Poslovni broj: Us I-2982/2024-6

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Zrinke Pivac kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice RI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po opunomoćenicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva ARAČIĆ I SILIĆ j.t.d., Split, Pujanke 34, protiv tuženika Agencije za znanost i visoko obrazovanje Republike Hrvatske, OIB: 83358955356, Zagreb, Donje Svetice 38/5, radi vrednovanja inozemne visokoškolske kvalifikacije u svrhu pristupa tržištu rada, nakon javne i usmene rasprave zaključene 30. travnja 2025. u prisutnosti opunomoćenika tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, objavljene 13. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži poništenje rješenja tuženika Agencije za znanost i visoko obrazovanje Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-602-06/24-04/37, URBROJ: 355-03-01/22-24-02 od 21. studenog 2024.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1.U pravovremenoj tužbi tužiteljice podnesenoj 27. prosinca 2024. protiv rješenja tuženika Agencije za znanost i visoko obrazovanje Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-602-06/24-04/37, URBROJ: 355-03-01/22-24-02 od 21. studenog 2024., te na raspravi održanoj pred ovim sudom 30. travnja 2025. na kojoj je opunomoćenik tužiteljice konačno specificirao tužbeni zahtjev, tužiteljica u bitnom najprije reproducira izreku osporenog rješenja tuženika, kao i njegovo mišljenje o inozemnoj visokoškolskoj kvalifikaciji, nakon čega ističe kako su navedeni akti nezakoniti. Naime, rješenje tuženika, prethodno i pobijano citirano mišljenje, nije utemeljeno na zakonito provedenom postupku, istim se povređuju prava tužiteljice te se temelji na pogrešno primijenjenom materijalnom pravu, a činjenično stanje ostalo je pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Nedvojbeno je kako je Agencija za znanost i visoko obrazovanje bila dužna riješiti predmetnu stvar na način da izda pozitivno mišljenje u postupku koji je pokrenut po zahtjevu tužiteljice za vrednovanjem inozemne visokoškolske kvalifikacije u svrhu pristupa tržištu rada. Isti postupak proveden je protivno odredbama članka 3. Zakona o priznavanju i vrednovanju inozemnih obrazovnih kvalifikacija, a to najviše u smislu nedopuštenosti diskriminacije, potrebne transparentnosti i dosljednosti u primjeni kriterija u provođenju postupka priznavanja inozemne obrazovne kvalifikacije. Također, tužiteljica smatra kako rješenje tuženika, prethodno i pobijano citirano mišljenje, ne sadrži elemente koji bi se odnosili na razinu, obujam, profil i kvalitetu inozemne obrazovne kvalifikacije u odnosu na odgovarajuću kvalifikaciju koja se stječe u Republici Hrvatskoj - na način na koji je to predvidio zakonodavac u članku 9. Zakona o priznavanju i vrednovanju inozemnih obrazovnih kvalifikacija. U postupku vrednovanja inozemne visokoškolske kvalifikacije trebalo je uzimati u obzir stupanj postignutih znanja, vještina i kompetencija, a u predmetnom rješenju ničim nije konkretno obrazloženo kako razina predmetne inozemne visokoškolske kvalifikacije ne bi bila usporediva s razinom odgovarajuće kvalifikacije u Republici Hrvatskoj. U nezakonitom rješenju tuženik na pogrešan i nezakonit način te suprotno pozitivnoj sudskoj praksi ocjenjuje činjenicu postojanja Uvjerenja Agencije za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvaliteta/kvalitete Bosne i Hercegovine, Banja Luka, a iz kojeg Uvjerenja proizlazi da je visokoškolska ustanova Viktoria internacionalni univerzitet upisana u Državni registar akreditiranih visokoškolskih ustanova u Bosni i Hercegovini, u Knjigu K1/1, broj upisa 039, sa periodom važenja akreditacije od 18. veljače 2020. do 18. kolovoza 2025. (akreditacija je bila postojana u vrijeme kada je tužiteljica stekla svoju inozemnu visokoškolsku kvalifikaciju). Tužiteljica naglašava kako je Republika Slovenija također “članica” ENIC mreže unutar koje bi trebali postojati isti kriteriji vrednovanja obrazovnih kvalifikacija pa kako postupanje tuženika grubo vrijeđa i legitimna očekivanja tužiteljice. S tim u vezi tužiteljica citira zakonsku odredbu članka 5. Zakona o upravnim sporovima prema kojoj “u upravnom sporu sud odlučuje na temelju Ustava, pravne stečevine Europske unije, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih propisa”. Nadalje, posebno ukazuje na sadržajne navode prigovora u predmetnom postupku na kojima tužiteljica inzistira, a koji je prigovor tuženik neosnovano, nezakonito i neutemeljeno uzeo kao pravno neosnovan. Uslijed neispravnog pravnog pristupa predmetnoj stvari pobijanim citiranim mišljenjem i rješenjem su navedene činjenice grubo ignorirane tj. tuženik ignorira priloženu dokumentaciju i zakonske odredbe tumači na pogrešan način. Iz iznijetog je jasno vidljivo kako je tuženik pobijanim rješenjem povrijedio zakon na štetu tužiteljice, pritom pruživši grubo paušalna obrazloženja svog postupanja. Konačno specificiranim tužbenim zahtjevom na raspravi održanoj pred ovim sudom 27. ožujka 2025. tužiteljica predlaže poništiti osporeno rješenje tuženika, a pored toga predlaže i da sud naloži tuženiku naknaditi trošak spora tužiteljici.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu u bitnom osporio sve tužbene navode tužiteljice pri čemu u pretežitom dijelu ponavlja navode iz obrazloženja osporenog rješenja, slijedom čega predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice.

