Poslovni broj: Us I-2570/2024-8

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Zrinke Pivac kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja MILETIĆ 007 d.o.o., OIB: 67028344067, Solin, Kralja Zvonimira 75, zastupanog po opunomoćenicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva ARAČIĆ I SILIĆ j.t.d., Split, Pujanke 34, protiv tuženika Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije Republike Hrvatske, Uprave za procjenu utjecaja na okoliš i održivo gospodarenje otpadom, Sektora za procjenu utjecaja na okoliš, OIB: 59951999361, Zagreb, Radnička cesta 80, radi ocjene o potrebi procjene utjecaja zahvata na okoliš, nakon javne i usmene rasprave zaključene 23. travnja 2025. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, objavljene 13. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništenje rješenja tuženika Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije Republike Hrvatske, Uprave za procjenu utjecaja na okoliš i održivo gospodarenje otpadom, Sektora za procjenu utjecaja na okoliš, Klasa: UP/I-351-03/24-09/167, Urbroj: 517-05-1-2-24-10 od 7. listopada 2024., te da se predmet vrati tuženiku na ponovni postupak.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1.U pravovremenoj tužbi tužitelja podnesenoj 6. studenog 2024. protiv rješenja tuženika Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije Republike Hrvatske, Uprave za procjenu utjecaja na okoliš i održivo gospodarenje otpadom, Sektora za procjenu utjecaja na okoliš, Klasa: UP/I-351-03/24-09/167, Urbroj: 517-05-1-2-24-10 od 7. listopada 2024., tužitelj u bitnom najprije reproducira izreku osporenog rješenja tuženika, nakon čega ističe da je svojom odlukom tuženik povrijedio zakonske i podzakonske odredbe, ali i donio odluku koja nema podlogu u stvarnom, činjeničnom stanju stvari. Naime, tužitelj je izradio elaborat zaštite okoliša u kojem je obrazloženo da tužitelj planira obnovu male hidroelektrane „Vrilo 1“ (dalje u tekstu: mHE) na rijeci Jadro, na području Općine Klis, u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Postojeća mHE „Vrilo 1“ nalazi se na k. č. z. 1839/1 k. o. [katastarska općina]. Nadalje je podrobno opisan način obnove i postupci izvođenja nužnih radova: „-zamjena zastarjelog dotrajalog i dijelom demontiranog srednje-naponskog postrojenja novim postrojenjem 24 kV, 630A, 20kA,

