REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-10337/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji tog suda Vanesi Brizić Bahun, kao sucu pojedincu, na prijedlog višeg sudskog savjetnika-specijalista Maria Samardžića, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB:84397956623, zastupan po punomoćnici LI, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., OIB:26187994862, Zagreb, V. Jagića 33, zastupan po punomoćnici SI, radi isplate, nakon održane javne, glavne rasprave, zaključene 16. travnja 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 13. svibnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 6.455,91 eura/ 48.642,06 kn zajedno sa zateznim kamatama koje teku od podizanja tužbe do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju platiti tuženiku parnični trošak u iznosu od 265,45 eura u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj navodi da je njegov osiguranik UI smrtno stradao dana 07. studenoga 1985. u prometnoj nesreći, koju je skrivio osiguranik tuženika ŽI koji je kritičnog dana upravljao motornim vozilom reg. oznake [registarska oznaka], a koji je presudom Općinskog suda u Velikoj Gorici broj K-301/87 od 16.12.1987. za navedenu nesreću proglašen krivim i kažnjen. Rješenjem tužitelja broj MP-354419 od 22.04.1986. priznato je obitelji umrlog osiguranika pravo na obiteljsku mirovinu. Za razdoblje od 01.05.2018. do 31.03.2020. s osnova obiteljske mirovine ukupno je isplaćeno 48.642,06 kn, a koji iznos za HZMO predstavlja štetu. Za ranija razdoblja tuženik je vodio postupke naknade štete, koji su okončani presudama Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-10282/09 od 23.12.2010. Prethodno razdoblje postupka naknade štete pravomoćno je okončano presudom Trgovačkog suda u Osijeku, broj P-579/18 od 11.10.2019. Odgovornost tuženika utvrđena je i presudama Okružnog privrednog suda u Zagrebu broj P- 125/89 od 07.03.1989., P-5001/89 od 20.09.1990., P-38668/90 od 02.07.1991., i Općinskog suda u Zagrebu broj P-460/98 od 23.11.1998. Dana 06.05.2020. tužitelj je tuženiku uputio zahtjev za naknadu štete. Tuženik je zahtjev primio, ali nije podmirio dug. Tuženik odgovara tužitelju za štetu nastalu isplatom invalidske mirovine temeljem odredaba članka 160., a u svezi s člankom 161. Zakona o mirovinskom osiguranju, pa stoga tužitelj predlaže da sud naloži tuženiku naknaditi tužitelj iznos od 48.642,06 kuna.

