Poslovni broj: P-5569/2022-25

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Zrinki Berečki, kao sucu pojedincu, a po prijedlogu više sudske savjetnice Daniele Kralj Poličić, u pravnoj stvari tužitelja MZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 12. veljače 2025., u prisutnosti tužitelja osobno uz zamjenicu punomoćnika TZ, odvjetničku vježbenicu, i zamjenicu punomoćnika tuženika ĆZ, odvjetničku vježbenicu, 13. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku Zagrebačka banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju MZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.937,42 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 1,84 EUR od 20. studenog 2008.,

- na iznos od 9,02 EUR od 15. siječnja 2009.,

- na iznos od 10,36 EUR od 16. veljače 2009.,

- na iznos od 10,36 EUR od 16. veljače 2009.,

- na iznos od 6,07 EUR od 16. ožujka 2009.,

- na iznos od 7,64 EUR od 9. travnja 2009.,

- na iznos od 7,35 EUR od 14. svibnja 2009.,

- na iznos od 5,56 EUR od 15. lipnja 2009.,

- na iznos od 6,19 EUR od 14. srpnja 2009.,

- na iznos od 4,63 EUR od 14. kolovoza 2009.,

- na iznos od 6,10 EUR od 15. rujna 2009.,

- na iznos od 4,11 EUR od 18. listopada 2009.,

- na iznos od 5,65 EUR od 15. studenog 2009.,

- na iznos od 5,00 EUR od 14. prosinca 2009.,

- na iznos od 8,82 EUR od 12. siječnja 2010.,

- na iznos od 11,27 EUR od 16. veljače 2010.,

- na iznos od 10,51 EUR od 13. ožujka 2010.,

- na iznos od 13,62 EUR od 13. travnja 2010.,

- na iznos od 14,43 EUR od 12. svibnja 2010.,

- na iznos od 18,85 EUR od 15. lipnja 2010.,

- na iznos od 23,69 EUR od 13. srpnja 2010.,

- na iznos od 19,73 EUR od 13. kolovoza 2010.,

- na iznos od 31,69 EUR od 15. rujna 2010.,

- na iznos od 27,04 EUR od 14. listopada 2010.,

- na iznos od 28,40 EUR od 14. studenog 2010.,

- na iznos od 34,32 EUR od 15. prosinca 2010.,

- na iznos od 37,40 EUR od 15. siječnja 2011.,

- na iznos od 32,16 EUR od 14. veljače 2011.,

- na iznos od 35,69 EUR od 15. ožujka 2011.,

- na iznos od 32,96 EUR od 15. travnja 2011.,

- na iznos od 38,76 EUR od 16. svibnja 2011.,

- na iznos od 46,86 EUR od 14. lipnja 2011.,

- na iznos od 56,15 EUR od 14. srpnja 2011.,

- na iznos od 78,50 EUR od 11. kolovoza 2011.,

- na iznos od 51,05 EUR od 14. rujna 2011.,

