Poslovni broj: P-571/2023-25

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

20000 Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, sutkinja Marija Bušković, u pravnoj stvari tužitelja JE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Branimir Rozić, odvjetnik iz Dubrovnika, protiv tuženice Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Branko Bulat, odvjetnik u odvjetničkom društvu Šavorić & partneri d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 11. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženice, 13. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetnim odredbe članka 3. Ugovora o kreditu broj: 266- 6/2005 koji je 19. siječnja 2005. solemniziran kod Nikše Viđena, javnog bilježnika u Dubrovniku, pod poslovnim brojem OU-77/05, a u dijelu koji se odnosi na otplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti, a prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća, odnosno u svim dijelovima Ugovora kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, pa stoga ove odredbe predmetnog Ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke.

II. Utvrđuje se da je ništetnom odredba članka 5. Ugovora o kreditu broj: 266- 6/2005 koji je 19. siječnja 2005. solemniziran kod Nikše Viđena, javnog bilježnika u Dubrovniku, pod poslovnim brojem OU-77/05, u dijelu koji glasi: ¨Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 0,63 % (nulacijelihšezdesetri posto) jednokratno¨ pa stoga ova odredba predmetnog Ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke.

III. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 7.911,54 eura sa zateznom kamatom koja teče na iznos od:

- 2,60 eura od 27. siječnja 2009.,

- 8,09 eura od 4. ožujka 2009.,

- 10,57 eura od 4. travnja 2009.,

- 3,73 eura od 12. svibnja 2009.,

- 5,04 eura od 2. srpnja 2009.,

- 2,41 eura od 26. siječnja 2010.,

- 11,18 eura od 19. ožujka 2010.,

- 9,17 eura od 19. ožujka 2010.,

- 21,08 eura od 14. svibnja 2010.,

- 18,82 eura od 27. svibnja 2010.,

- 23,22 eura od 4. srpnja 2010.,

- 61,32 eura od 1. kolovoza 2010.,

- 53,48 eura o 24. kolovoza 2010.,

- 77,44 eura od 29. listopada 2010.,

- 69,16 eura od 6. siječnja 2011.,

- 55,85 eura od 6. siječnja 2011.,

- 83,94 eura od 6. siječnja 2011.,

- 119,09 eura od 16. veljače 2011.,

- 93,91 eura od 26. veljače 2011.,

- 103,60 eura od 23. travnja 2011.,

- 92,35 eura od 23. travnja 2011.,

- 94,40 eura od 30. lipnja 2011.,

- 141,99 eura od 30. lipnja 2011.,

- 146,63 eura od 13. srpnja 2011.,

- 186,40 eura od 2. rujna 2011.,

- 165,97 eura od 1. listopada 2011.,

- 143,61 eura od 1. studenog 2011.,

- 140,75 eura od 29. studenog 2011.,

- 139,03 eura od 7. veljače 2012.,

- 149,66 eura od 28. veljače 2012.,

- 158,09 eura od 28. veljače 2012.,

- 160,17 eura od 30. ožujka 2012.,

- 153,76 eura od 1. svibnja 2012.,

- 158,09 eura od 30. svibnja 2012.,

- 161,05 eura od 10. srpnja 2012.,

- 156,07 eura od 10. srpnja 2012.,

- 157,38 eura od 21. kolovoza 2012.,

- 153,64 eura od 29. rujna 2012.,

- 145,68 eura od 30. listopada 2012.,

- 154,29 eura od 30. studenog 2012.,

- 158,42 eura od 15. siječnja 2013.,

- 155,41 eura od 15. siječnja 2013.,

- 139,18 eura od 2. ožujka 2013.,

- 152,97 eura od 14. travnja 2013.,

- 154,17 eura od 14. travnja 2013.,

- 148,77 eura od 29. svibnja 2013.,

- 131,95 eura od 29. lipnja 2013.,

- 131,53 eura od 25. srpnja 2013.,

- 135,62 eura od 27. kolovoza 2013.,

- 142,28 eura od 10. rujna 2013.,

- 151,44 eura od 7. studenog 2013.,

- 146,72 eura od 7. studenog 2013.,

- 150,06 eura od 31. prosinca 2013.,

- 153,86 eura od 26. veljače 2014.,

- 153,48 eura od 26. veljače 2014.,

- 158,38 eura od 2. travnja 2014.,

- 156,78 eura od 25. travnja 2014.,

- 151,35 eura od 1. lipnja 2014.,

- 149,61 eura od 17. srpnja 2014.,

- 150,40 eura od 29. srpnja 2014.,

- 156,56 eura od 13. rujna 2014.,

- 161,74 eura od 17. rujna 2014.,

- 160,67 eura od 22. listopada 2014.,

- 165,15 eura od 20. studenog 2014.,

- 168,20 eura od 30. siječnja 2015.,

- 166,40 eura od 30. siječnja 2015. i

-166,89 eura od 22. veljače 2015. do isplate

po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 314,46 eura sa zateznom kamatom tekućom od 27. siječnja 2005. do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje po po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

V. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime nadoknade troška postupka iznos od 1.900,00 eura sa zateznom kamatom tekućom od 14. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj je 6. lipnja 2023. podnio ovom sudu tužbu u kojoj tvrdi da je sa prednicom tuženice 19. siječnja 2005. sklopio ugovor o kreditu broj 266-6/2005, solemniziran kod Nikše Viđena, javnog bilježnika u Dubrovniku, pod poslovnim brojem OU-77/05, a kojim mu je tuženica odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 76.800,00 CHF, s rokom otplate od 10 godina, uz napomenu da je kredit u cijelosti otplaćen. Tvrdi da je ugovoreno da će kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice za CHF važećem na dan dospijeća, a da su odredbe o valutnoj klauzuli njemu bile nerazumljive te da ga je tuženica propustila informirati o četiri činjenice – općem riziku vezanom za svaku valutnu klauzulu, neuporedivo većem riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak u odnosu na valutnu klauzulu vezanu za euro, o tome da je raste tečaja švicarskog franka u kontekstu uvođenja euro zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Dodatno, smatra da je valutna klauzula dodatno nepoštena jer je istom određeno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti vezanoj za švicarski franaka po srednjem tečaju kreditora, ne HNB-a, time jednostranom odlukom tuženice. Ukazuje da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Smatra da je tuženica ovim ugovorom povrijedila njegova prava pa stoga predlaže utvrditi ništenim odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojom je otplata kredita vezana uz valutu CHF.

1.2. Nadalje, tužitelj tvrdi da je u čl. 5. ovog tipskog ugovora koji je banka sastavila navedena obveza plaćanja ulazne naknade od 0,63 % vrijednosti kredita, a da se o toj odredbi uopće nije pregovaralo niti je navedeno od čega se sastoji ulazna naknada, čime je ova odredba uzrokovala neravnotežu u njegovim pravima i obvezama.

1.3. Slijedom navedenog, konačno određenim zahtjevom, tužitelj zahtjeva utvrđenje ništetnosti čl. 2. i 3. predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena primjena valutne klauzule, isplatu pretplate temeljem navedenih odredbi u ukupnom iznosu od 7.911,54 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od pojedine pretplate do isplate, utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. ugovora i isplatu iznosa od 314,46 eura naplaćene tzv. ulazne naknade uz zakonsku zateznu kamatu tekuću od 26. siječnja 2005. do isplate, sve uz obvezu tuženice da mu nadoknadi troškove ovog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude do isplate.

2.1. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženica smatra da se presude donesene u kolektivnom sporu ne primjenjuju izravno na konkretni slučaj i da je tužitelj dužan dokazati nepoštenosti konkretnih odredbi ugovora obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, kao i činjenicu da je u konkretnom slučaju potrošač.