-zamjena postojećih dotrajalih uljnih transformatora suhim transformatorima koji su ekološki prihvatljiviji od uljnih transformatora (10(20)/3,15kV, 750kVA), -detaljna obnova postojećih turbina koji uključuje izradu novog rotora i privodnog kola, remont postojećeg spiralnog dovoda, pred-privodnog kola i difuzora. Zadržavanjem osnovne konstrukcije turbine (spiralni dovod i pretprivodno kolo) izbjegavaju se značajni građevinski radovi na ugradnji i temeljenju pred-privodnog kola i spiralnog dovoda, - prematanje postojećih generatora s povećanjem snage i opremanje uzbudnikom bez četkica, -manji obrtničko-zanatski radovi na vodozahvatu na izvoru rijeke Jadro te na derivacijskom kanalu koji se sastoje uglavnom od popravaka oštećenja i čišćenja kanala ugradbe zaštitnih rešetki itd., -obnova postojećeg dalekovoda do susretnog postrojenja ili izrada novog kabelskog priključka, -obnova strojarnice (obrtničko- zanatski radovi, strojarski i elektroinstalaterski radovi). Strojarnica je zapuštena i godinama se ne održava.“ Nadalje je obrazloženo: „Obnovom mHE „Vrilo 1“ ne mijenjaju se postojeći lokacijski uvjeti. Strojarnica će se zadržati u izvornom obliku, bez zadiranja u konstrukciju. Zahvat vode ostaje na izvoru prema postojećem rješenju. Zadržati će se i postojeći dovodni kanal te se ne planiraju nikakve dodatne građevine niti dogradnje postojećih.“ Ističe se sudu da tužitelj ne gradi Hidroelektranu nego obnavlja postojeću pa da slijedom toga tuženik može u postupku ocjene o potrebi procjene utjecaja na okoliš (predmetni upravni postupak) naložiti postupak procjene utjecaja na okoliš ako bi sami zahvati/izmjene mogli imati značajan negativan utjecaj na okoliš (točka 13. Priloga II Uredbe). Jasan je stav zakonodavca kojim se predmnijeva da tuženik u postupku ocjene o potrebi procjene utjecaja na okoliš odlučuje o tome postoji li mogućnost da bi predloženi radovi imali značajan negativni utjecaj na okoliš. Dakle, potrebno je ustanoviti stvarnu opasnost od negativnog utjecaja da bi se donijela odluka kakvu je tuženik donio. Osim toga, tuženik paušalno navodi da se: „ne može isključiti mogućnost značajnog negativnog utjecaja u odnosu na posebni ihtiološki rezervat…“ Tuženik pogrešno kvalificira postupanje te tužitelju postavlja teže uvjete nego što je to predviđeno zakonskim normama. Nije isto zakonsko rješenje „utvrđivanja postojanja mogućnosti značajnog negativnog utjecaja na okoliš“ onom na koje se referira tuženik, „isključenja mogućnosti značajnog negativnog utjecaja“. Dakle, tuženik smatra da bi tužitelj trebao u cijelosti otkloniti bilo kakvu mogućnost značajnog negativnog utjecaja na okoliš, dok je Uredbom propisano da upravo tuženik treba procijeniti postoji li mogućnost da Izmjene zahvata imaju značajan negativan utjecaj na okoliš. Tuženik je u svojem rješenju trebao podrobno i sustavno procijeniti može li bilo koji od navedenih radova i zahvata imati negativan utjecaj na okoliš, a to je propušteno učiniti. U pobijanom rješenju uključena su mišljenja zainteresiranih tijela i to Upravnog odjela za zaštitu okoliša, komunalne poslove i infrastrukturu Splitsko-dalmatinske županije, Općine Klis, Uprave za zaštitu prirode Ministarstva, Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture i medija te Uprave vodnoga gospodarstva i zaštite mora Ministarstva. Sva od navedenih mišljenja su paušalna i gotovo u cijelosti neobrazložena, dok je mišljenje Upravnog odjela za zaštitu okoliša, komunalne poslove i infrastrukturu Splitsko-dalmatinske županije potpuno neobrazloženo, a u istom se navodi da se: „ne može isključiti mogućnost negativnog utjecaja zahvata na okoliša te da je potrebno provesti postupak procjene utjecaja zahvata na okoliš.“ Nadalje, iz predmetnog rješenja je razvidno da su pozivi za dostavljanje mišljenja upućeni 17. srpnja 2024. pa su mišljenja Uprave za zaštitu prirode Ministarstva (od 21. kolovoza 2024.), Uprave za zaštitu prirode Ministarstva kulture i medija (od dana 3. rujna 2024.) te Uprave vodnoga gospodarstva i zaštite mora Ministarstva (od dana 5. rujna 2024.) dostavljena izvan roka propisanog Zakonom o općem upravnom postupku (od 30 dana) te kao nepravovremena nisu trebala biti dio pobijanog rješenja. Tuženik u pobijanom rješenju parafrazira znanstveni članak: „Kao i sve vrste pastrva, vrsta mekousna (Salmothymus obtusirostns) je osjetljiva na regulaciju i pregrađivanje vodotoka, krivolov, gradnju na obali rijeka, neadekvatno zbrinjavanje otpadnih voda te sječu i trajno uništavanje zone drveća i grmlja uz vodotok (S i sur., 2015).“ Tužitelj u dostavljenom elaboratu jasno ističe sve planirane radove, a niti jedan od njih ne bi doveo do „pregrađivanja vodotoka, gradnje na obali rijeka, neadekvatnog zbrinjavanja otpadnih voda te sječe i trajnog uništavanja zone drveća i grmlja uz vodotok“. Upravo suprotno, dotrajala i neuporabljiva mehanizacija i ostala infrastruktura bila bi zamijenjena ekološki prihvatljivijim alternativama što bi poboljšalo uvjete flore i faune u vodotoku, a ne ih ugrozilo. Osim toga, kao dio dostavljenog Elaborata, dostavljena je i stručna podloga za ihtiofaunu za mHE „Vrilo 1“ na rijeci Jadro, koju je izradio Prirodoslovno-matematički fakultet, Sveučilište u Zagrebu, ožujak 2024. U pobijanom rješenju stoji: „…zaključak je navedene stručne podloge da neće biti značajnog utjecaja na populaciju mekousne niti na njen mrijest, uz obrazloženje da se neće promijeniti sadašnje stanje protoka i da obnova mHE neće spriječiti migraciju riba u dio vodotoka iznad nje; da je voda i za čitavo vrijeme dok je mHE bila izvan pogona tekla preko preljevnog kanala te završavala u odvodnom kanalu mHE ,,Vrilo 1" te da se ponovim puštanjem mHE u pogon neće promijeniti hidrološki režim rijeke nizvodno; da se i prilikom ponovnog uključivanja u rad mHE uvjeti razdiobe vode neće mijenjati.“ Dakle, tužitelj je u upravnom postupku učinio vjerojatnim da obnova, ne izgradnja, hidroelektrane neće predstavljati rizik za okoliš, što je uostalom i logično kada se u obzir uzme da se ne grade nove građevine, da se ne mijenja tok rijeke te da voda i u ovom trenutku, kao i prethodnih desetljeća, teče preko preljevnog kanala i odvodnog kanala male hidroelektrane. Zaključno Sudu se ukazuje na to da je tuženik ranije, u gotovo identičnom upravnom postupku za projekt identične hidroelektrane – obnovu male hidroelektrane "Vrilo 1" – donio rješenje koje značajno odstupa od ovdje pobijanog rješenja. Rješenjem iz 2018. godine, doneseno za istog investitora koji je ranije sudjelovao u projektu gradnje hidroelektrane na rijeci Uni, nije bila propisana obveza provođenja postupka procjene utjecaja na okoliš niti glavne ocjene prihvatljivosti za ekološku mrežu, s obzirom da je projekt ocijenjen kao prihvatljiv u tadašnjim tehničkim i ekološkim uvjetima, koji su identični današnjima. Naime, taj investitor, unatoč podršci visoke politike, nije imao pravnu osnovu za realizaciju projekta – nije posjedovao vlasništvo nad hidroelektranom, nije imao koncesiju, niti je raspolagao bilo kojom pravnom osnovom za dobivanje dozvola za projekt. Slučaj hidroelektrane na rijeci Uni, gdje su bile evidentne zlouporabe ovlasti i pogodovanja investitoru, zaustavljen je zbog brojnih institucionalnih nepravilnosti i predstavlja očiti primjer pogodovanja. Međutim, i u projektu iz 2018. godine, tuženik je dopustio realizaciju projekta bez pravne osnove, bez jasnih ekoloških procjena i bez dodatnih uvjeta koji bi se uobičajeno postavili zakonitom investitoru. Važno je naglasiti da je tužitelj prilikom izrade elaborata obuhvatio sve dodatne radnje koje su bile zahtijevane u rješenju iz 2018. godine. Uključene su sve mjere zaštite okoliša i istraživanja utjecaja na floru, faunu i kulturnu baštinu, čime je tužitelj unaprijed ispunio očekivane standarde zaštite, čak i prije nego što su mu u rješenju iz 2024. godine nametnuti dodatni i stroži uvjeti. Nasuprot tome, u rješenju iz 2024. godine, donesenom za tužitelja – zakonitog investitora s pravno valjanim osnovama – tuženik je nametnuo strože uvjete bez jasnog razloga, što predstavlja očitu povredu zakonskih načela jednakosti i pravne sigurnosti. Iako je tužitelj u svom elaboratu za obnovu mHE "Vrilo 1" uključio sve uvjete i mjere koje su bile tražene u rješenju iz 2018., uključujući mjere zaštite flore i faune, Ministarstvo je ipak nametnulo dodatne zahtjeve koji nemaju temelj u tehničkim ni ekološkim promjenama u projektu. Usporedbom rješenja iz 2018. i 2024. godine, primjećuju se značajne razlike u uvjetima, što ukazuje na neujednačen pristup tuženika u gotovo identičnim situacijama: Biološki minimum protoka: U rješenju iz 2018. godine, biološki minimum protoka od 1,8 m³/s smatran je zadovoljavajućim za očuvanje ekoloških potreba rijeke Jadro i zaštitu endemskih vrsta, poput mekousne pastrve, bez dodatnih zahtjeva za sezonskim praćenjem protoka ili dodatnim istraživanjima. Time je jasno da je tada ocijenjeno kako postojeći uvjeti protoka ne ugrožavaju ekosustav rijeke, čime se izbjegavaju dodatni uvjeti koji bi tužitelja dodatno opteretili. U rješenju iz 2024. godine, za gotovo identičnu obnovu iste hidroelektrane, postavljeni su novi i stroži zahtjevi, uključujući sezonsko praćenje dinamike protoka i dodatna istraživanja kako bi se navodno osiguralo očuvanje mekousne pastrve. S obzirom na to da isti parametri u prethodnom rješenju nisu izazvali zabrinutost, postavljanje novih zahtjeva bez utemeljenja u tehničkim ili ekološkim promjenama dovodi do neopravdanih administrativnih prepreka za tužitelja, bez pravnog opravdanja. Korištenje postojeće infrastrukture: U rješenju iz 2018. godine, projekt obnove mHE "Vrilo 1" ocijenjen je kao ekološki prihvatljiv zbog toga što se oslanjao na postojeće objekte i infrastrukturu bez ikakvih novih građevinskih zahvata. Time je jasno dano do znanja da korištenje postojeće infrastrukture ne predstavlja rizik za okoliš te da su dodatni zahtjevi nepotrebni. Nasuprot tome, u rješenju iz 2024. godine, unatoč gotovo identičnoj obnovi iste hidroelektrane bez promjena u tehničkim aspektima, dodatno su postavljeni stroži uvjeti zaštite okoliša, uključujući specifična istraživanja protoka i procjenu ekološkog utjecaja. Ti dodatni zahtjevi ne proizlaze iz tehničkih promjena projekta, već se čine neopravdano pooštrenima, namećući dodatna administrativna opterećenja koja stvaraju komplikacije bez zakonske ili tehničke osnove. Zaštita kulturne baštine (Dioklecijanov vodovod): U rješenju iz 2018. godine, iako je spomenut Dioklecijanov vodovod, nisu tražene posebne procjene ili dodatne mjere za očuvanje kulturne baštine jer je procijenjeno da projekt neće imati utjecaj na ovo kulturno dobro. Time je implicitno navedeno da se projektom ne mijenjaju uvjeti koji bi mogli ugroziti kulturnu baštinu. Nasuprot tome, u rješenju iz 2024. godine, za isti projekt obnove, uvode se dodatni uvjeti za očuvanje kulturne baštine, uključujući zahtjeve za nove procjene i dodatne studije zaštite Dioklecijanovog vodovoda. Ovi novi uvjeti, nameću se bez ikakvih novih građevinskih zahvata ili tehničkih promjena u projektu koje bi mogle povećati rizik za baštinu, stoga se smatraju prekomjernima i neopravdanima te značajno opterećuju tužitelja. Procjena kumulativnog utjecaja: U rješenju iz 2018. godine nije postavljen uvjet procjene kumulativnog utjecaja, čime je projekt ocijenjen kao ekološki prihvatljiv bez dodatnih administrativnih zahtjeva koji bi komplicirali realizaciju. Ovim pristupom tada je projekt bio klasificiran kao samostalno prihvatljiv u postojećim ekološkim uvjetima. U rješenju iz 2024. godine, za gotovo identičan projekt obnove, nameće se novi zahtjev za procjenu kumulativnog utjecaja, što predstavlja dodatno administrativno opterećenje za tužitelja. Ovaj novi zahtjev nije utemeljen na promjenama u tehničkim ili ekološkim uvjetima te nema zakonsko opravdanje, što dodatno komplicira projekt obnove i otežava njegovu realizaciju. Razlike su također jasno vidljive u komentarima javnih tijela uključenih u postupak. U rješenju iz 2018. godine, komentari relevantnih tijela poput Upravnog odjela za zaštitu okoliša, Uprave za zaštitu prirode i drugih uglavnom su bili paušalni i nisu sadržavali specifične zahtjeve. Tada nisu postavljeni posebni zahtjevi za sezonska istraživanja, procjene kumulativnog utjecaja niti zaštitne mjere za Dioklecijanov vodovod, što je u skladu s općim stajalištem da projekt ne predstavlja rizik za okoliš ili kulturnu baštinu. Nasuprot tome, u rješenju iz 2024. godine, ti isti subjekti iznose strože zahtjeve. Komentari javnih tijela sada uključuju specifične uvjete za sezonsko praćenje dinamike protoka, dodatna istraživanja utjecaja na mekousnu pastrvu te posebne studije za zaštitu kulturne baštine, iako je projekt obnove gotovo identičan onome iz 2018. godine. Ovi novi zahtjevi nisu utemeljeni na promjenama u tehničkim ili ekološkim uvjetima projekta, niti su potkrijepljeni novim činjenicama koje bi opravdale takve mjere, čime se dodatno opterećuje tužitelja bez odgovarajućeg razloga. Ova razlika u komentarima javnih tijela dodatno pokazuje nerazmjernost i neujednačen pristup prema tužitelju kao zakonitom investitoru. Takav pristup nameće sumnju da su stroži uvjeti postavljeni bez stvarne potrebe, odnosno da je svrha njihovog nametanja otežavanje realizacije projekta. Nedostatak jasnog obrazloženja za pooštravanje uvjeta u rješenju iz 2024. godine, kao i odstupanje od ranijeg pristupa iz 2018., sugerira mogućnost pristranosti prema tužitelju, bez utemeljenja u zakonodavnom okviru. Zakonska načela nalažu da se svaki upravni postupak provodi prema načelima dosljednosti i jednakosti pred zakonom, čime se strankama osigurava pravna sigurnost i predvidljivost postupanja. Tuženik je svojim nejednakim postupanjem povrijedio temeljna načela upravnog postupka koja nalažu jednakost pred zakonom, pravnu sigurnost i zaštitu legitimnih očekivanja. Sve stranke u sličnim postupcima moraju imati dosljedan tretman, bez neopravdanih razlika koje mogu dovesti do arbitrarnosti. Načelo pravne sigurnosti osigurava da stranke mogu očekivati predvidiv i konzistentan postupak, dok načelo legitimnih očekivanja osigurava da stranke mogu računati na postupanje prema pravilima primijenjenima u sličnim slučajevima. Na temelju javno dostupnog rješenja iz 2018. godine, tužitelj je imao legitimno očekivanje da će, kao zakoniti investitor u gotovo identičnom projektu obnove, biti podvrgnut istim uvjetima bez dodatnih i neosnovanih zahtjeva. Međutim, tuženik je bez pravnog obrazloženja uveo strože uvjete, čime je narušena pravna sigurnost i jednakost prema zakonitom investitoru, dok su prethodno pogodovali investitoru bez valjanih pravnih osnova. Tužitelj je, na temelju svega navedenog, izložen nerazmjerno strožim uvjetima i dodatnim zahtjevima, što predstavlja grubo kršenje načela jednakosti pred zakonom, pravne sigurnosti i legitimnih očekivanja. Tuženik je svojim postupanjem doveo tužitelja u zabludu o uvjetima postupanja, postavljajući nepredvidive i arbitrarnosti sklone uvjete, koji su u suprotnosti s dosadašnjim upravnim odlukama i zakonodavnim okvirima. Ovakva neujednačena primjena zakonskih kriterija i očita nedosljednost u postupanju tuženika nameću pitanje je li tuženik svojim djelovanjem prekršio zakon. U rješenju iz 2018. godine, oslobađanjem investitora od zakonskih obveza bez jasnog pravnog temelja, Ministarstvo je moguće počinilo kazneno djelo pogodovanja ili zlouporabe ovlasti, dok je u rješenju iz 2024. godine, strožim uvjetima bez utemeljenih promjena u projektu, moguće počinilo kazneno djelo diskriminacije ili zlouporabe položaja prema zakonitom investitoru. Stoga se postavlja pitanje pravne odgovornosti tuženika za radnje i odluke donesene u oba rješenja, s obzirom na njihovu neujednačenost i nepravednost. Na temelju očitih razlika između rješenja iz 2018. i 2024. godine, tužitelj traži poništenje rješenja iz 2024. godine, koje nameće dodatne i neopravdane uvjete. Dok rješenje iz 2018. godine nije zahtijevalo procjenu utjecaja na okoliš niti glavnu ocjenu prihvatljivosti za ekološku mrežu, rješenje iz 2024. godine za isti projekt obnove male hidroelektrane "Vrilo 1" sada bez opravdanja uključuje ove dodatne zahtjeve, uz nove mjere koje uključuju sezonsko praćenje dinamike protoka, procjenu kumulativnog utjecaja, dodatna istraživanja utjecaja na mekousnu pastrvu i posebne studije zaštite kulturne baštine (Dioklecijanovog vodovoda). U tužbi se, stoga, traži poništenje ovih novih uvjeta kao neopravdanih i neproporcionalnih te zahtjeva da se projekt ocjenjuje prema istim standardima iz 2018. godine, budući da nisu nastupile promjene u tehničkim niti ekološkim uvjetima koje bi opravdale strože mjere. Slijedom izloženog, tužitelj tužbenim zahtjevom predlaže sudu donijeti presudu kojom će poništiti osporeno rješenje tuženika i predmet mu vratiti na ponovni postupak, a također predlaže i da sud naloži tuženiku da mu naknadi trošak spora.

2.Tuženik se u odgovoru na tužbu u bitnom usprotivio tužbi i svim tužbenim navodima kao neosnovanima, pri čemu u pretežitom dijelu ponavlja navode obrazloženja osporenog rješenja, slijedom čega predlaže odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom.

3.U sporu je održana rasprava 23. travnja 2025. godine čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 36/24. - dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, na koju je pristupio opunomoćenik tužitelja, dok nije pristupio uredno pozvani tuženik, pa je rasprava održana u njegovoj odsutnosti.

4.U dokaznom postupku sud je pročitao tužbu zajedno sa svim prilozima, podnesak tuženika od 20. prosinca 2024., odgovor na tužbu tuženika zajedno s prilogom te je pročitan spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika uz dopis od 28. siječnja 2025.

5.Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

6.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7.Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

8.Naime, osporenim rješenjem tuženika Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije Republike Hrvatske, Uprave za procjenu utjecaja na okoliš i održivo gospodarenje otpadom, Sektora za procjenu utjecaja na okoliš, Klasa: UP/I-351-03/24- 09/167, Urbroj: 517-05-1-2-24-10 od 7. listopada 2024., riješeno je točkom I. da za namjeravani zahvat obnova mHE „Vrilo 1" na rijeci Jadro, Općina Klis, Splitsko- dalmatinska županija - potrebno je provesti postupak procjene utjecaja na okoliš, točkom II. da za namjeravani zahvat obnova mHE „Vrilo 1" na rijeci Jadro, Općina Klis, Splitsko-dalmatinska županija - potrebno je provesti glavnu ocjenu prihvatljivosti za ekološku mrežu, točkom III. da ovo rješenje prestaje važiti ako nositelj zahvata 007 Miletić d. o. o., Kralja Zvonimira 75, Solin, u roku od dvije godine od dana izvršnosti rješenja ne podnese zahtjev za provedbu postupka procjene utjecaja na okoliš, točkom IV. da važenje ovog rješenja, na zahtjev nositelja zahvata 007 Miletić d. o. o., Kralja Zvonimira 75, Solin, može se jednom produžiti na još dvije godine uz uvjet da se nisu promijenili uvjeti utvrđeni u skladu sa zakonom i drugi uvjeti u skladu s kojima je izdano rješenje, a točkom V. da ovo rješenje objavljuje se na internetskim stranicama Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije, te je predmetno rješenje doneseno pozivom na odredbe članka 90. stavka 1. Zakona o zaštiti okoliša („Narodne novine", broj 80/13, 153/13, 78/15, 12/18 i 118/18), članka 27. stavka 1. Zakona o zaštiti prirode („Narodne novine", broj 80/13, 15/18, 14/19 i 127/19) i članka 27. stavka 3. Uredbe o procjeni utjecaja zahvata na okoliš („Narodne novine", broj 61/14 i 3/17).

9.Među strankama ovog spora se ukazuje prijepornim je li u konkretnom slučaju za namjeravani zahvat obnova mHE „Vrilo 1" na rijeci Jadro, Općina Klis - potrebno provesti postupak procjene utjecaja na okoliš na način kako je to određeno osporenim rješenjem tuženika, u svezi s čim je li u tom pogledu činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno i potom na isto primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, uslijed čega je sporna zakonitost osporenog rješenja tuženika u cijelosti.

10.Odredbom čl. 24. st. 1. Uredbe o procjeni utjecaja zahvata na okoliš („Narodne novine", broj 61/14 i 3/17) propisano je da u postupku ocjene o potrebi procjene utjecaja zahvata na okoliš nadležno tijelo, na temelju pojedinačnih ispitivanja sukladno mjerilima (primjerice: kapacitet, snaga, površina i dr.) i/ili kriterija određenih u Prilogu V. ove Uredbe utvrđuje može li zahvat imati značajne utjecaje na okoliš i odlučuje o potrebi procjene.

Odredbom članka 25. stavak 1. iste Uredbe propisano je da kada nositelj zahvata utvrdi da se njegov zahvat nalazi na popisu zahvata iz Priloga II., ove Uredbe može podnijeti nadležnom tijelu zahtjev za ocjenu o potrebi procjene koja uključuje i prethodnu ocjenu za ekološku mrežu sukladno posebnom propisu ili može odmah pristupiti izradi studije. Odredbom stavka 3. istog članka propisano je da se uz zahtjev iz stavka 1. ovoga članka prilaže Elaborat zaštite okoliša. Elaborat zaštite okoliša obvezno sadrži poglavlja sa sadržajem kako je određeno u Prilogu VII. ove Uredbe. Odredbom članka 26. stavkom 1. i 2. iste Uredbe propisano je da će ovisno o lokaciji i obilježju zahvata, nadležno tijelo na primjeren način o zahtjevu iz članka 25. ove Uredbe zatražiti mišljenja tijela i/ili osoba određenih posebnim propisima i/ili jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave. Nadležno tijelo u obvezi je pribaviti mišljenje tijela nadležnog za zaštitu prirode sukladno posebnom zakonu kojim se uređuje zaštita prirode.

Odredbom članka 27. stavkom 1. Uredbe propisano je da se rješenje kojim se utvrđuje da je za zahvat potrebno provesti procjenu utjecaja na okoliš, odnosno rješenje kojim se utvrđuje da za zahvat nije potrebno provesti procjenu utjecaja na okoliš, donosi nakon što nadležno tijelo razmotri mišljenja tijela i/ili osoba određenih posebnim propisima i mišljenja jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave. Odredbom stavka 2. istog članka propisano je da rješenje kojim se utvrđuje da je za zahvat potrebno provesti procjenu utjecaja zahvata na okoliš sadrži osobito: podatke o nositelju zahvata, podatke o lokaciji i sažeti opis lokacije zahvata, podatke o zahvatu i sažeti opis zahvata, rezultate prethodne ocjene zahvata za ekološku mrežu sukladno posebnom propisu s obrazloženjem razloga na temelju kojih je isključena ili utvrđena obveza provedbe glavne ocjene zahvata za ekološku mrežu, obrazloženje razloga zbog kojih je utvrđena potreba procjene utjecaja zahvata na okoliš, te pobliže podatke o obveznom sadržaju studije za predmetni zahvat, odnosno uputu da se studija izradi prema obveznom sadržaju propisanom ovom Uredbom, ako se daje uputa o sadržaju studije.

11.Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je osporenim rješenjem za namjeravani zahvat obnova mHE „Vrilo 1" na rijeci Jadro, Općina Klis – utvrdio kako je potrebno provesti postupak procjene utjecaja na okoliš na način kako je to određeno tim rješenje, jer i ovaj sud drži kako su u konkretnom slučaju bile ispunjene sve pretpostavke da se odredi upravo postupak kakav je odredio tuženik u svom aktu, uslijed čega sud cijeni osporeno rješenje tuženika u cijelosti pravilnim i zakonitim, čijim pak donošenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

12.Ovaj sud nalazi potrebnim navesti kako iz podataka upravnog spisa kojeg je tuženik dostavio uz dopis od 28. siječnja 2025. nedvojbeno proizlazi da je u provedenom upravnom postupku činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno na koje je potom pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo i to konkretno odredbe Zakona o zaštiti prirode (Narodne novine br. 80/13, 15/18, 14/19, 127/19, 155/23, u daljnjem tekstu: ZZP), Zakona o zaštiti okoliša (Narodne novine br. 80/13, 153/13, 78/15, 12/18, 118/18, u daljnjem tekstu: ZOZO), Uredbe o procjeni utjecaja zahvata na okoliš (Narodne novine br. 61/14 i 3/17, u daljnjem tekstu: Uredba) i Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine br. 47/09, 110/21, u daljnjem tekstu: ZUP), kod kojeg stanja stvari ovaj sud tužbene prigovore koje tužitelj ističe u tužbi ne nalazi osnovanima.

13.Nadalje, glede temeljnih tužbenih navoda tužitelja da se njegov zahvat odnosi na obnovu male hidroelektrane Vrilo 1, a ne na gradnju, da tuženik nije procijenio mogu li neki od radova imati negativan utjecaj na okoliš, da su mišljenja nadležnih tijela pribavljena u postupku ocjene o potrebi procjene utjecaja zahvata na okoliš (u daljnjem tekstu: OPUO) neobrazložena i paušalna te da su neprihvatljiva jer su pribavljena izvan roka od 30 dana propisanog Zakonom o općem upravnom postupku, da je predmetni zahvat ekološki prihvatljiv, da je gotovo isti zahvat bio predmet rješenja tuženika iz 2018. i da rješenjem iz 2018. nije bilo određeno provođenje postupka procjene utjecaja zahvata na okoliš te postupka ocjene prihvatljivosti zahvata za ekološku mrežu te da je pobijanim rješenjem povrijeđeno načelo jednakosti i pravne sigurnosti, kao i da su istim neosnovano određena stroža administrativna opterećenja u smislu uvjeta koje zahvat mora ispunjavati iako je elaboratom zaštite okoliša obuhvatio sve uvjete i mjere zatražene u sličnom upravnom postupku iz 2018. godine pri čemu daje detaljnu usporedbu rješenja iz 2018. i osporenog rješenja, za kazati je kako sud niti jedan od ovih prigovora ne nalazi osnovanim.

14.Naime, vezano za navod da tužitelj ne gradi hidroelektranu već da obnavlja postojeću hidroelektranu, za naglasiti je kako iz osporenog rješenja tuženika nedvojbeno proizlazi da se ono ne odnosi na zahvat gradnje, već na zahvat obnove mHE Vrilo 1 na rijeci Jadro sukladno zahtjevu za provedbu postupka ocjene o potrebi procjene utjecaja zahvata na okoliš obnove mHE Vrilo 1 na rijeci Jadro, Općina Klis, Splitsko-dalmatinska županija, od 11. travnja 2024. te priloženom elaboratu zaštite okoliša ovlaštenog izrađivača Zeleni servis d.o.o. iz Splita koje je dostavio tužitelj, slijedom čega je potpuno jasno kako se akt tuženik odnosi na zahvat obnove mHE Vrilo 1 na rijeci Jadro, a ne na bilo kakav zahvat gradnje.

15.U odnosu pak na brojne tužbene navode u kojima se tužitelj poziva na rješenje tuženika, Klasa: UP/I 351-03/18-08/90, Urbroj: 517-03-1-2-18-11 od 27. rujna 2018. i uspoređuje to rješenje sa osporenim rješenjem tuženika, za kazati je kako su takvi navodi u cijelosti bespredmetni, to pak stoga što je predmet ovog spora isključivo ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika, dakle rješenja, Klasa: UP/I-351-03/24- 09/167, Urbroj: 517-05-1-2-24-10 od 7. listopada 2024., dok predmet ovog spora nije, niti može biti ocjena zakonitosti rješenja tuženika od 27. rujna 2018., slijedom čega je pozivanje tužitelja na to rješenje bespredmetno te isto nije od nikakvog utjecaja na zakonitost rješenja čija ocjena zakonitosti je predmet ovog spora. No, iako rješenje na koje se tužitelj poziva nije od utjecaja na drugačije rješavanje konkretne upravne stvari, za ukazati je tužitelju kako rješenje na koje se poziva uopće nije više važeće to pak stoga što nositelj zahvata iz 2018. godine sukladno točki III. i IV. izreke tog rješenja nije podnio zahtjev za provedbu postupka procjene utjecaja zahvata na okoliš u roku dvije godine niti je produljio važenje istoga.

16.S prethodnim u vezi, a u kontekstu tužbenih navoda da je osporenim rješenjem u odnosu na rješenje iz 2018. povrijeđeno načelo jednakosti i pravne sigurnosti, da je došlo do neujednačenog pristupa jer rješenjem iz 2018. nije bila propisana obveza provođenja postupka procjene utjecaja zahvata na okoliš niti glavna ocjena prihvatljivosti za ekološku mrežu, sud prvenstveno primjećuje da su takvi navodi netočni, ovo iz razloga što je rezultat oba upravna postupka bio zapravo identičan, odnosno rješenjem iz 2018., kao i osporenim rješenjem jasno je određeno da je za zahvat – obnova male hidroelektrana Jadro na rijeci Jadro - bilo potrebno provesti postupak procjene utjecaja zahvata na okoliš te postupak glavne ocjene prihvatljivosti za ekološku mrežu.

17.U odnosu na tužbene navode u vezi pravovremenosti mišljenja koje je tuženik u postupku ocjene o potrebi procjene utjecaja zahvata na okoliš pribavio od nadležnih tijela za potrebe izrade osporenog rješenja, za kazati je kako je postupak pribavljanja mišljenja propisan odredbama ZOZO-a koji zakon je lex specialis u odnosu na postupak procjene utjecaja zahvata na okoliš, slijedom čega navedeni zakon ima prednost u odnosu na ZUP kao lex generalis. Nadalje, odredbom članka 83. ZOZO-a propisano je da ovisno o lokaciji i obilježju zahvata, nadležno tijelo će na primjeren način o zahtjevu iz članka 82. stavka 2. ovoga Zakona zatražiti mišljenja tijela i/ili osoba određenih posebnim propisima i/ili jedinice lokalne, područne (regionalne) samouprave. Ako se mišljenjem utvrdi obveza procjene utjecaja zahvata na okoliš, nadležno tijelo može zatražiti i očitovanje o obveznom sadržaju studije.

18.Stoga, kod izloženog stanja stvari, nedvojbeno je da ZOZO nije propisao rok za davanje mišljenja u postupku ocjene o potrebi procjene utjecaja zahvata na okoliš, odnosno da se ne radi o nikakvim prekluzivnim zakonskim rokovima u kojem bi nadležna tijela bila dužna dati traženo mišljenje, već rok nesumnjivo određuje službena osoba u nadležnom tijelu prema okolnostima svakog konkretnog predmeta i da su rokovi neprijeporno isključivo instruktivne naravi, s tim da se u konkretnom slučaju i primjenjuju odredbe Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21), tada bi se opet radilo o rokovima koji su instruktivne, a ne prekluzivne naravi, pa su prigovori koje tužitelj ističe u pravcu da su zatražena mišljenja pribavljena izvan zakonskog roka u cijelosti neosnovani.

19.U odnosu na tužbene navode u kojima tužitelj tvrdi da mu se osporenim rješenjem nameću dodatna administrativna opterećenja u dijelu koji se odnosi na zaštitu kulturne baštine (Dioklecijanov vodovod), za istaknuti je da je postupak ocjene o potrebi procjene utjecaja zahvata na okoliš proveden sukladno odredbama ZOZO-a i Uredbe, ujedno je za nadodati kako je upravo tužitelj sukladno pozitivnim zakonskim odredbama tuženiku dostavio Elaborat zaštite okoliša uz zahtjev za ocjenu o potrebi procjene utjecaja zahvata na okoliš za zahvat „Obnova mHE „Vrilo 1“ na rijeci Jadro, Općina Klis, Splitsko-dalmatinska županija“ od travnja 2024. koji elaborat je izradio Zeleni servis d.o.o. (u daljnjem tekstu: Elaborat). S obzirom da se u Elaboratu na 102. stranici, točka 3.1.10. Utjecaj na materijalna dobra i kulturnu baštinu navodi da se u neposrednoj blizini planiranog zahvata (na udaljenosti 180 metara) nalazi crkva sv. Jure, kako bi se isključio potencijalni negativan utjecaj zahvata na materijalna i kulturna dobra, sukladno zakonskoj ovlasti iz odredbe članka 83. ZOZO-a tuženik je zahtjevom KLASA: UP/I-351-03/24-09/167, URBROJ: 517-03-1-1-24-3 od 17. srpnja 2024. uz ostala mišljenja, zatražio i mišljenje od Uprave za kulturnu baštinu Ministarstva kulture i medija. Uprava za kulturnu baštinu Ministarstva kulture i medija dostavila je mišljenje KLASA: 612-08/24-11/0066, URBROJ: 532-05-01-01-01/7-24-4 od 3. rujna 2024. u kojem se obrazlaže da se u neposrednoj blizini planiranog zahvata nalazi zaštićeno kulturno dobro - Dioklecijanov vodovod - koji je zaštićen rješenjem Ministarstva kulture KLASA: UP/I 612-08/13-06/0173 od 12. travnja 2013. i upisan je u Registar kulturnih dobara pod brojem Z-6026 pri čemu se u bitnome ističe da Dioklecijanov vodovod koji je vidljiv na Geoportalu kulturnih dobara Republike Hrvatske nije obrađen u Elaboratu u poglavljima 2.2.11 Materijalna i kulturna baština i 3.1.10. Utjecaj na materijalna dobra i kulturnu baštinu, da je na izvoru rijeke Jadro napravljen zahvat vode iz 1. st. za potrebe vodoopskrbe antičkog grada Salone i da se kanal antičkog salonitanskog vodovoda nalazio na mjestu kanala koji dovodi vodu od izvora rijeke Jadro do mHE Vrilo 1 i da sama hidroelektrana Vrilo 1 predstavlja jedan od najranijih primjera industrijske arhitekture na području Dalmacije te se u bitnome zaključuje da je sa stajališta kulturne baštine potrebno provesti postupak procjene utjecaja zahvata na okoliš, a što je sve detaljno precizirano i u obrazloženju osporenog rješenja tuženika, pa se radi nepotrebnog ponavljanja tužitelja u tom smislu upućuje na obrazloženje osporenog akta tuženika, s kojim obrazloženjem je u cijelosti suglasan i ovaj sud.

20.Vezano za tužbene navode da su u Elaboratu obrađena sva sporna pitanja vezana za utjecaj na ekološku mrežu te da je izrađena i stručna podloga za ihtiofaunu za mHE Vrilo 1 te da je provedena detaljna analiza utjecaja zahvata na riblje populacije (ihtiofaunu), s posebnim naglaskom na mekousnu pastrvu te da su definirane mjere ublažavanja utjecaja i program praćenja, ovaj sud nalazi potrebnim navesti kako se mjere ublažavanja negativnog utjecaja utvrđuju u postupku glavne ocjene prihvatljivosti za ekološku mrežu, a ne u postupku prethodne ocjene i da, ukoliko je poznato da je utjecaj zahvata na ciljnu vrstu potrebno ublažiti, nije moguće na razini prethodne ocjene isključiti mogućnost značajnog negativnog utjecaja zahvata na ciljeve očuvanja i cjelovitost područja ekološke mreže. Stoga, pozivanje tužitelja na dodatne radnje koje je nositelj zahvata obuhvatio, a koje su bile zahtijevane u rješenju iz 2018. na koje se tužitelj poziva, je pogrešno budući je tim rješenjem određena obveza provođenja postupka procjene utjecaja na okoliš koja se provodi na temelji Studije utjecaja na okoliš, s tim da Elaborat koji je proširen i dopunjen novim podacima nije stručna podloga koja je jednaka Studiji utjecaja na okoliš, niti je postupak ocjene o potrebi procjene na temelju dopunjenog Elaborata jednak postupku procjene utjecaja na okoliš.

21.Isto tako, sud primjećuje kako osporeno rješenje tuženika sadrži detaljno, iscrpno i argumentirano obrazloženje svih ključnih razloga zbog kojih je odlučeno da je potrebno provesti postupak procjene utjecaja zahvata na okoliš i postupak glavne ocjene prihvatljivosti zahvata za ekološku mrežu, a s kojim obrazloženjem je u cijelosti suglasan i ovaj sud, pa se i po tom pitanju tužitelja upućuje na obrazloženje akta tuženika. Zaključno je za nadodati kako se postupak ocjene o potrebi procjene utjecaja zahvata na okoliš sukladno odredbi članka 78. ZOZO-a temelji na pojedinačnim ispitivanjima i/ili kriterijima propisanim Uredbom, s čim u vezi je potpuno jasno da za provedeni upravni postupak nije bila pravno relevantna dokumentacija dostavljena od strane nekog drugog investitora u nekom drugom postupku procjene utjecaja zahvata na okoliš, ovo tim prije što se u upravnom postupku iz 2018. radilo o bitno drugačijem elaboratu zaštite okoliša kojeg je izradio i drugi ovlaštenik.

22.Konačno, vezano za navode opunomoćenika tužitelja s održane rasprave da je tuženik propustio dostaviti odgovor na tužbu zajedno sa spisom upravnog tijela u roku koji mu je odredio sud u rješenju od 8. studenog 2024., za kazati je kako takva okolnost nije od nikakvog utjecaja na zakonitost rješenja čija ocjena zakonitosti je predmet ovog spora, ovo tim prije što su rokovi propisani odredbom čl. 48. st. 2. ZUS- a instruktivne, a ne prekluzivne naravi, s tim da sud primjećuje kako je tuženik rješenje ovog suda od 8. studenog 2024. kojim mu se tužba tužitelja dostavlja na odgovor zaprimio 24. studenog 2024., a odgovor na tužbu tuženik je dostavio u spis 24. siječnja 2025., što znači da je odgovor na tužbu u spis dostavljen unutar maksimalnog propisanog roka od 60 dana kakvog u vidu ima citirana odredba.

23.Stoga, ovaj sud ne nalazi da bi u upravnom postupku došlo do povrede prava tužitelja i to kako u pogledu njegovih procesnih prava, odnosno sudjelovanja u istom, tako i u pogledu primjene odredbi mjerodavnog materijalnog prava koje također nije povrijeđeno na štetu tužitelja.

24.Slijedom iznijetog, sud cijeni rješenje tuženika zakonitim, odnosno u upravnom postupku, koji je prethodio nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na temelju kojeg se riješila upravna stvar, ujedno nije došlo ni do povrede bilo kojeg od načela upravnog postupka, dok tužbeni prigovori tužitelja nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

25.Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanog rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21) na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 47. stavak 3. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 116. stavak 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

26.Naposljetku, s obzirom da sukladno odredbi čl. 147. st. 1. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja, trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti njegov zahtjev za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u izreci rješenja.

U Splitu, 13. svibnja 2025.

S U D A C

Ivan Dadić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- opunomoćenicima tužitelja odvjetnicima iz Odvjetničkog društva ARAČIĆ I SILIĆ j.t.d., Split, Pujanke 34, uz zapisnik o objavi,

- tuženiku Ministarstvu zaštite okoliša i zelene tranzicije Republike Hrvatske, Upravi za procjenu utjecaja na okoliš i održivo gospodarenje otpadom, Sektoru za procjenu utjecaja na okoliš, Zagreb, Radnička cesta 80, uz zapisnik od 23. travnja 2025., zapisnik o objavi i povrat spisa po pravomoćnosti,

- u spis.