- na iznos od 45,96 EUR od 13. listopada 2011.,

- na iznos od 45,97 EUR od 13. studenog 2011.,

- na iznos od 46,47 EUR od 15. prosinca 2011.,

- na iznos od 52,10 EUR od 18. siječnja 2012.,

- na iznos od 53,26 EUR od 15. veljače 2012.,

- na iznos od 52,71 EUR od 15. ožujka 2012.,

- na iznos od 51,21 EUR od 12. travnja 2012.,

- na iznos od 52,20 EUR od 15. svibnja 2012.,

- na iznos od 53,58 EUR od 14. lipnja 2012.,

- na iznos od 52,11 EUR od 13. srpnja 2012.,

- na iznos od 51,43 EUR od 17. kolovoza 2012.,

- na iznos od 48,10 EUR od 15. rujna 2012.,

- na iznos od 50,81 EUR od 15. listopada 2012.,

- na iznos od 52,51 EUR od 15. studenog 2012.,

- na iznos od 51,66 EUR od 15. prosinca 2012.,

- na iznos od 49,98 EUR od 16. siječnja 2013.,

- na iznos od 48,32 EUR od 15. veljače 2013.,

- na iznos od 49,10 EUR od 14. ožujka 2013.,

- na iznos od 52,55 EUR od 15. travnja 2013.,

- na iznos od 47,30 EUR od 14. svibnja 2013.,

- na iznos od 47,32 EUR od 15. lipnja 2013.,

- na iznos od 45,69 EUR od 10. srpnja 2013.,

- na iznos od 47,08 EUR od 15. kolovoza 2013.,

- na iznos od 48,22 EUR od 15. rujna 2013.,

do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II/ Odbija se kao neosnovan prigovor prijeboja tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, " 117,11 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

0,03 / EUR od 1.10.2006 pa do isplate,

1,67 / EUR od 1.11.2006 pa do isplate,

1,13 / EUR od 1.12.2006 pa do isplate,

2,51 / EUR od 1.1.2007 pa do isplate,

3,36 / EUR od 1.2.2007 pa do isplate,

2,91 / EUR od 1.3.2007 pa do isplate,

4,14 / EUR od 1.4.2007 pa do isplate,

5,85 / EUR od 1.5.2007 pa do isplate,

6,76 / EUR od 1.6.2007 pa do isplate,

7,90 / EUR od 1.7.2007 pa do isplate,

5,72 / EUR od 1.8.2007 pa do isplate,

5,96 / EUR od 1.9.2007 pa do isplate,

8,58 / EUR od 1.10.2007 pa do isplate,

5,90 / EUR od 1.11.2007 pa do isplate,

7,85 / EUR od 1.12.2007 pa do isplate,

4,18 / EUR od 1.1.2008 pa do isplate,

3,19 / EUR od 1.2.2008 pa do isplate,

2,53 / EUR od 1.3.2008 pa do isplate,

5,51 / EUR od 1.4.2008 pa do isplate,

5,38 / EUR od 1.5.2008 pa do isplate,

4,97 / EUR od 1.6.2008 pa do isplate,

6,14 / EUR od 1.7.2008 pa do isplate,

6,85 / EUR od 1.8.2008 pa do isplate,

5,58 / EUR od 1.9.2008 pa do isplate,

2,55 / EUR od 1.11.2008 pa do isplate.".