2. U odgovoru na tužbu tuženik priznaje da je u štetnom događaju dana 07. studenoga 1985. stradao osiguranik tužitelja VI, pasivnu legitimaciju, te da tužitelj supruzi svog osiguranika isplaćuje obiteljsku mirovinu. Tuženik u cijelosti osporava osnovanost i visinu zahtjeva tužitelja za naknadu štete na ime isplaćene obiteljske mirovine za razdoblje od 01.05.2018. do 31.03.2020. , jer je osiguranik tužitelja rođen **.**.1931. te bi isti već 1996. ispunio zakonske uvjete za odlazak u starosnu mirovinu. Opravdanost prije navedenog proizlazi iz odluke VTS RH PŽ- 4504/2018. Naime, neprijeporna je činjenica da bi osiguranik tužitelja prema redovitom tijeku stvari, a da nije nastradao u prometnoj nesreći, radio i ostvarivao plaću do najduže 65. god. života kada bi stekao pravo na starosnu mirovinu. Tuženik smatra da bi tužitelj nakon 65 godina svog osiguranika, a s obzirom na godine život i količinu minulog rada (rođen **.**.1931.) svom osiguraniku bio u obvezi isplaćivati starosnu mirovinu iz svojih fondova i da nije bilo predmetnog štetnog događaja. Slijedom prednje navedenog tuženik smatra da tužitelj nema pravo potraživati naknadu štete u visini isplaćene obiteljske mirovine, kako to smatra tužitelj, nakon stjecajna uvjeta za starosnu mirovinu, jer ju taj iznos ne predstavlja štetu, a što je osnovna pretpostavka za ocjenu osnovanosti tužiteljeva prava. Naime, tužitelj bi navršenjem 65 godina svog osiguranika bio u obvezi isplaćivati svom osiguraniku starosnu mirovinu čija isplata je tužiteljeva zakonska obveza, čiji iznos bi bio veći od obiteljske mirovine koju sada isplaćuje, a slijedom čega tužitelj ne trpi nikakvu štetu. Ukoliko bi starosna mirovina koju bi tužitelj isplaćivao svom osiguraniku bila manja od obiteljske koju faktično isplaćuje tada bi tužitelj trpio štetu, ali samo u omjeru u kojem je invalidska mirovina veća od starosne. Tuženik smatra da je teret takvog dokaza na tužitelju, jer je on dužan dokazati postojanje štete kao jednog od elemenata odštetne odgovornosti, a podredno predlaže provesti financijsko vještačenje na okolnost eventualne razlike, tj. visine štete. Dakle, tuženik osporava pravo tužitelja da obiteljsku mirovinu potražuje od tuženik i nakon stjecajna uvjeta za starosnu mirovinu, iz razloga jer je tuženik dužan nadoknaditi tužitelju samo onu štetu koja nije mogla biti ostvarena po kojoj drugoj osnovi, stvarnu štetu, koja ni u kojem slučaju nije ovo što potražuje tužitelj. Podredno, tuženik osporava potraživanje tužitelja za razdoblje nakon 01.01.2014. godine na način kako to potražuje tužitelj, tj. u punom iznosu bez odbijanja razmjernog dijela, to iz razloga što je isto formirano primjenom krivih zakonskih odredbi, tj. temeljem zakona koji ne predstavlja mjerodavno pravo primjenjivo u ovom prijeporu. Zahtjev tužitelja za povrat izvršenih isplata obiteljske mirovine svom osiguraniku može se temeljiti samo na zakonu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja 1986., kada je uspostavljen obvezno-pravni odnos između stranaka i koji se ima primijeniti na razrješenje sporno obvezno- pravnog odnosa tj. Zakon o osnovama sistema osiguranja imovine i osoba (službeni list SFRJ 24/1976, 17/1990) koji propisuju pravo na razmjerni iznos, a ne zakon koji se primjenjuje od 01.01.2014. i na koji se poziva tužitelj. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom u cijelosti.

3. Presudom ovog suda posl.br. P-2717/20-11 od 27. svibnja 2022. odbijen je tužbeni zahtjev, a koja presuda je ukinuta rješenjem Županijskog suda u Osijeku posl.br. Gž-1921/2022-3 od 21. rujna 2023. te predmet vraćen na ponovno suđenje.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u izvještaj (list 3 spisa), presudu Općinskog suda u Velikoj Gorici K-301/87 (list 5 spisa), presudu Općinskog suda u Zagrebu (list 9 spisa), rješenje o mirovini (list 12 spisa), obračun isplata na teret HZMO za NI (list 16 spisa), presudu ovog suda P-10282/09 (list 17 spisa), presudu Okružnog privrednog suda u Zagrebu VI-P-125/89 (list 20 spisa), presudu Privrednog suda Hrvatske (list 23 spisa), presudu na osnovu priznanja Okružnog privrednog suda Zagreb (list 26 spisa), zapisnik i presudu na osnovu priznanja (list 27 spisa), presudu Općinskog suda u Zagrebu P-460/98 (list 29 spisa), presudu Trgovačkog suda u Osijeku P-579/18-7 (list 31 spisa), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6616/2019-2 (list 35 spisa), zahtjev za isplatu (list 39 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o.

5. Na temelju ocjene dokaza te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje:ZPP) ovaj sud smatra da tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Naime, predmet spora je potraživanje tužitelja za naknadu štete koju je pretrpio isplatom obiteljske mirovine svojem osiguraniku za razdoblje od 01. svibnja 2018. do 31. ožujka 2020. budući da je osiguranik tuženika odgovoran za prometnu nesreću od 07. studenoga 1985.

7. Između stranaka nije sporan nastanak štetnog događaja, odgovornost osiguranika tuženika, uzročno-posljedična veza između predmetnog štetnog događaja i umirovljenja odnosno priznanja obiteljske mirovine te aktivna i pasivna legitimacija.

8. Sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva u cijelosti.

9. Međutim, sporno je i pravno pitanje primjene zakona, jer tužitelj tvrdi i svoj zahtjev temelji na članku 161. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21., 119/22., dalje:ZOMO) kojim je propisano da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju.

10. Člankom 164. stavak 1. ZOMO-a propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).

11. Nasuprot tome, tuženik u nastavku postupka tvrdi da se treba primijeniti članak 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj: 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14., 155/23., dalje:ZOOP), kojim je propisano: (1.) Društvo za osiguranje obavezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

(2.) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznosi mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. (3.) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

(4.) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovog članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

12. Pravnu dilemu temeljem kojeg propisa se ima presuditi obveza tuženika, kao osiguravatelja štetnika, za isplatu štete koju trpi mirovinsko osiguranje razriješio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-x-388/2018 od 25. kolovoza 2020. na način da je zauzeto pravno shvaćanje prema kojem je za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine. Istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u kasnijim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske npr. Rev- 5292/19 od 16. lipnja 2020., Rev-12/2022 od 12. siječnja 2022., Rev-552/2022 od 17. svibnja 2022. i Rev-850/2022 od 25. listopada 2022.

13. Ostala opsežna sudska praksa koju su stranke dostavile nije relevantna odnosno primjenjiva u konkretnom predmetu.

14. Kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske/obiteljske mirovine, tada se obveza tuženika određuje prema članku 27. stavak 2. i 3. ZOOP-a i ta obveza postoji samo ako postoji razlika između iznosa invalidske/obiteljske mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu.

15. Iz nalaza i mišljenja vještaka Zrinka Ručevića proizlazi da bi iznos pretpostavljene invalidske mirovine pokojnog osiguranika tužitelja određene u slučaju ozljede na radu, bio jednak iznosu obiteljske mirovine koju tužitelj isplaćuje pa stoga između isplaćene obiteljske i pretpostavljene invalidske mirovine nema razlike.

16. Nalaz i mišljenje vještaka sud je prihvatio u cijelosti, jer smatra da je dan stručno i obrazloženo, u skladu sa pravilima struke, sve temeljem uvida u priloženu dokumentaciju te ocijenio objektivnim i stručnim te stranke nisu imale primjedbe na isti.

17. U tom smislu tuženik je dokazao da ne postoji razlika između iznosa obiteljske mirovine koju tužitelj isplaćuje svom osiguraniku i pretpostavljenog iznosa mirovine koja bi bila isplaćena kada bi razlog isplate bila ozljeda na radu.

18. Prema tome, tužitelju ne pripada pravo na naknadu štete u visini iznosa mirovine koju isplaćuje svojem osiguraniku, već štetu čini iznos eventualne razlike između isplaćene mirovine i pretpostavljene mirovine za slučaj ozljede na radu.

19. Tužitelj je dostavio obračun isplaćenih invalidskih mirovina, dakle, izvršenih svih isplata, a što ne dokazuje štetu koju je tužitelju dužan nadoknaditi tuženik u smislu članka 27. stavak 2. i 3. ZOOP-a.

20. Iz gore navedenog razloga sud nije utvrđivao ostale sporne činjenice niti izvodio i ocjenjivao ostale dokaze i prigovore stranaka te ih nije posebno ni obrazlagao.

21. Tuženik je uspio u postupku te je sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a tužitelj dužan naknaditi troškove postupka tuženiku, a odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 155. ZPP-a.

22. Slijedom navedenog, tuženiku je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebne za vođenje parnice, koji se sastoje od troška financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 eura, jer je isto bilo potrebno za postupak.

23. Na taj je način tuženiku ukupno dosuđena naknada troška od 831,38 eura, dok zatezne kamate na trošak nije tražio sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

24. Slijedom navedenog je odlučeno kao u izreci presude.

U Zagrebu 13. svibnja 2025.

Sutkinja

Vanesa Brizić Bahun

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude odnosno od dana dostave prijepisa ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (Čl. 335. Zakona o parničnom postupku). Žalba se podnosi pisano u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke putem ovog suda,a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Oglasna ploča suda 8 dana