REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1490/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, u ime Republike Hrvatske, po sucu mr. sc. Ivani Koštarić Fegeš, u pravnoj stvari tužitelja FLORE FRČKO, Ilica 31, Zagreb, OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Sabljić, odvjetnik u MATEKOVIĆ & partneri Odvjetničko društvo d.o.o., Kneza Mislava 15, Zagreb, protiv tuženika Z - EL d.o.o., Industrijska cesta 28, Sesvete, OIB 11374156664, kojeg zastupa punomoćnik Saša Stefanović, odvjetnik iz Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa Odvjetničko društvo d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti odluke skupštine društva s ograničenom odgovornošću, zaključio je glavnu raspravu 31. ožujka 2025. u prisutnosti tužiteljevog punomoćnika Ivana Sabljića i tuženikovog punomoćnika BR, te donio i objavio presudu 13. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom Odluka donesena na Skupštini društva Z-EL d.o.o., Industrijska cesta 28, Sesvete, OIB 11374156664 od 11. lipnja 2024. koja glasi „ODLUKA O DAVANJU RAZRJEŠNICE UPRAVI DRUŠTVA Skupština Društva daje razrješnicu predsjedniku uprave, gospodinu ĐR, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], i članu uprave, gospodinu UR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], za 2023. godinu. Ova Odluka stupa na snagu danom donošenja."

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove u iznosu od 829,64 EUR sa zateznim kamatama od 13. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 26,54 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 13. svibnja 2025. do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu radi utvrđenja ništetnom Odluke donesene na Skupštini društva Z-EL d.o.o., Industrijska cesta 28, Sesvete, OIB 11374156664 od 11. lipnja 2024. koja glasi „ODLUKA O DAVANJU RAZRJEŠNICE UPRAVI DRUŠTVA Skupština Društva daje razrješnicu predsjedniku uprave, gospodinu ĐR, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], i članu uprave, gospodinu UR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], za 2023. godinu. Ova Odluka stupa na snagu danom donošenja.“