III/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.738,49 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. svibnja 2025. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV/ Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 21. listopada 2022. navodi da je između tuženika, kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3207352835 od 6. rujna 2006., za iznos kredita 16.436,12 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, važećem na dan plaćanja, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužitelj navodi da se sukladno članku 1., 2. i 6. predmetnog ugovora, obvezao tuženiku iznos kredita platiti u mjesečnim anuitetima, plativo u kunskoj protuvrijednosti, obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, važećem na dan plaćanja, uz redovnu kamatnu stopu koja je predmetnim Ugovorom određena kao promjenjiva, a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,20 % godišnje. U bitnom ističe da su odredbe predmetnog Ugovora kojima je glavnica i obveza povrata iznosa kredita vezana uz primjenu valutne klauzule u CHF nepoštene i ništetne, budući tuženik prije i u vrijeme sklapanja Ugovora tužitelja nije informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, niti je o istima bilo mogućnosti pojedinačnog pregovaranja. U smislu čl. 502. c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 70/22.,114/22. i 153/23.) te čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14.) odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) poziva se na utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak iz pravomoćnih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. Smatra da je kao posljedicu ništetnosti odredbi o primjeni valutne klauzule u CHF tuženik dužan vratiti sve što je primio temeljem istih odredbi tijekom otplate predmetnog kredita, odnosno isplatiti tužitelju preplaćene iznose u anuitetima, kao razlike između iznosa koje je plaćao tuženiku primjenom valutne klauzule u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti tuženiku do dana prema tečaju CHF važećem na dan isplate kredita, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate. Stoga tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi predlaže naložiti tuženiku da mu s osnove povrata preplaćene razlike u tečaju isplati ukupno iznos od 14.532,59 kuna / 1.928,81 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose glavnica od dana dospijeća pa do isplate. Nakon provedenog financijskog vještačenja, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 17. svibnja 2024. (u kojem su novčane vrijednosti iskazane u valuti EUR s obzirom na u međuvremenu stupanje na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj) potražuje isplatu ukupnog iznosa od 1.937,42 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose glavnica kako je to pobliže navedeno pod točkom I/ izreke, uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, u odnosu na koji ističe prigovor zastare. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Ističe da se tužitelj neosnovano poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora u smislu odredbi čl. 138.a. ZZP-a i 502.c. ZPP-a, budući se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove (isplate), pa stoga smatra da ne postoji pravna osnova te pravni interes tužitelja za podnošenje predmetne tužbe. Tuženik u bitnom smatra da se utvrđenja iz odluka na koje se poziva tužitelj ne mogu primijeniti na predmetni Ugovor budući ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Nadalje, tuženik opširno obrazlože razloge zbog kojih smatra da nisu ništetne odnosno da su valjane odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu. U odnosu na pitanje valjanosti ugovorene valutne klauzule u bitnom ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Nadalje, u bitnom smatra da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao. Također, tuženik ističe kako iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF. Osporava i tijek zatraženih zateznih kamata, ističući da je tijekom trajanja ugovornog odnosa u svemu postupao sukladno pozitivnim zakonskim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom te u skladu s načelom savjesnosti i poštenja te stoga smatra da bi u slučaju prihvaćanja tužbenog zahtjeva tužitelju pravo na isplatu zateznih kamata pripadalo tek od dana donošenja prvostupanjske presude. Osporava tužitelju i status potrošača. U podnesku od 2. travnja 2024. ističe prigovor radi prijeboja u ukupnom iznosu od 110,65 EUR zajedno sa zateznim zakonskim kamatama, a u podnesku od 29. svibnja 2024. ističe prigovor radi prijeboja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 117,11 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose: 0,03 EUR od 1.10.2006. pa do isplate, 1,67 EUR od 1.11.2006. pa do isplate, 1,13 EUR od 1.12.2006. pa do isplate, 2,51 EUR od 1.1.2007. pa do isplate, 3,36 EUR od 1.2.2007. pa do isplate, 2,91 EUR od 1.3.2007. pa do isplate, 4,14 EUR od 1.4.2007.pa do isplate, 5,85 EUR od 1.5.2007. pa do isplate, 6,76 EUR od 1.6.2007. pa do isplate, 7,90 EUR od 1.7.2007. pa do isplate, 5,72 EUR od 1.8.2007. pa do isplate, 5,96 EUR od 1.9.2007. pa do isplate, 8,58 / EUR od 1.10.2007. pa do isplate, 5,90 EUR od 1.11.2007. pa do isplate, 7,85 EUR od 1.12.2007. pa do isplate, 4,18 EUR od 1.1.2008. pa do isplate, 3,19 EUR od 1.2.2008. pa do isplate, 2,53 EUR od 1.3.2008. pa do isplate, 5,51 EUR od 1.4.2008. pa do isplate, 5,38 EUR od 1.5.2008. pa do isplate, 4,97 EUR od 1.6.2008. pa do isplate, 6,14 EUR od 1.7.2008. pa do isplate, 6,85 EUR od 1.8.2008. pa do isplate, 5,58 EUR od 1.9.2008. pa do isplate i 2,55 EUR od 1.11.2008. pa do isplate. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja pa do isplate.

3. Tijekom postupka izvođenja dokaza izvršen je uvid u Izračun tečajne razlike za kredit Zagrebačke banke – korisnik MZ (listovi 7-8 spisa), Efektivna kamatna stopa / Realna godišnja kamatna stopa (listovi 9-12 spisa), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103293497 od 12. rujna 2022. (list 13 spisa), Prometi po kreditu / Specifikacija uplate (listovi 15-22 spisa), Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila od 6. rujna 2006. (listovi 23-32 spisa), sudsku praksu (listovi 47-56, 59-68, 71-78, 87-137, 182-258 i 265 spisa), izvod iz edukacijskog materijala za (list 56 spisa), Prometi po kreditu / Specifikacija uplate (listovi 79-86 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. (listovi 156-163 spisa) te je saslušan tužitelj (listovi 269-270 spisa).

4. Temeljem ocjene svih dokaza te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud nalazi da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

5. Nije sporno da je između tuženika, kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita, zaključen Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila od 6. rujna 2006., temeljem kojeg je tužitelju odobren kredit za kupovinu novog motornog vozila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 16.436,12 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (čl. 1.); da se na iznos kredita obračunavaju kamate od 5,20% godišnje, promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta (čl. 2. st. 1.); da rok otplate kredita iznosi 84 mjeseci (čl. 3.) te da je ugovoreno da je Banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odlukama o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. (čl. 2.).

6. Među strankama je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva s obzirom na prigovor nedostatka aktivne legitimacije te sporna pitanja ništetnosti dijela ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, pitanje izravne primjene utvrđenja iz parnice Potrošač na ovaj slučaj, kao i pitanje zastare.

7. Nije sporno da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P1401/2012 od 4. srpnja 2013. presuđeno da je, između ostalih banaka, tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8. Nadalje nije sporno da je u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž- 7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U- III2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

9. U odnosu na navode tuženika da tužitelj nije dokazao da je osobno uplatio sve rate kredita već da je uplate vršila i CZ, odnosno da nije dokazao postojanje aktivne legitimacije u ovom postupku treba reći da navedeno nije odlučno u ovom postupku. Naime, ugovor o kreditu kao korisnik kredita zaključio je upravo tužitelj pa je stoga ovdje odlučno da li je kredit isplaćen u cijelosti, a što proizlazi upravo iz dokumentacije koja se nalazi u spisu, odnosno iz pregleda prometa po kreditu, kao i iz nalaza i mišljenja vještaka.

10. U odnosu na stajalište tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presuda Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je, sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača, ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je, između ostalog, za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11. Navedeno pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da sudovi nisu dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. st. Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača.

12. Citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

13. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

14. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. iznio pravno shvaćanje da su "…u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora." .

15. U odnosu na sredstva dokazivanja (dokaze) o punoj obaviještenosti konkretnog potrošača Ustavni sud je istaknuo "…da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti…".

16. Također je stajalište Ustavnog suda da saslušanje zaposlenika banaka koji nisu sudjelovali u sklapanju konkretnog ugovora (već mogu iskazivati o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora) po svojoj dokaznoj vrijednosti nisu prikladni za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču i da nesaslušavanje takvog predloženog zaposlenika banke ne može povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka.

17. Dakle, iz citiranih odluka Vrhovnog suda i Ustavnog suda slijedi da je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali da banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora sasluša njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača o značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima promjene kamatne stope te o rizicima fluktuacije tečaja CHF.

18. Sud je prihvatio kao neposredno uvjerljiv i iskren iskaz tužitelja (listovi 269- 270 spisa), iz kojeg u bitnom proizlazi da se on tuženiku obratio radi predmetnog kredita koji mu je odobren kao namjenski za kupnju osobnog vozila. U vrijeme pregovaranja niti u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu od strane zaposlenika tuženika nije bio obaviješten o postojanju bilo kakvih većih rizika ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u CHF. Prije potpisivanja tekst Ugovora isti je pročitao. Vozilo je koristio za osobne potrebe.

19. Neosnovano tuženik tijekom postupka osporava tužitelju status tzv. prosječnog potrošača u predmetnom Ugovoru u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007, dalje: ZZP/07). Naime, u konkretnom slučaju tuženik nije niti tvrdio niti dokazivao da bi predmetni kredit bio korišten u svrhe namijenjene poslovnoj/ poduzetničkoj djelatnosti tužitelja, dakle u potrošačke svrhe.

20. Budući iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da u dijelu članka 6. sadrži odredbe kojima je obveza plaćanja anuiteta vezana uz primjenu valutne klauzule u CHF, a koje su sporne odredbe u bitnom istovjetne odredbama u razmatranim odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, kao i imajući u vidu sadržaj iskaza tužitelja, ovaj sud nalazi da tuženik nije dokazao da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužitelja kao potrošača u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi, o kojima stranke nisu pojedinačno pregovarale. Stoga je za zaključiti da se u ovom individualnom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, tj. utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz valutu švicarski franak, a time su ništetne i odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u istom dijelu.

21. Ovdje valja dodati, a imajući u vidu utvrđenja iz kolektivnog spora o netransparentnosti i nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF za koja je ovaj sud vezan u ovom pojedinačnom sporu i nedostatak dokaza o protivnom, bespredmetni su prigovori tuženika o tome da je riječ o transparentnoj (jasnoj, razumljivoj i lako uočljivoj) odredbi koja je izuzeta iz testa poštenosti. Naime, zahtjev transparentnosti znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. S obzirom na opseg informiranosti koji je sud utvrdio na temelju prihvaćenog iskaza tužitelja te dovodeći isti u vezu sa sadržajem predmetnog Ugovora, očito je da zahtjev transparentnosti nije bio zadovoljen, čak i kad ovaj sud ne bi bio vezan utvrđenjima iz kolektivnog spora.

22. Pri tome shodno valja primijeniti odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) o posljedicama ništetnosti tj. vraćanju primljenog po osnovi ništetne odredbe uz odgovarajuću primjenu odredaba o vraćanju stečenog bez osnove. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Budući je prema stajalištu suda tuženik nepošteni stjecatelj (istom je kao banci moralo biti poznato da se radi o nepoštenim i stoga ništavim odredbama), to je isti u obvezi vratiti tužitelju nepripadno stečene iznose i to kao razliku između iznosa koje je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po tečaju te iznosa obračunatih prema početnom tečaju CHF.

23. Glede prigovora zastare, valja istaknuti da je u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno stajalište da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

24. Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, jer VSRH u izraženom pravnom stavu izričito navodi "počinje teći", a ne "ponovno počinje teći". U slučaju da je korišten izričaj "ponovno počinje teći" tada bi to upućivalo na zaključak da je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu (tužba u kolektivnom sporu je podnesena 4. travnja 2012.) prekinuta zastara i da se računa vrijeme prije podnošenja te tužbe te bi u tom slučaju zastarjeli svi anuiteti plaćeni prije 3. travnja 2007. S obzirom da je na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada to znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 i to od 13. lipnja 2014. za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu.

25. Imajući u vidu da je tužba u ovom predmetu podnesena 21. listopada 2022., to se prigovor zastare ukazuje neosnovanim u smislu čl. 225. ZOO-a.

26. Radi utvrđivanja činjenica u svezi postojanja preplate te visine novčanih tužbenog zahtjeva tijekom postupka je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije Darku Prpiću iz društva Darfin d.o.o. (listovi 156-163 spisa), iz čijeg nalaza u bitnom proizlazi da je u razdoblju od početka otplate kredita do dana otplate kredita, tečaj CHF oscilirao u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Nadalje, proizlazi da ukupan iznos preplata uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju otplate kredita iznosi ukupno 1.937,42 EUR, da ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 117,15 EUR, a da ukupan iznos preplata kada se prebiju pozitivni i negativni iznosi ukupno iznosi 1.820,27 EUR. Pojedini više plaćeni mjesečni iznosi, kao i datumi njihova plaćanja, na koje iznose se obračunavaju zatezne kamate za razdoblje od datuma svakog pojedinog plaćanja pa do isplate, u nalazu i mišljenju prikazani su tabelarno.

27. Sud je u cijelosti prihvatio mišljenje sudskog vještaka kao stručno i objektivno jer je nalaz detaljno obrazložen, svi izračuni su pregledni i jasni, a stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka.

28. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem (istom je kao banci moralo biti poznato da se radi o nepoštenim i stoga ništavim odredbama), pa kako iz prihvaćenog nalaza i mišljenja vještakinje za financije proizlazi da potraživanje s naslova preplaćenog tečaja ukupno iznosi 1.937,42 EUR, pri čemu su pojedini više plaćeni mjesečni iznosi u kunama i EUR i datumi plaćanja vidljivi na listu 161 spisa, to je tužitelju sukladno konačno postavljenom tužbenom zahtjevu dosuđen iznos od 1.937,42 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini zatraženi preplaćeni mjesečni iznos glavnice od sljedećeg dana od dana kada su tuženiku izvršene pojedine uplate, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom I/ izreke, temeljem čl. 323. st. 1., čl.1111. st.1., čl. 1115. i čl. 29. st. 1. ZOO-a.

29. U odnosu na prigovor radi prijeboja odnosno pitanje tzv. negativne razlike i uračunavanja iste u konačan iznos napominje se da promjenom tečaja na niže od onog koji je bio početan u svakom slučaju nije došlo do povrede interesa potrošača, pa kako tuženik niti ne ulazi u kategoriju potrošača, a isto tako nije narušena niti ravnoteža u ugovornom odnosu tuženika i tužitelja u tom smislu i tužitelj plaćanjem manjeg anuiteta zbog tečaja nižeg od početnog nije ništa primio/stekao, to nema niti obveze vraćanja, slijedom čega nema tražbine tuženika prema tužitelju i stoga je odlučeno kao u stavku III/ izreke presude.

30. Ukazuje se i na odluku C-140/22, SM, KM protiv mBank, presuda Suda EU od 7. prosinca 2023., koja isključuje mogućnost umanjenja naknade koju potrošač zahtijeva za protuvrijednost kamata na glavnicu koje bi kreditna institucija primila da je ugovor ostao na snazi jer je to protivno Direktivi 93/13, koje tumačenje je primjenjivo i u slučaju tzv. negativne tečajne razlike.

31. Odluka o kamatnoj stopi za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. temelji se na odredbi čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj 35/05., 41/08. i 125/11.), za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.), za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. na odredbi 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.),a za razdoblje od 29. prosinca 2023. pa do isplate na odredbi Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.).

32. Odluka o zahtjevima stranaka za naknadu parničnog troška temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a.

33. Tužitelju su u svezi zastupanja po ovlaštenom punomoćniku odvjetniku, sukladno postavljenom zahtjevu u dostavljenom troškovniku primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23., dalje: Tarifa), a uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 EUR (prema Tbr. 54. Tarife) kao osnovano zatraženi priznati sljedeći troškovi postupka: za sastav tužbe, prema Tbr 7/1-100 bodova, za sastav 3 podneska (26. lipnja 2023., 17. svibnja 2024. i 19. lipnja 2024.), prema Tbr 8/1- po 100 bodova te za zastupanje na 2 ročišta (od 4. travnja 2024. i 12. veljače 2025.), prema Tbr 9/1-po 100 bodova. Ukupno je tužitelju priznato 600 bodova što uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 EUR i uvećano za PDV od 25% iznosi 1.500,00 EUR. Navedenom iznosu valjalo je pribrojiti trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu 38,49 EUR i trošak financijskog vještačenja u iznosu 200,00 EUR, slijedom čega ukupno dosuđeni parnični trošak tužitelju iznosi 1.738,49 EUR (toč. II/ izreke).

34. Odluka o tijeku i stopi zateznih kamata na dosuđeni parnični trošak, temelji se na odredbama Odluka o zateznim kamatama na dosuđeni iznos parničnog troška tužitelju, temelji se na odredbama čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.).

35. S obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio predmetni spor, to je odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za naknadu parničnog troška (toč. III/ izreke).

U Zagrebu 13. svibnja 2025.

Sutkinja:

Zrinka Berečki

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku