Poslovni broj: Us I-273/2025-6

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Studenku Vuleti, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje sudske zapisničarke Nataše Rogošić, u upravnom sporu tužitelja PV iz [adresa], kojem je opunomoćenik za prijem pismena u [adresa] TV iz [adresa], protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za upravne poslove i državljanstvo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, zastupanog po ĆV prema generalnoj punomoći pohranjenoj u Uredu predsjednice suda, radi utvrđivanja hrvatskog državljanstva, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 06. svibnja 2025. godine u prisutnosti opunomoćenice tuženika i odsutnosti uredno pozvanog tužitelja,13. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za upravne poslove i državljanstvo, KLASA:UP/II-224-04/24-01/101, URBROJ:511-01- 203-24-2 od 25. studenog 2024. godine.

Obrazloženje

1. U pravovremenoj tužbi podnesenoj protiv rješenja tuženika, KLASA:UP/II- 224-04/24-01/101, URBROJ:511-01-203-24-2 od 25. studenog 2024. godine tužitelj je u bitnom naveo: da tužbu podnosi iz svih zakonskih razloga a posebno zbog pogrešne primjene materijalnog propisa; da je rješenje tuženika nezakonito iz razloga što je njegov zahtjev za stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom, prema članku 5. st. 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu razmatran kao zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva po članku 30. Zakona o hrvatskom državljanstvu; da je rješenje tuženika nezakonito i stoga što u dispozitivu rješenje nije precizirano zbog čega se njegov zahtjev odbija. Navodi da je po stupanju na snagu članka 5. stavak 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu („Narodne novine“, broj: 53/91,70/91,28/92, 113/93, 4/94, 130/11,110/15,102/19 i 138/21, u daljnjem tekstu: ZHD-u), podnio zahtjev za stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom, jer ispunjava uvjete za stjecanje državljanstva po ovom osnovu; da uvjete za stjecanje hrvatskog državljanstva po ovom osnovu ispunjava obzirom da je stariji od 21 godine života, da je rođen u inozemstvu, da mu je jedan roditelj – majka hrvatska državljanka u trenutku njegovog rođenja, da ne predstavlja ugrozu za ustavno-pravni sustav Republike Hrvatske, a zahtjev je podnio u zakonskom roku; da je tuženik tužiteljev zahtjev pogrešno razmatrao kao zahtjev za utvrđenje hrvatskog državljanstva, polazeći od primjene nekadašnjeg Zakona o državljanstvu SR Hrvatske iz 1965. godine, koji je važio u vrijeme tužiteljeva rođenja 1971. godine; da jezično tumačenje norme iz članka 5. stavak 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu jasno govori o "upisu u evidenciju hrvatskih državljana" zbog čega nije utemeljena primjena Zakona o državljanstvu SR Hrvatske iz 1965. godine, koji je u svojem članku 2. propisivao uvjete za stjecanje državljanstva SR Hrvatske, a da je vidljivo da tužitelj nije stekao hrvatsko državljanstvo po tome zakonu jer nije ispunjavao uvjete; da je neutemeljeno tuženikovo tumačenje članka 5. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu da se ova odredba primjenjuje samo na osobe rođene nakon **.**.1991., odnosno da bi njezina primjena na osobe rođene i prije 08. listopada 1991. godine zadirala u prijašnje propise i članak 30. stavak 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, kojim je propisano da se hrvatskim državljaninom smatra osoba koja je to svojstvo stekla po propisima važećim do stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu tj. do 08. listopada 1991. godine, jer se ovakvim stajalištem poistovjećuju dva različita oblika reguliranja hrvatskog državljanstva: stjecanje iz članka 5. stavak 2. s utvrđivanjem iz članka 30. stavak 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu; da u ovoj situaciji nema mjesta primjeni načela pravnog kontinuiteta državljanstva tj. da se hrvatskim državljaninom smatra osoba koja je to svojstvo stekla po propisima važećim do stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu iz 1991. godine; da je u pitanju posebna osnova primjene principa podrijetla kod stjecanja hrvatskog državljanstva pod povoljnijim uvjetima, konkretno, državljanstvo jednog od roditelja u momentu rođenja djeteta, ali da Zakon vremenski ne ograničava rođenje podnositelja zahtjeva na 1991. godinu pa nadalje kako tumači tuženik; da se zakonske izmjene koje su stupile na snagu 01. siječnja 2020. godine se mogu tumačiti i kao liberalizacija uvjeta za stjecanje državljanstva Republike Hrvatske putem prirođenja (naturalizacijom) pod povoljnijim uvjetima, u odnosu na ranije odredbe Zakona o hrvatskom državljanstvu (oslobođenje obveze polaganja ispita poznavanja hrvatskog jezika, latiničnog pisma, hrvatske kulture i društvenog uređenja; da je neutemeljen stav da pojam "inozemstva" u vrijeme tužiteljeva rođenja 1971. godine predstavlja teritorij izvan bivše SFRJ, a ne teritorij SR Hrvatske. Tužbenim zahtjevom je zatražio da se poništi osporeno rješenje tuženika.

2. Tuženik je dostavio odgovor na tužbu u kojem je u bitnom ostao kod navoda iz obrazloženja osporenog rješenja, osporivši sve navode tužbe. Navodi da je tužba neosnovana zbog neispunjavanja zakonskih pretpostavki za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana propisanih člankom 30. stavak 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu iz razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja i podataka spisa predmeta. Tuženik ističe da se na tužitelja, kao osobu rođenu prije **.**.1991. tj. prije stupanja na snagu ZHD-u, ne može primijeniti članak 5. stavak 2. važećeg Zakona; da je potpuno pogrešan tužbeni navod da bi se odredba članka 5. stavak 2. ZHD-u odnosila na povlaštene uvjete za stjecanje hrvatskog državljanstva prirođenjem ili naturalizacijom koje djeluje ex nunc, za razliku od utvrđivanja hrvatskog državljanstva temeljem članka 30. stavak 1. ZHD- u koje djeluje ex tunc; da osobe koje se upisuju u maticu rođenih i knjigu državljana /evidenciju državljana Republike Hrvatske temeljem odredbe članka 5. stavak 2. također stječu hrvatsko državljanstvo podrijetlom, dakle smatraju se hrvatskim državljanima od rođenja, pa tako i ova odredba ima djelovanje ex tunc kao i odredba članka 4. i članka 5. stavak 1. i 3., članka 30. stavak 1. i članka 30a.stavak 2. ZHD-u; da je odredbom članka 30. stavak 1. utvrđeno načelo pravnog kontinuiteta hrvatskog državljanstva na način da je propisano tko se smatra hrvatskim državljaninom na dan stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu, tj. na dan 08. listopada 1991. godine; da je načelo pravnog kontinuiteta hrvatskog državljanstva jedno od najvažnijih načela na kojima se temelji Zakon o hrvatskom državljanstvu; da je tužitelj na dan 08. listopada 1991. godine bio državljanin Republike Srbije radi čega se ne može utvrditi da se na isti dan smatrao državljaninom Republike Hrvatske u smislu članka 30. stavak 1. ZHD-u, dok se odredba članka 5. stavak 2. istog Zakona, iz istih razloga ne može primijeniti na tužitelja. Tuženik navodi da navedeni stav proizlazi iz upravnosudske i ustavnosudske prakse, na koju se poziva, primjerice na odluke Visokog upravnog suda republike Hrvatske, broj: Usž-2976/2023-2 od 5. veljače 2024. godine, te odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-1758/2023 od 30. listopada 2024. godine. Predložio je da se tužba odbije kao neosnovana.

3. Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Policijske uprave zadarske, Policijske postaje Benkovac-Obrovac, KLASA:UP/I-224-04/24-01/264, URBROJ:511-18-10-24-2 od 26. veljače 2024. godine.

Navedenim prvostupanjskim rješenjem odbijen je zahtjev tužitelja za utvrđivanje hrvatskog državljanstva, temeljem članka 30. stavak 1.ZHD-u, uz obrazloženje da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana Republike Hrvatske budući da je tužitelj po propisima važećim do 08. listopada 1991. godine upisan u evidenciju državljana Republike Srbije. Ujedno se navodi da se na tužitelja ne mogu primijeniti za1konske odredbe kojima je regulirano stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom.

4. Na raspravi od dana 06. svibnja 2025. godine nije pristupio tužitelj iako je istome uredno uručen poziv putem imenovanog opunomoćenika za prijem pismena u Republici Hrvatskoj. Opunomoćenica tuženika je iskazala da u cijelosti ostaje kod navoda iz odgovora na tužbu i obrazloženja osporenog rješenja.

U dokaznom postupku čitana je tužba, osporeno rješenje tuženika od 25. studenog 2024. godine, odgovor na tužbu, te pregledan cjelokupni spis i spis upravnog tijela priložen uz odgovor na tužbu. Stranke nisu imale nikakvih drugih dokaznih prijedloga.

5. Ocjenom svih dokaza zajedno i svakog dokaza posebno, na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, a uzimajući u obzir navode stranaka, tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Predmet spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika odnosno da li je zakonito prvostupanjskim rješenjem od 26. veljače 2024. godine odbijen zahtjev tužitelja za utvrđivanje hrvatskog državljanstva.

7. Člankom 30. stavak 1. ZHD-u propisano je da se hrvatskim državljaninom smatra osoba koja je hrvatsko državljanstvo stekla po propisima važećim do dana stupanja na snagu istog Zakona tj. do dana 08. listopada 1991. godine.

8. Sukladno navedenome, u slučaju kada se utvrdi da je osoba hrvatsko državljanstvo stekla po navedenim propisima smatra se da hrvatsko državljanstvo ima od rođenja. Navedena zakonska odredba osnova je za primjenu ranijih propisa o državljanstvu. Iako je njihovo važenje prestalo, oni i dalje vrijede kao pravni izvori, odnosno primjenjuju se na one činjenice koje su nastale u vrijeme njegova važenja, ako su te činjenice utjecale na državljanstvo neke osobe. To znači da će se stjecanje, promjena ili prestanak hrvatskog državljanstva uvijek prosuđivati po propisima koji vrijede ili su vrijedili u vrijeme i na području kada je, odnosno gdje je nastala činjenica od koje ovisi državljanstvo neke osobe.

9. Prema stanju spisa proizlazi da je tužitelj putem Generalnog konzulata Republike Hrvatske u Subotici, Republika Srbija, podnio zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva o kojem je odlučeno prvostupanjskim rješenjem od 26. veljače 2024. godine.

Također proizlazi da je tužitelj rođen **.**.1971. u [adresa], Republika Srbija i da je državljanin Republike Srbije.

10. U provedenom postupku je utvrđeno da je tužiteljev otac, ZV, rođen 1947. godine u mjestu Riđica, Republika Srbija, i da nije hrvatski državljanin, a da je tužiteljeva majka, SV djevojačko P, rođena 1952. godine u mjestu Mirjane, Republika Hrvatska i da je državljanka Republike Hrvatske podrijetlom, upisana 1953. godine u knjigu državljana Matičnog ureda Benkovac, za matično mjesto Ceranje-Miranje, pod rednim brojem 1079; da su tužiteljevi roditelji sklopili brak 1970 godine u Republici Srbiji (Riđica), u kojoj im je bilo i prebivalište u vrijeme tužiteljevog rođenja.

11. Nadalje, iz uvjerenja o državljanstvu Republike Srbije, broj: 204-00- 4/2022/373531 od 20. prosinca 2022. godine proizlazi da tužitelj nije po rođenju upisan u knjigu državljana Republike Srbije, već naknadno, tako što je upis u knjigu državljana koja se vodi za matično područje Riđica, izvršen na strani 5. pod rednim brojem 6619, za 1986. godinu.

12. Stoga, na tužitelja kao osobu rođenu prije **.**.1991. (jer je rođen **.**.1971. godine) tj. prije stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine“, broj: 53/91,70/91-ispravak, 28/92,113/93, 130/11, 110/15 i 102/19), se ne mogu primijeniti odredba članka 5. stavak 2. važećeg Zakona kojima su propisani uvjeti stjecanja hrvatskog državljanstva podrijetlom, već se zahtjev tužitelja mogao riješiti sukladno članku 30. stavak 1. ZHD-u, primjenom prije važećih propisa, koji je važio u vrijeme tužiteljevog rođenja i to Zakon o državljanstvu SR Hrvatske ("Narodne novine", broj: 13/65).

Člankom 2. navedenog Zakona, hrvatsko državljanstvo stjecalo je dijete čija su oba roditelja imala hrvatsko državljanstvo i ako su u vrijeme rođenja djeteta imala prebivalište na području [adresa]. Ukoliko nije bio ispunjen koji od uvjeta, dijete je stjecalo hrvatsko državljanstvo ukoliko su se roditelji tako sporazumjeli. Istu ovakvu odredbu u odnosu na stjecanje podrijetlom republičkog državljanstva sadržavao je i tada važeći Zakon o državljanstvu SR Srbije ("Službeni list SR Srbije", broj: 13/65)

13. Kako je tužitelju po propisima važećim do 08. listopada 1991. godine utvrđeno i upisano u maticu rođenih republičko državljanstvo- državljanstvo Republike Srbije, nisu ispunjeni uvjeti za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana, temeljem članka 30. stavak 1. ZHD-u.

14. U odnosu na ostale tužbene navode sud je suglasan sa očitovanjem tuženika iznijetim u odgovoru na tužbu. Slijedom naprijed navedenog, sud ocjenjuje da je osporeno rješenje zakonito.

15. Sud ocjenjuje da je u postupku potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, te da su na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjene mjerodavne odredbe propisa, pa je osporeno rješenje zakonito.

Stoga, valjalo je, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24, dalje, ZUS-a), odbiti tužbeni zahtjev tj. odlučiti kao u izreci presude.

U Splitu 13. svibnja 2025.

SUDAC

Studenko Vuleta

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske (čl. 126. st. 1. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje presude (čl.126.st.6. ZUS-a).

DNA:

- tužitelju, putem opunomoćenika za prijem pismena u [adresa] – TV iz [adresa],

- tuženiku, MUP RH, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33,

- spis,