3.U sporu je održana rasprava 30. travnja 2025. čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 36/24. - dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, na koju je pristupio opunomoćenik tužiteljice, dok nije pristupio uredno pozvani tuženik, pa je rasprava održana u njegovoj odsutnosti, a na kojoj je je opunomoćenik tužiteljice konačno specificirao tužbeni zahtjev na način kako je to precizirano u izreci ove presude.

4.U dokaznom postupku sud je pročitao tužbu zajedno sa svim prilozima, odgovor na tužbu tuženika zajedno s prilogom, te popis troškova spora tužiteljice priložen u spis na održanoj raspravi od strane opunomoćenika tužiteljice.

5.Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

6.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7.Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

8.Naime, osporenim rješenjem tuženika Agencije za znanost i visoko obrazovanje Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-602-06/24-04/37, URBROJ: 355-03- 01/22-24-02 od 21. studenog 2024. odbijen je kao neosnovan prigovor tužiteljice podnesen protiv Mišljenja o inozemnoj visokoškolskoj kvalifikaciji, KLASA: 602-06/24- 04/908, URBROJ: 355-03-01/16-24-04, od 8. listopada 2024., kojim pak Mišljenjem je utvrđeno kako razinu predmetne inozemne visokoškolske kvalifikacije Magistar farmacije - 300 ECTS stečene završetkom studijskog programa farmacija na visokom učilištu Viktoria Internacionalni univerzitet, Fakultet zdravstvenih studija, Mostar, Bosna i Hercegovina, nije moguće usporediti s razinom odgovarajuće kvalifikacije u Republici Hrvatskoj, a koje je doneseno pozivom na odredbe čl. od 6. do 9. Zakona o priznavanju i vrednovanju inozemnih obrazovnih kvalifikacija („Narodne novine", br. 69/22).

9.Među strankama ovog spora ukazuje se prijepornim je li u konkretnom slučaju tuženik pravilno i zakonito postupio kada je osporenim rješenjem odbio prigovor tužiteljice podnesen protiv Mišljenja o inozemnoj visokoškolskoj kvalifikaciji, KLASA: 602-06/24-04/908, URBROJ: 355-03-01/16-24-04, od 8. listopada 2024. uz razloge koji su obrazloženi u obrazloženju osporenog rješenja, kao i jesu li okolnosti koje tužiteljica problematizira u tužbi od utjecaja na zakonitost osporenog rješenja, uslijed čega je sporna zakonitost akta tuženika u cijelosti.

