REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-188/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirne-Nade Terlević Sebastijan, kao predsjednice vijeća, Miroslava Ružića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Zorana Šarića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Lari Denona, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika: 1. JĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. NĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], oboje zastupani po punomoćnici Katji Jajaš, odvjetnici iz Rijeke, radi utvrđenja nepostojanja prava stvarne služnosti te po protutužbi protutužitelja 1. JĆ i 2. NĆ (dalje: tuženika-protutužitelja) protiv protutuženice AĆ (dalje: tužiteljice-protutuženice), radi utvrđenja prava stvarne služnosti, odlučujući o žalbi tužiteljice-protutuženice protiv presude Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj: P-199/2024 od 31. listopada 2024., na sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice-protutuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj: P-199/2024 od 31. listopada 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I., II. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Utvrđuje se da tuženima JĆ, iz [adresa] (OIB: [osobni identifikacijski broj]) i NĆ, iz [adresa] (OIB [osobni identifikacijski broj]), ne pripada pravo stvarne služnosti puta – pješačke staze, niti kolnika preko nekretnine u vlasništvu tužiteljice AĆ, iz [adresa] (OIB: [osobni identifikacijski broj]), označene kao k. č. br. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a u korist čestice k. č. br. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], koja je vlasništvo tuženih pa se tuženima zabranjuje svaki daljnji bilo kakav prolaz ili provoz preko nekretnine u vlasništvu tužiteljice. 2. Nalaže se tužnima da tužitelju solidarno naknade parnični trošak uvećan za zakonske zatezne kamate od donošenja presude do isplate, sve u roku od 15 dana.“

II. Utvrđuje se da na dijelu nekretnine koja je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Crikvenici, zemljišnoknjižni odjel [adresa] označena kao k. č. br. [katastarska čestica], u naravi kuća i dvor, površine 616m2, upisana u z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], kao poslužnog dobra, a u vlasništvu tužiteljice-protutužene, koji dio nekretnine je na skici lica mjesta od 28. travnja 2021. g. izrađenoj od strane Tihomira Šubata, stalnog sudskog vještaka geodetske struke, a koja skica je sastavni dio ove presude označen oznakama 1-2-3-4-1 (sa južne strane definiran željeznom ogradom – raštelom u širini od 4.18m (linija 1-2), sa zapadne strane kamenobetonskim zidom susjeda (linija 1-4), sa sjeverne strane „otvorom“ u zidu u širini od 3.63m (linija 3-4), te sa istočne strane linijom koja donju istočnu stranu raštela spaja u gornju istočnu stranu otvora (linija 2- 3)), postoji pravo stvarne služnosti puta – pravo staze i kolnika, u korist nekretnine koja je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Crikvenici, zemljišnoknjižni odjel [adresa] označena kao k. č. br. [katastarska čestica], u naravi kuća i dvor, površine 179čhv, 644m2, upisana u z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], kao povlasnog dobra koji je u suvlasništvu tuženika-protutužitelja, što im je tužiteljica protutužena dužna priznati, te su tuženi-protutužitelji ovlašteni to svoje pravo temeljem ove presude upisati u zemljišnim knjigama.

III. Nalaže se tužiteljici – protutuženoj naknaditi prouzročeni parnični trošak tuženima- protutužiteljima u iznosu od 2.939,52 EUR-a, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika-protutužitelja za naknadu zatraženih troškova postupka preko iznosa dosuđenog u točki III. izreke ove presude.“

2. Protiv navedene presude (u dijelu pod točkom I., II. i III. izreke) žalbu, pravovremeno, podnosi tužiteljica-protutuženica. Žalbu podnosi „zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP)“. U žalbi, u bitnomu, navodi: da tuženici-protutužitelji nisu dokazali da su ispunjene pretpostavke za stjecanje prava služnosti provoza i svi dokazi koji su provedeni ukazuju da nije nastalo pravo takve služnosti u korist tuženika-protutužitelja; da prvostupanjski sud u pobijanoj presudi propušta cijeniti sadržaj svakog provedenog dokaza pažljivo te sve dokaze u cjelini već, a kako bi opravdao donošenje odluke kojom odbija tužbeni zahtjev i prihvaća protutužbeni zahtjev, odluku temelji na iskazima svjedoka predloženim po tuženicima- protutužiteljima, dok ne prihvaća iskaze svjedoka predložene po tužiteljici- protutuženici, pritom još i navodeći da prihvaća čak i iskaze svjedoka blisko povezane s tuženicima-protutužiteljima (obiteljske prijateljice, nećakinje, bratića itd.) kao „uvjerljive i životne“, dok ne prihvaća iskaze susjeda (npr. iskaz AĆF, MĆ) uz argument da su ti svjedoci dugogodišnji poznanici supruga tužiteljice-protutuženice; da takvi dvostruki kriteriji i selektivna analiza dokaznog materijala, osim što ukazuje na posvemašnju, nepriličnu pristranost prvostupanjskog suda, predstavlja i najgoru povredu procesnih postupovnih odredaba; da je, pored toga, pobijana odluka suda utemeljena je isključivo na personalnim dokazima, koji većinom nisu precizno orijentirani u vremenu, dok potpuno zanemaruje sadržaj i značenje ostalih provedenih dokaza; da niti jedan od iskaza svjedoka ne potvrđuje da bi već prednici tuženika-protutužitelja korištenjem prijepora za provoz automobila po pretpostavkama koje je i tad zakon predviđao za stjecanje prava služnosti dosjelošću, a to su do 1980. godine bila pravna pravila OGZ, a ne ZOVO, kako to pogrešno smatra sud, takvo pravo i stekli; da i OGZ i sada ZVDSP za stjecanje stvarne služnosti dosjelošću pretpostavlja pošten i istinit posjed, a iz provedenih dokaza ni na koji način nije moguće izvest utemeljen i argumentiran zaključak da bi se A vozili automobilom preko dvorišta AĆ na dijelu na kojem sud zaključuje da postoji služnost kao da imaju na to pravo, a obzirom na to da se nisu vozili nikako jer nisu imali automobil, a drugo, ako su J jednom i dozvolili da neki njihovi gosti uđu i ostave stvari te nakon toga maknu auto iz njihova dvorišta, to je tako očigledno ljubazna susjedska gesta, odnosno, očigledno dozvola do opoziva, koja apsolutno ne može imati za posljedicu stjecanje prava; a ako su tek tuženici-protutužitelji, koji su to mogli samo od 1995. godine, koristili nekretninu tužiteljice-protutuženice za prolaz vozilom, onda do stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997., nije ni slučajno moglo proći vrijeme koje je potrebno da bi se steklo pravo služnosti dosjelošću; da tuženici-protutužitelji od 2006. godine imaju pristup na javni put i prema istomu orijentirali su i kolni ulaz u svoje dvorište, što je sve vrlo dobro vidljivo iz fotografija koje prileže spisu, a i prikazano je na skici lica mjesta koja je dio nalaza vještaka Tihomira Šubata, na temelju kojeg je donesena pobijana presuda; da je pobijanu presudu prvostupanjski sud utemeljio isključivo na iskazima jednog dijela svjedoka, kao i iskazu same prvotuženice- protutužiteljice, a navodi obrazloženja u vezi razloga za ocjenu vjerodostojnosti pojedinih svjedoka, ne samo da nisu valjano obrazloženi ili relevantni već nisu niti istiniti, posebice u dijelu u kojem sud prvog stupnja navodi da dio iskaza nije cijenio jer da su isti, navodno, u suprotnosti s iskazima koje smatra istinitim, jer se radi o susjedima; da su J prijavljivali nasilne pokušaje tuženika-protutužitelja da prođu preko njihovog dvorišta priječili prolaženje zaključavanjem ulaznog portuna, stavljanjem kamenja, odlaganjem barke kroz dulje razdoblje pa je očigledno pogrešan i neutemeljen zaključak suda prvog stupnja da su tuženici-protutužitelji prolazili preko nekretnine tužiteljice-protutuženice otkad su kupili kuću do 2016. nesmetano; da su tuženici-protutužitelji, dakle, preko nekretnine tužiteljice-protutuženice mogli prolaziti samo silom, potajno ili zlouporabom povjerenja, a na taj način nisu mogli steći pravo služnosti; da spisu prileže povijesni vlasnički listovi za nekretnine stranaka iz kojih slijedi da su nekretnine 1964. godine bile upisane kao društveno vlasništvo pa je isključena mogućnost dosjedanja u razdoblju 60-tih, kako to tvrdi prvostupanjski sud; da je zaključak suda prvog stupnja da je obitelj N još sredinom 80-tih stekla pravo služnosti kolnika u potpunosti je neosnovan na dokazima, zapravo, suprotan je svih dokazima provedenim u postupku te je odluka arbitrarna i nezakonita; da prvostupanjski sud nije smio zanemariti postojanje javnog puta koji vodi točno do ulaza u dvorište tuženika-protutužitelja, koji je dovoljne širine za prolaz prosječnim autom pa sve i da služnost postoji (iako ne postoji i ne postoje pretpostavke za stjecanje takvog prava ni od tuženika niti njihovih prednika), izgubila bi razumnu svrhu jer se takvo pravo ukida ako postoji veza između povlasne nekretnine i javnog puta pa makar i manje udobna; da protutužbeni zahtjev kako je prihvaćen pod točkom II. izreke pobijane presude nije podoban za uknjižbu te time nije provediv niti preciziran jer ne sadrži oznaku duljine, širine ni površine; da je pobijanom presudom počinjen niz, što relativno, što apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka, da je sud prvog stupnja pogrešno ocijenio dokaze te nije cijenio sve dokaze u cjelini, a i pogrešno je primijenio materijalno pravo; da osporava i pravilnost odluke o parničnim troškovima, jer je prvostupanjski sud neosnovano priznao tuženicima-protutužiteljima i jednokratnu nagradu u ranijem postupku i nagradu za zastupanje na ročištima koja su održana u tomu ranijem postupku, kao i za sastave podnesaka te još jednom jednokratnu nagradu za zastupanje u ovomu postupku.

2.1. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se prihvati tužbeni zahtjev tužiteljice-protutuženice te odbije protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja odnosno, „ako drugostupanjski sud nađe da bi pobijanu presudu trebao ukinuti, da sam provede postupak uz primjenu odredaba o postupku pred prvostupanjski sudom radi otklanjanja nedostataka te obveže tuženike-protutužitelje na naknadu prouzročenih troškova tužiteljici-protutuženici“.

3. Sa žalbom tužiteljice-protutuženice postupljeno je prema odredbi članka 359. stavka 1. ZPP.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tužiteljice-protutuženice nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žaliteljice, a pazeći pri tomu dodatno - po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda zakonita i pravilna.

7. Prije svega, u ovoj pravnoj stvari, obzirom na žalbene razloge tužiteljice- protutuženice u dijelu u kojemu sadržajno ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

7.1. Prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi odredbe članka 8. ZPP na koju sadržano ukazuje žaliteljica, jer je procesno ovlaštenje prvostupanjskog suda da odlučuje o tomu koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svomu uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a što je prvostupanjski sud, pravilnom primjenom ove zakonske odredbe, i učinio i za što je dao ovomu sudu u svemu jasne, pravilne i napose uvjerljive razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a uvjerljivost kojih niti žaliteljica nije uspjela dovesti u dvojbu.

7.2. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP, radi čega ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da nije ostvaren zakonski žalbeni razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

7.3. S obzirom na to da pobijana prvostupanjska presuda, u bitnomu, sadrži razborite i objektivne razloge, to se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi tužiteljice-protutuženice da se radi o arbitrarnoj presudi.

8. Žalba tužiteljice-protutuženice nije osnovana niti u dijelu u kojem ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje obzirom na to da je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama (članak 7. i članak 8. ZPP), pravilno utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva i protutužbenog zahtjeva, a za što je ovomu sudu dao u svemu vrlo jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspjela umanjiti ni žaliteljica u svojoj žalbi.

9. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice-protutuženice, u ovomu postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

10. Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice-protutuženice da se utvrdi da ne postoji pravo stvarne služnosti prolaza i provoza („pješačke staze i kolnika“) preko njezine nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a u korist nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], slijedom čega da se tuženicima-protutužiteljima zabrani vršenje takvog prava stvarne služnosti.

10.1. Osim toga, predmet ovoga postupka je i protutužbeni zahtjev tuženika- protutužitelja da se utvrdi da takvo stvarno pravo stvarne služnosti puta postoji na dijelu poslužne nekretnine („koji dio nekretnine je na skici lica mjesta od 28. travnja 2021. izrađene od strane Tihomira Šubata, stalnog sudskog vještaka geodetske struke, a koja skica je sastavni dio ove presude označen oznakama 1-2-3-4-1 sa južne strane definiran željeznom ogradom – raštelom u širini od 4,18 m (linija 1-2), sa zapadne strane kameno- betonskim zidom susjeda (linija 1-4), sa sjeverne strane otvorom u zidu u širini od 3,63 m (linija 3-4) te sa istočne strane linijom koja donju istočnu stranu raštela spaja u gornju istočnu stranu otvora (linija 2-3)“), slijedom čega da je tužiteljica- protutuženica dužna trpjeti da se takvo stvarno pravo služnosti i upiše u zemljišne knjige suda prvog stupnja.

11. Prvostupanjski sud je nakon dovoljne raspravljenosti svih, za ovaj spor, pravno relevantnih činjenica, pravilno i po ocjeni ovog suda, utvrdio (članak 8. ZPP):

- da je tužiteljica-protutužena vlasnica nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], koja se nalazi na adresi u [adresa], a da su tuženici-protutužitelji vlasnici nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o [katastarska općina], na adresi u [adresa], na adresi [adresa];

- da su vlasnici triju kuća u nizu, a u vlasništvu obitelji AĆ, N i RĆ temeljem internog usmenog dogovora od izgradnje nekretnina tijekom 60-tih godina prošlog stoljeća, međusobno prolazili preko svojih nekretnina na način da su tako pristupali do mora (preko nekretnine obitelji AĆ) odnosno „dućana“ (preko nekretnine obitelji RĆ), obzirom je u to vrijeme to bio jedini put, a kako to proizlazi iz iskaza svjedoka ĐĆ, RĆ, ĆĆ i CĆ;

- da se radilo, prije svega, o pješačkim prolazima, a prolasci automobilom su bili rijetki obzirom raniji vlasnici nekretnine danas u vlasništvu tuženika-protutužitelja, obitelj N, nisu imali automobil jer se radilo o starijim ljudima te su povremeno prijeporom znali proći njihovi gosti na način da bi došli do kuće iskrcali stvari i vratili se natrag (iskazi supružnika CĆ), a od 1995. godine tj. od kada su tuženici-protutužitelji kupili nekretninu od obitelji N, isti su prolazili preko nekretnine sada u vlasništvu tužiteljice-protutuženice i pješice i automobilom i to najkasnije do 13. lipnja 2016., kada su, prema navodima iz tužbe tuženika-protutužitelja za smetanje posjeda ovdje tužiteljica-protutuženica i njezin suprug na prijepor nasuli kamenje, granje i daske te na taj način u cijelosti onemogućili tuženike-protutužitelje u prolaženju prijeporom;

- da iz iskaza saslušanih svjedoka tijekom postupka proizlazi da su gotovo svi viđali tuženike-protutužitelje kako prolaze prijeporom i to automobilom i pješice (svjedoci DĆ, ĆĆ i CĆ) te nisu čuli da bi im netko od strane tužiteljice- protutuženice ili članova njezine obitelji to osporavao, dok su svjedoci IĆ, OĆ, PĆ i ZĆ iskazali i da su osobno prolazili prijeporom ka tuženicima-protutužiteljima te im ti prolasci nisu bili osporavani ni od strane tužiteljice-protutuženice niti njezinih ukućana;

- da su se pravni prednici tuženika-protutužitelja, obitelj N od izgradnje njihove kuće po prilici od sredine 60–tih godina prošlog stoljeća pa do prodaje svoje nekretnine tuženicima-protutužiteljima 1995. godine (u razdoblju od 30 godina) koristili nekretninom sada u vlasništvu tužiteljice-protutuženice na način da su njome prolazili pješke do mora, što u konačnici ne spore u svojim iskazima ni tužiteljica-protutuženica niti njezin pravni prednik ĐĆ već su oni tvrdili da A nisu automobilom prelazili preko njihove nekretnine, obzirom na to da nisu imali automobil, međutim, navodi svjedoka ĐĆ o tomu da se suprotstavio prolasku gostiju obitelji N nisu ničime dokazani, pogotovo stoga što su u suprotnosti sa iskazima supružnika CĆ, koji nisu zainteresirani za ishod ovog parničnog postupka, a koji su u svojim iskazima suglasno naveli da obitelj N nije imala automobil, ali su se bavili iznajmljivanjem kuće turistima te su njihovi turisti, doduše vrlo rijetko, prošli svojim automobilom do kuće obitelji N, iskrcali svoje stvari, zatim maknuli automobil;

- da svjedoci ĐĆ, DĆ, supružnici CĆ pa i sama tužiteljica- protutuženica u svojim iskazima navode kako su odnosi između obitelji N, DĆ i ĐĆ u to vrijeme bili jako dobri i po navodima samog svjedoka ĐĆ, dok tuženici-protutužitelji nisu kupili nekretninu od N nije bilo biti potrebe da se njihova nekretnina ogradi prema njima;

- da unatoč činjenici da sami A nisu imali svoj automobil isti su se po potrebi koristili nekretninom u vlasništvu sada tužiteljice-protutuženice, prolascima autom za potrebe svoje nekretnine, do koje je u to vrijeme izvan svake razumne dvojbe ovo bio jedini pristupni put.

12. Temeljem ovako utvrđenog činjeničnog stanja (članak 8. ZPP) prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice-protutuženice (točka I. izreke) te prihvatio protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja (točka II. izreke), zaključujući da su tuženici-protutužiteljici osobno i putem svojih pravnih prednika (supružnika N) nesmetano vršili pravo stvarne služnosti puta (pješačke staze) i kolnika preko (poslužne) nekretnine tužiteljice-protutuženice označene kao k. č. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u korist svoje (povlasne) nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška]. K. o. [katastarska općina], u razdoblju od sredine šezdesetih godina prošloga stoljeća do lipnja 2016. (oko 50 godina) pa su računajući od sredine šezdesetih godina prošloga stoljeća do sredine osamdesetih godina prošloga stoljeća stekli pravo stvarne služnosti dosjelošću preko navedene nekretnine u vlasništvu tužiteljice-protutuženice, kao poslužne, temeljem odredbe članka 54. stavka 1. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91 – dalje: ZOVO), koji se u ovomu postupku, obzirom na trenutak stjecanja, ima primijeniti temeljem odredbe članka 388. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 – dalje: ZVDSP), a sve obzirom na činjenicu da tužiteljica-protutuženica u ovomu postupku nije dokazala da bi taj posjed tuženika- protutužitelja (do lipnja 2016.) bio nepošten.

13. Ovakva činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, suprotno žalbenim navodima žalitelja, prihvaća u cijelosti i ovaj drugostupanjski sud jer je za to prvostupanjski sud dao ovomu sudu u svemu jasne i uvjerljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspjela umanjiti niti žaliteljica svojom žalbom.

14. Naime, činjenice za takav zaključak prvostupanjskog suda jasno proizlaze iz iskaza saslušanih svjedoka RĆ, ĆĆ i SĆ, IĆ, OĆ, PĆ i ZĆ pa u takav zaključak prvostupanjskog suda, utemeljen na ovim provedenim dokazima, nema razloga sumnjati ni ovaj drugostupanjski sud samo obzirom na činjenicu da tužiteljica-protutuženica iz sadržaja u postupku provedenih dokaza izvodi drugačije zaključke, a sve pri tomu poštujući i načelo neposrednosti u suđenju prvostupanjskog suda.

15. Stoga, cijeneći navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda da su tuženici-protutužitelji osobno i putem svojih pravnih prednika bili u nesmetanom i poštenom posjedu prava stvarne služnosti puta (pješačke staze) i kolnika preko navedene nekretnine u vlasništvu tužiteljice-protutuženice, kao poslužne u razdoblju od sredine šezdesetih godina prošloga stoljeća do lipnja 2016. (oko 50 godina), to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su tuženici-protutužitelji dosjelošću stekli navedeno pravo stvarne služnosti sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća, radi čega je i valjalo, kao neosnovan odbiti ovaj zahtjev tužiteljice-protutuženice usmjeren na utvrđenje da takvo pravo u korist tuženika-protutužitelja ne postoji te prihvatiti kao osnovan zahtjev ka-protutužitelja usmjeren na utvrđenje da takvo pravo u njihovu korist postoji.

16. Pri tomu, u odnosu na žalbene navode žaliteljice da tuženici-protutužitelji od 2006. godine „imaju pristup na javni pute“ valja istaknuti da su odredbama članaka 237. do 245. ZVDSP propisani načini prestanka služnosti pa je tako, između ostalog, odredbom članka 242. stavka 1. ZVDSP propisano da ako pravo služnosti izgubi razumnu svrhu, da tada vlasnik poslužne stvari može zahtijevati da se ono ukine, time da ako nije što drugo određeno, odluku o ukinuću donosi sud na zahtjev vlasnika poslužne stvari, bez obzira na pravni temelj na kojem je ta služnost bila osnovana, dok je stavkom 5. ovog članka propisano da ako je služnost upisana u zemljišnoj knjizi, da tada služnost prestaje brisanjem iz zemljišne knjige (što posredno znači da postoji mogućnost da služnost i nije upisana u zemljišnoj knjizi i da se temeljem ove zakonske odredbe može zahtijevati i njezino ukinuće).

16.1. Međutim, obzirom da u konkretnomu slučaju tužiteljica-protutuženica nije zahtijevala ukinuće takve služnosti, smatrajući da ona niti ne postoji, to obzirom na takav njezin zahtjev kojim je zahtijevala da se utvrdi da ne postoji pravo stvarne služnosti puta na njezinoj poslužnoj nekretnini i činjeničnu osnovu na kojoj je takav zahtjev temeljila, prvostupanjski sud nije ni mogao utvrđivati jesu li u konkretnomu slučaju ispunjene zakonski uvjeti iz odredbe članka 242. stavka 1. ZVDSP za ukinuće navedene služnosti.

17. U odnosu na žalbene navode žaliteljice da je u konkretnomu slučaju sud prvog stupnja trebao primijeniti pravna pravila OGZ, a ne ZOVO, valja istaknuti da, suprotno žalbenim navodima žaliteljice, kada je u vrijeme početka tijeka roka dosjelosti u konkretnomu slučaju bio na snazi OGZ, a završetak tijeka roka za dosjelost završio je za vrijeme važenja ZOVO, tada stjecanje prava stvarne služnosti na temelju dosjelosti valja prosuđivati po zakonu koji je bio na snazi u vrijeme isteka roka za stjecanje prava stvarne služnosti dosjelošću, dakle kada je pravo stvarne služnosti stečeno (tako i Rev 1602/2017-2 od 14. listopada 2020.).

18. U odnosu na žalbene navode žaliteljice da su nekretnine 1964. godine bile upisane kao društveno vlasništvo pa je isključena mogućnost dosjedanja u razdoblju 60-tih, valja istaknuti da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u rješenju broj: Rev 2776/2016-2 od 29. siječnja 2019., a u kojemu se rješenju taj sud poziva na shvaćanje Europskog suda za ljudska prava - izraženo u odlukama Trgo protiv Hrvatske br. 35298/04, Radomilja i drugi protiv Hrvatske br. 37685/10 i Jakeljić protiv Hrvatske br. 22768/12/10, koja se primjenjuju i na učinke odredbe članka 388. stavka 4. ZVDSP, prema kojoj se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću (u konkretnomu slučaju prava stvarne služnosti), računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana (a koja odredba je ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-I- 58/97 od 17. studenoga 1999. - „Narodne novine“ broj: 137/99) tako da, posljedično tomu, suprotno žalbenim navodima žaliteljice, nije isključena mogućnost dosjedanja ni u razdoblju 60-tih godina prošloga stoljeća samo zbog činjenice da su nekretnine 1964. godine bile upisane kao društveno vlasništvo pa je žalba žaliteljice i u tomu dijelu neosnovana.

19. Suprotno žalbenim navodima žaliteljice, predmetni protutužbeni zahtjev je dostatno jasan i određen te podoban za uknjižbu, obzirom da je usklađen sa skicom vještaka geodetske struke Tihomira Šubata (oznakama i gabaritima navedenim u istoj), a koja je sastavnim dijelom pobijane presude pa je žalba žaliteljice neosnovana i u ovomu dijelu.

20. Suprotno žalbenim navodima žaliteljice, prvostupanjski sud je pravilno odlučio i o troškovima postupka prema odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. i 2. ZPP te prema odredbi Tbr. 7. Točki 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23) prema kojoj odvjetniku pripada jednokratna nagrada u visini od 250 bodova, koja obuhvaća najviše do četiri radnje za svaki prvostupanjski postupak u postupcima radi služnosti, dok za svaku daljnju radnju odvjetniku pripada nagrada u visini od 50 boda, a postupak povodom ukidne odluke smatra se novim prvostupanjskim postupkom i odvjetniku u tomu postupku pripada nagrada iz ovog tarifnog broja, pa je žalbu žaliteljice valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovomu dijelu.

21. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tomu nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivala tužiteljica- protutuženica, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu tužiteljice-protutuženice u cijelosti odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

U Puli – Pola 13. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Mirna-Nada Terlević Sebastijan