2.2. Nadalje, tuženica tvrdi da su ugovorne strane prije sklapanja ugovora pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na namjenu kredita, visinu iznosa kredita, valutu uz koju je kredit vezan, rok otplate kredita, način oplate kredita, dospijeće otplate kredita, vrstu kamatne stope, visinu kamatne stope i instrumente osiguranja plaćanja, da je o svemu informirao tužiteljicu i da je ona mogla utjecati na sadržaj ugovornih odredbi, o istima pregovarati i tražiti odgovarajuću pojašnjenja, dok je javni bilježnik prilikom solemnizacije potvrdio da je tužiteljica upoznata sa značenjem i učincima ugovora. Tvrdi da nije postojala znatna neravnoteža između njihovih prava i obveza, da je tužitelj mogao izvršiti konverziju ugovora o kreditu kada je uočio rast tečaja i da bi ona istom zahtjevu udovoljio. Ukazuje da ona nije postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje se procjenjuje u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, jer nije razumno očekivati da je mogla predvidjeti kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno očekivati da isključivo ona snosi valutni rizik. Konačno, navodi da se radi o jasnim, lako razumljivim i lako uočljivim odredbama ugovora o kreditu koje su morale biti razumljive prosječnom potrošaču. Osporava da bi tužitelj bio potrošač i da bi se radilo o potrošačkom ugovoru jer da je tužitelju kredit odobren radi adaptacije nekretnine koja se koristi za turističko iznajmljivanje.

2.3. U odnosu na ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita, tuženica pojašnjava da se radi o naknadi kojom je banka naplatila troškove obrade kredita, koji se iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu, a da je ista izričito dopuštena čl. 1022. st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Tuženica tvrdi da se radi o odredbi koja je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a da ista, sukladno praksi Suda EU ne mora sadržavati detaljno sve usluge koje se u zamjenu za istu pružaju, ali da mora biti jasno predočena potrošaču i da on mora shvatiti ekonomsku posljedicu njena ugovaranja.

2.4. Tuženica prigovara zastari potraživanja tužitelja jer da se na konkretno potraživanje primjenjuje zastarni rok od 3 godine obzirom se radi o povratu dijela mjesečnih anuiteta, koji teče od dospijeća pojedinog anuiteta. Smatra da podnošenje kolektivne tužbe nije prekinulo tijek zastare jer se isto ne smatra radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku. U odnosu na potraživanje po osnovi naplate naknade za obradu kredita, ukazuje da je ista naplaćena 2005. pa da je zahtjev za vraćanje iste zastario protekom općeg zastarnog roka od 5 godina.

2.5. Ujedno osporava i tijek zakonskih zateznih kamata te tvrdi da bi iste eventualno tekle tek od dana podnošenja tužbe obzirom je do tada tuženica pošteni stjecatelj imovine.

2.5. Slijedom navedenog, tuženica predlaže odbiti zahtjeve tužitelja i naložiti istom da joj nadoknadi trošak ovog postupka.

3.1. Tijekom glavne rasprave pročitan je ugovor o kreditu, otplatni plan, pregled uplata po kreditu, izjava JEG, pregled kamatnih stopa banaka na kunske kredite bez valutne klauzule, pregledan spis ovog suda poslovni broj P- 1079/19, saslušan je tužitelj te je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije.

3.2. Obzirom su odlučne činjenice utvrđene temeljem provednih dokaza, a kako je tuženica odustala od saslušanja predloženih svjedoka, daljnji dokazi nisu izvođeni jer je bi izvođenje istih bilo protivno načelu ekonomičnosti postupka.

4. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19 i 80/22; dalje u tekstu ZPP), utvrđeno je da su zahtjevi tužitelja osnovani u cijelosti.

5. Predmet spora je ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je otplata kredita vezana za tečaj valute CHF, isplata preplaćenih anuiteta kredita po osnovi primjene ništetnih odredbi ugovora o kreditu prema kojem je otplata kredita vezana za tečaj CHF-a u odnosu na tečaj kune, kao i ništetnost odredbe ugovora o plaćanju troškova obrade kredita i isplate plaćenog temeljem ove odredbe ugovora o kreditu, sve sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja do isplate.