10.Odredbom članka 8. Zakona o priznavanju i vrednovanju inozemnih obrazovnih kvalifikacija („Narodne novine", br. 69/22) propisano je da se u postupku vrednovanja inozemne visokoškolske kvalifikacije procjenjuje izvorni naziv inozemne obrazovne kvalifikacije, razina inozemne obrazovne kvalifikacije te razina u nacionalnom kvalifikacijskom okviru i Kvalifikacijskim okvirom europskog prostora visokog obrazovanja (ako je povezivanje provedeno) te, posljedično, s kvalifikacijskom razinom u Hrvatskom kvalifikacijskom okviru, obrazovni profil, smjer ili druga relevantna informacija, naziv visokog učilišta u kojem je inozemna obrazovna kvalifikacija stečena, informacije o pravima koje nositelj inozemne obrazovne kvalifikacije ostvaruje u zemlji u kojoj je ona stečena, informacija o tome je li kvalifikacija stečena kroz vrednovanje neformalnog i informalnog učenja, kroz program obrazovanja odraslih te je li stjecanje inozemne obrazovne kvalifikacije izvedeno djelomično ili u cjelini na daljinu, kvaliteta studijskog programa i visokog učilišta, uključujući podatke o akreditaciji visokog učilišta te ostali podaci o osiguravanju kvalitete u zemlji u kojoj je inozemna obrazovna kvalifikacija stečena i pripadnosti obrazovnom sustavu države u kojoj je stečena, naziv i obujam (trajanje) obrazovnog programa koji je podnositelj pohađao, godina upisa u program i godina stjecanja kvalifikacije.

11.Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je osporenim rješenjem odbio prigovor tužiteljice podnesen protiv Mišljenja o inozemnoj visokoškolskoj kvalifikaciji, KLASA: 602-06/24-04/908, URBROJ: 355-03-01/16-24-04, od 8. listopada 2024., jer i ovaj sud drži kako razinu predmetne inozemne visokoškolske kvalifikacije Magistar farmacije - 300 ECTS stečene završetkom studijskog programa farmacija na visokom učilištu Viktoria Internacionalni univerzitet, Fakultet zdravstvenih studija, Mostar, Bosna i Hercegovina, nije moguće usporediti s razinom odgovarajuće kvalifikacije u Republici Hrvatskoj, slijedom čega sud smatra kako je osporeno rješenje tuženika u cijelosti pravilno i zakonito, čijim pak donošenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice.

12.Glede tužbenih navoda u kojima tužiteljica ističe kako je tuženik bio dužan izdati pozitivno mišljenje u postupku vrednovanja inozemne visokoškolske kvalifikacije uz razloge koje navodi u tužbi, za kazati je kako sud iste ne nalazi osnovanim. Naime, s tim u vezi najprije je za kazati kako je Mišljenje o inozemnoj obrazovnoj kvalifikaciji neupravni akt kojeg donosi tuženik na temelju provedenog postupka vrednovanja inozemne obrazovne kvalifikacije, te je kao takvo definirano u čl. 2. st. 1.1.10. Zakona o priznavanju i vrednovanju inozemnih obrazovnih kvalifikacija, dok sam postupak vrednovanja inozemne obrazovne kvalifikacije predstavlja utvrđivanje razine, obujma, profila i kvalitete inozemne obrazovne kvalifikacije, kao i prava koja ta kvalifikacija daje u zemlji u kojoj je stečena, što je isto tako definirano u odredbi čl. 2. st. 1.1.4. istog Zakona, slijedom čega nije moguće poistovjetiti postupak vrednovanja inozemne obrazovne kvalifikacije s postupkom priznavanja inozemne obrazovne kvalifikacije (čl. 2. st. 1.1.2. istog Zakona). Nadalje, postupak vrednovanja inozemne obrazovne kvalifikacije provodi se u svrhu pristupa tržištu rada u profesijama koje nisu uključene u Popis reguliranih profesija u Republici Hrvatskoj, što je izrijekom propisano u čl. 1. st. 1. i čl. 6. st. 1. Zakona o priznavanju i vrednovanju inozemnih obrazovnih kvalifikacija, kod kojeg stanja stvari Mišljenje o inozemnoj obrazovnoj kvalifikaciji koje se donosi nakon provedenog postupka vrednovanja, nije po svojoj pravnoj prirodi akt kojim se podnositelju zahtjeva za provođenje postupka vrednovanja dodjeljuju ili ograničavaju bilo kakva prava, zbog čega mišljenje o inozemnoj obrazovnoj kvalifikaciji kao neupravni akt zapravo ne može biti pozitivno niti negativno, dok je sama svrha mišljenja donošenje neupravnog akta informativne prirode čiji je smisao da u svrhu pristupa tržištu rada, podnositelju zahtjeva kao i budućim poslodavcima da obavijesti o razini, obujmu, profilu i kvaliteti inozemne obrazovne kvalifikacije u odnosu na odgovarajuću kvalifikaciju koja se stječe u Republici Hrvatskoj, što je pak propisano odredbom čl. 9. st. 2. istog Zakona. Stoga, svi elementi koje mišljenje mora sadržavati sukladno čl. 9. st. 2. Zakona, utvrđuju se u postupku vrednovanja, te su u konkretnom slučaju sukladno naprijed citiranoj odredbi čl. 8. st. 1. Zakona doista i utvrđeni po svakoj od točaka ove zakonske odredbe.

13.Sud ne nalazi osnovanim niti tužbene navode u kojima tužiteljica ističe kako osporeno rješenje ne sadrži elemente koji bi se odnosili na razinu, obujam, profil i kvalitetu inozemne obrazovne kvalifikacije jer naprotiv, sud zaključuje upravo suprotno, odnosno da akt tuženika sadrži sve elemente koji su propisani u članku 8. stavak 1. Zakona o priznavanju i vrednovanju inozemnih obrazovnih kvalifikacija, pa tako i utvrđenja i procjene koje se odnose na razinu, obujam, profil i kvalitetu predmetne inozemne obrazovne kvalifikacije. Tako je u osporenom rješenju izvršena procjena i utvrđenje svih elemenata koji su propisani u članku 8. stavak 1. Zakona, kroz daljnjih 8 podstavaka: izvorni naziv stečene inozemne obrazovne kvalifikacije uz detaljan opis stečene inozemne obrazovne kvalifikacije na hrvatskom jeziku koji u najboljoj mogućoj mjeri opisuje kvalifikaciju (članak 8. stavak 1. podstavak 1.), razina inozemne obrazovne kvalifikacije te razina u nacionalnom kvalifikacijskom okviru i povezanost s Europskim kvalifikacijskim okvirom i Kvalifikacijskim okvirom europskog prostora visokog obrazovanja (ako je povezivanje provedeno) te, posljedično s kvalifikacijskom razinom u Hrvatskom kvalifikacijskom okviru (članak 8. stavak 1. podstavak 2.), obrazovni profil, smjer ili druga relevantna informacija (članak 8. stavak 1. podstavak 3.), naziv visokog učilišta ili odgojno-obrazovne ustanove u kojoj je inozemna obrazovna kvalifikacija stečena (članak 8. stavak 1. podstavak 4.), informacije o pravima koje nositelj inozemne obrazovne kvalifikacije ostvaruje u zemlji u kojoj je ona stečena (članak 8. stavak 1. podstavak 5.), informacija o tome je li kvalifikacija stečena kroz vrednovanje neformalnog i informalnog učenja, kroz program obrazovanja odraslih te je li stjecanje inozemne obrazovne kvalifikacije izvedeno djelomično ili u cjelini na daljinu (članak 8. stavak 1. podstavak 6.), kvaliteta studijskog/obrazovnog programa i visokog učilišta ili odgojno-obrazovne ustanove, uključujući podatke o akreditaciji visokog učilišta ili odobrenju za rad obrazovne ustanove i programa potvrđenih i/ili izdanih od strane nadležnog tijela, te ostali podaci o osiguravanju kvalitete u zemlji u kojoj je inozemna obrazovna kvalifikacija stečena i pripadnosti obrazovnom sustavu države u kojoj je stečena (članak 8. stavak 1. podstavak 7.), naziv i obujam (trajanje) obrazovnog programa koji je nositelj pohađao, godina upisa u program i godina stjecanja kvalifikacije (članak 8. stavak 1. podstavak 8.). Također, osim sadržaja propisanog člankom 8. stavak 1. Zakona, osporeno rješenje sadrži i obrazloženo mišljenje o predmetnoj inozemnoj obrazovnoj kvalifikaciji kako je to propisano člankom 9. stavak 1. Zakona, ujedno akt tuženika sadrži mišljenje o razini, obujmu, profilu i kvaliteti inozemne obrazovne kvalifikacije u odnosu na odgovarajuću kvalifikaciju koja se stječe u Republici Hrvatskoj, što je propisano u članku 9. stavak 2. Zakona, što je sve pravilno i obrazloženo u obrazloženju osporenog rješenja.

14.Potom, neosnovane su i tvrdnje tužiteljice kako nije obrazloženo da razina predmetne inozemne visokoškolske kvalifikacije ne bi bila usporediva s razinom odgovarajuće kvalifikacije u Republici Hrvatskoj. Naime, upravo odredba članka 8. stavak 1. podstavak 2. Zakona o priznavanju i vrednovanju inozemnih obrazovnih kvalifikacija zahtjeva da se u postupku vrednovanja inozemne obrazovne kvalifikacije procjeni razina inozemne obrazovne kvalifikacije, te razina u nacionalnom kvalifikacijskom okviru i povezanost s Europskim kvalifikacijskim okvirom i Kvalifikacijskim okvirom europskog prostora visokog obrazovanja (ako je povezivanje provedeno) te, posljedično, s kvalifikacijskom razinom u Hrvatskom kvalifikacijskom okviru. S tim u vezi u osporenom rješenju precizno je navedena procjena razine inozemne obrazovne kvalifikacije te razina u nacionalnom kvalifikacijskom okviru u državi stjecanja, odnosno u Bosni i Hercegovini mogu se procijeniti okvirno, s obzirom da Bosna i Hercegovina nema zakon ni drugi akt kojim se uređuje nacionalni kvalifikacijski okvir, pa se okvirna procjena može izvršiti samo uz pomoć akta, "Osnove kvalifikacijskog okvira u Bosni i Hercegovini" donesenog od Vijeća ministara Bosne i Hercegovine (Službeni list 31/11), koji je u preambuli opisan kao preduslov za izradu Kvalifikacijskog okvira u Bosni i Hercegovini. Stoga, razina inozemne obrazovne kvalifikacije se može okvirno procijeniti putem priloga Osnovama kvalifikacijskog okvira, pod nazivom „Nivoi Osnova kvalifikacijskog okvira u Bosni i Hercegovini" gdje predmetna obrazovna kvalifikacija predstavlja razinu drugog ciklusa visokog obrazovanja, nivo 7. Povezanost s Europskim kvalifikacijskim okvirom i Kvalifikacijskim okvirom europskog prostora visokog obrazovanja te posljedično s kvalifikacijskom razinom u Hrvatskom kvalifikacijskom okviru, nije provedeno. Slijedom izloženog, za razliku od Bosne i Hercegovine, u Republici Hrvatskoj uspostavljen je Hrvatski kvalifikacijski okvir, koji je normiran Zakonom o Hrvatskom kvalifikacijskom okviru. Sukladno članku 1. stavak 2. Zakona o Hrvatskom kvalifikacijskom okviru, utvrđeno je povezivanje Hrvatskog kvalifikacijskog okvira i Europskog kvalifikacijskog okvira te Kvalifikacijskog okvira Europskog prostora visokog obrazovanja i posredno povezivanje s nacionalnim kvalifikacijskim sustavima drugih zemalja. Okolnost na koju se tužiteljica poziva, da je 28. listopada 2024. izdano uvjerenje Agencije za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvaliteta Bosne i Hercegovine kojim se potvrđuje da je Visokoškolska ustanova Viktorija internacionalni univerzitet, upisana s važećom akreditacijom u Državni registar akreditiranih visokoškolskih ustanova u Bosni i Hercegovini, nije, niti može biti od značaja na zakonitost utvrđenja sadržanih u osporenom rješenju, to pak iz razloga jer predmetna potvrda ne otklanja činjenicu da Bosna i Hercegovina nema uspostavljen kvalifikacijski okvir kao nacionalni kvalifikacijski sustav putem kojega bi bilo moguće provesti povezivanje s Europskim kvalifikacijskim okvirom i posljedično s Hrvatskim kvalifikacijskim okvirom. Uslijed navedenog, nedvojbeno je kako je u aktu tuženika jasno obrazloženo da nedostatak relevantnog pravnog izvora, konkretno Kvalifikacijskog okvira, u državi stjecanja inozemne kvalifikacije (Bosna i Hercegovina), onemogućuje pravno valjanu usporedbu inozemne kvalifikacije s Europskim kvalifikacijskim okvirom pa tako i posljedično s Hrvatskim kvalifikacijskim okvirom.

15.Neutemeljena je i tvrdnja tužiteljice kako se u postupku vrednovanja inozemne visokoškolske kvalifikacije treba uzimati u obzir isključivo stupanj postignutih znanja, to pak iz razloga što odredba članka 2. stavak 1. točka 4. Zakona o priznavanju i vrednovanju inozemnih obrazovnih kvalifikacija izričito propisuje da je vrednovanje inozemne obrazovne kvalifikacije utvrđivanje razine, obujma, profila i kvalitete inozemne obrazovne kvalifikacije, kao i prava koja ta kvalifikacija daje u zemlji u kojoj je stečena. Također, vezano za tužbene navode tužiteljice koji se odnose na Mišljenje o obrazovnoj kvalifikaciji izdanom u Republici Sloveniji, konkretno na Mišljenje o obrazovnoj kvalifikaciji izdano 22. kolovoza 2024. u Republici Sloveniji, za kazati je kako takvo što uopće nije pravno relevantno za konkretnu upravnu stvar s obzirom da je riječ o drugom zakonodavnom prostoru u kojem nema primjene odredbi hrvatskog Zakona o priznavanju i vrednovanju inozemnih obrazovnih kvalifikacija, s tim da Mišljenje izdano u Republici Sloveniji ne može niti orijentacijski poslužiti za provedbu postupka vrednovanja inozemne obrazovne kvalifikacije u Republici Hrvatskoj, to stoga što je iz priloženog mišljenja razvidno da se u Republici Sloveniji prilikom provođenja postupka vrednovanja ne utvrđuje kvaliteta inozemne obrazovne kvalifikacije u odnosu na odgovarajuću kvalifikaciju koja se stječe u Republici Sloveniji. Međutim, u Republici Hrvatskoj je propisano da u okviru provođenja postupka vrednovanja inozemne obrazovne kvalifikacije, mišljenje mora sadržavati, između ostalog i mišljenje o kvaliteti inozemne obrazovne kvalifikacije u odnosu na odgovarajuću kvalifikaciju koja se stječe u Republici Hrvatskoj (članak 9. stavak 2. Zakona). Uslijed navedenog, u osporenom rješenju izneseno je argumentirano mišljenje o načinu postupka procjene kvalitete visokog učilišta i studijskog programa te su detaljno navedene činjenice koje ukazuju na manjkavosti, nepravilnosti i neusklađenosti u djelovanju krovne institucije u Bosni i Hercegovini (Agencija za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvalitete - HEA) koja je nadležna za vanjsko osiguranje kvalitete visokog obrazovanja.

16.Konačno, za ukazati je tužiteljici kako je u istovrsnim upravnim stvarima, identično pravno stajalište zauzeo i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u većem broju svojih odluka, pa tako primjerice i u presudi tog suda poslovni broj: Usž- 3157/2023-2 od 20. studenog 2024., s kojim pravnim shvaćanjem je u cijelosti suglasan i ovaj prvostupanjski upravni sud.

17.Stoga, ovaj sud ne nalazi da bi u upravnom postupku došlo do povrede prava tužiteljice i to kako u pogledu njezinih procesnih prava, odnosno sudjelovanja u istom, tako i u pogledu primjene odredbi mjerodavnog materijalnog prava koje također nije povrijeđeno na štetu tužiteljice.

18.Slijedom iznijetog, sud cijeni rješenje tuženika zakonitim, odnosno u upravnom postupku, koji je prethodio nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na temelju kojeg se riješila upravna stvar, dok tužbeni prigovori tužiteljice nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

19.Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanog rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21) na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 47. stavak 3. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 116. stavak 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

20.Naposljetku, s obzirom da sukladno odredbi čl. 147. st. 1. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužiteljice, trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti njen zahtjev za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u izreci rješenja.

U Splitu, 13. svibnja 2025.

S U D A C

Ivan Dadić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- opunomoćenicima tužiteljice odvjetnicima iz Odvjetničkog društva ARAČIĆ I SILIĆ j.t.d., Split, Pujanke 34, uz zapisnik o objavi,

- tuženiku Agenciji za znanost i visoko obrazovanje Republike Hrvatske, Zagreb, Donje Svetice 38/5, uz zapisnik od 30. travnja 2025. i zapisnik o objavi,

- u spis.