REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-255/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Šarića, predsjednika vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], 23210 Drage, koju zastupa punomoćnik Damir Klarin, odvjetniku u Zadru, protiv tuženice OTP banka Hrvatska d.d., OIB 52508873833, Domovinskog rata 61, 21000 Split, koju zastupa Miroslav Plašćar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri d.o.o. iz Zagreba, Savska 32, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: P-1817/2019-32 od 13. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice te se potvrđuju točke I. i IV. presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: P-1817/2019-32 od 13. siječnja 2025.

II. Prihvaća se žalba tuženice, preinačava se točka II. presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: P-1817/2019-32 od 13. siječnja 2025., tako da sada glasi:

„II. Nalaže se tuženici OTP banka Hrvatska d.d., OIB 52508873833, Domovinskog rata 61, 21000 Split, kao pravnom sljedniku HVB Splitska banka d.d. da tužiteljici GF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 10.558,27 EUR sa zakonskom zateznom kamatom do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom:

- na iznos od 99,42EUR od 16.01.2010. godine do isplate,

- na iznos od 123,02 EUR od 16.02.2010. godine do isplate,

- na iznos od 121,54 EUR od 16.03.2010. godine do isplate,

- na iznos od 128,35 EUR od 16.04.2010. godine do isplate,

- na iznos od 140,82 EUR od 16.05.2010. godine do isplate,

- na iznos od 143,49 EUR od 16.06.2010. godine do isplate,

- na iznos od 158,15 EUR od 16.07.2010. godine do isplate,

- na iznos od 157,66 EUR od 16.08.2010. godine do isplate,

- na iznos od 188,05 EUR od 16.09.2010. godine do isplate,

- na iznos od 170,35 EUR od 16.10.2010. godine do isplate,

- na iznos od 174,44 EUR od 16.11.2010. godine do isplate,

- na iznos od 193,67 EUR od 16.12.2010. godine do isplate,

- na iznos od 195,38 EUR od 16.01.2011. godine do isplate,

- na iznos od 175,93 EUR od 16.02.2011. godine do isplate,

- na iznos od 155,03 EUR od 16.03.2011. godine do isplate,

- na iznos od 155,23 EUR od 16.04.2011. godine do isplate,

- na iznos od 167,02 EUR od 16.05.2011. godine do isplate,

- na iznos od 192,07 EUR od 16.06.2011. godine do isplate,

- na iznos od 220,58 EUR od 16.07.2011. godine do isplate,

- na iznos od 251,70 EUR od 16.08.2011. godine do isplate,

- na iznos od 202,57 EUR od 16.09.2011. godine do isplate,

- na iznos od 186,04 EUR od 16.10.2011. godine do isplate,

- na iznos od 187,14 EUR od 16.11.2011. godine do isplate,

- na iznos od 189,42 EUR od 16.12.2011. godine do isplate,

- na iznos od 203,68 EUR od 16.01.2012. godine do isplate,

- na iznos od 207,97 EUR od 16.02.2012. godine do isplate,

- na iznos od 203,30 EUR od 16.03.2012. godine do isplate,

- na iznos od 202,60 EUR od 16.04.2012. godine do isplate,

- na iznos od 204,96 EUR od 16.05.2012. godine do isplate,

- na iznos od 209,08 EUR od 16.06.2012. godine do isplate,

- na iznos od 203,94 EUR od 16.07.2012. godine do isplate,

- na iznos od 202,53 EUR od 16.08.2012. godine do isplate,

- na iznos od 189,93 EUR od 16.09.2012. godine do isplate,

- na iznos od 200,79 EUR od 16.10.2012. godine do isplate,

- na iznos od 205,85 EUR od 16.11.2012. godine do isplate,

- na iznos od 202,49 EUR od 16.12.2012. godine do isplate,

- na iznos od 198,46 EUR od 16.01.2013. godine do isplate,

- na iznos od 197,07 EUR od 16.02.2013. godine do isplate,

- na iznos od 195,64 EUR od 16.03.2013. godine do isplate,

- na iznos od 205,66 EUR od 16.04.2013. godine do isplate,

- na iznos od 190,91 EUR od 16.05.2013. godine do isplate,

- na iznos od 188,50 EUR od 16.06.2013. godine do isplate,

- na iznos od 189,94 EUR od 16.07.2013. godine do isplate,

- na iznos od 188,43 EUR od 16.08.2013. godine do isplate,

- na iznos od 193,82 EUR od 16.09.2013. godine do isplate,

- na iznos od 197,32 EUR od 16.10.2013. godine do isplate,

- na iznos od 199,02 EUR od 16.11.2013. godine do isplate,

- na iznos od 205,09 EUR od 16.12.2013. godine do isplate,

- na iznos od 109,58 EUR od 16.01.2014. godine do isplate,

- na iznos od 77,96 EUR od 16.02.2014. godine do isplate,

- na iznos od 80,91 EUR od 16.03.2014. godine do isplate,

- na iznos od 78,34 EUR od 16.04.2014. godine do isplate,

- na iznos od 74,66 EUR od 16.05.2014. godine do isplate,

- na iznos od 75,46 EUR od 16.06.2014. godine do isplate,

- na iznos od 78,08 EUR od 16.07.2014. godine do isplate,

- na iznos od ..80,18 EUR od 16.08.2014. godine do isplate,

- na iznos od ..80,72 EUR od 16.09.2014. godine do isplate,

- na iznos od 82,97 EUR od 16.10.2014. godine do isplate,

- na iznos od 86,19 EUR od 16.11.2014. godine do isplate,

- na iznos od 86,80 EUR od 16.12.2014. godine do isplate,

- na iznos od 87,27 EUR od 16.01.2015. godine do isplate,

- na iznos od 87,03 EUR od 16.02.2015. godine do isplate,

- na iznos od 87,03 EUR od 16.03.2015. godine do isplate,

- na iznos od 87,03 EUR od 16.04.2015. godine do isplate,

- na iznos od 87,03 EUR od 16.05.2015. godine do isplate,

- na iznos od 87,03 EUR od 16.06.2015. godine do isplate,

- na iznos od 87,03 EUR od 16.07.2015. godine do isplate,

- na iznos od 87,03 EUR od 16.08.2015. godine do isplate,

- na iznos od 87,03 EUR od 16.09.2015. godine do isplate, dok se u preostalom dijelu odbija tužbeni zahtjev tužiteljice.“

III. Tužiteljica je dužna nadoknaditi tuženici trošak žalbenog postupka u iznosu od 40,62 EUR u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu odbija njen zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda, točkom I., utvrđen je ništetnim Ugovor o kreditu broj 0051017040641-SN, sklopljen između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženice, kao kreditora, u dijelu odredbi članka 1., 3. i 7., kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovi jednostrane odluke banke, kao i u dijelu u kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te da u tim dijelovima ne proizvodi pravni učinak. Točkom II. naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 90.727,61 kuna /12.041,62 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačno specificirane iznose, kako su navedeni u toj točki (počevši od 16. siječnja 2010. do 16. rujna 2015. pa do isplate). Točkom III. je u preostalom dijelu odbijen zahtjev tužiteljice u za iznos od 1.483,35 EUR uz tražene zakonske zatezne kamate, a točkom IV. je naloženo tuženici da tužiteljici naknadi parnične troškove u iznosu od 727,80 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja pa do isplate po propisanoj kamatnoj stopi, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnijela je tuženica iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga, pri čemu iz sadržaja proizlazi kako se žali samo protiv toč. I., II. i IV. Ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, čl. 19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015. i 78/2015., 102/2015., 52/2016., 128/2022. i 156/2023., dalje ZPK), ističući da Sporazum o konverziji, kao Dodatak broj 1. Ugovora, ima značaj novog pravnog posla kojim su tužitelj i tuženica uredili svoj pravni odnos na način da se pravni položaj tužitelja izjednači s pravnim položajem potrošača – korisnika kredita s valutnom klauzulom u EUR s učinkom od dana sklapanja osnovnog Ugovora, odnosno retroaktivnim djelovanjem na ugovorni odnos stranaka uz pravo tužitelja na povrat tako nastale preplate po osnovi mjesečnih anuiteta plaćenih od strane tužitelja po osnovi odredaba osnovnog CHF Ugovora. Svrha konverzije kredita bila je trajno i konačno voljom ugovornih stranaka riješiti ugovorni odnos banke i potrošača nastao na temelju Ugovora i zato je prvostupanjski sud bio dužan odbiti zahtjev tužitelja za isplatu preplaćene razlike po osnovnom CHF Ugovoru. Prvostupanjska presuda protivna je pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke Gos 1/2019, ali i pravnim shvaćanjima drugih drugostupanjskih sudova. Pogrešna je i primjena odredbe čl. 81. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003., dalje ZZP) kojim je propisano da se odredbe te glave Zakona ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku. Presuda je protivna i pravnim stajalištima Suda Europske unije iz odluka Dunai (C-118/17) i Ibercaja Banco (452/18). Pogrešna je primjena čl. 1113. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., dalje ZOO/05) u pogledu odluke o prigovoru radi prebijanja koji je prvostupanjski sud odbio. Tuženica je u korist tužiteljice nesporno već isplatila iznos preplate po Ugovoru, utvrđen u postupku konverzije, te bi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice nastala pravna osnova za njeno dvostruko namirenje za isti navodni dug po istoj pravnoj osnovi. Pogrešno je utvrđeno i činjenično stanje, a počinjene su i bitne povrede odredaba parničnog postupka, što je rezultiralo donošenjem nepravilne i nezakonite sudske odluke. Sud prvog stupnja počinio je bitnu povredu postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj:

53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011. i 25/2013. i 70/2019., dalje: ZPP), što je utjecalo na pravilnost i zakonitost presude. Pobija i odluku o parničnom trošku. Predlaže preinačenje presude i odbijanje tužbenog zahtjeva uz naknadu troška, podredno njeno ukidanje i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži naknadu troška žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana.

5. Prvostupanjski sud je utvrdio ništetnim spomenuti Ugovor o kreditu u dijelovima odredbi članka 1., 3. i 7. kojima su ugovorene promjenjivost kamatne stope i valutna klauzula u CHF, zaključivši kako se na pravni odnos stranaka u vezi sa spomenutim Ugovorom primjenjuju pravna utvrđenja iz postupka kolektivne pravne zaštite, a kako to proizlazi iz presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt- 249/2014-2 od 9. travnja 2015. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni br. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., odnosno uz utvrđenje ugovornih odredbi o promjenjivim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli nepoštenima i ništetnima, a pri tome uzimajući u obzir da se tužiteljica na navedena utvrđenja poziva na temelju odredbe čl. 502.c ZPP-a, a Ugovor je sklopljen upravo u periodu obuhvaćenom presudama donesenima u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Tužiteljici je dosudio iznos od 12.041,62 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na pojedinačno specificirane iznose kako su navedeni u točki II., od 16. siječnja 2010. do 16. rujna 2015. pa do isplate, uz zaključak kako je tuženica te iznose stekla na temelju spomenutih ništetnih odredbi, bez pravne osnove, sve prema odredbi čl. 323., 1111. i 1115. ZOO/05. Iako su stranke zaključile Dodatak Ugovoru prema Zakonu o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 09/2015., 78/2015., 102/2015., 52/2016., 128/2022. i 156/2023., dalje: ZPK), ocjenjuje kako izvršenom konverzijom na temelju tog Dodatka nije prestala obveza tuženice na vraćanje stečenog iznosa bez osnove (Dodatkom to nije navedeno niti se tužiteljica toga odrekla, a ponudom Dodatka je tuženica samo postupala prema obvezi iz ZID ZPK15, a taj zakon ni ne spominje način rješavanja tih ništetnih ugovornih odredbi). Iznos u pogledu kojeg je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja uzima u obzir pri ocjeni visine tužbenog zahtjeva, umanjujući ga od najstarijih dijelova glavne tražbine u skladu s odredbom čl. 172. ZOO-a, ne prihvaćajući prigovor prijeboja. Ocjenjuje i kako nije nastupila zastara tražbine tužiteljice prema odredbi čl. 225. ZOO-a i da tuženica ima pravo na umanjenje iznosa restitucije zbog djelomične potplate koju ističe.

6. Takva odluka prvostupanjskog suda većim je dijelom pravilna i zakonita.

7. Nije sporno između stranaka da su tuženica, kao kreditor, i tužiteljica, kao korisnik kredita, sklopile Ugovor 17. listopada 2005.; da je prema njemu tuženica odobrila tužiteljici kredit za adaptaciju u kunskoj protuvrijednosti od 116.270,00 CHF koji se isplaćuje po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate; da se sve obveze iz ugovora obračunavaju i iskazuju na istovjetan način – u izabranoj valuti CHF; da će se sva plaćanja novčanih obveza (otplata glavnice i kamata, ostalih obveza) izvršiti u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute ugovora korištenjem spomenutog tečaja na dan plaćanja; da će se odobreni kredit koristiti isključivo za dovršetak gradnje obiteljske kuće; da rok otplate kredita iznosi 360 mjeseci; da kamatna stopa iznosi 4,39% godišnje, s time da je kamatna stopa promjenjiva po odluci banke; da su 23. siječnja 2016. stranke zaključile Dodatak br. 1. Ugovora (ugovor o konverziji) na temelju odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015., dalje ZID ZPK/15) i izvršile konverziju predmetnog kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR, regulirajući svoje buduće odnose, a sve kako bi se položaj tužiteljice, kao potrošača, izjednačio s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR (čl. 19.b ZID ZPK-a), pri čemu je utvrđena i preplata po konverziji u protuvrijednosti od 1.056,83 EUR na dan 30. rujna 2015.; da se tužiteljica u tužbi i u postupku pozvala na pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je u dijelu toč. 6. izreke utvrđeno da su tuženica i ostale banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna; da je reviziju protiv te odluke, između ostalih i tuženice, Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broja Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. odbio; da se tužiteljica pozivala i na pravna utvrđenja pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno i da su tuženica i ostale banke, u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu, kao trgovci, potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime su tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003., dalje ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009. i 133/2009., dalje ZZP/07) i to čl. 96. i 97. te Zakona o obveznim odnosima; da je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broja Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbio reviziju tuženice protiv drugostupanjske presude u tom dijelu; da je navedenim presudama, kojima je prihvaćen zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 502.a st. 1. ZPP- a utvrđeno kako su postupanjem i propuštanjem tuženice povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi i da je u tom slučaju sud vezan za ta utvrđenja, tako i u ovoj parnici koju je tužitelj pokrenuo protiv tuženice prema odredbi čl. 502.c ZPP-a.

8. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice uz sljedeća utvrđenja i zaključke:

- da je ništetan predmetni Ugovor o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjivost kamatne stope i valutna klauzula u CHF;

- da spomenuta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, a u smislu odredbe čl.118. ZZP/14, kao odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz tog članka, obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete (isplate) koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, kako je (u bitnome istovjetno) propisano i odredbama čl. 138.a ZZP/07 te čl. 502.c ZPP-a;

- da je sud u postupku koji pokrene potrošač vezan sljedećim utvrđenjima iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.: da su kamatne stope tuženici (i ovdje tuženica) mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, da se o promjeni nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita (upravo u razdoblju u kojem je predmetni Ugovor sklopljen), što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe, kao i da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije, kao trgovac, informirala u cijelosti potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka;

- da je tuženica zbog ništetnih dijelova spomenutih odredbi koje zato ne proizvode pravni učinak prema tužiteljici, stekla bez osnove iznos koji je prema tim (ništetnim) odredbama naplaćen od tužitelja pa je po čl. 1111. i 1115. ZOO/05-a dužna vratiti tužiteljici iznos od 12.041,62 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, pri čemu od tog iznosa valja odbiti dio preplaćenog iznosa prema Dodatku ugovoru i iznos na ime manje tečajne razlike;

- da je u konkretnom slučaju, podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe, dakle, prema odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamati 13. lipnja 2014., a u odnosu na ugovorenu valutu od 14. lipnja 2018. prema presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 pa da, budući da je tužba u ovom predmetu podnesena 11. lipnja 2019., unutar zastarnog roka od pet godina iz čl. 225. ZOO-a, nije nastupila zastara novčanih tražbina tužiteljice;

- da visina zahtjeva tužiteljice proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka Petra Bajla kojim je utvrđeno da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze do dana provedbe konverzije iznosi ukupno 12.041,62 CHF, iznos negativne tečajne razlike 426,52 EUR i iznos preplate 11.033,45 kuna (odnosno 1.056,83 EUR prema izračunu suda);

- da tužiteljica ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, neovisno o sklopljenom Dodatku Ugovora jer tuženičina obveza vraćanja stečenog bez osnove nije prestala, time i to sklapanje nije od značaja za bitna utvrđenja u ovoj pravnoj stvari, budući da Dodatak, a niti ZID ZPK/15 ne spominju način rješavanja ugovorih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula niti se navodi način rješavanja eventualne ništetnosti tih odredbi, a sve primjenom odredbi čl. 81., 87. ZZP/03, čl. 118. ZZP/14, čl. 502.c ZPP- a, čl. 322., 323., 324., 225., 1111. i 1115. ZOO-a.

9. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 8. ZPP-a. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

10. U odnosu na žalbene navode tuženice u vezi ništetnosti navedenih odredbi Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjive kamatne stope prema odluci banke, valja navesti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11. Odredbom čl. 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tim je odredbama ZPP-a i ZZP/14 propisan direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača (potrošača koji se pozovu na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) utemelje svoju odluku o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi na tim pravnim shvaćanjima, izraženima u odlukama donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojima je tuženik sudjelovao.

12. Zaključke prvostupanjskog suda o razlozima ništetnosti navedenih ugovornih odredbi kojima je između stranaka u postupku ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u švicarskim francima u svemu prihvaća i ovaj sud, a u cijelosti su i podudarna pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženima u odlukama poslovni broj: Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i poslovni broj: Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. pa je iz tog razloga žalbu žalitelja u tom dijelu valjalo ocijeniti neosnovanom.

12.1. Nadalje, odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St.4. određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost ugovora (čl. 87.). Valja reći da je ta materija bila jednako regulirana i odredbama ZZP-a iz 2007. godine.

12.2. Stoga je tuženica, mijenjajući kamatnu stopu prema svojoj Odluci tijekom otplate kredita (koja odredba, iako je jasna i lako uočljiva, nije razumljiva ni određena, odnosno odrediva) i valutnom klauzulom u CHF (koja je prosječnom potrošaču nerazumljiva), dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a ovakvim ugovornim odredbama o kojima se nije pregovaralo, tuženica je potpuno izbjegla utjecaj druge ugovorne strane, što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, ali i odredbi čl. 12. ZOO-a kojom je određeno da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Mjerilom ponašanja se ocjenjuje ponašanje prosječnog potrošača, odnosno urednog i savjesnog gospodarstvenika, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Tuženica, kao banka, je stručna osoba koja je sklopila konkretni ugovor iz područja svoje djelatnosti pa je, kao sudionik u obveznom odnosu, bila dužna u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka), kako proizlazi i iz čl. 10. st. 2. ZOO-a.

12.3. Slijedom navedenog, volja ugovornih stranaka je bila, između ostalog, da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena jer se o veličini te promjene i parametrima nije pojedinačno pregovaralo (što je utvrđeno u kolektivnom sporu) niti se iz izvedenih dokaza može izvesti zaključak da je tuženica dala tužiteljici odgovarajuće obavijesti o npr. potrebnim parametrima vezanim uz promjenu kamatne stope, rizicima moguće aprecijacije tečaja u odnosu na konkretnu valutu CHF.

12.4. Promjena početne kamatne stope je, istovremeno, uz znatne promjene uslijed primjene valutne klauzule u CHF kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja, povećala kreditno opterećenje tužiteljice, kao potrošača, i tako prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu (čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano jer niti to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužiteljice).

13. Test poštenosti spornih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu pa se upućuje na obrazloženje istog, tako i u dijelu u kojem obrazlaže neosnovanost prigovora zastare, a osobito u dijelu u kojem navodi da treba voditi računa o tumačenju nacionalnog prava u duhu prava Europske unije, uz spomenutu praksu Europskog suda kojom su definirana pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba.

14. Ovaj sud prihvaća stav suda prvog stupnja izražen u pobijanoj odluci da sklapanje sporazuma o konverziji (Dodatka Ugovora o kreditu), samo po sebi, ne znači gubitak prava tužiteljice potraživati od tuženice vraćanje preplaćenog, onog što je tuženica, kao davateljica kredita, naplatila od tužiteljice na temelju ništetnih ugovornih odredbi (jednako kao i potrošači i korisnici kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju), pod pretpostavkom da nije u potpunosti obeštećena iznosom priznatim prilikom konvertiranja kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR.

14.1. U prilog takvom shvaćanju govore pravila po kojima je izvršeno konvertiranje kredita, a koja su sadržana u odredbi čl. 19.c ZID ZPK/15, pri čemu tom, a niti kojom drugom odredbom navedenog Zakona, kao ni odredbama Dodatka Ugovora o kreditu, što su ga stranke ugovora zaključile u skladu s tim Zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja preplaćenog u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi (ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate, ni one o valutnoj klauzuli u CHF), a u vrijeme donošenja navedenog Zakona pa ni u vrijeme konverzije još nije niti bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Konverzija kredita u valuti CHF, odnosno s valutnom klauzulom u CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom, odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) na temelju ništetnih ugovornih odredbi. U konačnici, korisnica kredita (tužiteljica) se niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu doista nije odrekla prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ni ne može odreći prava koja ima na temelju tog Zakona i drugih zakona kojima se štite prava potrošača niti mu se ista mogu ograničiti.

14.2. Konverzija propisana ZID ZPK/15 ne predstavlja konverziju propisanu u čl. 325. ZOO-a jer za to ne postoje pretpostavke. To iz razloga što tuženica nije bila savjesna strana u sklapanju Ugovora koji je sadržavao ništetne odredbe, a potom i zato što je zakonskom odredbom bila prisiljena ponuditi potrošačima sklapanje Dodatka Ugovora. Zato se, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ne radi o ugovoru s valutnom klauzulom u EUR u punom smislu i s ugovorenom kamatnom stopom od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, već od sklapanja Dodatka, a svođenje kredita na kredit s valutnom klauzulom u EUR s odgovarajućom kamatnom stopom poslužilo je kako bi se u vezi s tim mogli utvrditi ostatak glavnice i preplata koja, međutim, ne znači i potpuno obeštećenje potrošača, već mu na određeni način olakšava situaciju u koju je bio doveden porastom kamatne stope i značajnim porastom tečaja valute CHF te rješava situaciju ubuduće, a ta je situacija detaljno obuhvaćena Dodatkom jer sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice u EUR i promjenjivosti kamatne stope.

15. Ovaj sud je istovjetno pravno shvaćanje o pravnim učincima konverzije iskazao u većem broju recentnih odluka, npr. poslovni broj Gž-66/2023-6 od 1. srpnja 2024., Gž- 953/2024 od 21. lipnja 2024., Gž-797/2024 od 17. lipnja 2024., Gž-837/2023 od 17. lipnja 2024., Gž-75/2024 od 23. siječnja 2024., a u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela od 4. prosinca 2023. pa stoga nije odlučno žaliteljevo pozivanje na ranije odluke ovog suda ili drugih sudova drugog stupnja s drugačijim pravnim shvaćanjem.

16. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. je, u bitnome, izraženo shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK-a ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, osobito pri činjenici da je postavljen i kondemnatorni zahtjev radi isplate (tako i Rev- 18/2018.).

16.1. Tuženica se pri osporavanju prava tužiteljice na obeštećenje zbog činjenice da je pristala na sklapanje Dodatka Ugovora kojim je izvršena konverzija kredita, neutemeljeno poziva na shvaćanje iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer to ne znači da se u zasebnom sudskom postupku, i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK/15, ne može zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), sklopljenog između tužiteljice, kao potrošača, i banke, kao davatelja kredita, i isplatu preplaćenog na temelju tih ništetnih ugovornih odredbi ako sklapanjem Dodatka nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača i time nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

16.2. Neosnovane su žalbene tvrdnje da je pobijana odluka prvostupanjskog suda protivna stajalištima Suda Europske unije, u vezi čega se tuženik poziva na odluku C- 118/2017 G i C-452/18 Ibercaja Banco. Shvaćanje izneseno u odluci broj C- 118/2017 je zauzeto u činjenično sličnom predmetu, ali postojeće razlike, prema ocjeni ovog suda, navedeno shvaćanje ne čine primjenjivim u ovom predmetu. Naime, u predmetu broj C-118/2017 radi se o direktnoj zakonodavnoj intervenciji u određene ugovorne odredbe koje su utvrđene nepoštenima te onda i ništetnima, dok se u predmetnom slučaju radi o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, sklapanjem Dodatka ugovoru, pri čemu njegovo sklapanje nije bila obveza obje ugovorne strane, odnosno nije bila obveza korisnika kredita (potrošača), već samo banke, kao davatelja kredita (trgovca). Podredno, iako je u smislu odredbi ZID ZPK/15 korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, vrlo je upitno, a u okolnostima u kojima je donesen navedeni zakonski propis te u kojima je vršena konverzija, da li je potrošač stvarno bio slobodan u tom izboru (prihvatiti konverziju ili odbiti) jer mu je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF bio potpuno nepredvidiv i s isto tako nametnutim jednostrano promjenjivim kamatnim stopama na koje nisu mogli utjecati putem pregovora. Prema stajalištu Suda EU zauzetom u predmetu C-118/17 G, činjenica da su određene ugovorne odredbe za koje se utvrdilo da su nepoštene ugovorom zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Neosnovano tuženica ističe i da potrošači, korisnici kredita u slučajevima gdje su izvršene konverzije, odnosno sklopljeni Sporazumi o konverziji, nemaju pravo na potpuno obeštećenje, ukazujući na odluku Suda EU C-452/18 i druge. Naime, u predmetu C-452/18 razmatralo se pitanje mogućnosti proglašavanja nepoštenom odredbe ugovora o obnovi kojom se potrošač odriče učinaka proglašavanja odredbe nepoštenom. Prema stavu Suda EU, može se smatrati nepoštenom odredba sadržana u ugovoru o obnovi kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe ako potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze. Tog potrošača ne obvezuje odredba ugovora kojom se on u budućim sporovima odriče podnošenja sudskih tužbi utemeljenih na pravima koja izvodi iz Direktive 93/13. Izložena stajališta Suda EU, u navedenim odlukama o pravima potrošača utemeljenima na Direktivi 93/13, idu u prilog osnovanosti zahtjeva za restituciju nakon sklapanja Dodatka ugovora.

16.3. Podredno se napominje da, analizirajući odredbe ZID ZPK/15, proizlazi da se konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena tim Zakonom, odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu i da niti jedna odredba tog Zakona ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Ističe se da se korisniku kredita, odnosno tužiteljici, niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru ne odriče pravo zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kredit u valuti CHF.

17. Slijedom navedenog, a suprotno tumačenju tuženice, proizlazi da korisnik kredita, kao potrošač, neovisno o izvršenoj konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe, kako ona o promjenjivosti ugovorne kamate, tako i ona o vezanju glavnice za valutu CHF, sve pod pretpostavkom da onime što mu je priznato na ime preplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog Ugovora.

18. Sud prvog stupnja je i u pogledu zastare pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio taj prigovor tuženice. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a u povodu individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

18.1. Sudska odluka u kolektivnom sporu pravomoćna je 13. lipnja 2014. (glede ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi), odnosno 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli), a do podnošenja tužbe u ovom postupku 11. lipnja 2019. nije protekao zastarni rok od pet godina u kojem roku zastarijeva tražbina, sve prema odredbi čl. 225. ZOO-a.

19. Pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio prigovor radi prijeboja tuženice. Naime, tuženica je istaknula prigovor radi prebijanja zbog preplate utvrđene u Dodatku ugovoru, ali nije dokazala da prema tužiteljici prema tom Dodatku ima istovrsno dospjelo potraživanje. Dodatak Ugovora je realiziran i tuženici prema njemu ne pripada tražbina istaknuta prijebojem.

20. Međutim, kako je nesporna visina preplate prema Dodatku ugovoru od 11.033,45 kuna, ali je prvostupanjski sud pogrešno obračunao protuvrijednost tog iznosa u EUR (prema fiksnom tečaju konverzije od 7,35450), da taj iznos predstavlja protuvrijednost od 1.056,83 EUR, budući da se pravilnim matematičkim obračunom dolazi do iznosa od 1.483,35 EUR (koji iznos se po Dodatku koristio za podmirenje kredita), taj iznos preplate je prvostupanjski sud pravilno trebao umanjiti i u točki II., i od spomenutog iznosa glavne tražbine (u suprotnom bi tužiteljica doista bila (djelomično) dvostruko obeštećena), čime se dolazi do ukupnog pripadajućeg iznosa glavnice od 10.558,27 EUR (od ukupno traženog iznosa od 12.041,62 EUR), zbog čega je ovaj sud u tom dijelu, prihvaćanjem žalbe tuženika preinačio odluku suda prvog stupnja, kao u točki II. izreke.

21. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. st. 3. ZPP-a valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude. Tuženica određeno ne osporava dosuđeni trošak, a prvostupanjski sud ga je pravilno odmjerio tužiteljici prema odredbi čl. 154. st. 2. i 155. ZPP-a i mjerodavnoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023., dalje: Tarifa), uzimajući u obzir omjer uspjeha stranaka u postupku.

22. Tuženica je sa žalbom uspjela u omjeru od 13% pa joj pripada zatraženi trošak za sastav žalbe po punomoćniku odvjetniku uz PDV po Tbr. 10/1 Tarife u iznosu od 40,87 EUR, cijeneći spomenuti omjer (trošak sudske pristojbe na žalbu mu ne pripada jer ga nije ni platio) pa je naloženo tužiteljici nadoknaditi joj taj trošak, dok je u preostalom dijelu njen zahtjev odbijen. Sve to prema odredbi čl. 166. st. 2. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 2. i 155. s. 1. ZPP-a.

U Puli 13. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Zoran Šarić