REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-693/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Šarića, predsjednika vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Volić & Ružička & Cabadaj Cafuta d.o.o. iz Virovitice, protiv tuženika Addiko bank d. d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Knezović & Partneri j.t.d. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj: P-624/2023-5 od 17. siječnja 2024. i tuženika protiv presude Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj: P-624/2023-5 od 17. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika te se potvrđuje točka I. presude Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj: P-624/2023-5 od 17. siječnja 2024.

i

r i j e š i o  j e

I. Prihvaća se žalba tužitelja te se ukidaju točke II. i III. presude, rješenja Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj: P-624/2023-5 od 17. siječnja 2024. i predmet u tim dijelovima vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

II. O troškovima u povodu pravnih lijekova bit će odlučeno u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda, točkom I. izreke, naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 8.201,24 kune/1.088,49 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose u razdoblju od 2. srpnja 2010. do 2. ožujka 2012., sve do isplate, po propisanim stopama.

1.1. Rješenjem prvostupanjskog suda, točkom II., odbačena je tužba tužitelja u dijelu kojim je tražio utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o namjenskom kreditu od 30. siječnja 2006., u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, a točkom III. je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 3.580,89 eura sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate po propisanim stopama.

2. Protiv rješenja prvostupanjskog suda pravovremenu žalbu podnosi tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da je sud pogrešno odbacio tužbu tužitelja iz točke I. uz zaključak da je u kolektivnom sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF. Pogrešno ocjenjuje da tužitelj nema pravni interes za utvrđenjem ništetnosti tih odredbi prema odredbi članka 187. stavaka 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP). Takva odluka je protivna sudskoj praksi i stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-196/2022 od 18. svibnja 2022. Tužitelj ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF. Odbacivanjem tužbe u tom dijelu prvostupanjski sud je počinio bitne povrede odredaba postupka i pogrešno primijenio materijalno pravo pa predlaže preinačenje pobijanog rješenja, podredno njegovo ukidanje i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, uz naknadu troška žalbe.

2.1. Protiv točke I. i III. presude prvostupanjskog suda pravovremenu žalbu podnosi tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, 354. stavka 1. i 355. i 356. ZPP-a. Ističe kako je pogrešno shvaćanje prvostupanjskog suda da se u ovoj pravnoj stvari može pozvati na utvrđenja iz kolektivnog spora jer su ona primjenjiva jedino u postupcima radi naknade štete, ne u postupcima koji se vode radi stjecanja bez osnove, cijeneći odredbu članka 502.c ZPP- a. Presuda nema razloga o odlučnim činjenicama jer sud nije proveo tzv. test poštenosti iz Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003., dalje: ZZP/03). Prema odredbi članka 84. ZZP/03 je propisano kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su one jasne, lako razumljive i lako uočljive (tzv. test transparentnosti). Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tzv. test poštenosti). Čak ako bi se prihvatio zaključak prvostupanjskog suda da prilikom sklapanja ugovora nisu vođeni pojedinačni pregovori, ističe da je neprovođenja testa savjesnosti i poštenja i testa znatnije neravnoteže na štetu potrošača, protivno praksi Suda Europske unije u kojem smislu je posebno značajna presuda C-415/2011 od **.**.2013. (B). Također, potrebno je situaciju promatrati iz perspektive trenutka u kojem je nastala, a ne u svjetlu naknadnih spoznaja, što proizlazi iz odluka Suda Europske unije C-186/2017 od **.**.2017. (K). Ugovor nije sklopljen na tužiteljevu znatniju štetu, što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka prema kojemu je zbog aprecijacije tečaja CHF tužitelj više platio svega 1.088,49 eura (pri čemu nije uzeta u obzir negativna razlika). Također, uz pretpostavku ništetnosti te odredbe, riječ je o zabrani manjeg značaja u smislu članka 326. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO) jer je ugovor o kreditu nesporno otplaćen. U presudi nisu navedeni razlozi zašto prvostupanjski sud nije prihvatio tuženikov prijedlog provođenja financijskog vještačenja. Pogrešno je primijenjeno i materijalno pravo jer je valutna klauzula dopuštena odredbom članka 22. stavka 1. ZOO-a. Pogrešno je odlučeno i o zastari te o zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose jer bi zastarni rok mogao početi teći tek s danom pravomoćnog utvrđenja ništetnosti u kolektivnom sporu, od 14. lipnja 2018. Pogrešno su određeni i troškovi postupka kada je sud za svaku radnju priznao iznos od 200,00 eura, što je protivno Tarifi o naknadi troškova odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/2012., 103/2014., 118/2014. i 107/2015., 37/2022., 126/2022., dalje: Tarifa) jer vrijednost spora iznosi 1.088,49 eura pa je svaka radnja mogla biti maksimalno vrednovana sa 150 bodova. Pogrešno je priznat tužitelju trošak sastava žalbe u iznosu od 400,00 eura, prigovor tužitelja od 2. veljače 2021. koji ne postoji, naknada troškova sudskih pristojbi jer je sud utemeljio presudu na odluci iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača pa je tužitelj oslobođen tih pristojbi. Tužitelj nije dokazao ni trošak kopiranja dokumentacije u iznosu od 50,00 eura. Pritom, smatra kako je pogrešno za radnje poduzete prije 5. studenog 2022. primijenjena Tarifa jer se radi o retroaktivnoj primjeni. Predlaže preinačenje presude, odbijanje tužbenog zahtjeva i obvezivanje tužitelja na naknadu troškova postupka, a podredno ukidanje presude i vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje. Traži naknadu troška žalbe.

3. Odgovori na žalbe nisu dostavljeni.

4. Žalba tužitelja je osnovana, a žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja kojim je tražio utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o namjenskom kreditu zaključenom između stranaka 30. siječnja 2006, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF te zahtjev tužitelja kojim od tuženika traži isplatu iznosa od 8.201,24 kune/1.088,49 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 2. srpnja 2010. pa do 2. ožujka 2012. na pojedine mjesečne iznose po propisanoj stopi (zbog stjecanja bez osnove po tuženiku) do isplate. Tvrdi da je tuženiku preplatio taj iznos, budući da ga je u spomenutom razdoblju od njega naplatio na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu što ga je zaključio sa Slavonskom bankom d.d. 30. siječnja 2006., odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za glavnicu u švicarskim francima (bez da ga je informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke u vezi sklapanja ugovora o kreditu), pri čemu da je ništetnost te odredbe utemeljena na pravnim shvaćanjima izraženima u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/3017 i presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/2018.

6. Prvostupanjski sud je prihvatio kondemnatorni zahtjev tužitelja za isplatu, zaključivši da osnovanost njegovog zahtjeva proizlazi već iz pravnih shvaćanja izraženih u navedenoj pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača jer tuženik nije dokazao da bi u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog ugovora postupio drugačije, nego što je to bilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (dalje: kolektivni spor). Ocjenjuje kako se i na tuženika odnose odluke donesene u kolektivnom sporu jer je pravni sljednik Slavonske banke d.d. Osijek koja je bila pripojena Hypo Alpe Adria Bank d.d. Također, ocjenjuje kako nije nastupila zastara jer od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu (u pogledu valutne klauzule od 14. lipnja 2018.) do podnošenja tužbe 6. srpnja 2020. nije protekao petogodišnji zastarni rok (očito iz članka 225. ZOO-a).

7. Presuda prvostupanjskog suda o restitucijskom zahtjevu pravilna je i zakonita.

8. Rješenjem je prvostupanjski sud odbacio dio tužbe sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi na temelju odredbe članka 187. stavaka 2. i 3. ZPP-a, ocijenivši kako tužitelj, nakon vođenog kolektivnog spora u kojem je već pravomoćno utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, više nema pravnog interesa postavljati zahtjev za ponovno utvrđenje ništetnosti tih ugovornih odredbi.

8.1. Takva odluka prvostupanjskog suda nije pravilna ni zakonita jer okolnosti pravomoćnog okončanja kolektivnog spora i isplaćenog kredita ne znače da tužitelj nema pravni interes da se utvrdi ništetnost i odredbi ugovora o kreditu u predmetnom individualnom sporu. Prema odredbi članka 187. stavka 2. ZPP-a tužba na utvrđenje može se podnijeti kada je to posebnim propisom predviđeno, kada tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje ili nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kada tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

8.2. Prema člancima 327. i 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj:

35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022. i 156/2022., dalje: ZOO) svaka zainteresirana osoba ovlaštena je na isticanje ništetnosti koje pravo se ne gasi pa tužitelj, bez obzira na činjenicu što je ugovor nesporno prestao isplatom, ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnima odredaba ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu. Zato je prvostupanjski sud pogrešno zaključio o nepostojanju spomenutog pravnog interesa, a zbog čega će u nastavku postupka odlučiti i o tom zahtjevu. Iako nije sporan izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom, pri čemu je prvostupanjski sud o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli odlučio kao o prethodnom pitanju, postoji pravni interes tužitelja da se i u ovom pojedinačnom sporu utvrdi ništetnost odredbi iz predmetnog pojedinačnog ugovora. Stoga je sud prvog stupnja trebao odlučiti i o tom dijelu tužbe tužitelja, što je propustio učiniti zbog pogrešnog pravnog pristupa, pa je žalbu tužitelja valjalo prihvatiti i na temelju članka 380. točke 3. ZPP-a ukinuti rješenje suda prvog stupnja i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

9. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje žalitelj iz članka 354. stavka 2. točki 11. ZPP-a jer su u pobijanoj presudi navedeni potrebni razlozi o odlučnim činjenicama pa ona nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9.1. Naime, u trenutku podnošenja tužbe, 6. srpnja 2020., na snazi je bio Zakon o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., dalje: ZPP/19). Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku “Narodne novine 70/2019.) u ZPP-u je dodana glava 32. (Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) te je izmijenjena odredba članka 502.c ZPP-a, dodavanjem iza riječi "naknada štete" riječi "ili isplata". Zato ne stoje tvrdnje tuženika da u predmetnoj pravnoj stvari odredba članka 502.c ZPP-a nema direktni pravni učinak jer podrazumijeva samo spor zbog “naknade štete”. Iako je ranije, u odredbi članka 502.c ZPP/14, bilo određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, i navedenu je odredbu bilo potrebno tumačiti teleološki, a ne strogo gramatički. "Stjecanje bez osnove" i "naknada štete" predstavljaju izvanugovorne obveze i pravne osnove za isplatu te se i sintagma "naknada štete" iz tadašnje odredbe članka 502.c ZPP/14 pravilno trebala tumačiti u duhu i cilju te odredbe, olakšanja i ubrzanja parničnih postupaka obeštećenja potrošača.

9.2. Tuženik nije osporavao matematički izračun vještaka prema dopuni nalaza i mišljenja, nego smatra da se radi o kunskom kreditu (prigovor pravne prirode). Radi se o pravnoj ocjeni koja ne može dovesti u pitanje pravilnost nalaza i mišljenja vještaka. Protivno žalbi, neprihvaćanjem tuženikovog prijedloga za provođenje financijskog vještačenja na predložene okolnosti (kao da se radilo o kunskom kreditu, iako iz pravilnih utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi kako se nije radilo o kunskom kreditu) nije počinjena bitna povreda odredaba postupka na koju tuženik ukazuje iz članka 354. stavka 2. točki 11. ZPP-a.

9.3. Nije počinjena spomenuta povreda postupka niti jer sud nije zaključio kako bi se radilo o zabrani manjeg značaja koja tuženiku nije prouzrokovala znatnu štetu, kako to tvrdi tuženik. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom (tako i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom npr. u odlukama poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Rev-809/2019 od 21. prosinca 2022.) jer se ne radi o zabrani manjeg značaja.

9.4. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a.

10. Prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti od odlučnog značaja za presuđenje ovog spora i na temelju sadržaja u postupku provedenih dokaza pravilno utvrdio odlučne činjenice, izloživši ih u obrazloženju pobijane presude. Zbog navedenog ovaj sud prihvaća u cijelosti takvo nesporno i dokazima utvrđeno činjenično stanje pa nije osnovan ni žalbeni navod žalitelja kojim ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (članak 355. ZPP-a).

11. Između stranaka nije sporna činjenica da su tužitelj, kao korisnik kredita, i pravni prednik tuženika Slavonska banka d.d., kao kreditor, 30. siječnja 2006. sklopili Ugovor kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit za adaptaciju kuće u iznosu od 23.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju za CHF Slavonske banke d.d na dan korištenja kredita, na koji iznos se zaračunavaju kamate od 4,90% dekurzivno godišnje, s time što se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima koji se podmiruju u kunama, obračunato po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. za CHF na dan plaćanja, kako to bude određeno Odlukama o kamatnim stopama banke.

11.1. Sporno je jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne (čl. 2. i 3.) i ima li tužitelj pravo zahtijevati isplatu navedenog novčanog iznosa što ga je tuženik od njega naplatio na temelju tih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove prema odredbama članaka 1111. i 1115. ZOO-a. Također, sporno je odnose li se odluke donesene u kolektivnom sporu u kojima tuženik nije bio stranka i na tuženika, visina tužbenog zahtjeva i osnovanost prigovora zastare.

12. Prvostupanjski sud utvrđuje i zaključuje da je Trgovački sud u Zagrebu, presudom za zaštitu kolektivnih interesa i prava poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.; a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. te Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., utvrdio da je, između ostalih banaka i tuženik (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.; odnosno Slavonska banka d.d.), u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni ugovor, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije, kao trgovac, potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupao protivno odredbama čl. 81. do 88. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003., dalje ZZP03) u razdoblju od 1. rujna 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009. i 133/2009., dalje ZZP07) te Zakona o obveznim odnosima. Pravni stav iz navedenih odluka potvrđen je i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.

13. Cijeneći navedeno te utvrđenja da tuženik nije dokazao da bi tužitelja obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama odredbe o valutnoj klauzuli kako bi na takve odredba mogao dati svoj informirani pristanak, što proizlazi i iz iskaza tužitelja, prvostupanjski sud pravilno zaključuje kako se i u ovom individualnom sporu primjenjuju pravna utvrđenja presude Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Zato prihvaća zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti spornih odredbi Ugovora i na isplatu iznosa od 1.088,49 eura na ime preplaćenog iznosa prema spomenutim ništetnim odredbama, a koji iznos je utvrđen financijskim vještačenjem, sa zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini mjesečni iznos od dana plaćanja. Odluku temelji na odredbama članaka 81. do 88. ZZP03, 96. i 97. i 138.a ZZP07, članka 502.c ZPP-a te članaka 323., 1111., 1115. i 29. ZOO-a, čime je pravilno primijenio i materijalno pravo (članak 356. ZPP-a).

14. Dakle, suprotno žalbenim navodima žaliteljice, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbe članka 323. stavka 1. u vezi s člancima 1111. i 1115. ZOO-a pravilno odlučio i o zahtjevu tužitelja za isplatu navedenih novčanih iznosa i to u visini pravilno utvrđenoj prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, zaključivši da je na temelju navedenih ništetnih odredbi Ugovora, tuženik uz primjenu ovih nepoštenih i posljedično tome ništetnih odredbe o valutnoj klauzuli, od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenim novčanim iznosima, i da je zato te iznose s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan platiti tužitelju, a koji zaključak niti svojom žalbom nije uspio dovesti u ozbiljnu dvojbu. Pritom je, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tuženik nepošteni stjecatelj i da je, kao takav, na primljene iznose stečene bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (članak 1115. ZOO) jer je već u trenutku sklapanja navedenog Ugovora mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio ne pripada pa je žalba tuženika neosnovana.

15. Protivno žalbi, sud nije trebao posebno provoditi test poštenosti spomenutih ugovornih odredbi jer je taj test proveden već u kolektivnom sporu u kojem je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita, nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje te odredbe imaju za njihove financijske obveze. To znači da tuženik, kao profesionalac, banka, nije dao tužitelju, kao korisniku kredita, sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora nisu bile razumljive u ekonomskom smislu, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača pa se doista radi o ništetnim odredbama (članci 81. do 88. ZZP03), a tuženik suprotno nije dokazao.

16. Također, u odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem prigovara zaključku suda o ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli zbog odredbe članka 22. ZOO-a, valja istaknuti da je i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda ugovaranje valutne klauzule dopušteno, budući da je tako propisano u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO-a, ali odredba u Ugovoru o izračunavanju obveze potrošača na temelju valute švicarski franak, a da pritom banka nije na transparentan način informirala potrošače o tome da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, po ocjeni ovog suda nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe.

17. Nisu osnovane ni žalbene tvrdnje o zastari predmetne tražbine jer tražbine po osnovi restitucijskog zahtjeva, vraćanja primljenog zbog ništetnosti odredbe ugovora o valutnoj klauzuli, zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina, prema odredbi čl. 225. ZOO-a. Zastara počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke u predmetu zaštite kolektivnih prava, pokrenute podnošenjem kolektivne tužbe Udruge ''Potrošač '' pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. travnja 2012., a koja je u odnosu na ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a rok od pet godina nije protekao do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu, 6. srpnja 2020. Konačno, prema objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF, izraženom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovorenih odredaba kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a u povodu individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite.

18. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti žalbu i potvrditi točku I. presude suda prvog stupnja, sve prema odredbi članka 368. stavka 1. ZPP-a, odnosno ukinuti rješenje iz točke II., posljedično i III. presude, sve prema odredbi članka 380. točki 3. ZPP-a. O troškovima postupka u povodu pravnih lijekova bit će odlučeno prema odredbi članka 166. stavka 4. ZPP-a.

U Puli 13. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Zoran Šarić