REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-8866/2023-21
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vlatki Toplak, u pravnoj stvari tužitelja ŽG, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Mariji Vučković, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Porsche Mobiliti d.o.o., OIB: 36514183925, Zagreb, Velimira Škorpika 21, zastupanog po punomoćniku Tomislavu Buliću, odvjetniku i drugim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 7. travnja 2025. u prisutnosti tužitelja osobno i njegove punomoćnice te zamjenika punomoćnika tuženika, dana 13. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba toč. 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu koji su sastavni dio Ugovora o kreditu broj 00981 uz Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini, kojeg su tužitelj ŽG kao korisnik kredita i tuženik Porsche mobiliti d.o.o. kao davatelj kredita sklopili 1. listopada 2007., u dijelu u kojemu je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula).
II. Nalaže se tuženiku Porsche Mobiliti d.o.o. isplatiti tužitelju ŽG iznos 6.733,18 eur sa zateznom kamatom tekućom:
- na iznos od 5,24 eur od 3.12.2007. do isplate;
- na iznos od 0,40 eur od 31.12.2007. do isplate;
- na iznos od 8,89 eur od 28.1.2008. do isplate;
- na iznos od 6,62 eur od 03.03.2008. do isplate;
- na iznos od 15,13 eur od 31.03.2008. do isplate;
- na iznos od 8,93 eur od 28.04.2008. do isplate;
- na iznos od 2,85 eur od 04.06.2008. do isplate;
- na iznos od 5,54 eur od 01.07.2008. do isplate;
- na iznos od 6,64 eur od 24.07.2008. do isplate;
- na iznos od 2,74 eur od 01.09.2008. do isplate;
- na iznos od 7,01 eur od 30.09.2008. do isplate;
- na iznos od 16,18 eur od 28.10.2008. do isplate;
- na iznos od 20,51 eur od 27.11.2008. do isplate;
- na iznos od 10,54 eur od 31.12.2008. do isplate;
- na iznos od 35,50 eur od 30.01.2009. do isplate;
- na iznos od 37,43 eur od 02.03.2009. do isplate;
- na iznos od 26,91 eur od 31.03.2009. do isplate;
- na iznos od 29,93 eur od 28.04.2009. do isplate;
- na iznos od 30,91 eur od 02.06.2009. do isplate;
- na iznos od 26,13 eur od 26.06.2009. do isplate;
- na iznos od 27,34 eur od 28.09.2009. do isplate;
- na iznos od 25,27 eur od 28.08.2009. do isplate;
- na iznos od 25,28 eur od 30.09.2009. do isplate;
- na iznos od 22,78 eur od 02.11.2009. do isplate;
- na iznos od 27,80 eur od 30.11.2009. do isplate;
- na iznos od 26,23 eur od 30.12.2009. do isplate;
- na iznos od 31,95 eur od 01.02.2010. do isplate;
- na iznos od 33,99 eur od 26.02.2010. do isplate;
- na iznos od 35,62 eur od 30.03.2010. do isplate;
- na iznos od 38,84 eur od 03.05.2010. do isplate;
- na iznos od 44,80 eur od 31.05.2010. do isplate;
- na iznos od 48,85 eur od 02.07.2010. do isplate;
- na iznos od 55,23 eur od 30.07.2010. do isplate;
- na iznos od 58,88 eur od 31.08.2010. do isplate;
- na iznos od 63,90 eur od 30.09.2010. do isplate;
- na iznos od 62,04 eur od 02.11.2010. do isplate;
- na iznos od 64,81 eur od 01.12.2010. do isplate;
- na iznos od 78,36 eur od 30.12.2010. do isplate;
- na iznos od 77,77 eur od 01.02.2011. do isplate;
- na iznos od 77,02 eur od 01.03.2011. do isplate;
- na iznos od 83,77 eur od 28.03.2011. do isplate;
- na iznos od 75,50 eur od 02.05.2011. do isplate;
- na iznos od 83,47 eur od 01.06.2011. do isplate;
- na iznos od 96,62 eur od 01.07.2011. do isplate;
- na iznos od 115,91 eur od 01.08.2011. do isplate;
- na iznos od 5.047,12 eur od 18.08.2011. do isplate;
u visini stope zatezne kamate koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III. Utvrđuje se ništetnom odredba toč. 8.7. Uvjeta ugovora o kreditu koji su sastavni dio Ugovora o kreditu broj 00981 uz Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini, kojeg su tužitelj ŽG kao korisnik kredita i tuženik Porsche mobiliti d.o.o. kao davatelj kredita sklopili 1. listopada 2007., a kojom odredbom je propisano da u slučaju privremenog prestanka Ugovora, a neovisno o razlogu prijevremenog prestanka, davatelju kredita pristoji pravo obračunati i naplatiti naknadu štete temeljem izgubljene dobiti, koju bi davatelj kredita stekao, da nije došlo do prijevremenog prestanka Ugovora, a u visini od 2% ( dva posto ) od u trenutku prestanka Ugovora još nedospjelog iznosa glavnice.
IV. Nalaže se tuženiku Porsche mobiliti d.o.o. isplatiti tužitelju ŽG iznos 274,80 eur sa zateznom kamatom od 18. kolovoza 2011. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se do 31. srpnja 2015. određuje po stopi, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
V. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 009811 uz Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini kojeg su tužitelj ŽG kao korisnik kredita i tuženik Porsche mobiliti d.o.o. kao davatelj kredita sklopili 1. listopada 2007., sadržana u toč. II. i III., u dijelu u kojemu su ugovoreni troškovi zaključenja Ugovora.
