Zakon.hr

Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1255/2024-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina, predsjednice vijeća, Dragice Sirovica Hranilović, sutkinje izvjestiteljice i Vitomira Boića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Vesna Alaburić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Lucija Novak, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Leko i partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2862/2021-38 od 23. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2025.,

p r e s u d i o j e

I. Odbija se žalba tužene Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2862/2021-38 od 23. listopada 2024.

II. Odbija se zahtjev tužene Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tužitelja PV za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju PV, OIB [osobni identifikacijski broj], iznos 19.040,44 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos 1,56 EUR od 16. studenog 2008.

- na iznos 20,65 EUR od 16. siječnja 2009.

- na iznos 20,85 EUR od 16. veljače 2009.

- na iznos 11,98 EUR od 16. ožujka 2009.

- na iznos 13,22 EUR od 16. travnja 2009.

- na iznos 14,26 EUR od 16. svibnja 2009.

- na iznos 8,87 EUR od 16. lipnja 2009.

- na iznos 11,20 EUR od 16. srpnja 2009.

- na iznos 7,17 EUR od 16. kolovoza 2009.

- na iznos 11,53 EUR od 16. rujna 2009.

- na iznos 6,77 EUR od 16. listopada 2009.

- na iznos 10,53 EUR od 16. studenog 2009.

- na iznos 9,19 EUR od 16. prosinca 2009.

- na iznos 17,65 EUR od 16. siječnja 2010.

- na iznos 22,67 EUR od 16. veljače 2010.

- na iznos 21,45 EUR od 16. ožujka 2010.

- na iznos 27,78 EUR od 16. travnja 2010.

- na iznos 37,27 EUR od 16. svibnja 2010.

- na iznos 38,20 EUR od 16. lipnja 2010.

- na iznos 51,15 EUR od 16. srpnja 2010.

- na iznos 51,05 EUR od 17. kolovoza 2010.

- na iznos 73,82 EUR od 16. rujna 2010.

- na iznos 60,12 EUR od 16. listopada 2010.

- na iznos 62,14 EUR od 19. studenog 2010.

- na iznos 84,12 EUR od 21. prosinca 2010.

- na iznos 79,92 EUR od 16. siječnja 2011.

- na iznos 80,27 EUR od 22. veljače 2011.

- na iznos 72,20 EUR od 7. travnja 2011.

- na iznos 135,60 EUR od 27. srpnja 2011.

- na iznos 142,35 EUR od 26. kolovoza 2011.

- na iznos 104,08 EUR od 15. studenog 2011.

- na iznos 117,88 EUR od 31. ožujka 2012.

- na iznos 118,05 EUR od 11. travnja 2012.

- na iznos 107,98 EUR od 18. rujna 2012.

- na iznos 120,70 EUR od 20. studenog 2012.

- na iznos 115,41 EUR od 7. prosinca 2012.

- na iznos 112,24 EUR od 2. veljače 2013.

- na iznos 113,26 EUR od 15. ožujka 2013.

- na iznos 107,30 EUR od 7. lipnja 2013.

- na iznos 106,11 EUR od 13. srpnja 2013.

- na iznos 125,15 EUR od 1. listopada 2014.

- na iznos 14.284,02 EUR od 1. listopada 2014. do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja ja vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, naknaditi tužitelju PV, OIB [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 3.505,94 eura sa zateznim kamatama koje teku od 23. listopada 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.“

Rješenjem sadržanim u presudi riješeno je:

''I Dopušta se preinaka tužbe učinjena podneskom od 16. veljače 2022.“

2. Protiv presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

3. Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP nalazi u tome što je presuda nerazumljiva, ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno presuda proturječi sama sebi i razlozima presude odnosno razlozi presude su nejasni i proturječni, a odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi u sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava ili zapisnika.

4. Navodi da sud ne obrazlaže na koji način je utvrdio da se radi o nepoštenoj ili ništetnoj ugovornoj odredbi, niti se referira na argumentaciju tuženika koja se odnosi na dopuštenost valutne klauzule, a koja je izričito dopuštena i predviđena Zakonom o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO). Navodi da Ugovor o kreditu ne predviđa da će se ugovor isplaćivati u kunama niti je anuitet izražen u kunama, već se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora o kreditu. Navodni da valutna klauzula u Republici Hrvatskoj u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule stranke nisu u nejednakom položaju budući klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise Hrvatske narodne banke gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezervne u stranoj valuti propisani obvezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje štediše (potrošač) najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Navodi da je tužitelj svojevoljno ušao u ugovorni odnos s tuženikom, te da je pristao na sadržaj ugovora o kreditu i na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi kako je ista formulirana ugovorom, da na sadržaj ugovora ni u kojem trenutku nije prigovorio, a činjenica da je upoznat sa sadržajem ugovora i da ga u cijelosti prihvaća je potvrdio i prilikom solemnizacije kod javnog bilježnika. Također da je pogrešan zaključak suda da bi zastara kondemnatornog tužbenog zahtjeva upravljenog na isplatu bila vezana uz datum podnošenja kolektivne tužbe Udruge Franak u kolektivnom sporu, a da navedeni stav ni na koji način sud nije pokušao valjano obrazložiti. Radi se o potraživanju s osnova valuta, pa stoga se ima primijeniti zastarni rok od pet godina te je stoga potraživanje tužitelja u zastari i sud je tužbeni zahtjev, imajući u vidu tuženikov prigovor zastare, bio dužan odbiti kao neosnovan. Tvrdi da podnošenjem tzv. kolektivne tužbe iz čl. 502.a ZPP-a ne prekida zastaru za konkretno potraživanje pa tako ni predmetno. Navodi da se zastara, a kako je izrijekom definirano u čl. 241. ZOO prekida jedino i isključivo radnjom vjerovnika (ne i neke druge osobe koja nije sudionik konkretnog obveznog odnosa o kojem se radi) poduzetom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom kojoj je svrha ostvarenje konkretne individualne tražbine vjerovnika. U konkretnom slučaju, takva radnja je poduzeta nakon što je zastara već nastupila, pa je stoga je prigovor zastare u potpunosti osnovan. Tuženik pobija i odluku o troškovima postupka.

5. Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te naloži tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak, uključujući i trošak žalbenog postupka, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

6. U odgovoru na žalbu tužitelj se u cijelosti protivi iznesenim žalbenim navodima te predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu. Traži trošak sastava odgovora na žalbu.

7. Žalba nije osnovana.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa na ime preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli ugovorene Ugovorom o kreditu broj 9011016194 sklopljenim 14. veljače 2006. između tužene kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita.

9. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena, jer je izreka presude razumljiva, ne proturječi samoj sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

10. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

11. U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora sklopljen 14. veljače 2006. ugovor o kreditu broj 9011016194, a prema kojem ugovoru o kreditu tuženik kao kreditor se obvezao tužitelju kao korisniku kredita staviti na raspolaganje kunsku protuvrijednost iznosa od 93.500,00 CHF po srednjem tečaju CHF tuženika na dan korištenja kredita,

- da je člankom 7. Ugovora o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u 240 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora o kreditu,

- da je tužitelj kredit podigao radi renovacije stana u kojem živi, da mu u banci nisu ponudili kredit u drugoj valuti nego samo u valuti CHF, koji mu je prezentiran kao najpovoljniji od svih kredita u ponudi banke, da ga nitko nije upozorio na rizik tako značajnog porasta tečaju kao što se dogodio, da sporne ugovorne odredbe nisu bile suštinski razumljive tužitelju kao potrošaču, da su te odredbe istovjetne onima koje su već bile predmet ocjene u kolektivnom sporu, a imajući u vidu da je Ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u periodu obuhvaćenom presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, sud je vezan za pravna utvrđenja iz presude na koju se tužitelj pozvao u tužbi i to presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Darka Prpića proizlazi da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule po srednjem tečaju na dan plaćanja u odnosu na anuitete po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita za sve anuitete iznosi 143.460,20 kn / 19.040,44 eura,

12. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja zaključuje da je odredba ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita i otplata kredita vežu za valutu CHF ništetna. Naime, sud prvog stupnja utvrđuje da je tuženik kao poslovna banka povrijedio prava tužitelja kao potrošača, tj. korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost takve odredbe, time da odluka suda donesena u svrhu zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, 14/19 – dalje: ZZP) obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je propisano odredbom čl. 118. ZZP.

13. Zbog toga utvrđeni iznos koji je tužitelj platio više zbog ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnima, tuženik je stekao bez osnove te je naloženo tuženiku da navedeni iznos vrati tužitelju, odnosno da mu naknadi vrijednost postignute koristi ostvarene zbog više plaćenih anuiteta što je sukladno odredbi čl. 1111. ZOO.

14. Vezano za prigovor zastare sud prvog stupnja navodi da zastara zahtjeva za isplatu preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli teče od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu, tj. od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a ta presuda u odnosu na valutnu klauzulu je postala pravomoćna 14, lipnja 2018., pa s obzirom da potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz čl. 225. ZOO, a kako je tužba podnesena 13. travnja 2021., to zastara nije nastupila.

15. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo.

16. Naime, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 – dalje: ZZP/03 ).

17. Pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa se tužitelj u ovom postupku mogao pozvati na sadržaj odluke radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan tu odluku uzeti u obzir.

18. Prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi dokaze na okolnosti da li je ugovorna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva i je li se pojedinačno pregovaralo, te uzrokuje li odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa za zaštitu potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se radi u konkretnom slučaju.

19. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 14. veljače 2006. u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula. Ništetni dio obveze ima se smatrati da nikad nije postojao, tako da ne može imati utjecaj u odnosu na potrošača s posljedicom uspostave činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedene odredbe nisu ni postojale.

20. Pravilno je pravno shvaćanje suda prvog stupnja vezano za prigovor zastare jer u odnosu na istaknuti prigovor Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je pravno shvaćanje u odlukama tog suda Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018.

21. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek u trenutku pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (14. lipnja 2018.) i prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

22. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. travnja 2021., zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak, nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle nastupila je 15. lipnja 2023., to je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

23. Jednako tako, odluka o parničnom trošku rezultat je pravilne primjene odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP i odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23).

24. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP.

25. Kako je žalba tuženika neosnovana, odbijen je zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP), pa je stoga odlučeno kao u stavku II. izreke ove presude.

26. Tužitelju nije dosuđen trošak žalbenog postupka iz razloga jer odgovor na žalbu nije bila potrebna parnična radnja, pa je stoga odlučeno kao u stavku III. izreke ove presude.

U Velikoj Gorici, 13. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte