REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-2829/19-39

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐŽ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Ani Galoši Comisso, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćniku Ivani Miloš, odvjetniku iz odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri, odvjetnicima u Zagrebu, po generalnoj punomoći Đ485/16, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 17. travnja 2025. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika LŽ, odvjetničkog vježbenika, dana 13. svibnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim odredba članka 1., članka 4. i članka 7. Ugovora o kreditu broj 9011200475 od 26. travnja 2006. godine sklopljenog između tužitelja ĐŽ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, platiti tužitelju ĐŽ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 4.096,38 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 31,45 eura od 31. kolovoza 2007. godine do isplate,

- iznos od 30,90 eura od 30. rujna 2007. godine do isplate,

- iznos od 30,86 eura od 31. listopada 2007. godine do isplate,

- iznos od 31,29 eura od 30. studenog 2007. godine do isplate,

- iznos od 31,07 eura od 31. prosinca 2007. godine do isplate,

- iznos od 31,60 eura od 31. siječnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 56,35 eura od 29. veljače 2008. godine do isplate,

- iznos od 57,32 eura od 31. ožujka 2008. godine do isplate,

- iznos od 55,72 eura od 30,. travnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 55,36 eura od 31. svibnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 55,89 eura od 30. lipnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 54,85 eura od 31. srpnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 54,91 eura od 31. kolovoza 2008. godine do isplate,

- iznos od 55,52 eura od 30. rujna 2008. godine do isplate,

- iznos od 60,66 eura od 31. listopada 2008. godine do isplate,

- iznos od 57,19 eura od 30. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 60,89 eura od 31. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 63,18 eura od 31. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 63,43 eura od 28. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 62,63 eura od 31. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 62,76 eura od 30. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 61,71 eura od 31. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 60,82 eura od 30. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 61,02 eura od 31. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 61,54 eura od 31. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 61,48 eura od 30. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 60,99 eura od 31. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 61,90 eura od 30. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 62,57 eura od 31. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 63,65 eura od 31. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 63,37 eura od 28. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 64,76 eura od 31. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 64,45 eura od 30. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 65,09 eura od 31. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 69,29 eura od 30. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 68,39 eura od 31. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 70,81 eura od 31. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 70,03 eura od 30. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 68,38 eura od 31. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 59,24 eura od 30. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 62,53 eura od 31. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 60,26 eura od 31. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 61,08 eura od 28. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 59,98 eura od 31. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 60,14 eura od 30. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 55,31 eura od 31. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 55,57 eura od 30. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 58,82 eura od 31. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 47,92 eura od 31. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 46,46 eura od 30. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 46,28 eura od 31. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 46,15 eura od 30. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 46,79 eura od 31. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 47,46 eura od 31. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 47,51 eura od 29. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 47,06 eura od 31. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 47,29 eura od 30. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 47,50 eura od 31. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 47,16 eura od 30. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 47,27 eura od 31. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 47,09 eura od 31. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 46,61 eura od 30. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 47,11 eura od 31. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 47,39 eura od 30. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 47,29 eura od 31. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 44,58 eura od 31. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 45,47 eura od 28. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 45,51 eura od 31. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 45,14 eura od 30. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 44,14 eura od 31. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 44,12 eura od 30. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 44,33 eura od 31. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 44,73 eura od 31. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 45,35 eura od 30. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 45,03 eura od 31. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 45,21 eura od 30. studenog 2013. godine do isplate te na

- iznos od 45,42 eura od 31. prosinca 2013. godine do isplate,

a sve po stopi koja je za razdoblje od 31. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, platiti tužitelju ĐŽ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 8.802,71 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 21,30 eura od 31. listopada 2008. godine do isplate,

- iznos od 22,98 eura od 31. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 27,05 eura od 31. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 28,83 eura od 28. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 23,22 eura od 31. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 24,11 eura od 30. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 16,80 eura od 31. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 10,56 eura od 30. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 11,96 eura od 31. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 15,55 eura od 31. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 15,15 eura od 30. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 11,72 eura od 31. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 18,14 eura od 30. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 22,82 eura od 31. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 30,36 eura od 31. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 28,39 eura od 28. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 38,12 eura od 31. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 35,99 eura od 30. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 40,43 eura od 31. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 69,88 eura od 30. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 63,59 eura od 31. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 80,56 eura od 31. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 75,10 eura od 30. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 63,54 eura od 31. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 85,89 eura od 30. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 113,72 eura od 31. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 94,54 eura od 31. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 101,50 eura od 28. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 92,15 eura od 31. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 93,55 eura od 30. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 130,74 eura od 31. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 133,24 eura od 30. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 165,33 eura od 31. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 149,78 eura od 31. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 132,62 eura od 30. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 130,48 eura od 31. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 128,95 eura od 30. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 136,49 eura od 31. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 144,42 eura od 31. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 145,02 eura od 29. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 139,71 eura od 31. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 142,34 eura od 30. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 144,82 eura od 31. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 140,88 eura od 30. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 142,20 eura od 31. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 139,98 eura od 31. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 134,33 eura od 30. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 140,30 eura od 31. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 143,59 eura od 30. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 142,44 eura od 31. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 129,67 eura od 31. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 140,55 eura od 28. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 141,07 eura od 31. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 136,50 eura od 30. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 124,32 eura od 31. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 123,99 eura od 30. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 126,62 eura od 31. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 131,55 eura od 31. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 139,07 eura od 30. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 135,20 eura od 31. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 137,43 eura od 30. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 139,97 eura od 31. prosinca 2013. godine do isplate,

- iznos od 136,68 eura od 31. siječnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 139,93 eura od 28. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 138,95 eura od 31. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 135,14 eura od 30. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 133,58 eura od 31. svibnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 134,00 eura od 30. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 138,92 eura od 31. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 142,50 eura od 31. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 141,69 eura od 30. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 145,11 eura od 31. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 147,51 eura od 30. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 146,23 eura od 31. prosinca 2014. godine do isplate,

- iznos od 147,93 eura od 31. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 147,93 eura od 28. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 147,93 eura od 31. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 147,93 eura od 30. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 147,93 eura od 31. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 147,93 eura od 30. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 147,93 eura od 31. srpnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 147,93 eura od 31. kolovoza 2015. godine do isplate te na

- iznos od 147,93 eura od 30. rujna 2015. godine do isplate,

a sve po stopi koja se za razdoblje od 31. listopada 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, naknaditi tužitelju ĐŽ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 2.812,50 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. svibnja 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

V. Odbija se tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti Dodatka Ugovora o kreditu broj 9011200475 od 07. prosinca 2015. godine kao neosnovan.

VI. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 4.655,16 eura / 35.074,30 kuna.

VII. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko

dosuđenog iznosa kao neosnovan.

VIII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći učinjena podneskom od 09. srpnja 2024. godine.

II. Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 285,57 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i za zakonsku zateznu kamatu tekuću na:

- iznos od 136,42 eura od 15. listopada 2015. godine do 15. kolovoza 2016. godine,

- iznos od 136,42 eura od 15. studenog 2015. godine do 15. kolovoza 2016. godine,

- iznos od 3.726,14 eura od 11. kolovoza 2016. godine do isplate.

Obrazloženje

1.Punomoćnik tužitelja u tužbi navodi da su tužitelj i tuženik dana 26. travnja 2004. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 9011200475, što je očita omaška u pisanju, jer je isti sklopljen dana 26. travnja 2006. godine, a kojim je ugovoreno da će kreditor isplatiti korisniku kredita iznos od 102.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan isplate kredita, na rok otplate 228 mjeseci, s promjenjivom kamatom stopom, koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,60% godišnje i valutnom klauzulom u CHF. Nastavno punomoćnik tužitelja je istaknuo da je nakon donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) tužitelj s tuženikom dana 07. prosinca 2015. godine sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011200475, kojim tuženik nije tužitelju priznao niti uračunao preplaćeni iznos na ime jednostranog povećanja kamatne stope i valutne klauzule, s time da je taj Dodatak Ugovoru o kreditu tužitelj morao potpisati i to obrazac koji je pripremio tuženik, bez mogućnosti pregovaranja o pojedinim odredbama, koja konverzija je opetovano izvršena korištenjem nepoštenih odredaba. Naime konverzija je provedena prema parametrima ugovora o kreditu tuženika s valutnom klauzulom u eurima, koje odredbe usporednog ugovora tužitelju nikada nisu niti predočene, a tuženik je također u tim ugovorima koristio odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi isključivo odlukom kreditora, koja je također povećavana kroz razdoblje obračuna i konverzije, slijedom čega je i predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu ništetan. Isto tako punomoćnik tužitelja je naglasio da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, donijeta u postupku po tužbi Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, kojom je utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupili protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, s time da je Vrhovni sud RH presudom i rješenjem poslovni broj Rev-2221/18 odbio kao neosnovne revizije tuženika, a koje pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH je u skladu s Direktivom Vijeća Europe 93/2013/EEZ od 05. travnja 1993. godine. Nadalje punomoćnik tužitelja je naglasio kako sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovora o kreditu, kojim je izvršena konverzija obveze iz CHF u EUR, tužitelj nije izgubio pravni interes za pokretanjem ovog parničnog postupka, koje pravno stajalište je zauzeo i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2868/18, a to iz razloga što tužitelju nije u cijelosti podmiren dug, a osim toga ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane. Isto tako i Sud Europske unije je u presudi poslovni broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine, u predmetu Dunai protiv Erste bank Hungary Zrt, dajući odgovor na pitanje o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama a primjenjujući Direktivu 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati načelno kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovno uspostave i pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji, a činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenim i ništetnim i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Slijedom navedenog punomoćnik tužitelja je ističući kako ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnim odredba 1., članka 4. i članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu od 26. travnja 2006. godine sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, kao i utvrditi ništetnim predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu od 07. prosinca 2015. godine te naložiti tuženiku platiti tužitelju na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 4.096,38 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od dana izvršenog plaćanja do isplate, kao i platiti tužitelju na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 8.802,71 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od dana izvršenog plaćanja do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva. Nastavno punomoćnik tuženika je naglasio da su tužitelj i tuženik sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine, pa tužitelj ne može na temelju instituta stjecanja bez osnove potraživati isplatu, jer je smisao i svrha instituta stjecanja bez osnove da svaka strana vrati ono što je primila, a kako se obavlja vraćanje „preplate“ određeno je odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Naprotiv kada bi se nakon provedene konverzije, na koju je tužitelj pristao, a koja je provedena sukladno zakonskim odredbama, prihvatio tužbeni zahtjev izgubila bi se svrha intervencije zakonodavca kojoj je cilj zaštita potrošača, odnosno ispalo bi da se zaobilaze odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, da se te odredbe uopće ne primjenjuju. Isto tako punomoćnik tuženika je istaknuo prigovor zastare potraživanja. Nastavno tijekom postupka punomoćnik tuženika je naglasio da je učinak konverzije izjednačavanje položaja potrošača s kreditom denominiranim u CHF s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u eurima, što znači da su provedenom konverzijom potrošači kredita vezanih uz CHF dovedeni u ravnopravan položaj, nikako povoljniji, s potrošačima kredita denominiranih u euro, odnosno kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u eurima, s time da je ujedno zakonskim odredbama propisan čitav postupak konverzije, dakle i metodologija konverzije, način izračuna konverzije, postupak informiranja kao i konačna provedba konverzije kredita. Inače Ustavni sud RH je rješenjem poslovni broj U-I-3685/15 od 04. travnja 2017. godine Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ocijenio usklađenim s Ustavom RH i utvrdio njegov legitimni cilj, što znači da su Sporazumi o konverziji sklopljeni u skladu s Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju valjani i proizvode pravne učinke, što je utvrdio i Vrhovni sud RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19. Dakle tuženik je bio dužan postupiti sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, dok je naprotiv tužitelj imao pravo slobodno odlučiti hoće li ili ne pristupiti konverziji, u čemu se ujedno očituje temeljna razlika prema presudi Suda EU Dunai broj C-118/17, iz kojeg razloga je i Vrhovni sud RH zaključio kako potrošači imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih odredaba osnovnog ugovora o kreditu te restituciju samo i isključivo ako konverzija nije provedena sukladno prisilnim propisima Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a predmetna konverzija je provedena sukladno tim zakonskim odredbama. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući ujedno prigovor radi prebijanja u iznosu od 35.074,30 kuna, predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu broj 9011200475 od 26. travnja 2006. godine (list 9-11 spisa), u presliku solemniziranog Dodataka Ugovoru o kreditu broj 9011200475 od 07. prosinca 2015. godine (list 12-14 spisa), u presliku otplatne tablice s prikazom efektivne kamatne stope (list 15-17 spisa), u presliku plana otplate (list 18-20 spisa), u presliku pregleda uplata po kreditu (list 21-22 spisa), u presliku izračuna konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. godine (list 23-29 spisa), u Opće uvjete poslovanja s građanima (list 54-58 spisa), u presliku pregleda kreditnog kalkulatora u konverziji kredita od 13. studenog 2015. godine (list 59-60 spisa), u presliku presude Suda EU broj C-118/17 (stranica 127-144 spisa), u presliku obavijesti HNB-a (stranica 145-159 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 160-164, 196-226, 237-310 i 327-366 spisa), u presliku presude Suda EU broj C-452/18 (stranica 165-182 spisa), u presliku presude Suda EU broj C-81/19 (stranica 183-188 spisa), u iskaz tužitelja (stranica 391-392 spisa), u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire OŽ (stranica 397-416 spisa), u presliku pregleda uplata po kreditu na dan 15.01.2025. (stranica 420-423 spisa) te u presliku knjigovodstvene kartice (stranica 424-441 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan te da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužitelj, korisnik kredita i tuženik, kreditor dana 26. travnja 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju stambeni kredit u iznosu od 102.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF banke na dan korištenja kredita, na rok otplate 228 mjeseci i s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,60%, koja je promjenjiva sukladno „Odluci Banke o kreditiranju građana“, kao i činjenica da se tužitelj, korisnik kredita, obvezao otplatiti kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važećem na dan plaćanja. Isto tako nesporna je činjenica da su tužitelj, korisnik kredita i tuženik, kreditor dana 07. prosinca 2015. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, kao i činjenica da je kredit u cijelosti otplaćen. Naprotiv sporno je pitanje da li tužitelj s obzirom na provedenu konverziju ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnim odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF te isplatu razlike preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, kao i zahtijevati utvrđenje ništetnim predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija. Isto tako sporno je potrošačko svojstvo tužitelja, a sporan je i zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, prigovor zastare potraživanja, kao i pitanje da li tuženik ima potraživanje prema tužitelju po osnovi tzv. negativnih tečajnih razlika, kada je tečaj CHF tijekom otplate osnovnog kredita uz valutnu klauzulu u CHF bio niži od početnog tečaja CHF, tečaja na dan korištenja kredita.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik tužitelja tužbenim zahtjevom od 09. srpnja 2024. godine preinačio tužbu isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći, odnosno isticanjem ništetnosti Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9011200475 od 07. prosinca 2015. godine, za što je sukladno odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a potreban pristanak tuženika, s time da se punomoćnik tuženika upustio u raspravljanje po tako preinačenoj tužbi, a da se prije toga nije protivio preinaci, pa se sukladno odredbi članka 190. stavka 4. ZPP-a smatra da postoji pristanak tuženika na preinaku tužbe. Isto tako konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 24. veljače 2025. godine punomoćnik tužitelja je smanjio dio kondemnatornog tužbenog zahtjeva i to za iznos od 285,57 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i za zakonsku zateznu kamatu tekuću na iznos od 136,42 eura od 15. listopada 2015. godine do 15. kolovoza 2016. godine, na iznos od 136,42 eura od 15. studenog 2015. godine do 15. kolovoza 2016. godine te na iznos od 3.726,14 eura od 11. kolovoza 2016. godine do isplate, što ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe, za što je sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a potreban pristanak tuženika. S obzirom da se punomoćnik tuženika nije izjasnio pristaje li djelomično povlačenje tužbe smanjenjem tužbenog zahtjeva, to se sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a smatra da je pristao na djelomično povlačenje tužbe smanjenjem tužbenog zahtjeva. Inače pravni stav da smanjenje tužbenog zahtjeva ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe za što je prema odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a uvijek potreban pristanak tuženika izrazio je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj SU-IV-16/21 od 26. travnja 2021. godine. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom I. i točkom II. izreke rješenja.

7. Nastavno u odnosu na sporno pitanje da li tužitelj, s obzirom na nespornu činjenicu da je Dodatkom Ugovoru o kreditu broj 9011200475 od 07. prosinca 2015. godine sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu ZIDZPK/15) izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF i po toj osnovi zahtijevati isplatu preplaćenih iznosa, sud je utvrdio slijedeće. Bitno je naglasiti da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da se sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, s time da je ujedno Vrhovni sud RH već ranije odlukom poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Dakle tužitelj konverzijom nije izgubio pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, već to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Dodataka Ugovoru o kreditu broj 9011200475 od 07. prosinca 2015. godine (list 12- 14 spisa). Iako je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I-3685/15 od 04. travnja 2017. godine, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači, korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji, kojim su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. Naime sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) postale valjane, a ujedno niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Nadalje Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine ujedno naglasio da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako Sud Europske unije je presudom poslovni broj C-452/18 i C-118/17 utvrdio da potrošači imaju pravo na svoja potraživanja osim u slučaju ako bi se infomirano nagodili s bankom o tome, ali se potrošači nisu odrekli svojih potraživanja, s obzirom da niti nisu mogli znati hoće li naknadno biti utvrđena ništetnom promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, koje utvrđenje ništetnim je uslijedilo tek nakon provedene konverzije, u kolektivnom sporu, pa potrošači imaju pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija.

8. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen kriterij promjenjivosti stope redovne kamate u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu pa do otplate kredita, a niti je vezano uz valutnu klauzulu u CHF jasno i razumljivo određen tečajni rizik zbog čega tužitelj, potrošač niti nije mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima tužitelju su morali biti jasni stvarni učinci promjene tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogao procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost promjenjive kamatne stope i valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

9. Jednako tako treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-5751/16 od 03. listopada 2017. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivosti stope redovne kamate, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne, kao i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivao tužitelj.

10. Nadalje bitno je naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. ZOO-a podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.

11. Iskazu tužitelja (stranica 391-392 spisa) koji je u bitnom istaknuo da je ugovor o kreditu sklopio radi kupnje kuće čime je rješavao svoje stambeno pitanje, u banci su mu rekli da je za traženi iznos kredita „naknap“ za kredit u eurima te su mu ponudili kredit u CHF, koji je imao „nižu mjesečnu ratu i nižu početnu kamatnu stopu“, znao je što znači valutna klauzula, da mjesečna rata ovisi o tečaju te valute u kojoj diže kredit, ali mu ništa nisu objašnjavali vezano uz valutu CHF, niti je imao ikakvih pitanja, već je bio sretan da je dobio kredit, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je razumljiv i logičan kako dio iskaza tužitelja da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, ali ga u banci nisu obavijestili iz kojeg razloga se tijekom otplate kredita ta promjenjiva kamatna stopa može mijenjati, a niti mu je javni bilježnik išta objašnjavao vezano uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, tako i dio iskaza da je sklopio i dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija, kojom je utvrđen iznos preplate, o čijim odredbama se nije moglo pregovarati, već je konverzija ponuđena po sistemu „uzmi ili ostavi“. Isto tako je razumljiv dio iskaza tužitelja da je sredstvima ovog kredita kupio kuću u kojoj je stanovao sa svojom obitelji, to je bio njihov obiteljski dom, nikada ta kuća nije bila iznajmljivana, a nakon što se rastao, prije otprilike osam godina, tu kuću je prodao i dobivenim sredstvima u cijelosti otplatio ovaj kredit, a u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bio je u mirovini, nije imao svoj obrt, niti je bio vlasnik trgovačkog društva. S obzirom da je tužitelj, fizička osoba, sklopio predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta i poduzeća, tužitelj je dakle potrošač, što rezultira time da ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.

12. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, odnosno postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, što znači da je rok za restitucijski zahtjev tužitelja počeo teći 13. lipnja 2014. godine, odnosno 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba podnesena dana 17. svibnja 2019. godine, dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan, a to tim više što je ujedno i Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine izrazio pravni stav da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu, kao i restituciju.

13. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire OŽ (stranica 397-416 spisa) proizlazi da razlika ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu iznosi 5.760,04 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 30.864,32 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 4.096,38 eura za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćeni iznos, dok ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 66.324,25 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 8.802,71 eura za anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos. Nastavno sudski vještak je istaknuo da je Dodatkom Ugovoru o kreditu utvrđena preplata na dan 30. rujna 2015. godine u iznosu od 34.144,05 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 4.531,69 eura, s time da ukupna razlika preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 31.896,37 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 4.233,38 eura, dok zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja obračunate do konverzije iznose 5.262,05 eura.

14. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen, a tim više što na sam matematički izračun niti stranke nisu imale nikakvih prigovora. U odnosu na navode punomoćnika tuženika da je volja ugovornih stranaka bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, ponovno treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrdio da su odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača ništetne. Dakle nije nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, koja je dopuštena odredbom članka 22. ZOO-a kao takva, već je naprotiv nepoštena, a time i ništetna odredba o valutnoj klauzuli, jer osim što se o istoj niti nije pregovaralo, ujedno tuženik, trgovac nije informirao potrošače, a time i tužitelja, o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što rezultira time da je vezano uz predmetni ugovor o kreditu valjan početni tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita, kao i početno ugovorena kamatna stopa.

15. Nastavno u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu od 07. prosinca 2015. godine sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Imajući na umu da je Dodatkom Ugovora o kreditu broj 9011200475 od 07. prosinca 2015. godine provedena konverzija i to sukladno odredbama ZIDZPK/15, koja činjenica je i među strankama nesporna, treba naglasiti kako ujedno činjenica da provedenom konverzijom tužitelj, potrošač nije u cijelosti obeštećen, nikako ne rezultira time da bi predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu od 07. prosinca 2015. godine sukladno odredbi članka 322. stavka 1. ZOO-a bio ništetan. Iako je naime konverzijom propisanom odredbama ZIDZPK/15 cilj izjednačavanje položaja potrošača s kreditom denominiranim u CHF, odnosno s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klazulom u CHF s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u eurima, odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klazulom u eurima, zbog čega je odredbom članka 19. c ZIDZPK-a propisana metodologija same provedbe konverzije na način da se iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF računa po tečaju za euro koji je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima, a ujedno se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denomiraniranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjenjuje kamatna stopa koja je jednaka, po iznosu, vrsti i razdoblju promjene, koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama uz valutnu klauzulu u eurima na dan sklapanja tih ugovora o kreditu, time nije uzeto u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, što rezultira time da je tim pravnim utvrđenjem valjana početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita. Drugim riječima sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu, kojima je izvršena zakonska konverzija, nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. ZOO-a nisu konvalidirale, postale valjane, a to tim više što niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Naprotiv ukoliko potrošači, korisnici kredita denominirani u kunama uz valutnu klauzulu u CHF, kao što je i tužitelj, zbog provedene zakonske konverzije, ne bi imali pravo pozivati se na pravomoćno utvrđenje iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, time bi bili dovedeni u različit, nepovoljni položaj u odnosu na potrošače, korisnike kredita denomiranih u kunama uz valutnu klauzulu u CHF koji nisu izvršili konverziju, a što nikako nije i ne može biti opravdano. Upravo iz navedenih razloga Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status.

16. U odnosu na prigovor radi prijeboja, koji je punomoćnik tuženika isticao tijekom postupka, sud je utvrdio slijedeće. Prvenstveno treba naglasiti da je u pitanju procesnopravni prigovor radi prebijanja, koji se sukladno odredbi članka 288. a stavka 6. ZPP-a može istaknuti do zaključenja prethodnog postupka te je o istom sud dužan odlučiti u izreci presude na način da utvrdi postojanje ili nepostojanje potraživanja istaknutog radi prebijanja i takva odluka sukladno odredbi članka 338. stavka 3. ZPP-a i odredbi članka 333. stavka 2. ZPP-a postaje pravomoćna, za razliku od materijalnopravnog prigovora prijeboja, kojim se zapravo negira postojanje uzajamnih potraživanja tužitelja i tuženika, jer je već došlo do prijeboja tih potraživanja, zbog čega sud o istom ne donosi odluku u izreci presude, nego se u obrazloženju presude referira na taj prigovor prijeboja. Imajući na umu da se prigovor radi prijeboja u iznosu od 4.655,16 eura / 35.074,30 kuna temelji na potplaćenim anuitetima s osnove razlike u tečaju CHF kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja, sud je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju, jer tuženik nije potrošač, što rezultira time da se na njega niti ne može odnositi kolektivna zaštita, pa činjenica da je tijekom otplate predmetnog kredita prije provedene konverzije, došlo do potplate u korist tužitelja u odnosu na početni tečaj CHF, odnosno tečaj CHF na dan isplate kredita, za to ne postoji odgovornost tužitelja, koji u predmetnom ugovornom odnosu, za razliku od tuženika, trgovca, nije nepošten stjecatelj. Iako ugovorni odnos stranaka po predmetnom ugovoru o kreditu dakako determinira određena prava i obveze obje ugovorne stranke, tužitelja, potrošača i tuženika, trgovca, upravo bit pravomoćnog utvrđenja iz kolektivnog spora pokrenutog radi zaštite prava potrošača, potvrđuje stav suda ne postoji potraživanje tuženika, trgovca prema tužitelju, potrošaču na ime potplaćenih anuiteta s osnove razlike u tečaju CHF kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja. Naime u kolektivnom sporu je pravomoćno utvrđeno da je nepoštena, a time i ništetna odredba o valutnoj klauzuli u potrošačkim ugovorima iz razloga što tuženik, trgovac, nije informirao potrošače o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF na način da potrošač može donijeti valjanu, informiranu odluku koja podrazumijeva da je mogao procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi odredba o valutnoj klauzuli mogla imati za njegove financijske obveze, a to tim više što su ujedno u pitanju tzv. tipski, unaprijed formulirani ugovori, zbog čega tuženik, trgovac, koji je dakle odgovoran za to što je odredba o valutnoj klauzuli nepoštena, a time i ništetna, ne može imati nikakvo potraživanje prema tužitelju, potrošaču na ime potplaćenih anuiteta.

17. Nastavno u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na svaki pojedini mjesečni iznos od dana izvršenog plaćanja do isplate, sud je utvrdio slijedeće. S obzirom da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je iste nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate. Inače Županijski sud u Zagrebu je u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis. Isto tako u odnosu na potraživanje po osnovi razlike između konvertrirane glavnice i preostale glavnice u CHF tužiteljica osnovano potražuje zakonsku zateznu kamatu tekuću od 01. listopada 2015. godine do isplate, odnosno tekuću od prvog slijedećeg dana nakon stupanja na snagu ZIDZPK/15.

18. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 193. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim odredbe članka 1., članka 4. i članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu od 26. travnja 2006. godine sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF te naložio tuženiku platiti tužitelju na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 4.096,38 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od dana izvršenog plaćanja do isplate, kao i platiti tužitelju na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 8.802,71 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od dana izvršenog plaćanja do isplate, dok je naprotiv odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti Dodatka Ugovora o kreditu broj 9011200475 od 07. prosinca 2015. godine, s time da je ujedno utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 4.655,16 eura / 35.074,30 kuna te je odlučeno kao pod točkom I., točkom II., točkom III., točkom V. i točkom VI. izreke presude.

19. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 2.812,50 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 17. svibnja 2019. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 26. rujna 2019. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 15. listopada 2019. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 13. veljače 2020. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 24. veljače 2020. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška pristupa na ročište 19. svibnja 2020. godine u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 9. točka 5.), troška zastupanja na ročištu 12. rujna 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 27. studenog 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 24. veljače 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 17. travnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 462,50 eura (Tbr. 46.) te troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 500,00 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 13. svibnja 2025. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

20. Naprotiv zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska od 04. studenog 2019. godine, podneska od 06. svibnja 2020. godine, podneska od 08. studenog 2021. godine, zatim podneska od 09. srpnja 2024. godine, podneska od 06. kolovoza 2024. godine te podneska od 19. ožujka 2025. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je istima punomoćnik tužitelja u bitnom ponovio ranije iznesene navode i pravne stavove, iste malo dopunio i elaborirao, što je bilo nepotrebno, usmjereno na nepotrebno povećanje troškova postupka, pa je isti dužan snositi sam tužitelj. Isto tako zahtjev tužitelja za naknadom troška zastupanja na ročištu 19. svibnja 2020. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan u zatraženom iznosu od 200,00 eura, s obzirom da je to ročište odgođeno prije početka raspravljanja, što rezultira time da tužitelj može osnovano zahtijevati naknadu troška pristupa na to ročište po Tbr. 9. točci 5., što je tužitelju i dosuđeno. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VII. izreke presude.

21. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer tužitelj nije uspio u postupku samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva, točnije za dio deklaratornog tužbenog zahtjeva upravljenog na utvrđenje ništetnosti predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu, zbog kojeg dijela tuženiku, zastupanom po punomoćniku niti nije nastao ikakav poseban trošak, čiju bi naknadu mogao osnovano zahtijevati, a to tim više što je sud ujedno utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VIII. izreke presude.

22. Konačno stopa zatezne kamate je za razdoblje od 31. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do isplate određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 13. svibnja 2025. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 13. svibnja 2025. godine