VI. Nalaže se tuženiku Porsche Mobiliti d.o.o. isplatiti tužitelju ŽG iznos 588,33 eur sa zateznom kamatom tekućom od 4. listopada 2007. do isplate te mu isplatiti i trošak parničnog postupka u iznosu 2.135,19 eur sa zateznom kamatom od 13. svibnja 2025. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, u razdoblju do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
VII. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 313,70 eur.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je 1. listopada 2007. godine sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 00981 uz Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini, solemniziran 2. listopada 2007. po Javnom bilježniku Nansi Kopić iz Pule pod brojem ovjere OV-17497/07, sve u svrhu financiranja troškova kupnje vozila Škoda, Octavia Tour, 1.9 TDI. Tuženik je Ugovorom o kreditu odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu 29.557,00 CHF u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb za CHF vrijedećim na dan plaćanja, sve sukladno toč. II Ugovora o kreditu i toč. 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu, uz kamatu po kamatnoj stopi koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 6,20 % godišnje te s rokom otplate kredita od 84 mjeseca i uz mjesečni obrok od 431,78 CHF sukladno toč. III Ugovora o kreditu. Iznos kredita iz toč. II Ugovora o kreditu, umanjen za iznos troškova zaključenja Ugovora, isplaćen je trgovcu Auto Zubak PJ Pula. Sastavni dio Ugovora o kreditu br. 00981 su Uvjeti ugovora kreditu (inačica CHF-2007-02). Tužitelj i tuženik o sadržaju ugovornih odredbi nisu pojedinačno pregovarali, već je tuženik odredbe Ugovora o kreditu čiji su sastavni dio Uvjeti ugovora o kreditu (inačica CHF-2007-02) sastavio unaprijed u obliku standardiziranog ugovora. Odredbom tč. 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu( inačica CHF- 2007-02), a koji su sastavni dio Ugovora o kreditu broj 00981, kao i odredbama koje su sadržane u toč. II i III Ugovora o kreditu 00981, ugovoreno je kako sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, za CHF vrijedećim na dan plaćanja. Predmetne odredbe Ugovora o kreditu i Uvjeta ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su nepoštene i ništetne kako se dalje objašnjava, a što ima za posljedicu primjenu Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. Prije zaključenja ugovora niti prilikom zaključenja ugovora, tužitelju od strane tuženika nisu predočene informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi tužitelj mogao procijeniti rizik zaključenja ugovora s valutnom klauzulom u CHF te sve ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz navedenih ugovornih odredbi, a koje su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Naime, tuženik nije na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestio potrošača odnosno tužitelja, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Dodatna okolnost koja je presudna za ocjenu da su navedene ugovorne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu na štetu potrošača, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jest činjenica da su iste odredbe u ugovor unijete na inicijativu tuženika kao sadržaj standardnog ugovora, na koju potrošači, kao i ovdje tužitelj, nisu mogli nikako utjecati. Stoga tuženik nije u odnosu na osobe i interese potrošača, odnosno ovdje tužitelja postupao obzirno, savjesno, moralno ni pošteno uslijed čega je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno ovdje tužitelja. Kako je tuženik gore navedene ugovorne odredbe sastavio unaprijed u obliku standardiziranog ugovora te tužitelj na sadržaj istih nije mogao imati utjecaj, to se ima smatrati kako se o navedenim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a kako je istim, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, to se navedene ugovorne odredbe imaju smatrati nepoštenim i ništetnim. Imajući u vidu sve navedeno tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja pravo tužitelja na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule, sve sukladno čl. 323.st.1. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana otplate kredita. Stoga je uslijed utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku tužitelj preplatio svaki mjesec do dana konačne otplate kredita na ime dužnih kunskih iznosa anuiteta koje su se zbog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike i značajno povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita – ukupno iznos od 7.046,78 EUR/53.094,07 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. Odredbom toč. II i toč. III Ugovora o kreditu broj 00981 propisano je kako iznos kredita uključuje troškove zaključenja (obrade) Ugovora u visini navedenoj u toč. III Ugovora o kreditu, a odredbom toč. III Ugovora o kreditu broj 00981 propisano je kako troškovi zaključenja Ugovora iznose 999,51CHF. Predmetne odredbe ništetne su iz razloga što tuženik tužitelja nije informirao o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje visine predmetne naknade (u čemu bi se sastojali troškovi zaključenja odnosno obrade ugovora i na što se odnosi visina tih troškova), odnosno tuženik nije naznačio vrijednost koja je utjecala na određivanje njezine stvarne visine (i na taj način vodio računa i o interesima tužitelja). Predmetna odredba nije jasna niti razumljiva jer su tužitelju obračunati troškovi obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, dakle radi se o troškovima koji su netransparentni i neproporcionalni, a što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ovdje tužitelja. Kako je tuženik i te ugovorne odredbe sastavio unaprijed u obliku standardiziranog ugovora te tužitelj na sadržaj istih nije mogao imati utjecaj, to se ima smatrati kako se o navedenim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a kako je istim, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, to se navedene ugovorne odredbe imaju smatrati nepoštenim i ništetnim. Predmetne odredbe ništetne su i iz razloga što čl. 1021. ZOO propisuje da se ugovorom o kreditu banka (analogno tome i ovdje tuženik kao pružatelj financijske usluge kreditiranja ) obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje davatelju kredita plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe proizlazi da bi tuženik bio ovlašten od tužitelja naplatiti temeljem zaključenog ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i sporni trošak obrade kredita, tim više što uopće nije obrazloženo na temelju čega su nastali troškovi obrade kredita, a kako je ranije pojašnjeno. Iz konto kartice po Ugovoru o kreditu broj 00981 je razvidno kako je tužitelj 4. listopada 2007. platio troškove obrade ugovora o kreditu u iznosu 588,33 EUR/4.432,81 kn, a kako su odredbe toč. II i toč. III Ugovora o kreditu broj 00981 ništetne, to tužitelj od tuženika, sukladno čl. 323 st. 1 ZOO, potražuje predmetni iznos zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Odredbom toč. 8.7. Uvjeta ugovora o kreditu ( inačica CHF-2007-02), a koji su sastavni dio Ugovora o kreditu broj 00981 propisano je da u slučaju privremenog prestanka Ugovora, a neovisno o razlogu prijevremenog prestanka, Davatelju kredita pristoji pravo obračunati i naplatiti naknadu štete temeljem izgubljene dobiti, koju bi Davatelj kredita stekao, da nije došlo do prijevremenog prestanka Ugovora, a u visini od 2% od u trenutku prestanka Ugovora još nedospjelog iznosa glavnice. Sukladno čl. 1024. st. 2. ZOO, korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku , sukladno st. 3 istog članka, u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio, a sukladno st. 4 u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Odredba tOč.8.7. Uvjeta ugovora o kreditu, a koji su sastavni dio Ugovora o kreditu broj 00981 po kojoj je tužitelj dužan naknaditi štetu radi prijevremenog prestanka Ugovora nije jasna niti razumljiva jer je tužitelju obračunata naknada štete u visini od 2% nedospjelog iznosa glavnice za koju uopće ne postoji obrazloženje na temelju čega je šteta ( izgubljena dobit ) nastala, dakle radi se o naknadi/troškovima koji su netransparentni i neproporcionalni. Da bi tuženik imao pravo na naknadu štete moraju biti ispunjene opće pretpostavke za naknadu ugovorne štete, odnosno da je tužitelj počinio protupravnu štetnu radnju prijevremenom otplatom kredita i da postoji uzročna veza između štetne radnje i štete kao posljedice. Iz konto kartice po Ugovoru o kreditu broj 00981 je razvidno da osnovica koju je tuženik uzeo za obračun naknade predstavlja iznos 2% nedospjelog iznosa glavnice. Međutim, tuženik nije dokazao da je pretrpio štetu uslijed prijevremene otplate kredita niti je dokazao u čemu bi se sastojala eventualna šteta koju je pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao njezinu stvarnu visinu, pa je predmetna odredba nejasna i nerazumljiva, a istom je očito uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosnom tužitelja. Kako je tuženik gore navedenu ugovornu odredbu sastavio unaprijed u obliku standardiziranog ugovora te tužitelj na sadržaj iste nije mogao imati utjecaj, to se ima smatrati kako se o navedenoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a kako je istom, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, to se navedena ugovorna odredba ima smatrati nepoštenom i ništetnom. Zahtjevom iz tužbe tužitelj predlaže utvrditi ništenim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula te plaćanje naknade za prijevremenu otplatu i obradu kredita, sadržane u toč. 5.1. i toč. 8.7 Uvjeta Ugovora o kreditu te toč. II. i III. Ugovora o kreditu te posljedično navedenom, zahtjev za isplatu preplaćenog tečaja u iznosu 7.046,78 eur sa zateznom kamatom na pojedine iznose od njihova dospijeća do isplate, zahtjev za isplatu iznosa 274,80 eur i 588,33 eur sve sa zateznom kamatom kao i obvezati tuženika na isplatu troškova parničnog postupka.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare potraživanja. Osporava primjenu odredbama Zakona o zaštiti potrošača na predmetni ugovorni odnos i ističe da tužitelj nije pretrpio nikakvu štetu. Navodi da sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Kako nema ništetnih odredbi Ugovora, nema niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati tužitelju. Tužitelj se u tužbi poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koju primjenu na konkretan slučaj tuženik u cijelosti osporava te ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije . Dodatno, kad bi se ZZP i primjenjivao, tuženik ukazuje na odredbu čl. 84. te istovjetnu odredbu u čl. 53. trenutno važećeg ZZP koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, iako razumljive i uočljive. U konkretnom slučaju, tuženi smatra da su sve odredbe Ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi. Opreza radi, premda u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za raspravljanje o nepoštenosti ugovornih odredbi, tuženik ističe da su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama te suprotno tvrdnjama tužitelja ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik je održavao učestale edukacije svojih prodavača i prodajnih predstavnika te uvijek isticao kako prilikom sklapanja ugovora s valutnim klauzulama postoji rizik radi promjene tečaja, a na koji tuženik ne utječe, ali korisnici kredita tog rizika moraju biti svjesni. Štoviše, tuženik je nevezano za bilo koju valutu nudio jednake uvjete za sklapanje ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je tužitelj u potpunosti imao mogućnost sklopiti ugovor s valutnom klauzulom u eurima, a što nije učinio. Tuženik u bitnom ističe kako je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, valutna klauzula ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnom Ustavu RH prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu i ugovor u cijelosti naknadno učiniti ništetnom. Nadalje, tužitelj tvrdi kako je predmetni ugovor sklopljen isključivo na njegovu štetu ali prednosti koje su ostvarene u razdoblju do 2011. ne smatra problematičnima jer je kao korisnik