Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1932/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Nike Grospić Ivasović, predsjednice, ČM, izvjestiteljice i članice, PM, članice, u pravnoj stvari tužiteljice TM /OIB: [osobni identifikacijski broj]/ iz [adresa], koju zastupa Andrea Mardešić, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. /OIB: 53056966535/ sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupa Sofia Petković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4843/2023-12 od 28. veljače 2025., u sjednici održanoj 13. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4843/2023-12 od 28. veljače 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu trošak žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom utvrđena ništetnom odredba članka 1. Ugovora o kreditu broj 238-50-4180989, sklopljenog 13. lipnja 2007. između prednika tužiteljice (supruga GM) kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora u dijelu koja glasi: "Kunska protuvrijednost CHF ... po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja." i odredba članka 7. Ugovora u dijelu koji glasi: "... u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF..." (stavak I. izreke), naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 3.550,31 eura sa zateznim kamatama navedenim u stavku drugom izreke (stavak II. izreke), utvrđena ništetnom odredba članka 3. istog Ugovora o kreditu koja glasi: "NAKNADA 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita." (stavak III. izreke), naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 376,21 eura, sa zateznim kamatama od 18. lipnja 2007. do isplate (stavak IV. izreke) i naknaditi parnični trošak u iznosu od 699,54 eura sa zateznim kamatama od 28. veljače 2025. do isplate (stavak V. izreke).

2. Protiv presude žali se tuženik iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., u daljnjem tekstu: ZPP-a).

2.1. Tuženik predlaže preinaku prvostupanjske presude slijedom žalbenih navoda i zahtijeva parnični trošak sa zateznim kamatama.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev na utvrđenje ništetnom dijela odredbe članka 1. i 7. predmetnog Ugovora o kreditu (valutna klauzula CHF), odredbe članka 3. (takozvana jednokratna ulazna naknada - 3,30% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom korištenja), restitucijski zahtjevi za isplatu iznosa od 3.550,31 eura (razlika u anuitetima kredita između kunske protuvrijednosti prema tečaju CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan korištenja kredita, naspram iznosa anuiteta koji su u kunskoj protuvrijednosti stvarno plaćao tuženiku tijekom otplate kredita, specificiranih po datumima sa zateznim kamatama), iznosa od 376,21 eura (jednokratna ulazna naknada) sa zateznim kamatama i zahtjev za naknadu troškovima postupka sa zateznim kamatama.

6. Iz rezultata raspravljanja pred prvostupanjskim sudom kao nesporno proizlazi:

- tuženik /kreditor/ i prednik tužiteljice /korisnik kredita/ (suprug GM) sklopili su 13. lipnja 2007. Ugovora o kreditu broj 238-50-4180989 za iznos od 19.379,83 CHF u kunskoj protuvrijednost po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (članak 1.), na rok otplate kroz 84 mjeseci /sedam godina/ (članak 4.), namjena kojeg je bila kupnja novog vozila (članak 6.);

- u članku 7. ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća svakog obroka ponaosob, koje obračunava kreditor;

- tuženiku je vraćen kredit zaključno sa 30. lipnjem 2014.;

- razlika plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dosjeća anuiteta u odnosu na tečaj CHF u vrijeme korištenja kredita iznosi 3.550,31 eura (nesporna je razlika po anuitetima i vrijeme plaćanja anuiteta);

- u sudskom postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

/ugovaranje valute CHF prema tečaju u odnosu na kunu na dan dospijeća svakog mjesečnog anuiteta ponaosob, obračunatog po tuženiku/, stranaka kojeg je bio i tuženik) utvrđena je nepoštenost odredbi ugovara o kreditu sklapanih od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. u dijelu vezivanja obveze potrošača za valutu u CHF prema tečaju kreditora na dan dospjelosti svakog anuiteta ponaosob,

- tuženik naplatio 18. lipnja 2007. jednokratnu ulaznu naknadu u iznosu 376,21 eura.

7. U žalbenom stadiju, kao i tijekom prvostupanjskog postupka, sporna je po tuženiku:

- primjena pravila o učincima odluke donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na odredbu članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu (članka 502. c ZPP-a);

- ocjena nepoštenosti odredbi o valuti CHF i ulaznoj naknadi;

- izbor i primjena materijalnog prava - Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003), u kontinuitetu Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2007/);

- tumačenje ciljeva postavljenih Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29, u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ);

- zaključci prvostupanjskog suda vezano za odlučne činjenice - jesu li odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli bile razumljive korisniku kredita /potrošača/, jesu li kao takve bile odredive za potrošača, te ako nisu je su li nepoštene i ništetne prema pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, nastavno i zavisno, je li tuženik dužan vratiti predmetne iznose sa zateznim kamatama, tijek zateznih kamata i je li se obveza tuženika na vraćanje predmetnih iznosa pretvorila u ne utuživu obvezu /takozvanu prirodnu/ zbog zastare na kojoj ustraje tuženik.

8. Ispitivanjem prvostupanjske presudu u granicama žalbenih navoda i po službenoj dužnosti (članak 365. ZPP-a) nije utvrđena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koje se poziva tuženik, a niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a). Prvostupanjski je sud odlučio o zahtjevima iz sudske nadležnosti s osobama koje mogu biti stranke u postupku i pravilno su zastupane, a vezano za koje zahtjeve nije u tijeku druga parnica, pravomoćno suđeno, sklopljena sudska niti s njom izjednačena nagodba, presudom koju je moguće ispitati.

9. Tumačenjem činjenica po tuženiku i zaključci koje iz takvog tumačenja izvodi ne dovodi se u dvojbu izbor i primjena pravila o učincima odluke donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, iskazana pravna shvaćanja prvostupanjskog suda o pravnoj osnovi predmetnog spora, tijeku zateznih kamata i neosnovanosti prigovora zastare.

10. Iz neosporavanog iskaza tužiteljice proizlazi da je je bila prisutna sa suprugom kad je tražio kredit za kupnju automobila, da nije bilo razgovora o tečaju CHF, niti o ulaznoj naknadi, samo im je rečeno da je pripremljeni ugovor najbolje rješenje, da je kredit za auto vraćao suprug (koji je bio autolimar, a u vrijem sklapanja Ugovora vojni umirovljenik), a nakon suprugove smrti (2009.) ona kao njegova nasljednica, da su kreditna sredstva iskorištena za kupnju automobila za osobne potrebe i da suprug, a niti ona nisu imali obrt (ona je radila kao učiteljica), niti trgovačko društvo (list 62. - 63.).

11. Iz promotivnih uvjeta za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 1. travnja 2007. do 30. lipnja 2007., dostavljenih po tuženiku uz odgovor na tužbu, proizlazi da je tuženik za kredite koje je vezao za tečaj CHF nudio najnižu stopu redovne kamate i efektivne kamatne stope i da su ponuđeni uvjeti vrijedili za kupce koji kod ovlaštenih prodavatelja koji sa bankom (tuženikom) imaju sklopljen Ugovor o poslovnoj suradnji za kreditiranje direktno ili putem generalnog uvoznika kupuju rabljeni ili novi automobil (list 41. - 42.).

12. Pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u kontinuitetu je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo (članak 81. ZZP-a/2003, članak 96. ZZP-a/2007), da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP-a/2003, članak 99. ZZP-a/2007), da odredbe ugovora koje prema Zakonu ili sporazumu stranaka mora biti sastavljen u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (članak 85. ZZP-a/2003, članak 100. ZZP-a/2007), da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (članak 86. ZZP-a/2003, članak 101. ZZP-a/2007) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora da ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe (članak 87. ZZP-a/2003, članak 102. ZZP-a/2007).

13. Potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (članak 3. točka 1. ZZP-a/2003 i ZZP-a/2007).

14. Direktivom 93/13/EEZ su utvrđeni ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, između ostalog i člankom 3. u kojem se navodi: da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (članak 3. stavak 1.); da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (članak 3. stavak 2.).

15. Prema navedenim odredbama i ciljevima postavljenim Direktivom 93/13/EEZ, a vezano za valutu glavnice u CHF odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (postojanje povrede propisa zaštite potrošača) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (istovjetno članak 138. a u vezi s člankom 131. stavkom 1. ZZP-a/2007).

16. U smislu tih zakonskih odredbi, ciljeva Direktive 93/13/EEZ i odredbe članka 502.c ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava, potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a (tužiteljica se u tužbi vezano za valutnu klauzulu CHF pozvala na učinke odluke iz kolektivne zaštite prava i interesa potrošača)

17. U presudi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. /u odnosu na valutu CHF/), stranka kojih je bio i tuženik, a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. - 31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno: da su odredbe ugovora o valutnoj klauzulu u CHF nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana.

18. Tuženik ne tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (CHF) bile drugačije stipulirane od istih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu koje su radi zaštite kolektivnih interesa bile predmetom razmatranja u gore navedenim odlukama, a niti je objasnio sudu je li i na koji način kvalitativno i kvantitativno u razdoblju vraćanja kredita razrađivana uzročno-posljedičnu veza kretanja tečaja CHF u odnosu na kunu i eventualno nudio predniku tužiteljice ili tužiteljici izmjenu Ugovora o kreditu.

19. Tuženik u predmetnoj parnici na pravno relevantan način nije kompromitirao činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed formuliran, da predstavlja standardni ugovor i da tužiteljica (njezin prednik) na bilo koji način nije mogla utjecati na njegov sadržaj.

20. Okolnosti konkretnog slučaja osnova su zaključak istovjetan onom iskazanom u presudama za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača - odredbe o valutnoj klauzuli (CHF) su nepoštene i ništetne jer su bile nerazumljive za prednika tužiteljice i tužiteljicu, da predniku tužiteljice, a niti tužiteljici (potrošačima) nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg odredbi o vezivanju obveza za tečaj CHF kreditora na dan dospjelosti svakog anuiteta kredita ponaosob po tuženiku koji je bio svjestan rizika po prednika tužiteljice (i tužiteljicu) zbog ugovaranja valute CHF (tuženik vezano za valutnu klauzulu CHF nije postupao u dobroj vjeri), a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana.

21. U konačnici, uzroci ništetnosti dijela potrošačkih ugovora o kreditu koji se odnosi na vezivanje obveza korisnika kredita za tečaj CHF u protuvrijednosti kuna na dan plaćanja svakog anuiteta ponaosob, obračunatog po tečaju tuženika, nisu manjeg značaja, kako to pokušava prikazati tuženik, zastupajući u biti stajalište moguće konvalidacije (članak 326. stavak 2. ZOO-a[1] ). To iz razloga što su usmjereni ne samo na zaštitu pojedinačnog interesa, već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, što potvrđuju osim mjerodavne odredbe članka 87. ZZP-a (članak 96. ZZP-a/2007) i članka 4. ZOO-a, te izmijene kako Zakona o zaštiti potrošača tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju posebno u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu (članak 10. - 19.).

22. Stoga se ne može prihvatiti ustrajavanje tuženika na stavu da su odredbe o valutnoj klauzuli CHF predniku tužiteljice i tužiteljici bile razumljive, da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovorni strana na štetu tužiteljice, da je postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja i da je korisnik kredita mogao utjecati na odredbu o valutnoj klauzuli na način da ugovori kredit u eurima ili bez valutne klauzule, poglavito ako se ima u vidu da su nesporno krediti u eurima i kunama bili nuđeni pod nepovoljnijim uvjetima za potrošače.

23. Nadalje, odredbom članka 1021. ZOO-a je propisano - "Ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik kredita se obvezuje banci plaćati ugovorenu kamatu i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno."

24. Iz citiranog pojma ugovora o kreditu proizlazi da su bitni elementi ugovora o kreditu predaja ugovorenog iznosa novca, kojom primatelj može slobodno raspolagati i vraćanje iskorištenog novca u vrijeme i na način kako je ugovoreno, a ugovorena kamata da je "accessorno ili nuzgredno" pravo, koje se može osnivati na volji ugovornih strana ili na zakonu, i opstati u mjeri dopuštenog prava ugovaranja kamata, a prema kojem se pravu kredit smatra pogodbom uz plaćanje, s učinkom ograničenja korisnika kredita da prije ugovorenog vremena vrati kredit bez suglasnosti kreditora i opstojnosti prava na ugovorene kamate, u mjeri dopuštenog ugovaranja, samo dok glavna tražbina nije prestala /plaćanjem ili na bilo koji drugi način/, odnosno da je to ugovoreno pravo važno utoliko što pomaže u određivanju valjanosti i naplativosti duga, te da tim općim, a niti posebnim propisima, u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora nije bio predviđen oblik ograničenja prava korištenja kredita plaćanjem jednokratne naknade.

25. Sud Europske unije u presudi od 3. rujna 2020. (spojeni predmeti C-84/19, - Profi Credit Polska SA protiv QJ, predmet C-222/19 - BW protiv DR , C-252/19 QL protiv

1 Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., u daljnjem tekstu: ZOO-a)

CG) po zahtjevu za prethodnu odluku, vezano za primjenu članka 3. Direktive 93/13 između ostalog navodi:

- " … potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se one naplaćuju (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 43.)" - točka 52. obrazloženja.

- " …radi osiguranja široke zaštite potrošača, zakonodavac Unije u članku 3. točki (g) navedene direktive odlučio se za široku definiciju pojma "ukupni troškovi kredita za potrošača", na način da oni obuhvaćaju troškove, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu, koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika (presuda od 26. ožujka 2020., Mikrokasa i Revenue Niestandaryzowany Sekurytyzacyjny Fundusz Inwestycyjny Zamknięty, C-779/18, EU:C:2020:236, t. 39. i navedena sudska praksa) - točka 53. obrazloženja.

- " … kad je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, Sud je već presudio da znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 51.)" - točka 92. obrazloženja.

26. Iz odredbe članka 3. Ugovora o kreditu nije jasno koje troškove je tuženik pokrivao jednokratnom naknadom (3,30% od iznosa odobrenog kredita), te zašto je korištenje kredita uvjetovao tom naknadom. Tuženik niti u predmetnoj parnici nije objasnio na što se odnosi naknada iz članka 3. Ugovora i na temelju kojih okolnosti i kada je tužiteljica mogla znati da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se naknade naplaćuju.

27. Pored navedenog nije u pravu tuženik kada tvrdi da je prilikom ugovaranja naknade postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja, da su ekonomske posljedice odredba članka 3. Ugovora o kreditu bile razumljiva za prednika tužiteljice (mogao je izračunati koliko iznosi jednokratna naknada) i da odredba članka 3. Ugovora o kreditu, neovisno o tome je li se o istoj pregovaralo ili ne, nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana na štetu prednika tužiteljice kao potrošača, a pri čemu naravno treba imati u vidu da se ispitivanje znatnije neravnoteže ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane i da znatnija neravnoteža, što jest slučaj u predmetnom sporu, može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji su i na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljeni potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju.

28. Neovisno o tome je li odredba iz potrošačkog ugovora proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite, učinci utvrđenja da je određena odredba iz potrošačkih ugovora nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja takvih ugovora, odnosno smatra se da nepoštena odredba iz potrošačkog ugovora nikad nije bila ugovorena.

29. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo.

30. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

31. Nije sporno da razlika između visine anuiteta ugovorenih Ugovorom o kreditu na dan isplate kredita (prema tadašnjem tečaju CHF u odnosu na kunu) i visine anuiteta koje je tužiteljica i njezin prednik plaćali po tuženiku obračunavanim anuitetima prema tečaju CHF na dan plaćanja iznosi 3.550,31 eura, razlika i dospijeće pojedinih anuiteta, niti visina naplaćene /18. srpnja 2007./ ulazne naknade (376,21 eura).

32. Prema tome, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova po kojoj je tuženik primio od tužiteljice i njezina prednika navedene iznose, to je pravilno po prvostupanjskom sudu primijenjeno materijalno pravo kad je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iste iznose (članak 1111. stavak 3. ZOO-a) sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja pojedinih iznosa do isplate (članak 1115. ZOO-a, članak 29. stavak 1., 2/2. 7. i 8. ZOO-a).

33. Na iznose koje je tuženik dužan platiti, tužiteljici pripada pravo na zateznu kamatu od dana kad su plaćeni, a ne od dana podnošenja zahtjeva, budući da je tuženik i prije obraćanja tužiteljice imao razloga vjerovati da je stekao bez osnove predmetne iznose, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja.

34. Neosnovano je i tuženikovo ustrajavanje na prigovoru zastare.

34.1. Drugostupanjski je sud suglasan sa ocjenom neosnovanosti prigovora zastare po prvostupanjskom sudu i razlozima navedenim pod točkom 12. i 19. obrazloženja prvostupanjske presude, odnosno da nisu nastupili učinci zastare (tužba podnesena 2. lipnja 2023., prije isteka petogodišnjeg roka zastare koji se računa od 14. lipnja 2018. za razliku u anuitetima po osnovi ništetne odredne o valutnoj klauzuli), a za potraživanje ulazna naknade od pravomoćnosti predmetne presude kojom je utvrđena ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu, a koja ocjena je podudarni sa shvaćanjem iskaznom po Građanskom odjelu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Izvodi iz Zapisnika broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., objedinjeno Zapisnikom broj Su-IV-33/2022-2 31. siječnja 2022., i onom iskazanom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1238/2022-2 od 11. siječnja 2024. i drugima).

35. Svako drugačije tumačenja zastare (početak, tijek, prekid, nastupanje) kad je u pitanju tužba potrošača za utvrđivanje restitucijskih učinaka (povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba), kao što je i predmetna, a povodom koje sud mora voditi računa o podređenom položaju u kojem se tužiteljica kao potrošač nalazila u odnosu na tuženika kao trgovca, kako u pogledu pregovaračke moći tako i u pogledu informiranosti, te okolnosti da tužiteljica kao potrošač nije znala niti mogla ocijeniti opseg svojih prava, protivno je načelu ekvivalentnosti i djelotvornosti (principima pravnog sustava Republike Hrvatske).

36. Stoga se promašenim ukazuju žalbeni navodi tuženika u dijelu u kojem tvrdi da po prvostupanjskom sudu nije obrazložen prigovor zastare, da tužiteljičine tražbine nisu dospjele do zaključenja glavne rasprave, da se ništetnost ne može isticati jer da se radi o zabrani manjeg značaja po ugovoru koji je ispunjen, a niti da bi o utjecaja na pravilnost prvostupanjske presude bilo to što je Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen.

37. Dakle, suprotno tvrdnjama tuženika prvostupanjski je sud ispitao konkretan slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka, nije dao važniju prednost tužiteljici, niti postupao arbitrarno, kako to pokušava prikazati tuženik.

38. Neosnovano tuženik osporava i odluku o parničnom trošku u dijelu kojim je tužiteljici dosuđen iznos od 99,54 eura na ime troška financijskog izračuna preplate po kreditu od 15. veljače 2023. na temelju kojeg je tužiteljica odredila visinu restitucijskih zahtjeva u tužbi.

38.1. To iz razloga što se taj iznos odnosi na izdatak povodom predmetne parnice u smislu odredbe članka 151. stavka 1. ZPP-a, odnosno instrukciju punomoćniku tužiteljice u postavljanju visine restitucijskog tužbenog zahtjeva, koju visinu je tuženik tijekom postupka priznao, a za koji izdataka je uz popis troškova dostavljen račun (list 66.).

39. Osim toga, tuženik je prije i tijekom parnice u cijelosti osporavao osnovu tužbenih zahtjeva ponavljajući u bitnome svoja pravna shvaćanja predmetnog spora neovisno o postavljenim tužbenim zahtjevima i nije, iako je mogao i bio svjestan tužiteljičinog uspjeha, ponudio matematički izračun razlike u anuitetima kredita (obračun anuiteta prema početnom tečaju CHF), već je tijekom postupka priznao visinu restitucijski zahtjeva iz tužbe, koje je tužiteljica postavila na temelju financijskog izračuna preplate kredita od 15. veljače 2023. S obzirom na priznatu visinu restitucijskih zahtjeva iz tužbe po tuženiku, tužiteljica nije niti trebala dostavljati financijski izračun preplate po kreditu na temelju kojeg je odredila visinu restitucijski zahtjeva u tužbi, niti je tuženiku trebao biti dostavljen račun broj 33-1-1 od 15. veljače 2023. koji je izdao Kalkulator, obrt za usluge, koji je izradio financijski izračun preplate po kreditu, a koji je priložen uz troškovnik, budući da prema odredbi članka 164. stavku 1. ZPP-a sud o naknadi troškova odlučuje na određeni zahtjev, bez raspravljanja.

40. Svaka drugačija odluka o troškovima postupka nepoštenog trgovca na teret potrošača, ne samo da nije u skladu sa principima koji se moraju uzeti u obzir u pronalaženju rješenja o troškovima, neovisno kako pravila o troškovima glase, već rezultira i ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljičinog (potrošačevog) prava na pristup sudu i odvraćanjem potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredbi (Odluke Suda Europske unije u predmetu broj C-224/19, C-259/19, presuda po zahtjevu broj 72152/13 od 16. rujna 2016.).

41. Dakle, za odluku o dužnosti naknade troškova predmetne parnica mjerodavna je odredba članka 154. stavak 1. ZPP-a, a što znači da je tuženik dužan uz nesporan trošak naknaditi tužiteljici i iznos od 99,54 eura, kako je to pravilno odlučio i prvostupanjski sud i sam snositi svoj trošak predmetne parnice, koju je u konačnici izgubio.

42. Tuženik nije priznat zahtijevani trošak žalbe na teret tužiteljice jer nije uspio sa žalbom, odnosno isti pada na njegov teret (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

43. Zaključno, ispitivanjem presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4843/2023-12 od 28. veljače 2025. nisu utvrđeni razlozi pobijanja po tuženiku, niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a), zbog čega je odlučeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a za stavak I., članak 166. stavak 1. ZPP-a za stavak II.).

U Zagrebu 13. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Nika Grospić Ivasović