REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pn-12069/2019-50

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji tog suda Ivani Požar, a po prijedlogu više sudske savjetnice Atine Matanov, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, OIB: 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva 3, zastupanog po punomoćnici po zaposlenju TP, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d., OIB: 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, zastupanog po punomoćniku Denisu Laucu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Grgić i Partneri iz Zagreba, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 9. travnja 2025., u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika, 13. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje u dijelu u kojem se nalaže tuženiku Euroherc osiguranju d.d. Zagreb isplatiti iznos od 9.377,66 eura sa zateznim kamatama koje teku od 2. rujna 2019. do isplate.

II. Nalaže se tuženiku Euroherc osiguranje d.d. Zagreb isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iznos od 1.403,93 eura sa zateznim kamatama koje teku od 2. rujna 2019. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje za isplatom iznosa od 155,99 eura sa zateznim kamatama koje teku od 2. rujna 2019. do isplate.

IV. Nalaže se tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje naknaditi tuženiku Euroherc osiguranje d.d. Zagreb trošak parničnog postupka u iznosu od 1.107,69 eura sa zateznim kamatama koje teku od 13. svibnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je osiguranik tužitelja ZP stradao u prometnoj nesreći koja se dogodila 8. srpnja 1997. te da je zadobio tjelesne ozljede. Prometnu nesreću skrivio je osiguranik tuženika MP upravljajući automobilom registarskih oznaka [registarska oznaka], koje je u vrijeme nezgode bilo osigurano kod tuženika, broj police [broj police] za što je oglašen krivim pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zgrebu, poslovni broj Ks-293/98 od 4. lipnja 2001. Rješenjem tužitelja broj 30833 od 6.10.1998. osiguraniku tužitelja je priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog predmetnog štetnog događaja priznatog kao ozljeda na radu. Također je pravomoćnim rješenjem tužitelja broj 30833 od 29. ožujka 1999. osiguraniku tužitelja priznato pravo na novčanu naknadu za tjelesno oštećenje zbog predmetnog štetnog događaja. Isplatom mirovinskog primanja i naknade za tjelesno oštećenje osiguraniku tužitelja, tužitelj trpi štetu. Isplatom invalidske mirovine za razbolje od 1. listopada 2016. do 28. veljače 2019. tužitelju je nastala štete u iznos od 70.656,01 kn (9.377,66 eura). Za isto razdoblje, isplatom novčane naknade za tjelesno oštećenje isplaćen je iznos od 11.753,21 kn (1.559,92 eura). Ukupna šteta koju tužitelj trpi i potražuje ovom tužbom iznosi 82.409,22 kn odnosno 10.937,58 eura uvećano za zatezne kamate koje teku na taj iznos od 2. rujna 2019. do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu spori aktivnu legitimaciju tužitelja, ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, osporava uzročnu vezu između utuženog potraživanja i predmetnog štetnog događaja, osporava odgovornost te osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Također ističe prigovor zastare te ukazuje da je u konkretnom pravnom odnosu mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, a ne Zakon o mirovinskom osiguranju. Ističe da zavodi za mirovinsko osiguranje imaju pravo od osiguravajućih kuća potraživati naknadu samo ako postoji razlika između invalidske mirovine odobrene oštećeniku i one koja bi mu se odobrila u slučaju povrede na radu, i to samo u visini razlike. Tuženik osporava uzročnoposljedičnu vezu između umirovljenjenja i prometne nezgode tužitelja. Nadalje, tuženik osporava da tužitelj vrši plaćanja mirovina. Tuženik osporava tijek zatraženih kamata i predlaže odbiti tužbeni zahtjev i obvezati tužitelja da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. Sud je izvršio uvid u zapisnik o uviđaju (list 4-7 spisa), presudu Općinskog suda u Zagrebu, poslovni br. KS-293/98 od 4.06.2001. (list 8-13 i 170-175 spisa), presudu Općinskog suda u Zagrebu, poslovni br. Pn-579/98 od 11.11.1999. (list 14- 19), Rješenje Republičkog fona mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, osobni broj 03293969156 i 833 (list 20-22 i 23-24 spisa), nalaz i mišljenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (list 25-28 spisa) nalaz i mišljenje Republičkog fona mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, (list 29-31 spisa), prijavu o ozljedi na radu (list 32-36 spisa), sudsku nagodbu (list 37 spisa) izvješće o saldu duga (list 38 spisa), tablicu isplate invalidske mirovine (list 50 spisa), tablice isplate naknade za tjelesno oštećenje (list 51 spisa), dopis tuženiku od 31.07.2019. s povratnicom (list 52-54 i 55) sudsku praksu (list 39-49, 73-90, 100-129, 146-149,259-290), nalaz i mišljenje vještaka Viktorija Bradić (list 91-94 spisa), nalaz i mišljenje vještaka dr. Josipa Škavića (list 95-96 spisa), nalaz i mišljenje vještaka Ivana Bedenikovića, dipl. ing. (list 97-99 spisa), banka podataka doznačenih mirovinskih primanja (list 130-142) spisa, izvješće o financijskom knjigovodstvenom vještačenju (list 184-188 spisa), nalaz i mišljenje prometnog vještaka Pere Todorovića (list 223-225 spisa) i nalaz i mišljenje medicinskog vještaka dr. Marije Baković (list 228-230 spisa).

4. Ocjenjujući rezultate svih provedenih dokaza, a sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje ZPP), sud je našao tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

5. Predmet ovog spora je regresni zahtjev radi naknade štete koju je tužitelj pretrpio isplatama invalidske mirovine osiguraniku tužitelja, ZP, u razdoblju od 1. listopada 2016. do 28. veljače 2019., u iznosu od 9.377,66 eura te s osnova naknade za tjelesno oštećenje isplaćeno u istom razdoblju u iznosu od 1.559,92 eura, odnosno, u ukupnom utuženom iznosu od 10.937,58 eura.

6. Između stranaka sporna je aktivna i pasivna legitimacija, odgovornost tuženika, osnova i visina tužbenog zahtjeva, uzročna veza između utuženog potraživanja i predmetnog štetnog događaja te je li nastupila zastara utuženog iznosa.

7. Za rješenje predmeta spora u pogledu potraživanja s osnova isplaćene invalidske mirovine u razdoblju od 1. listopada 2016. do 28. veljače 2019. odlučno je pitanje primjenjuje li se u konkretnom slučaju odredba članka 164. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 102/19 i 84/21, dalje: ZOMO) ili čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne Novine br. Narodne novine br. 151/2005, 36/2009, 75/2009, 76/2013, 152/2014, dalje ZOOP).

8. Treba reći da je u ovoj pravnoj stvari, odnosno u postupku koji je pokrenuo Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (kao tužitelj) protiv osiguratelja štetnika (tuženika) radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine u utuženom razdoblju, mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju (u trenutku kada su izvršene isplate mirovine).

9. Naime, ZOOP je specijalni zakon u odnosu na ZOMO, ovo stoga što se radi o osiguranju u prometu, kao posebnoj materiji u odnosu na materiju mirovinskog osiguranja te jer se tuženik kao osiguravatelj ne nalazi u poziciji u kojoj je štetnik – vozač, već je tuženikova odgovornost kao osiguravatelja regulirana jedino odredbama ZOOP-a budući da tuženik ima obvezu naknaditi štetu umjesto štetnika (vozača) prema ugovoru o osiguranju u smislu čl. 8. ZOOP-a, kojeg je tuženik bio dužan sklopiti, čime je reguliran i opseg njegova osiguravateljnog pokrića kao i rizici koji su uključeni u isto, pa time i navedeno načelo razmjernosti iz čl. 27. ZOOP, jer obveza tuženika postoji samo onda kada bi taj razmjerni dio mirovine bio veći od razmjernog iznosa mirovine koji se isplaćuje zbog umirovljenja radi povrede na radu.

10. Odredbom čl. 27. st. 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Istim člankom propisano je da se stvarnom štetom u smislu st. 1. tog članka smatraju (među ostalim) i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st. 2.), a da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st. 3.). Spomenute odredbe odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja (st. 4.) 11. Dakle, sukladno spomenutom čl. 27. st. 1. ZOOP-a tuženik je, kao društvo za osiguranje, obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu, dakle svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, sve dokle se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama obveza preuzetih u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika. Kada je riječ o izdacima učinjenim na ime mirovine, obveza tuženika postoji samo ako postoji razlika između iznosa mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bio isplaćen kada bi razlog bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika (čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP). Identično pravno mišljenje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u brojim odlukama (Rev x-388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev-3660/2018 od 12. siječnja 2022., Rev-12/2022 od 12. siječnja 2022. i Revd-1394/2024-2 od 23. travnja 2024.)

12. Čitanjem rješenja Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Područna služba u Zagrebu, broj: 30833 od 6. listopada 1998. sud je utvrdio da je osiguraniku tužitelja ZP nastupio gubitak sposobnosti za rad zbog povrede na radu te da mu se priznaje pravo na invalidsku mirovinu počevši od 28. travnja 1998. na dalje.

13. Sud nije proveo dokaz financijskim vještačenjem jer je tuženik u tijeku postupka odustao od predloženog dokaznog prijedloga, dok tužitelj, na kojem se na temelju odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a nalazio teret dokazivanja, nije dokazao da je stvarna šteta u smislu naprijed navedene odredbe čl. 27. ZOOP-a veća od isplaćenog iznosa, a nije predložio ni dokaz financijskim vještačenjem kojim je navedeno eventualno mogao dokazati. Stoga treba odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na potraživanje s osnova nastale štete isplatama invalidske mirovine u utuženom razdoblju, u ukupnom iznosu od 9.377,66 eura.

14. Budući da je tužiteljevim rješenjem utvrđena invalidska mirovina, u skladu s odredbom čl. 27. st. 3. ZOOP-a, utvrđeno je da nema štete kao jedne od pretpostavki odgovornosti za štetu sukladno odredbi čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022 i 155/2023, dalje ZOO), odnosno da nema razlike koju bi tuženik bio dužan isplatiti. S obzirom na navedeno, sud nije ispitivao druge pretpostavke štete koje se odnose na pitanje naknade štete s osnova isplaćene invalidske mirovine.

15. Budući da je utvrđeno da tužbeni zahtjev nije osnovan u navedenom dijelu, odnosno da u konkretnom slučaju nema štete za tužitelja, sud nije ocjenjivao daljnje dokaze koji se odnose na sporna pitanja u ovom postupku koja se odnose na utvrđenje štete nastale isplatom invalidske mirovine.

16. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki I. izreke presude.

17. U odnosu na drugi dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu za tjelesno oštećenje valja navesti da je ista uređena odredbama članka 61. ZOMO-a te je odredbom članka 161. stavka 1. i stavka 2. točke 3. ZOMO-a određeno da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, kao i da naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati, obuhvaća novčana davanja na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja.

18. Čitanjem rješenja Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske od 29. ožujka 1999. sud je utvrdio da je osiguraniku tužitelja ZP zbog povrede na radu nastalo tjelesno oštećenje 3. stupnja (80% tjelesnog oštećenja) te mu se naknada priznaje počevši od 17. kolovoza 1998. Iz navedenog rješenja ujedno proizlazi da će se naknada za tjelesno oštećenje isplaćivati mjesečno unatrag, a što je bitno radi utvrđenja nastupa zastare, a kako je obrazloženo u točki 21. obrazloženja ove presude.

19. Predmetno rješenje Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja doneseno je na temelju nalaza i mišljenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranja, Područna služba u Zagrebu od 25. ožujka 1999. kojim nalazom je navedeno da je osiguranik tužitelja ZP stradao u prometnoj nesreći te da je zadobio ozljede glave i desnog ramena. Također iz predmetnog nalaza i mišljenja proizlazi da je osiguranik tužitelja psihomotorno usporen, depresivnog raspoloženja, izraženog tremora desnog ruke, cervikalna kralješnica bolna na palpaciju, ograničene pokretljivosti.

20. Iz obračuna naknade HZMO-a od 22. veljače 2019. proizlazi da je tužitelj u razdoblju od 1. listopada 2016. do 28. veljače 2019. osiguraniku ZP isplatio iznos od 1.559,92 eura (11.753,21 kn) na ime naknade za tjelesno oštećenje.

21. Sud je prihvatio kao istinit sadržaj predmetne isprave, jer ista predstavlja javnu ispravu u smislu čl. 230. stavka 1. ZPP-a, a tuženik nije dokazao da su u navedenoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena.

22. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potraživanja, valja reći da je isti neosnovan, te da zastara utuženog potraživanja nije nastupila. Zastaru potraživanja naknade štete koja je tužitelju nastala isplatama novčanih davanja po osnovi priznatog prava na tjelesno oštećenje reguliraju odredbe članka 165. stavak 1. i 2. ZOMO. Odredbom članka 165. stavak 1. ZOMO-a propisano je da potraživanja naknade štete prema odredbama toga Zakona zastarijevaju istekom rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima. Rok zastare potraživanja s osnova naknade štete određen je u članku 230. stavak 1. i 2. ZOO-a. Početak tijeka rokova zastare određen je u članku 165. stavak 2. ZOMO-a i prema toj odredbi rokovi zastare počinju teći od dana pravomoćnosti rješenja kojim je osiguraniku, odnosno korisniku priznato pravo iz mirovinskog osiguranja. Međutim, tužitelj donošenjem rješenja kojim je svom osiguraniku priznao pravo na naknadu za tjelesno oštećenje nije prema tuženiku stekao bilo kakvo potraživanje. Tužitelju šteta nastaje tek isplatom predmetne naknade za tjelesno oštećenje jer mu je tada imovina umanjena, stoga tim trenutkom (trenutkom isplate) nastaje i dospijeva njegovo potraživanje prema osobi odgovornoj za štetu. Slijedom navedenog, za pojedina davanja isplaćena nakon pravomoćnosti rješenja zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze u smislu ZOO-a, a to je dan kada je izvršena isplata svakog pojedinog davanja. S obzirom da je tužba u ovome predmetu podnesena 7. listopada 2019., kao i činjenicu da tužitelj regresno potražuje iznos isplaćen s osnova naknade za tjelesno oštećenje za razdoblje od listopada 2016. na dalje te da se naknada za tjelesno oštećenje, kako je to sud utvrdio, isplaćuje mjesečno unatrag, jasno je da nije protekao zastarni rok iz članka 230. ZOO-a koji iznosi 3 godine i teče od isplate naknade za tjelesno oštećenje.

23. Što se pak tiče pasivne legitimacije tuženika u ovoj pravnoj stvari, ističe se da iz dokumentacije u spisu proizlazi da se radi o šteti koja je nanesena osiguraniku tužitelja uporabom vozila registarskih oznaka [registarska oznaka], osiguranog policom osiguranja broj [broj police osiguranja] kod tuženika, a što proizlazi iz zapisnika o uviđaju Ministarstva unutarnjih poslova Policijske uprave Zagrebačke, Postaja prometne policije broj: 511-19-65/3-K-734/97 od 8. srpnja 1997.

24. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije, valja navesti da je odredbom čl. 164. st. 1. ZOMO propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).

25. Slijedom navedenog, sud je utvrdio neosnovanim prigovor nedostatka aktivne legitimacije i prigovor promašene pasivne legitimacije.

26. Radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je proveo dokaz kombiniranim prometnim i sudskomedicinskim vještačenjem u ovoj pravnoj stvari po vještacima dipl. ing. Peri Todoroviću i dr. sc. Mariji Baković. Zadatak vještaka je bio da se vještaci očituju na okolnost postojanja uzročno posljedične veze između štetnog događaja i invalidske mirovine osiguranika tužitelja, zatim na okolnost je li osiguranik tužitelja bio vezan sigurnosnim pojasom u štetnom događaju, te ako nije, koje ozljede bi bile izbjegnute da je bio vezan, kao i bi li u tom slučaju osiguranik tužitelja zadobio ozljede koje bi rezultirale nesposobnošću osiguranika tužitelja za rad i njegovom invalidskom mirovinom ili bi ta posljedica bila izbjegnuta.

27. Vještak Pero Todorović u svom nalazu i mišljenju naveo je da prema opisu oštećenja na vozilima (zapisnik o uviđaju) primarni kontakt u sudaru je uspostavljen između prednje strane vozila osiguranika tužitelja i prednje strane vozila osiguranika tuženika. Osiguranik tužitelja je u sudaru imao tendenciju pomaka tijelom praktički ravno naprijed i neznatno u lijevu stranu. Vozilo osiguranika tužitelja je u sudaru bilo izloženo promjeni brzine od oko 46 km/h.

28. Vještakinja dr. Marija Baković u svom je nalazu i mišljenju navela je da u dinamici prometne nesreće kakva proizlazi iz prometnog vještačenja, tijelo osobe u automobilu se, uslijed naleta automobila na prepreku i usporenja automobila, nastavlja kretati prema naprijed i neznatno u lijevo. Pri tome tijela nevezanih osoba mogu naletjeti na dijelove unutrašnjosti kabine vozila koji se nalaze ispred njih. Ozljede koje je u štetnom događaju zadobio osiguranik tužitelja nastale su upravo ovim mehanizmom to jest nalijetanjem na dijelove unutrašnjosti kabine koji su se nalazili ispred tijela osiguranika tužitelja. Iz ovoga proizlazi da osiguranik tužitelja u štetnom događaju nije bilo vezan sigurnosnim pojasom. Da je tužitelj u štetnom događaju bio vezan sigurnosnim pojasom izostale bi ozljede lica (rana razderotina gornje vjeđe desnog oka s krvnim podljevom, djelomično otrgnuće nosa s otvorenim prijelomom nosnih kostiju s pomakom, rana razderotina gornje usnice). Nagnječenje mozga bi, s obzirom na značajnu promjenu brzine ostvarenu u predmetnom događaju, moglo nastati i u slučaju da je osiguranik tužitelja koristio sigurnosni pojas pri čemu je realno očekivati da bi opseg ozljede bi manji od stvarno zadobivene. Istegnuće desnog sternoklavikularnog zgloba osiguranik tužitelja je mogao zadobiti i u slučaju da je bio vezan sigurnosnim pojasom. S obzirom na navod iz Nalaza i mišljenja HZMO-a o tome da je razlog umirovljenja posttraumatska encefalopatija, psihoorganski sindrom i depresija kao posljedica ozljede mozga, proizlazi da postoji uzročnoposljedična veza između štetnog događaja i invalidske mirovine osiguranika tužitelja. Stanja koja su navedena kao razlog umirovljenja osiguranika tužitelja bila su posljedica zadobivene ozljede mozga. Ozljeda mozga mogla je nastati i da je osiguranik tužitelja koristio sigurnosni pojas, pri čemu bi očekivano u tom slučaju bila manjeg opsega. Međutim, kako nije moguće decidirano utvrditi opseg i karakteristike ozljede mozga koja bi moguće nastala u slučaju vezivanja, tako nije moguće sa sigurnošću utvrditi niti bi li eventualna zaostala posljedica bila takvog opsega da bi prouzrokovala umirovljenje osiguranika tužitelja.

29. Na ovako sačinjeni nalaz i mišljenje vještaka tužitelj je imao prigovor za dio nalaza u kojem vještakinja Marija Baković navodi da osiguranik tužitelja nije bio vezan sigurnosnim pojasom, s time da je na ročištu održanom 9. travnja 2025. naveo da ne predlaže saslušanje vještakinje već je predložio da sud donese odluku na temelju stanja spisa i dostavljene dokumentacije.

30. Sud je u cijelosti prihvatio nalaze i mišljenja prometnog i sudskogmedicinskog vještaka te ih je ocijenio vjerodostojnim, detaljno obrazloženim i sačinjenim u skladu s pravilima struke.

31. Iz nalaza i mišljenja vještaka sud utvrđuje da postoji uzročno posljedična veza između štetnog događaja i invalidske mirovine osiguranika tužitelja jer da su ozljede mozga mogle nastati i da je osiguranik tužitelja koristio sigurnosni pojas. S obzirom da iz nalaza i mišljenja tužitelja proizlazi da je razlog umirovljenja osiguranika tužitelja posttraumatska encefalopatija, psihoorganski sindrom i depresija kao posljedica ozljede mozga, a ne ozljede koje bi se korištenjem sigurnosnog pojasa mogle izbjeći, (rana razderotina gornje vjeđe desnog oka s krvnim podljevom, djelomično otrgnuće nosa s otvorenim prijelomom nosnih kostiju s pomakom, rana razderotina gornje usnice) sud je utvrđenja da bi razlozi za umirovljenje postojali i da je osiguranik tužitelja koristio sigurnosni pojas.

32. Međutim, za pitanje opravdanosti naknade štete s osnova novčane naknade za tjelesno oštećenje, sud je na temelju provedenog nalaza i mišljenja utvrdio doprinos osiguranika tužitelja za nastup posljedica štetnog događaja u omjeru od 10%.

33. Naime, sud smatra utvrđenim da osiguranik tužitelja nije bio vezan sigurnosnim pojasom, čime je doprinio nastanku štetnih posljedica u dijelu u kojem se one odnose na ozljede mozga koje bi prema nalazu i mišljenju dr. sc. Marije Baković bile manjeg opsega. S obzirom da se vještačenjem nije moglo utvrditi u kojem bi omjeru posljedice mozga bile manje, kao i da bi ozljede mozga svakako nastale, prema mišljenju suda doprinos osiguranika tužitelja iznosi 10 % i u tom omjeru valjalo je umanjiti naknadu na koju tužitelj ima pravo s osnova isplaćene naknade za tjelesno oštećenje.

34. Iz tako utvrđenog činjeničnog stanja sud nalazi osnovanim prigovor tuženika vezano za doprinos osiguranika tužitelja nastanku štete s obzirom da isti nije bio vezan sigurnosnim pojasom, a njegov doprinos sud cijeni sukladno čl. 1092. st. 1. i 2. ZOO-a i to u omjeru od 10 %. Naime, rana razderotina gornje vjeđe desnog oka s krvnim podljevom, djelomično otrgnuće nosa s otvorenim prijelomom nosnih kostiju s pomakom i rana razderotina gornje usnice ne bi nastala, međutim, navedene ozljede nisu niti doprinijele visini utvrđenog tjelesnog oštećenja od 80% priznatog osiguraniku tužitelja rješenjem Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske od 29. ožujka 1999. S obzirom da iz Nalaza i mišljenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 25. ožujka 1999. proizlazi da se osiguranik tužitelja žali na tremor desne ruke i bolnost cervikalnog dijela kralješnice te ograničenu pokretljivost, a da je iz nalaza i mišljenja dr. Marije Baković utvrđeno da bi istegnuće desnog sternoklavikularnog zgloba osiguranik tužitelja mogao zadobiti i u slučaju da je bio vezan sigurnosnim pojasom, kao i da bi moglo nastati i oštećenje mozga, ali u manjem opsegu, sud smatra da je doprinos nastaloj šteti u konkretnom slučaju umjeren, odnosno, iznosi 10%.

35. Slijedom navedenog, sukladno načelu ekonomičnosti postupka, a imajući na umu da za pitanje naknade za tjelesno oštećenje nije niti odlučno jesu li posljedice štetnog događaja razlogom umirovljenja, sud je našao nepotrebnim i neekonomičnim provoditi dokaz vještačenjem po vještaku medicine rada.

36. Naime, naknada za tjelesno oštećenje isplaćuje se neovisno o tome je li nastupilo umirovljenje, jedini je uvjet da su utvrđeni razmjeri tjelesnog oštećenja, a što tuženik tijekom postupka izrijekom niti ne spori već je u bitnome osporavao osnovanost potraživanja na ime invalidske mirovine. Slijedom navedenog, sud ne smatra potrebnim provoditi saslušanje osiguranika tužitelja na okolnost vezivanja sigurnosnim pojasom jer je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje prometnog i sudskomedicinskog vještaka sačinjenog za potrebe ovog postupka.

37. S obzirom da odredbom članka 27. ZOOP-a nije uređeno pitanje naknade za tjelesno oštećenje, time proizlazi da na navedenu naknadu treba primijeniti odredbe ZOMO-a.

38. Dakle, s obzirom da je tužitelj svojem osiguraniku isplatio naknadu za tjelesno oštećenje u iznosu od 1.559,92 eura, a da je sud utvrdio da je doprinos osiguranika tužitelja za nastalo tjelesno oštećenje u visini od 10%, kako je to gore utvrđeno i obrazloženo, to je tuženik dužan na temelju odredbe čl. 161. ZOMO-a naknaditi tužitelju iznos od 1.403,93 eura, a što odgovara umanjenju 10% s osnova utvrđenog doprinosa.

39. Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. ZOO.

40. Odluka o stopi zateznih kamata određena je sukladno čl. 2. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22).

41. Slijedom navedenog, sud je našao osnovanim zahtjev tužitelja za isplatom naknade za tjelesno oštećenje u iznosu od 1.403,93 eura, dok je u odnosu na iznos od 155,99 eura tužbeni zahtjev odbijen, a kako je odlučeno pod točkom II. i III. izreke presude.

42. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a. Utvrđeno je da je tuženik u pogledu visine tužbenog zahtjeva uspio sa 87,16%, dok je u osporavanju pravne osnove uspio sa 80%, što ukupno iznosi 167,16%, a nakon što se navedeni postotak podijeli sa dva (pravna osnova i visina) dobije se uspjeh tuženika u sporu od 83,58%. Tužitelj je u pogledu visine uspio sa 12,84%, dok je sa dokazivanjem pravne osnove uspio sa 20%, što ukupno iznosi 32,84%, a kada se i taj iznos podijeli sa dva dobije se konačan ishod tužitelja u sporu od 16,42%. pa je valjalo od postotka tuženika tj. od 83,58% oduzeti postotak tužitelja tj. 16,42%, jer je tuženik stranka koja je u većoj mjeri uspjela u sporu. Na taj način dobiven je postotak uspjeha tuženika u sporu u iznosu od 67,16 %.

43. Primjenom odredbe čl. 155. ZPP-a tužitelju su utvrđeni troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku, i to za sastav odgovora na tužbu 100 bodova sukladno Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje OT), za sastav podneska od 30. travnja 2024. 100 bodova (Tbr. 8/1 OT), za sastav podnesaka od 29. listopada 2020., 12. siječnja 2022., 21. siječnja 2022. i 9. travnja 2025. 4 x 25 bodova (Tbr. 8/4 OT) te za zastupanje na ročištima održanim 7. listopada 2020. i 9. travnja 2025. 2 x 100 bodova (Tbr. 9/1 OT), što uz važeću vrijednost jednog boda od 2,00 eura (Tbr.54 OT) te uvećano za iznos PDV-a od 25,00% (Tbr.46 OT) iznosi 1.500,00 eura. Priznat je i trošak predujma za kombinirano sudskomedicinsko i prometno vještačenje u iznosu od 149,33 eura. Ukupno je, dakle, utvrđen trošak tužitelja u iznosu od 1.649,33 eura, odnosno razmjerno uspjehu u sporu od 67,16% u iznosu od 1.107,69 eura.

44. Slijedom navedenog, konačno utvrđeni trošak tuženika koji mu je tužitelj dužan podmiriti iznosi 1.107,69 eura, kako je odlučeno u točki IV. izreke presude.

45. Odluka o tijeku zateznih kamata na trošak parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 30. st. 1. i 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20. dalje OZ), a ista teče od dana donošenja ove presude do isplate.

46. Tuženiku nije priznat trošak sastava podneska od 12. siječnja 2022. jer isti nije bio nužan za vođenje postupka u smislu čl. 155. ZPP-a. Trošak financijskog vještačenja tuženiku nije dosuđen jer predmetno vještačenje nije niti provedeno.

47. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki IV. izreke presude.

U Zagrebu 13. travnja 2025.

Sutkinja

Ivana Požar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju

2. pun. tuženiku