6. Nesporno je među strankama

- da su 19. siječnja 2005. tužitelj i prednica tuženice sklopili predmetni ugovor o kreditu po kojem je isplata i otplata kredita vezana za tečaj CHF-a u odnosu na tečaj kune,

- da je tuženica isplatila tužitelju kredit prema svom srednjem tečaju CHF-a koji je vrijedio na dan isplate kredita,

- da je tužitelj otplaćivao kredit prema tečaju CHF-a tuženice koji je vrijedio na dan dospijeća anuiteta kredita,

- da ugovor sadrži odredbu o plaćanju troškova obrade kredita i da je ista usluga naplaćena tužitelju.

7. Sporno je među strankama:

- je li predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor, odnosno je li tužitelj u istom potrošač,

- je li se presuda donesena povodom kolektivne tužbe primjenjuje na konkretni ugovor o kreditu,

- jesu li predmetne odredbe ugovora o kreditu nepošteno/ništetne, odnosno je li se o istima pojedinačno pregovaralo, jesu li iste nerazumljive, nejasne i uzrokuje li neravnotežu njihovih prava i obveza,

- visina pretplate kredita,

- dospijeće zakonskih zateznih kamata obzirom na trenutka nepoštenosti stjecatelja te

- zastara potraživanja tužiteljice.

8. Čitanjem ugovora o kreditu koji su stranke sklopile19. siječnja 2005. utvrđeno je da se radi o namjenskom kreditu – kreditu za adaptaciju obiteljske kuće u [adresa] po kojem je tuženica pozajmila tužitelju iznos od 76,800,00 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan isplate, da se tužitelj obvezao kredit vratiti s rokom otplate do 31. prosinca 2015., u jednakim mjesečnim anuitetima određenim u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 824,00CHF po srednjem tečaju tuženice na dan dospijeća, odnosno dan plaćanja, s dospijećem posljednjeg dana u mjesecu. Istim ugovorom je ugovoreno osiguranje tražbine tuženice založnim pravom na nekretnini.

9. Člankom 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (¨Narodne novine¨ broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP) je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

10. Iz sadržaja samog ugovora, u a vezi s uvjerljivim i logičnim iskazom tužitelja u dijelu u kojem iskazuje da je kao policijski inspektor uzeo ovaj kredit, u banci s kojom je već poslovao, i to kao prvi stambeni kredit za potrebe uređenja obiteljske kuće u kojoj je živio s sa svojom obitelji, uz napomenu da je tada uzdržavao petero djece, proizlazi, da je tužitelj kao ekonomski nestručna osoba sklopio predmetni ugovor za osobne potrebe odnosno potrebe stambenog zbrinjavanja sebe i obitelji, dok iz nesporne činjenice da je predmetni ugovor otplaćen proizlazi da tuženica nije, sukladno 4. predmetnog ugovora, utvrdila da bi se kredit koristio suprotno ugovorenoj namjeni i zbog toga raskinula ugovor, čime je jasno da je tužitelj ugovor sklopio kao fizička osoba i za osobne potrebe. Činjenica da tužitelj sada, prema ispisu sa straniceTurističke zajednice Župe Dubrovačke ima apartmane za turističko iznajmljivanje ne pretpostavlja sama po sebi da je tužitelj sredstva od kredita iskoristio za navedene svrhe niti da je u vrijeme sklapanja te otplate kredita ostvarivao dobit od turističkog iznajmljivanje, pogotovo ne predmetne nekretnine. Naime, tuženica, a na kojoj je teret dokaza pozitivne činjenice da je tužitelj sredstva kredita koristio protivno ugovorenoj namjeni i za poslovnu djelatnost, ničim ne dokazuje da je tužitelj iznajmljivao upravo nekretninu za koju su kreditom odobrena sredstva za adaptaciju, a niti da je isto činio u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te tijekom otplate kredita. Dapače, tuženica evidentno tijekom otplate nije utvrdila da bi se sredstva koristila protivno ugovorenoj namjeni jer nije raskinula ugovor radi navedenog, a što je imala pravo učiniti po samom ugovoru, dok tužitelj uvjerljivo i neosporeno iskazuje da je tek kasnije iznajmljivao, ali drugu nekretninu koju je u međuvremenu naslijedio od oca. Pri tome se naglašava da tužitelj objektivno ne može dokazati negativnu činjenicu u smislu da nije sredstva kredita koristio u drugu svrhu (poslovnu svrhu).

11. Slijedom navedenog, utvrđeno je da se radi o potrošačkom ugovoru koji su stranke sklopile 2005. uz vezivanje isplate i otplate kredita za tečaj švicarskog franka u odnosu na kunu.

12. U postupku koji je pokrenut radi kolektivne zaštite potrošača, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tuženici, između ostalog i ovdje tuženica, u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je naloženo tuženicima da prekinu sa opisanim postupanjem.

13.1. Već iz citiranog sadržaja ovog ugovora, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na ovdje tuženicu, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, pa tužitelj sukladno čl. 502 c ZPP-a ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku po kojem su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovoreno pravo banke da primjeni na ovaj način ugovorenu valutnu klauzulu u CHF-a.

13.2. Tvrdnja tuženice da tužitelj nema ovo pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nije utemeljena jer je smisao kolektivne zaštite kao i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora, dok zakonski termin ¨parnicama radi naknade štete¨, kako to propisuje čl. 502c ZPP-a, treba tumačiti ekstenzivno i teološki kao parnica u kojima se oštećenom potrošaču nadoknađuje štete koja mu je nastala povredom prava i interesa, a što je biti ove parnice u kojoj tužitelj zahtjeva da se za konkretni ugovor utvrdi ništetnost istovjetnih odredbi ugovora o kreditu u vezi valutne klauzule i da mu se isplati šteta koja mu je nastala temeljem ništetne odredbe u vidu preplaćenih iznosa anuiteta kredita nastalih primjenom takve valutne klauzule.

14. Odredbom čl. 502.c ZPP-a je propisano da su fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15.1. U navedenom kolektivnom sporu u kojem je tuženica bila stranka istog, također u ulozi tuženice, za ugovore koji su sklopljeni u isto vrijeme kada je sklopljen i ovdje predmetni kredit uz ugovaranje valutne klauzule u CHF- u, u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo u smislu odredbe o valutnoj klauzuli, uz potpuno informiranje potrošača o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, pa kada se navedeno dovede u vezu sa sadržajem ovdje predmetnog ugovora o kreditu i činjenicom da je tužitelj tijekom otplate kredita zbog primjene valutne klauzule otplaćivao anuitete koji su znatno uvećani u odnosu na početne anuitete, zaključuje se da je tuženica kao trgovac očito nametnula tužitelju citiranu odredbu ugovora kao ¨jača¨ strana ugovora jer time u biti ugovorila da cijenu svoje usluge može mijenjati bez obveze da promjenu cijene veže za objektivne razloge i bez mogućnosti potrošača da istoj prigovori, čime je tužitelja kao potrošača doveo u znatno nepovoljniji položaj, dok je sasvim logično i životno da tužitelj kao potrošač, nestručna osoba, u odnosu na tuženicu kao osobu koja se profesionalno bavi financijama, bio potpuno nesvjestan rizika vezivanja otplate kredita uz valutu CHF, koja kao takva nije platežno sredstvo kojim je isti uobičajeno poslovao, dapače koja je kao valuta u vrijeme sklapanja ugovora bila potpuna novina u Republici Hrvatskoj, te potpuno u praksi neprimjenjivano platežno sredstvo.

15.2. Iz sadržaja ugovora o kreditu kao tipskog ugovora uz primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženika, te životno uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja, a koji iskazuje da mu je pri ugovaranju kredita rečeno da se njegova obveza može mijenjati no da su mu djelatnici banke rekli da se ne brine i da svi imaju takve kredite, a da je on kao osoba kojoj je ovo bio prvi kredit u životu, shvatio da bi se radilo o korekciji manjeg iznosa, a da mu je rečeno da se radi o takvim promjenama koje su se kasnije dogodile, da nikada ne bi uzeo ovaj ugovor. Pri tome uvjerljivo iskazuje da mu nakon uručenja ugovora koji je banka unaprijed sastavila nije rečeno da se u ponuđenom ugovoru nešto može mijenjati i da bi mogao pregovarati o ponuđenom, a da je iz samog sadržaja ugovora, kao nestručna osoba jedino shvatio iznos kredita koji mu je odobren, iznos njegove obveze i koliko je dugo mora vraćati, jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čijim bi sadržaj potrošač mogao utjecati, a potpuno nelogično da bi isti pristao platiti iznos koji ovisno o tečaju valute, koja nije platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj niti s kojim tužitelj posluje, i to iznos koji može i je s vremenom znatno rastao, pa da bi pristao da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobio jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Logično je i životno da je potrošač svoju obvezu shvatio kao iznos koji je naveden da mora mjesečno plaćati u otplatnom razdoblju za iznos koji mu je isplaćen, a očito je da isti nije znao niti mogao znati, a sigurno ne bi pristao da za dobiveni iznos plati višestruko uvećani iznos i to isključivo zbog znatnog povećanja valute CHF u odnosu na kunu, na koje nije mogao utjecati, a niti po logici stvari predvidjeti, dapače valute koja joj nije niti isplaćena niti koju je on plaćao, čime je njegova imovina znatno umanjenja, obveza znatno otežana, a tuženica kao stručna osoba – trgovac stekla znatno povećanje svoje imovine.

15.3. Iz iskaza tužitelja je razvidno da mu je bilo poznato da može doći do promjena u njegovim obvezama, ali kako takav raspon promjena nije niti predočen tužitelju, uz tvrdnju da se radi o stabilnoj valuti, logično je i uvjerljivo da je ova odredba shvaćena kao mogućnost neznatne promjene obveza otplate i da je upravo stoga tužitelj i pristao na istu, dok ne bi pristao na istu da je bio informiran da takve odredbe ugovora mogu uzrokovati značajne promjene njegovih obveza i to takve promjene da plaća za 50 % veći iznos od ugovorenog iznosa anuiteta, bez realne mogućnosti da na iste utječe, bez osiguranja njegovih prava, za razliku od tuženice koja je svoja prava osigurala i založnim pravom na nekretnini.

16. Slijedom navedenog, utvrđeno je da odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena otplata kredita primjenom valutne klauzule predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. i 82. ZZP-a, time ništetne ugovorne odredbe, radi čega je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

17. U odnosu na odredbu čl. 5. predmetnog ugovora o kreditu kojim je određeno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,63 % iznosa kredita, ukazuje se da je iz formulacije ovog tipskog ugovora razvidno da se o navedenom uopće nije pregovaralo i da se radi o uvjetu odobravanje kredita i to preduvjetu za isplatu samog kredita. Uz navedeno, razvidno je da u ugovoru nije niti pojašnjeno koja je to točno usluga pružena tužitelju pa da za istu plaća navedenu cijenu, dok iz činjenice da je cijena ugovorena u postotku od iznosa kredita proizlazi da sama cijena nije vezana za konkretne radnje po kreditu već isključivo za vrijednost samog kredita.

18. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog članka da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

19.1. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB

Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:

„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

19.2. Iako se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u pravnom sustavu Republike Hrvatske već je iste potrebno implementirati, te iako u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

19.3. Navedena Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u zakonodavstvo Republike Hrvatske stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12), a zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

20. Tužitelj u konkretnom slučaju nije bio u mogućnosti niti pregovarati o ovoj odredbi, a kako je pristankom na istu tuženica evidentno uvjetovala odobravanje samog kredita kao glavnog interesa potrošača, zaključak je ovog suda da tuženica nije postupala u dobroj vjeri jer je tužitelju nametnula plaćanje te dodatne cijene kredita za nepoznatu, odnosno neodređenu i neodredivu vrstu usluge/troška, čime je postupila suprotno načelu savjesnosti i poštenja koje se beziznimno zahtjeva u ugovornim odnosima te je time doveo tužitelja kao potrošača u neravnopravan položaj koji je uzrokovao neravnotežu u pravima i obvezama, obzirom je sama tuženica odredila cijenu nepoznatog troška/usluge i sama je naplatila prije isplate kredita tužitelju, kao jednog od uvjeta isplate kredita tužitelju. Slijedom navedenog, utvrđeno je da se radi o nepoštenoj, time ništetnoj odredbi ovog potrošačkog ugovora.

21. Kako je iz samog ugovora o kreditu te evidencije uplata po istom razvidno da je tužitelj bio jedini obveznik otplate kredita i da su sve uplate vršene u njegovo ime i za njegov račun, tužitelj, sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu: ZOO), ima pravo zahtijevati razliku imovine koja je prešla u imovinu tuženice bez valjane pravne osnove.

22. Sukladno čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, dok je sukladno čl. 332. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

23.1. Nadalje, čl. 214. st. 1. do 3. ZOO-a je propisano da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze te da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao.

23.2. Čl. 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

24.1. U vezi s prethodno navedenim, ukazuje se da, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

24.2. Nadalje, sukladno pravnom shvaćanju koje je doneseno 31. siječnja 2022. na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda, ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

24.3. Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir da je o ništetnost odredbe o primjeni valutne klauzule pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske – poslovni broj Pž-6632/17 i to 14. lipnja 2018., zastara za povrat stečenog temeljem ništetnosti valutne klauzule nije nastupila do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari – 9. lipnja 2023., obzirom da do tada nije istekao opći zastarni rok od 5 godina koji se sukladno čl. 225. ZOO-a primjenjuje u konkretnom slučaju, obzirom se potraživanje tužiteljice temelji na izvanugovornoj osnovi, institut stjecanja bez osnove, a ne na ugovornom potraživanju na koje bi se eventualno primjenjivao rok određen čl. 226. ZOO-a.

25. Obzirom je tuženica nesporno na temelju ništetnih odredbi o primjeni valutne klauzule primila uplate po otplati kredita, sukladno čl. 296. ZOO-a i čl. 323. ZOO-a, tuženica je u obvezi vratiti sve što je primila po ništetnoj ugovornoj odredbi, a što konkretno predstavlja razlike u iznosu mjesečnih anuiteta kredita koje je primila u ime i za račun tužitelja temeljem primjene ništetne ugovorne odredbe, u odnosu na iznos anuiteta koji je tužitelj pristao plaćati po ugovoru o kreditu.

26. U samom ugovoru o kreditu i početnom otplatnom planu, kao jedinim jasnim i potrošaču razumljivim ispravama, iznos anuiteta je određen kao iznos kunske protuvrijednosti iznosa od 824,00 CHF, pa kada se navedeno dovede u vezu s vrijednosti CHF-a u odnosu na kunu, kao valutu u kojoj je tužitelju kao potrošaču isplaćen kredit, i to na dan isplate kredita, zaključuje se da je upravo taj iznos anuiteta kredita jedini jasan i razumljiv potrošaču te kao takav predstavlja iznos anuiteta koji je isti zasigurno pristao platiti.

27. Pri tome se ukazuje da je člankom 323. ZOO- a propisano slijedeće:

(1) U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

(2) Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

28.1. U konkretnom slučaju, tuženica je kao jača ugovorna strana povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu, to tuženica, kao trgovac, koja je kriva za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323 st. 2 ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tuženica koja je odgovorna za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.

28.2. Naime, sporne odredbe ugovora o kreditu su stvarale prava i obveze za obje strane tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, a posljedica njene nišetnosti je vraćanje imovine stranaka u stanje u kojem bi se ista nalazila da nije došlo do primjene takve odredbe. Konkretno, da nije bilo primjene ništetno ugovorene otplate kredita, tužitelj bi plaćao početno ugovorene anuitete, a tuženica bi primila takve uplate, radi čega tužitelj ima pravo po cjelokupnom ugovornom odnosu i uplatama zahtijevati samo onaj iznos koji je zaista pretplatio u razdoblju primjene ništetne ugovorne odredbe, a to je iznos koji je predstavlja razliku više plaćenog u odnosu na početno ugovorenu obvezu plaćanja. Pri tome razdoblja u kojima je tužitelj plaćao manje od početnog ugovorene obveze ne utječu na ukupno potraživanje tužitelja jer plaćanjem manjih anuiteta nije došlo do pretplate početno ugovorene obveze, dapače pretplata predstavlja samo razliku koja je veća od onoga što je trebala platiti po ugovorenom kreditu i to u ukupnom iznosu, dok su pojedine uplate zasebno relevantne samo u kontekstu koristi koju je tuženica kao banka imala time što je stekao imovinu bez osnove pa u tom smislu ima obvezu vraćanja iste sa zateznom kamatom od dana stjecanja takve imovine bez osnove do vraćanja iste.

29.1. Slijedom navedenog, stalnom sudskom vještaku financijske struke je dan zadatak da izračuna ukupni iznos pretplate kredita na način da utvrdi razliku između plaćenih anuiteta kredita u odnosu na anuitete koje je tužitelj trebao platiti prema početnom otplatnom planu, time anuiteta koji predstavlja kunsku protuvrijednost iznosa od 824,00 CHF prema tečaju koji je primijenjen na dan isplate kredita tužitelju.

29.2. Vještakinja je jasno, potpuno i razumljivo, temeljem pregleda uplata po kreditu, početnog otplatnog plana i ugovora o kreditu, iskazala ukupnu razliku uplata po kreditu i obračuna kako joj je naložio ovaj sud, te je utvrdila da je tužitelj zbog promjene tečaja tijekom otplate platio ukupno 7.911,54 eura više od početno ugovorenog iznosa.

29.3. Vještakinja pri tome nalazi da je tužitelju naplaćena tzv. naknada za obradu kredita u iznosu od 314,46 eura i to prije isplate kredita koji je isplaćen 26. siječnja 2015.

30. U odnosu na prigovor tuženice da je za obračun trebalo koristiti tečaj CHF u odnosu na kunu na dan dospijeća odnosno plaćanja pojedinog anuiteta, ukazuje se da je upravo promjena tečaja i primjena tečaja koji je vrijedio na dan plaćanja anuiteta srž ništetnosti odredbe ugovora jer se radilo o promjenama i primjeni promjena na koje tužitelj kao potrošač nije informirano pristao, a koje su dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka, dok vještakinja, a ni sud, nije ovlašten u slučaju djelomične ništetnosti odredbe ugovora popunjavati ugovor drugim paramterima koji nisu predmet ugovora, dapače, u takvom slučaju se primjenjuju odredbe ugovora koje nisu ništetne, a što konkretno znači, tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita i na koji je tužitelj evidentno informirano pristao jer je isplatom kredita u kunskoj protuvrijednosti objektivno i transparentno određen navedeni tečaj.

31. Slijedom navedenog, a kako je tužitelj istaknuo zahtjev za isplatu sukladno nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka, odlučeno je kao u točkama III. i IV. izreke ove presude.

32.1. Tužitelj je u cijelosti uspio u postupku, čime isti, sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, ima pravo nadoknadu troškova postupka – zastupanja po punomoćniku odvjetniku prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje u tekstu: OT) i to troška sastava tužbe u iznosu od 250,00 eura (tbr. 7. t. 1. OT-a i tbr. 46. OT-a), sastava obrazloženog podneska od 11.12.2024. i 7.1.2025. u ukupnom iznosu od 500,00 eura (tbr. 8. toč. 1. OT-a i tbr. 46. OT-a) te zastupanja na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari 19.4.2024., 24.9.2024. i 11.3.2025. u ukupnom iznosu od 750,00 eura (tbr. 9. toč. 1. OT-a i tbr. 46. OT-a), time ukupnog troška zastupanja u iznosu od 1.500,00 eura.

32.2. Tužitelj, uz trošak zastupanja, ima pravo na nadoknadu troška plaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 400,00 eura.

33.3. Slijedom navedenog, tužitelju je dosuđen ukupni trošak postupka u iznosu od 1.900,00 eura sa zateznom kamatom koja je određena sukladno čl. 151. st. 3. ZPP- a i čl. 29. ZOO-a.

Dubrovnik, 13. svibnja 2025.

Sutkinja

Marija Bušković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave otpravka presude. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, putem ovog suda, pisano u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženice