedičnom povredom kaznenog zakona.

13. U odnosu na žalbenu osnovu odluke o kaznenoj sankciji, u tom smislu je žalbu izjavio samo državni odvjetnik, međutim kako prema članku 478. ZKP/08, žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili povrede kaznenog zakona podnesena u korist okrivljenika sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni, to je ovaj sud, kao sud drugog stupnja, i u tom pravcu ispitao pobijanu presudu te je ocijenio da je prvostupanjski sud, prilikom odluke o kazni, u potpunosti pravilno utvrdio i odgovarajuće vrednovao sve okolnosti na strani okrivljenika koje mogu imati utjecaja na izbor vrste i mjere kaznenopravne sankcije pa je tako opravdano kao olakotne okolnosti na strani okrivljenika cijenio da je isti do sada bio kazneno neosuđivan, zbog čega se ovaj događaj mogao promatrati kao jedan slučajan, izolirani incident u njegovom životu i ponašanju, a ne kao obrazac postupanja, a uz to da je izrazio žaljenje zbog sukoba inkriminirane večeri te je naveo da voli svoju suprugu i sina. Isto tako pravilno prvostupanjski je sud ocijenio da na strani okrivljenika nije bilo posebnih otegotnih okolnosti.

13.1. U takvoj situaciji ispravno je prvostupanjski sud postupio kada je okrivljenika osudio na kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci, koja kazna je odmjerena na samom posebnom minimumu kazne koju zakon propisuje za kazneno djelo iz članka 139. stavka 3. KZ/11, a isto tako osnovano je prvostupanjski sud ocijenio da se svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11 uspješno može ostvariti izricanjem uvjetne osude, kao svojevrsnog upozorenja uz prijetnju kaznom te je opravdano, na temelju članka 56. KZ/11, okrivljeniku izrekao uvjetnu osudu, s vremenom povjeravanja u trajanju od 2 godine od pravomoćnosti presude. I po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ovakva kaznenopravna sankcija primjerena je u potpunosti stupnju krivnje okrivljenika, jačini ugrožavanja zaštićenog dobra i posljedicama koje je žrtva pretrpjela, kao i osobnim i obiteljskim prilikama okrivljenika te je za očekivati da će se ovakvom kaznenopravnom sankcijom uspješno ostvariti odvraćajući učinak na okrivljenika te da će se on ubuduće suzdržati činjenja novih kaznenih djela. Stoga nije opravdan prijedlog iz žalbe državnog odvjetnika da se okrivljenika strože kazni, odnosno da ga se osudi na kaznu zatvora.

13.2. Okolnost da je okrivljenik u jednom navratu prekršajno kažnjavan zbog prekršaja iz oblasti Zakona o sigurnosti prometa na cestama svakako ne ukazuje na nekakvu sklonost okrivljenika prema različitim oblicima protupravnog ponašanja te ta okolnost doista ne opravdava neko teže kažnjavanje okrivljenika, pogotovo u situaciji kada je iskazao žaljenje i kajanje zbog ovog događaja te kada mu je i sama žrtva oprostila i nije zainteresirana za nikakvo drastično kažnjavanje. Isto tako, međutim, u konkretnoj situaciji ne dolazi u obzir ni neko blaže kažnjavanje jer je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda upravo ovakva kaznenopravna sankcija u potpunosti odgovarajuća, odmjerena na samom minimumu kazne zatvora propisane zakonom za ovo kazneno djelo, uz gotovo najkraći mogući rok provjeravanja, radi čega je valjalo odbiti žalbe i okrivljenika i državnog odvjetnika te potvrditi prvostupanjsku presudu.

14. Slijedom svega navedenog, kako nisu ostvareni žalbeni navodi te kako ovaj drugostupanjski sud nije našao ni da bi bile počinjene povrede zakona na koje pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 476. stavka 1. točki 1. i 2. ZKP/08, to je žalbu državnog odvjetnika i okrivljenika, sukladno odredbi članka 482. ZKP/08 valjalo odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Split, 13. svibnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maria Majić