2. U tužbi u bitnome navodi kako je tužitelj član društva tuženika i to kao imatelj jednog poslovnog udjela u nominalnom iznosu od 1.644.400,00 kn, u knjizi poslovnih udjela upisan pod rednim brojem 5, što predstavlja 40% temeljnog kapitala tuženika, da su osim tužitelja, članovi društva tuženika i (i) ĐR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koji je nositelj jednog poslovnog udjela u nominalnom iznosu od 1.644.400,00 kn, u knjizi poslovnih udjela upisan pod rednim brojem 4, što predstavlja 40% temeljnog kapitala i (ii) LR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koji je nositelj jednog poslovnog udjela u nominalnom iznosu od 822.200,00 kn, u knjizi poslovnih udjela upisan pod rednim brojem 6, što predstavlja 20% temeljnog kapitala. Nadalje navodi da je 11. lipnja 2024., nastavno na poziv uprave tuženika, održana skupština tuženika na poslovnoj adresi tuženika, na kojoj su sudjelovali svi članovi društva, zajedno sa svojim punomoćnicima i na kojoj se raspravljalo i glasovalo o određenim pitanjima poslovanja tuženika, da je zapisnik s predmetne skupštine sastavio vršitelj dužnosti javnog bilježnika, Andrija Vuger pod poslovnim brojem OU-981/24, da se na predmetnoj skupštini odlučivalo i o davanju razrješnice članovima uprave ĐR i ER, koji su, osim što su članovi društva tuženika, također i članovi uprave tuženika, i to ĐR kao predsjednik uprave te LR kao član uprave, da je na predmetnoj skupštini donesena odluka kojom se upravi tuženika daje razrješnica budući da je za odluku glasovalo 60% glasova dok je protiv davanja razrješnice glasalo 40% glasova, odnosno za donošenje takve odluke su glasovali ĐR i LR, dok je tužitelj glasao protiv davanja razrješnice, što proizlazi iz Zapisnika, te je u odnosu na predmetnu odluku i na Zapisnik izjavio protivljenje. Navodi da odredba članka 362. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima ne zahtjeva da član društva koji je sudjelovao na skupštini treba izjaviti svoje protivljenje odluci u zapisnik u situaciji iz članka 360. stavak 2. Zakona o trgovačkim društvima. Tužitelj je na predmetnoj skupštini smatrao, što je i vidljivo u Zapisniku, da ĐR i LR nisu mogli glasovati za donošenje predmetne odluke s obzirom na činjenicu da su istovremeno i članovi društva tuženika i članovi uprave tuženika, pozivajući se pritom na odredbu članka 445. stavak 5. Zakona o trgovačkim društvima, da je potpuno jasno da se predmetna odredba odnosi i na glasovanje o davanju razrješnice, odnosno nesporno je da ĐR i LR nisu mogli glasovati o odluci o davanju razrješnice kojom se oslobađaju neke obveze, odnosno kojom odlukom se odobrava način na koji su kao članovi uprave vodili tuženika. S tim u svezi se poziva i na odredbu članka 293. stavak 1. Zakona o trgovačkim društvima koja je analogno primjenjiva i na odnose unutar društva s ograničenom odgovornošću. Navodi da je sudska praksa vrlo jasno već zauzela stav i tumačenje te je nesporno da je predmetna odluka nevaljana budući da su za takvu odluku glasovale osobe koje su ujedno i članovi uprave i članovi društva tuženika, suprotno izričitim zakonskim odredbama i sudskoj praksi, dakle, s obzirom na to da su glasovi tih osoba ništetni.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbeni zahtjev u bitnome navodeći kako je društvo s ograničenom odgovornošću jednostavniji i elastičniji tip društva kapitala od dioničkog društva zbog čega se tek u nedostatku propisa kojima se uređuje društvo s ograničenom odgovornošću može govoriti o primjeni propisa koji se odnose na dioničko društvo, što konkretno nije slučaj. Nadalje navodi da društva s ograničenom odgovornošću nisu dužna davati razrješnicu članovima uprave ako tako nije određeno društvenim ugovorom te da je skupština društva s ograničenom odgovornošću dužna odlučiti o davanju razrješnice samo onda kada je to propisano društvenim ugovorom, dok tuženik u Društvenom ugovoru od 12. prosinca 2022. nije uopće predvidio, odnosno propisao obvezu davanja razrješnice članovima Uprave. Budući da tuženik nema i nije imao obvezu davanja razrješnice članovima Uprave, ne mogu se primijeniti odredbe Zakona o trgovačkim društvima o davanju i ograničenjima davanja razrješnice članovima uprave koje se odnose na dionička društva. Ističe da su ograničenja autonomije pri uređenju sadržaja društvenog ugovora uvelike manja od ograničenja propisanih za uređenje statuta dioničkog društva zbog čega bi primjena pravila o dioničkim društvima na način na koji to tužitelj pokušava učiniti anulirala uopće potrebu za društvom s ograničenom odgovornošću te njegovu vrlo jasnu distinkciju od dioničkog društva. Čak i u konkretnom slučaju, kad su članovi tuženika ipak dali razrješnicu članovima uprave, takav čin je neformalne naravi i, kao takav, nipošto protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva. Tuženik dobivenom razrješnicom nije ostvario nikakvu korist niti oslobođenje od obveze.

4. U nastavku postupka tužitelj je u cijelosti osporio tuženikove tvrdnje iz odgovora na tužbu, te je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, a tuženik kod odgovora na tužbu.

5. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze čitanjem isprava u spisu, i to: izvatka iz sudskog registra za tuženika (str. 6. – 10. spisa), zapisnika sa skupštine društva tuženika od 11. lipnja 2024. (str. 11. – 23. spisa), tuženikovog Društvenog ugovora od 12. prosinca 2022. (str. 47. – 55. spisa).

6. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), sud je utvrdio tužbeni zahtjev osnovanim.

7. Predmet spora je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom Odluke o davanju razrješnice upravi društva – predsjedniku uprave ĐR i članu uprave ER donesene na skupštini tuženika 11. lipnja 2024.

8. Nisu sporne sljedeće činjenice:

- da je tužitelj član društva tuženika i to kao imatelj jednog poslovnog udjela u nominalnom iznosu od 1.644.400,00 kn, u knjizi poslovnih udjela upisan pod rednim brojem 5, što predstavlja 40% temeljnog kapitala tuženika,

- da su osim tužitelja, članovi društva tuženika i ĐR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koji je nositelj jednog poslovnog udjela u nominalnom iznosu od 1.644.400,00 kn, u knjizi poslovnih udjela upisan pod rednim brojem 4, što predstavlja 40% temeljnog kapitala i LR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koji je nositelj jednog poslovnog udjela u nominalnom iznosu od 822.200,00 kn, u knjizi poslovnih udjela upisan pod rednim brojem 6, što predstavlja 20% temeljnog kapitala,

- da su ĐR i LR, osim što su članovi društva tuženika, ujedno i članovi uprave društva tuženika, odnosno osobe ovlaštene za zastupanje tuženika po zakonu, s time da je ĐR predsjednik uprave, a LR član uprave,

- da je 11. lipnja 2024. održana skupština tuženika na poslovnoj adresi tuženika, na kojoj su sudjelovali svi članovi društva, pa tako i tužitelj, zajedno sa svojim punomoćnicima, na kojoj skupštini je, između ostalih, donesena i sporna odluka o davanju razrješnice članovima uprave ĐR i ER,

- da je zapisnik s predmetne skupštine sastavio vršitelj dužnosti javnog bilježnika Andrija Vuger pod poslovnim brojem OU-981/24,

- da je za spornu odluku glasovalo 60% glasova tako da su za nju glasali ĐR i LR, dok je protiv davanja razrješnice glasalo 40% glasova jer je tužitelj glasao protiv te odluke,

- da tuženikovim Društvenim ugovorom od 12. prosinca 2022. nije predviđena obveza davanja razrješnice članovima uprave,

a navedene odlučne činjenice proizlazi i iz isprava u spisu.

9. Dakle, između parničnih stranaka nisu sporne odlučne činjenice, već je sporno pravno pitanje koje se odnosi na postojanje razloga pobojnosti na koje se tužitelj poziva, odnosno jesu li osobe koje su ujedno i članovi društva i članovi uprave tuženika mogle glasati na predmetnoj skupštini za spornu odluku o davanju razrješnice ili su njihovi glasovi trebali biti isključeni.

10. U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (članak 2. stavak 1. ZPP), te je vezan činjeničnom osnovnom tužbe (članak 186. stavak 3. ZPP) što konkretno znači da sud u ovom postupku utvrđuje postojanje razloga pobojnosti u okviru činjenične osnove tužbe, odnosno na temelju činjenica koje je iznio tužitelj u prilog tvrdnji o pobojnosti predmetne odluke skupštine (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž-2731/2020-3 od 27. rujna 2023.).

11. Odredbom članka 360. stavka 1. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22 i 114/22; dalje: ZTD) propisano je da se odluka glavne skupštine može pobijati tužbom, ako je donesena protivno zakonu ili statutu. Prema odredbi članka 449. ZTD-a, na pobijanje odluka skupštine društva s ograničenom odgovornošću na odgovarajući se način primjenjuju odredbe članka 360. do 366.a ZTD-a.

12. U konkretnom slučaju iz činjenične osnove tužbe kojom je sud vezan (članak 186. stavaka 3. ZPP) proizlazi kako tužitelj traži utvrđenje ništetnom predmetne odluke skupštine iz razloga pobojnosti, ali ne i iz razloga ništetnosti. Tužitelj u bitnome tvrdi da je predmetna odluka pobojna iz razloga što su za tu odluku glasovale osobe koje su ujedno i članovi uprave i članovi društva tuženika zbog čega nisu mogle glasovati za tu odluku, te da je takvo postupanje suprotno odredbama članka 445. stavka 3. i članka 293. stavka 1. ZTD-a.