kredita u tom razdoblju bio u boljoj poziciji od korisnika kredita koji su u tom razdoblju zaključili ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima ili kunski kredit. Štoviše, ističe kako je zakonodavac Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izrijekom isključio već otplaćene kredite. Naime, razlog isključenja već otplaćenih kredita se očituje u cilju zakonodavca kojim je nastojao otkloniti neravnotežu koja je nastala između ugovornih stranaka, a na štetu potrošača, tj. očigledno je kako je zakonodavac smatrao kako korisnici CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili nisu pretrpjeli nikakvu štetu, odnosno kako između potrošača i vjerovnika nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača, kao i u konkretnom slučaju između tužitelja i tuženika koji je svoj kredit isplatio u cijelosti prije donošenja ZID ZPK. Tuženik posebno ističe da je tužitelju, kao i ostalim klijentima tuženika u predmetnom razdoblju, ponuđeno sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u eurima i u švicarskim francima te odluku prepustio tužitelju koji je, dakle, imao mogućnost pregovaranja. Tužitelj je taj koji je odabrao ugovor s valutnom klauzulom u CHF umjesto u EUR, a tuženik nikada nije provodio poslovnu praksu kojom bi se djelatnike tuženika i/ili partnere tuženika upućivalo da klijentima prezentiraju samo proizvode tuženika u jednoj valuti pa tako ni ugovore o kreditu samo u CHF. Valja napomenuti i da je tuženik prije, tijekom i nakon 2005. godine, kada je sklopljen predmetni ugovor o kreditu, sa svojim klijentima redovito sklapao ugovore s valutnom klauzulom u eurima i nije bilo zapreke da upravo takav ugovor sklopi i tužitelj. U odnosu na tvrdnje o neinformiranosti tužitelja o značenju valutne klauzule u valuti CHF, tuženik ističe da se, pored činjenice da je tuženik tužitelja informirao o rizicima promjene tečaja, ujedno radilo o javno dostupnoj i općepoznatoj informaciji koja je sustavno bila objavljivana godinama prije zaključenja Ugovora u nizu novinskih članaka i radijskih emisija. Usprkos navedenome, tuženik je tužitelja u potpunosti informirao o značenju valutne klauzule u CHF, dok je tužitelj bio taj koji je odabrao upravo navedenu valutu. Pritom tuženik napominje da tužitelj ničim ne dokazuje da je riječ o unaprijed formuliranom ugovoru koji je sastavljao isključivo tuženik. Tuženik je, povrh svega, upravo na traženje klijenata i zbog zahtjeva tržišta u ponudu uveo i ugovor s valutnom klauzulom u CHF, objašnjavajući svakom kupcu i klijentu kako predmetna valuta nije stabilna te da nipošto ne može garantirati njezinu stabilnost. Nastavno na prethodnu točku, tužitelj ukazuje sudu na standard dužne pažnje i informiranost "prosječnog potrošača" kako ga postavlja Sud EU koji ne podrazumijeva potrošača koji se, pored upozorenja tuženika, propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu – uzimanje kredita. Osporava u cijelosti visinu zahtjeva za isplatu. Tuženik ističe kako nema vlastiti kapital te se za svaki pojedini kredit s valutnom klauzulom u CHF zaduživao od banke sa sjedištem u [adresa] koja mu je navedeni iznos isplaćivala upravo u valuti CHF. Navedeni iznos je potom isplaćen tužitelju što ne mijenja činjenicu da se na traženje tužitelja tuženik također zadužio u CHF valuti te je navedene iznose vraćao, također prema aktualnom tečaju CHF-a. Dakle, ne samo da se tuženik zaduživao u CHF-u, nego je to činio i putem banke sa sjedištem u [adresa] pa stoga postoji i međunarodni element, a sve na zahtjev i traženje tužitelja. Tuženik također ističe da su tužiteljevi navodi o ništetnosti troškova zaključenja ugovora i prijevremene otplate ugovora o kreditu u cijelosti promašeni. Nejasno je po kojoj osnovi tužitelj zaključuje da je odredba o troškovima zaključenja ugovora o kreditu nepoštena, budući da je ista u cijelosti zakonita i valjano ugovorena. Ulazne naknade kredita odnose se na troškove obrade kredita, odnosno administrativnih troškova obrade zahtjeva za sklapanje ugovora, pregleda dokumentacije, sastavljanje ugovora, koji je trošak točno određen prije sklapanja predmetnog ugovora i koji je detaljno tužitelju objašnjen te o kojem se moglo s tuženikom pregovarati. Nakon što je tužitelj dobio informativnu ponudu za sklapanje ugovora o kreditu u valuti CHF i EUR, tužitelj je podnio tuženiku zahtjev za zaključenje ugovora o kreditu, nakon čega je tuženik tužitelju dostavio Obavijest o odobrenju ugovora o kreditu. U predmetnom zahtjevu točno je naznačeno za svrhu kupnje kojeg vozila se kreditiranje zahtijeva, cijena predmetnog vozila, trajanje predmetnog ugovora, iznos kredita, visina mjesečnog obroka, iznos troškova zaključenja ugovora o kreditu te koji troškovi ne ulaze u troškove predmetnog ugovornog odnosa. Dakle, tužitelj je prije podnošenja zahtjeva bio u cijelosti informiran o svim predviđenim troškovima, što je potvrdio i podnošenjem zahtjeva za zaključenje ugovora o kreditu koji je vlastoručno potpisao, a koji sadrži točno određene sve gore navedene troškove. Tuženik ističe da su ulazni računi, koji bi dokazali navedene troškove, uništeni jer su protekli zakonski rokovi čuvanja, odnosno rok od 11 godina sukladno Zakonu o računovodstvu. Također, prema čl. 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Tvrdi da je odredba toč. 8.7. Uvjeta Ugovora u potpunosti jasna, razumljiva i točno određena te se iznos naknade štete može vrlo lako izračunati primjenom jednostavne matematičke funkcije – množenja. Prijevremenom otplatom kredita tuženik trpi pored izmakle koristi i stvarnu štetu u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja, te treba uzeti u obzir činjenicu da se za sredstva kojima tuženik kreditira korisnika kredita zadužuje kod banke i za ta pozajmljena sredstva plaća ugovorenu kamatu. Smatra da tužitelj ni na koji način nije dokazao niti obrazložio na koji je način prouzročea neravnoteža u ugovornom odnosu te da je ista upravo na štetu tužitelja. Predlaže odbiti zahtjev kao neosnovan te obvezati tužitelja na isplatu troškova tuženiku.
3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u: Ugovor o kreditu br. 00981 sa Sporazumom radi osiguranja novčane tražbine (list 10-17 spisa), plan otplate (list 18- 23 spisa), konto karticu- promet po kreditu (list 24-27 spisa), račune i konačni obračun Ugovora o kreditu (list 28-30 spisa), izračun preplaćenih iznosa (list 31-32 spisa), ovjerenu pisanu izjavu AG (list 43-45 spisa), nalaz i mišljenje financijskog vještaka Darka Prpića iz Darfin d.o.o. (list 70-76 spisa), iskaz tužitelja (list 92-93 spisa).
4. Temeljem tako provedenog postupka, a cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.
5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula, naknade za prijevremenu otplatu i obradu kredita te posljedično navedenom,(restitucijski) zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove razlike u tečaju, u odnosu na tečaj kakav je bio u trenutku isplate kredita te iznosa plaćenih na ime navedenih naknada, a koje zahtjeve tužitelj temelji na činjeničnim tvrdnjama o nepoštenim ugovornim odredbama kojima da je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.
6. Među strankama nije sporno:
- da su 1. listopada 2007. zaključile Ugovor o kreditu broj 00981 za iznos 29.557,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za CHF Raiffeisenbank Austria d.d. važeće na dan plaćanja (čl. 2. Ugovora);
- da su Uvjeti Ugovora o kreditu (inačica CHF-2007-01) sastavni dio Ugovora o kreditu te da je uz isti sklopljen i Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini;
- da je čl. 3. Ugovora u vezi čl. 5.1. Uvjeta Ugovora ugovorena otplata u 84 mjesečna anuiteta po 431,78 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju CHF tečajne liste Raiffeisenbank Austria d.d. na dan plaćanja;
- da je toč. 2. i 3. Ugovora o kreditu ugovoreno da iznos kredita uključuje i troškove zaključenja Ugovora u visini 999,51 CHF te da se iznos kredita isplaćuje uz prethodno umanjenje za iznos troškova zaključenja Ugovora;
- da je toč. 8.7. Uvjeta Ugovora o kreditu određeno da u slučaju privremenog prestanka Ugovora, a neovisno o razlogu prijevremenog prestanka, davatelju kredita pristoji pravo obračunati i naplatiti naknadu štete temeljem izgubljene dobiti, koju bi davatelj kredita stekao, da nije došlo do prijevremenog prestanka Ugovora, a u visini od 2% od u trenutku prestanka Ugovora još nedospjelog iznosa glavnice;
- da je kredit u cijelosti prijevremeno otplaćen.
7. Među strankama je sporna valjanost odredbi Ugovora o kreditu te Uvjeta Ugovora u dijelu u kojem su glavnica kredita te mjesečni anuitet vezani uz valutu CHF kao i odredbi kojima je ugovorena tzv. naknada za prijevremenu otplatu kredita i naknada za obradu kredita, a posljedično tome i osnovanost zahtjeva za isplatu. Sporno je i je li utuženo potraživanje u zastari. U vezi s tim sporno je i je li ovaj sud vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.
8. Podneskom od 15. srpnja 2024. (list 81-85 spisa) tužitelji je, po provedenom financijskom vještačenju, precizirao kondemnatorni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa zbog promjene tečaja na iznos 6.733,18 eur.
9. Budući da se tuženik podneskom od 27. rujna 2024. (list 86 spisa) usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe (u odnosu za zahtjev za isplatu po osnovi preplaćenog tečaja) iz podneska od 15. srpnja 2024. to je sud u skladu sa odredbom čl. 193. st. 2. ZPP o visini kondemnatornog dijela tog dijela zahtjeva odlučivao kako je visinom postavljen u tužbi (7.046,78 eur). Naime, da se smanjenje tužbenog zahtjeva smatra djelomičnim povlačenjem tužbe zauzeto je i shvaćanje na sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 26. travnja 2021.
10. Na ovaj spor se ne mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, jer tuženik nije bio stranka u tom sporu, slijedom čega nije moguće niti primijeniti odredbu čl. 502.c ZPP (tako i Vrhovni sud u odluci Revd -2379/21 od 1. lipnja 2021.). Za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva valja primijeniti odredbe čl. 71., 96., 98. i 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, dalje – ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, Direktivu 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., te odredbe Zakona o obveznim odnosima Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23- dalje u tekstu ZOO).
11. Ovdje prije svega valja istaknuti da tuženik nema svojstvo banke pa stoga navedeni Ugovor o kreditu ne predstavlja ugovor o kreditu u smislu odredbe čl. 1021. ZOO, već isti po svojoj pravnoj prirodi predstavlja ugovor o zajmu u smislu odredbe čl. 499. ZOO.
12. Na okolnost postupanja tuženika u fazi pregovora i pojašnjavanja tužitelju značenja spornih ugovornih odredbi te uzrokuju li iste znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti poštenja, sud je saslušao tužitelja na ročištu 7. travnja 2025. (list 92-93 spisa). Tužitelj je iskazao da je predmetni ugovor o kreditu sklopio radi kupnje novog vozila kojeg je koristio za osobne potrebe i to na način da je došao u auto kuću Zubak gdje je sa djelatnicima iste dogovarao kreditne uvjete na način da im je predao sve potrebne papire, a zatim mu je odobren kredit. Isti su mu ponudili kredit u CHF kao najpovoljniji i nije niti tražio eventualno kredit u nekoj drugoj valuti. Bilo mu je bilo bitno samo da mu rata kredita bude takva da ju može uredno otplaćivati. U auto kući mu nije posebno objašnjavan pojam valutne klauzule niti eventualno razlozi promjene tečaja. Negdje 2011. mu je rata kredita rapidno porasla pa je posudio novac kako bi kredit prijevremeno zatvorio. Prije potpisa ugovora isti je pročitao, načelno mu je sve bilo jasno, uočio je odredbe o ulaznoj naknadi i naknadi za prijevremenu otplatu, smatrao je da je to nešto što mora platiti, a zapravo mu nije objašnjeno na što se točno te naknade odnose. Prethodno zapravo nije imao mogućnost pregovarati o odredbama ugovora o kreditu jer mu je isti dan na potpis već unaprijed sastavljen. Misli da mu je ulazna naknada naplaćena od iznosa kredita, s time da je naknadu za prijevremenu otplatu platio posebno. U trenutku sklapanja ugovora nije bio vlasnik obrta niti član trgovačkog društva. Navodi da mu je inače poznato da se inače tečajevi stranih valuta mijenjaju.
13. Iz pisane izjave AG sud je utvrdio da isti od početka 2007. radi na radnom mjestu area managera za Slavoniju te da su njegovi radni zadaci uključivali edukaciju i savjetovanje prodajnih predstavnika po auto kućama u kojim su se nudili proizvodi tuženika, kao i informiranje klijenata te u cijelosti upoznat s politikom poslovanja tuženika prilikom sklapanja Ugovora. Nastavno, u bitnom, načelno opisuje proceduru prilikom sklapanja Ugovora u svrhu financiranja vozila te navodi razlike između Ugovora o operativnom leasingu i Ugovora o kreditu.
14. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao životan, uvjerljiv i logičan. Sud prihvaća iskaz tužitelja posebno u dijelu u kojem navodi da nije dobio posebna upozorenja vezana uz porast tečaja valute CHF te da se o odredbi valutne klauzule te odredbama o tzv. ulaznoj naknadi i nakanadi za prijevremenu otplatu nije posebno pregovaralo. S druge strane, iz pisane izjave AG proizlazi da isti nije bio izravno uključen bilo u predugovornoj fazi, bilo u fazi zaključenja konkretnog Ugovora o kreditu dakle, nije osobno sudjelovao u razgovoru s tužiteljom oko sklapanja konkretnog ugovora i uvjeta kreditnog odnosa.
15. Stoga sud utvrđuje da tužitelj kao prosječni potrošač, koji prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imala mogućnost pregovarati s tuženikom o uvjetima kreditiranja, nije bio informiran o rizicima sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima odnosno sud utvrđuje da tužitelj, kao prosječni potrošač koja ne raspolaže stručnim znanjem, nije bio upoznat s prirodom i specifičnosti valute švicarski franak kao "valute utočišta", koja je bila poznata tuženiku. Naime, novčarske institucije pa tako i tuženik, prihvaćaju opći rizik valutne klauzule, dok s druge strane potrošač prihvaća i dodatni rizik specifičan za CHF što novčarske institucije kao stručne ustanove razumiju, dok potrošači kao nestručni ne razumiju, niti su svjesni da ne razumiju takve rizike pa misle da su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a kreditor kao druga ugovorna strana im to nije objasnio niti dao neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo.
16. Po ocjeni ovog suda, nije odlučna činjenica da tečaj CHF nije stalno rastao, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke. Zato što je upravo propuštanje davanja bitne informacije o specifičnosti valute CHF i posebnog rizika valute CHF, kraj činjenice da taj rizik preuzima potrošač, već samim ugovornim odredbama koje je sastavio tuženik, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja dovelo do značajne neravnoteže. Pri tome, tužitelji nije mogao razumjeti ekonomske posljedice spornih ugovornih odredbi za njegove financijske obveze.
17. Dakle, sud utvrđuje da tužitelju pri sklapanju ugovora o kreditu odredbe o valutnoj klauzuli nisu učinjene suštinski razumljivima jer mu nije pružena cjelovita informacija u pogledu rizika ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima na temelju koje je mogao procijeniti potencijalne ekonomske posljedice koje bi takve ugovorne odredbe mogle imati za njegove financijske obveze.
18. S obzirom da je ugovorom o kreditu odobren i stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF radi kupovine auta tužitelju kao fizičkoj osobi, sud nalazi utvrđenim da je tužitelj potrošač sukladno odredbi čl. 3. st.1. ZZP, a tuženik je taj koji je bio dužan dokazati da je predmetni pravni posao sklopljen u poslovne ili poduzetničke svrhe (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i dr.), a što tuženik ničime nije dokazao.
19. Prema odredbi čl. 324. st. 2. ZOO ugovor ostaje valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje, jer prema odredbi čl. 102. st. 2. ZZP ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Budući da je ovdje riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, odnosno da uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja, to nema mjesta primjeni odredbe čl. 326. st. 2. ZOO. Navedeno stoga što se, u konkretnom slučaju, radi o vezanosti visine anuiteta kredita, kako za visinu kamatne stope tako i za tečaj CHF u odnosu na kune, a što predstavlja element cijene dakle, jednog od bitnih sastojaka predmetnog Ugovora o kreditu.
20. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, odnosno ako na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.
21. Nadalje, prema odredbi čl. 96. st. 1. i 2. i čl. 97. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
22. S obzirom da se, kako je to prethodno obrazloženo, o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da su iste bile unaprijed formulirane od strane tuženika te da tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj, radi se o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu odredbe čl. 96. ZZP, dok su sukladno odredbi čl. 102. st. 1. ZZP, nepoštene ugovorne odredbe, ništetne. Vezano za navode tuženika glede informacijama o kreditima u švicarskim francima, koje su objavljivane u novinskim člancima, valja reći dana temelju istih tužitelj, kao potrošač, nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovornih odredbi kojima se glavnica i otplata kredita veže uz valutu švicarski franak. Slijedom navedenog odlučeno je kao u toč. I izreke.
23. Kako su odredbe Ugovora o kreditu i Uvjeta Ugovora ništetne u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula, u skladu sa odredbom čl. 323. ZOO tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama za koje je sud utvrdio da su ništetne. Dakle, tužitelj, kao stranka Ugovora ima aktivnu legitimaciju potraživati isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjeni valute po prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. na dan plaćanja i iznosa obračunatog prema prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. na dan korištenja kredita.
24. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. iz čijeg nalaza i mišljenja proizlazi da ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta primjenom tečaja na dan računa u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 6.733,18 eur, za anuitete koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos. Vještak dalje utvrđuje i da ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta primjenom tečaja na dan računa u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi
-1,24 eur, za anuitete koje je nalazom utvrđen manje uplaćen iznos. Ukupno naplaćeni troškovi zaključenja ugovora 4. listopada 2007. iznose 588,33 eur te ukupno naplaćena naknada 18. kolovoza 2011. za prijevremeni raskid ugovora iznosi 274,80 eur.
25. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka kao detaljno, stručno i sačinjeno temeljem cjelokupne relevantne dokumentacije, a niti su stranke istome prigovarale. Ovdje valja reći da sud nije posebno cijenio, po tužitelju priložen, izračun preplate budući da se tuženik nije usuglasio sa korištenjem istog kao dokaza, a u konačnici je po prijedlogu tužitelja radi utvrđenja visine zahtjeva i provedeno financijsko vještačenje kako je prethodno obrazloženo.
26. Slijedom navedenog, sud je tužitelju dosudio preplaćeni tečaj po kreditu u iznosu 6.733,18 eur (pozitivna razlika), a kako je to tužitelj i precizirao u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka te je odlučeno kao toč. II. izreke. Za iznos 313,60 eur (do u tužbenom zahtjevu potraživanih ukupno 7.046,78 eur) zahtjev za isplatu odbijen je kao neosnovan uslijed tuženikova protivljenja djelomičnom povlačenju tužbe u tom dijelu te je odlučeno kao u toč. VII. izreke.
27. U pogledu istaknutog prigovora zastare ukazuje se da je odredbom čl. 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 255. ZOO. Kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude jer je ovom presudom odlučeno i o pitanju ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli zastarni rok propisan čl. 225. ZOO od pet godina nije protekao.
28. Tužitelju na temelju odredbe čl. 1115. ZOO pripada i zatezna kamata na svaki pojedini preplaćeni iznos i to od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate, a budući da je tuženik nepošteni stjecatelj. Naime, tuženik je već prilikom sklapanja samoga ugovora bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i time ništave pa je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja svake pojedine uplate, a koji datumi plaćanja jasno proizlaze iz prihvaćenog nalaza i mišljenja financijskog vještaka.
29. Tužitelj također tvrdi da su ništetne odredbe sadržane u toč. 8.7. Uvjeta Ugovora o kreditu (kojom je određeno plaćanje tzv. naknade za prijevremenu otplatu kredita) te toč. II. i III. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena tzv. ulazna naknada – trošak obrade kredita.
30. U odnosu na sporne okolnosti informiranja i pregovaranja oko prethodno navedenih naknada sud je saslušao tužitelja, a kako je to obrazloženo u toč. 12 obrazloženja, a iz kojeg iskaza slijedi da niti o spornim odredbama o Ugovora koje se odnose na predmetne naknade nije mogao s tuženikom pregovarati.
31. Člankom 74. st.1. ZZP/07 važećim u vrijeme sklapanja kredita, propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."
32. Čl. 96. ZZP/07 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
33. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao i o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini tih naknada. Tuženik tijekom postupka nije predlagao saslušanje svoga djelatnika koji je radio na sastavljanju predmetnog ugovora dakle, tijekom ovog postupka tuženik prethodno navedenu činjenicu nije niti pokušao dokazati, a iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti "troškove zaključenja Ugovora" i da može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz plaćanje "nakade štete temeljem izgubljene dobiti koju bi davatelj kredita stekao da nije bilo prijevremenog prestanka Ugovora, u visini 2% od u trenutku prestanka Ugovora od nedospjelog iznosa glavnice"
34. Pritom valja reći da priloženi Opći uvjeti Ugovora o kreditu, koji su nesporno sastavni dio Ugovor o kreditu, samo sadržavaju odredbu da se naknade (pa i za obradu kredita i za prijevremenu otplatu) naplaćuje jednokratno, a nije navedeno koji su kriteriji za određenu visinu konkretne naknade.
35. Prema shvaćanju ovog suda, predmetne odredbe o plaćanju naknada za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita su transparentne u smislu članka 100. ZZP/07, jer su omogućavale tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu tih naknadi, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da su te odredbe poštene.
36. Članak 99. ZZP/07 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 99. ZZP/07 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 99. ZZP/07 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita te naknada za prijevremenu otplatu kredita ne mogu smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što su uključene u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita (u odnosu na naknadu za obradu kredita), prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbama koje utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.
37. Osim toga, tekst članka 99. ZZP/07 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o spornim naknadama (za obradu i prijevremenu otplatu kredita) ne tiče odnosa između iznosa tih naknadi te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, sporne odredbe članka 2. i 15. Ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti.
38. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s čl. 96. st.1. ZZP/07, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 98. ZZP/07 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.
39. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 96. st. 1. ZZP/07, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takve ugovorne odredbe bile prihvaćene da se o njima pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ni Opći uvjeti Ugovora, a ni odredbe samog Ugovora, ne sadrže nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se one odnose, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.
40. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.
41. Odredbe čl. 1021. do 1024. ZOO ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o spornim naknadama, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.
42. U skladu s čl. 74. ZZP/07 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove davatelja kredita treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata međutim, nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.
43. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 96. toč. 3. ZZP/07 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja odredbama Ugovora o kreditu i njegovih Uvjeta prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Te ugovorne obveze koje imaju učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 74. st.1. al. 3. ZZP/07 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini naplaćenih naknada) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na štetu potrošača značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.
44. Prema čl. 295. ZOO opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.
45. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama Uvjeta kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama Ugovora.
46. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju članka II. i III. Ugovora te toč. 8.7. Uvjeta Ugovora o kreditu nesporno platio tuženiku sporne naknade u visini 274.,80 eur (dana 18. kolovoza 2011 za prijevremenu otplatu kredita) i u visini 588,33 eur (dana 4. listopada 2007. na ime troškova zaključenja Ugovora o kreditu), a kako to proizlazi iz prihvaćenog nalaza i mišljenja financijskog vještaka, to je očito da je isto prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da su nepoštene navedene odredbe čl. II. i III. Ugovora te toč. 8.7. Uvjeta Ugovora o kreditu, primjenom čl. 96. st. 1. ZZP te ništetne u smislu članka 102 st.1. ZZP/07. Pritom se dodaje da se o ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u situaciji kada korisniku kredita, kao potrošaču nije omogućeno pregovaranje o spornoj naknadi te o visini iste - izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.
47. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
48. Naime, tužitelju je trebalo, na temelju jasnih i razumljivih kriterija, objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.
49. Slijedom svega navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da su ništetne odredbe sadržane u čl. II. i III. Ugovora te toč. 8.7. Uvjeta Ugovora o kreditu, a kojim je ugovorena naknada za obradu zahtjeva ("troškovi zaključenja Ugovora) i naknada za prijevremenu otplatu kredita te je odlučeno kao u toč. III. i V. izreke.
50. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, na temelju čl. 1111. u vezi čl. 323. ZOO tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.
51. Neosnovan je prigovor zastare jer se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem čl. 323 st. 1. ZOO u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništavosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno, u konkretnom slučaju, od dana donošenja ove prvostupanjske presude jer je ovom presudom riješeno pitanje ništetnosti odredbi Ugovora o naplati predmetnih naknada, to zastarni rok propisan člankom 225. ZOO od pet godina nije protekao (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20).
52. Slijedom svega navedenog, a kako iz prihvaćenog nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da je tužitelju 18. kolovoza 2011. naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu 274,80 eur te 4. listopada 2007. i naknada za obradu kredita, kao troškovi zaključenja kredita, u iznosu 588,33 eur, to je prihvaćen i zahtjev tužitelja za isplatu tih iznosa te je odlučeno kao u toč. IV i VI. izreke.
53. Odluka o zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO i ista teče od dana stjecanja (plaćanja) spornih naknada. Naime, navedenom odredbom ZOO propisano je da, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i time ništetne pa je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja istih.
54. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na čl. 29. st. 2. i 8. ZOO.
55. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP i čl. 151. i čl. 155. ZPP, sastoji se od zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, odmjeren je prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje u tekstu Tarifa), vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja pojedine radnje te prema priloženom troškovniku. Tužitelju je trošak priznat u cijelosti budući da nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva u pogledu kojeg nije nastao posebni trošak.
55.1.Tužitelju je priznat trošak za: sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7/1), sastav podneska od 29. siječnja 2024., 22. travnja 2024., 15. srpnja 2024. i 8. listopada 2024. ., svaki po 100 bodova (tbr.8/1 Tarife) i za zastupanje na ročištima 13. svibnja 2024. i 8. travnja 2025. svako po 100 bodova (tbr. 9/1 Tarife), ukupno 700 bodova što primjenom tbr. 54 Tarife iznosi 1.400,00 eur, a uz uvećanje za 25% PDV (350,00 eur) te uz trošak uplaćenog predujma za vještačenje 200,00 eur te uz trošak uplaćene pristojbe na tužbu 62,78 eur te uz zatraženi trošak pristojbe na presudu 122,41 eur (prema odluci suda), sveukupno iznosi 2.135,19 eur.
55.2. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 13. svibnja 2024. jer istim priloženo dostavlja dokaz o uplati predujma za vještačenje čime se ne radi o nužom trošku postupka.
56 . Odluka o zateznoj kamati na dosuđeni trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st.3. ZPP.
U Zagrebu 13. svibnja 2025.
Sudac
Vlatka Toplak
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.
Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.
DNA:
- punom. tužitelja uz rješenje o pristojbi na presudu 122,41 eur
- punom. tuženika