13. Odredbom članka 441. stavka 1. ZTD-a propisano je da skupština odlučuje o pitanjima određenim društvenim ugovorom, a osobito o: 1. financijskim izvješćima društva, izvješću uprave o stanju društva, ako ga je društvo dužno izraditi, upotrebi ostvarene dobiti i pokrivanju gubitka, davanju razrješnice članovima uprave i nadzornog odbora, ako ga društvo ima, što valja učiniti u prvih osam mjeseci poslovne godine za prethodnu godinu, 2. zahtjevu za uplatama poslovnih udjela, 2.a povratu dodatnih uplata novca članovima društva, 3. imenovanju i opozivu članova uprave, 4. izboru i opozivu članova nadzornog odbora ako ga društvo ima, 5. podjeli, spajanju i povlačenju poslovnih udjela, 6. davanju prokure ili trgovačke punomoći za sve pogone koju treba dati uprava, 7. mjerama za ispitivanje i nadzor nad vođenjem poslova, 8. izmjeni društvenog ugovora, 9. postavljanju zahtjeva za naknadu štete koje društvo može imati protiv članova uprave i nadzornog odbora i zamjenika članova uprave te o imenovanju zastupnika u sudskom postupku ako društvo ne mogu zastupati članovi uprave ni nadzorni odbor, 10. sklapanju ugovora kojima društvo treba trajno steći stvari ili prava za neki svoj pogon za koje se plaća protuvrijednost koja je viša od vrijednosti petine temeljnog kapitala društva kao i o izmjeni takvih ugovora na teret društva, što je uvjet za njihovu valjanost, osim kada je riječ o stjecanju u ovršnom postupku, s time da se odluka o tome mora donijeti s većinom od tri četvrtine danih glasova. Prema odredbi članka 441. stavka 2. ZTD-a, društvenim ugovorom može se proširiti ili smanjiti nadležnost skupštine, ali se iz njezine nadležnosti ne može izuzeti donošenje odluka iz stavka 1. točke 1., 2.a, 4., 9., a točke 10. toga članka ako se ugovori sklapaju u roku od dvije godine nakon što je društvo upisano u sudski registar.

14. Iz citiranih odredaba članka 441. stavka 1. ZTD-a proizlazi da se nadležnost skupštine uređuje društvenim ugovorom, ali su tim odredbama ujedno propisana pitanja o kojima skupština osobito odlučuje, među kojima je i pitanje davanje razrješnice članovima uprave. Nadalje, iz odredbe članka 441. stavka 2. ZTD-a proizlazi da su određena pitanja, pa tako i pitanje davanja razrješnice članovima uprave, u isključivoj nadležnosti skupštine što znači da se odlučivanje o tim pitanjima ne može društvenim ugovorom prenijeti na neki drugi organ ili tijelo. Društvenim ugovorom bi se mogao suziti ili proširiti broj slučajeva u kojima se isključuje pravo glasa člana društva, ali ne kad je u pitanju glasovanje od davanju razrješnice.

15. Odredbama članka 445. stavak 5. ZTD-a propisano je da na skupštini ne može o odluci glasovati osoba kojoj se tom odlukom pribavlja neka korist ili se oslobađa neke obveze. Ona ne može glasovati ni kao zastupnik člana društva. Isto vrijedi i kada se odlučuje o pravnome poslu između člana i društva te o pokretanju ili rješenju spora među njima.

16. Citiranim odredbama članka 445. stavka 5. ZTD-a propisano je koje su to odluke skupštine u čijem se donošenju isključuje pravo glasa određenog člana društva. Radi se o ograničenju članskog prava, pri čemu postoje dva osnovna pravila, i to: zabrane da netko odlučuje o poslovima koje se s njim sklapaju i zabrane da sudjeluje u vlastitoj stvari. Glas koji je dao član društva čije je pravo glasa isključeno je ništetan i ne može se ubrojiti u glasove kojima se utvrđuje rezultat glasovanja. Odluka donesena s takvim glasovima, ako su utjecali na rezultat glasovanja, je pobojna.

17. Odredbom članka 293. stavka 1. ZTD-a propisano je da nitko ne može ostvarivati pravo glasa za sebe ni za nekoga drugoga kada se odlučuje o tome da li da mu se dade razrješnica, o njegovu oslobođenju od neke obveze ili o ostvarenju zahtjeva kojega društvo ima prema njemu. Za dionice iz kojih dioničar na taj način ne može ostvarivati pravo glasa, to za njega ne mogu učiniti ni druge osobe. Unatoč tome što se citirane odredbe članka 293. stavka 1. ZTD-a odnose na dioničko društvo, prema stajalištu suda, te odredbe treba primijeniti i na društvo s ograničenom odgovornošću, dakle, u konkretnom slučaju, kao što to osnovano ističe tužitelj (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž-4328/2023-2 od 6. veljače 2024.).

18. Kod davanja razrješnice se radi o odobravanju kako je član obavljao poslove društva ili za društvo u prošlosti zbog čega davanje razrješnice predstavlja pribavljanje koristi za člana. Prema stajalištu suda, pravo glasa na skupštini treba biti isključeno članu društva u slučaju kad se na skupštini odlučuje o tome da mu se daje razrješnica kao članu uprave. Osoba koja u sebi ujedinjuje oba svojstva, i člana društva i člana uprave, kao u konkretnom slučaju, treba biti isključena iz glasovanja o davanju razrješnice samome sebi. Glas koji je dao član društva, čije je pravo glasa trebalo biti isključeno iz glasovanja, je ništetan i ne može se ubrojiti u glasove kojima se utvrđuje rezultat glasovanja. Tuženik se neosnovano poziva na činjenicu da davanje razrješnice nije predviđeno tuženikovim društvenim ugovorom. To iz razloga što unatoč tome što davanje razrješnice nije predviđeno tuženikovim društvenim ugovorom, pitanje davanja razrješnice je bilo predmet odlučivanja na predmetnoj tuženikovoj skupštini i odluka o davanju razrješnice je donesena na toj skupštini na način da je za spornu odluku glasovalo 60% glasova, i to ĐR i LR, dakle, osobe koje su ujedno i članovi tuženikove uprave, dok je protiv davanja razrješnice glasalo 40% glasova, i to tužitelj. Navedeno tim više što iz odredbe članka 441. stavka 2. ZTD-a proizlazi da je pitanje davanja razrješnice članovima uprave u isključivoj nadležnosti skupštine zbog čega se ne može društvenim ugovorom prenijeti na neki drugi organ ili tijelo, te što se društvenim ugovorom ne može članu društva dati pravo glasa o pitanju davanja razrješnice jer je kod pitanja davanja razrješnice to pravo člana društva isključeno.

19. Budući da je za spornu odluku glasovalo 60% glasova, i to ĐR i LR, čiji glasovi su trebali biti isključeni u skladu s odredbama članka 445. stavak 5. i članka 293. stavka 1. ZTD-a budući da su te osobe ujedno i članovi tuženikove uprave, dok je protiv te odluke glasalo 40% glasova, proizlazi da je sporna odluka donesena takvim glasovima koji su trebali biti isključeni, pobojna u smislu odredbe članka 360. stavka 1. ZTD-a jer je navedena povreda odredaba o isključenju prava glasa utjecala na donošenje sporne odluke budući da takva odluka ne bi niti bila donesena da su navedeni glasovi bili isključeni (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž-4328/2023-2 od 6. veljače 2024.).

20. Slijedom navedenog sud je primjenom citiranih odredaba ZTD-a utvrdio tužbeni zahtjev osnovanim zbog čega je odlučeno kao u točki I. izreke presude.

21. Tužitelj je u cijelosti uspio u ovoj parnici zbog čega ima pravo na naknadu troškova u skladu s odredbom članka 154. stavka 1. ZPP-a. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.327,23 EUR, tužitelju su, kao potrebni (članak 155. stavak 1. ZPP), priznati troškovi sastavljanja tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje: OT) i obrazloženog podneska od 17. siječnja 2025. kojim se očituje na odgovor na tužbu u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT), te zastupanja na ročištu 31. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT), što ukupno iznosi 600,00 EUR, a sve uvećano za PDV od 25% u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 46. OT), ukupno iznosi 750,00 EUR. Tužitelj ima pravo i na naknadu troška sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 26,55 EUR, te za presudu u iznosu od 53,09 EUR, u skladu s Tar. broj 2. stavaka 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 37/23; dalje: Uredba). Stoga tužitelj ima pravo na naknadu troškova u ukupnom iznosu od 829,64 EUR.

Na te troškove tužitelj ima pravo i na zatezne kamate od dana donošenja ove presude (članak 151. stavak 3. ZPP) do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23) za ostale odnose.

22. Tužitelj nema pravo na naknadu troška sudske pristojbe za tužbu u preostalom iznosu od 26,54 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama jer je tužitelj platio sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 26,55 EUR.

23. Slijedom navedenog o troškovima je odlučeno kao u točkama II. i III. izreke presude.

Zagreb, 13. svibnja 2025.

Sudac

mr. sc. Ivana Koštarić Fegeš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od dostave prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.