REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13, 35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-164/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sutkinji toga suda Marini Smaić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Domagoju Bambiru, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Addiko Bank d.d, OIB: 14036333877, sa sjedištem u [adresa], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 31. ožujka 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja odvjetnika Domagoja Bambira i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetnika Mirka Jelića, nakon javne objave presude 13. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je dio odredbe članka 6. Ugovora o kreditu, broj: 514003020- 26000051488/2005 zaključenog dana 20. prosinca 2005. između tuženika Addiko Bank d.d., [adresa], OIB 14036333877 i tužitelja MH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], a koji glasi: „korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačni iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed“, ništetan i bez pravnog učinka.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d, [adresa], OIB 14036333877 da tužitelju MH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.100,80 eura (slovima: tisuću sto eura osamdeset centi) sa zakonskom zateznom kamatom počev od 23. prosinca 2005. do isplate, a koja teče do 31. srpnja 2008. po stopi od 15%, od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-e koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5% poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi zatezne kamate koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta u iznosu od 2,5% godišnje uvećanoj za 3 postotna poena, a od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta u iznosu od 4% godišnje uvećanoj za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi zatezne kamate koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta u iznosu od 4,5% uvećanoj za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d, [adresa], OIB 14036333877, naknaditi tužitelju MH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 714,82 eura (slovima: sedamsto četrnaest eura osamdeset dva centi) u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Addiko Bank d.d, Zagreb, za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d., Osijek, dana 20. prosinca 2005. zaključio Ugovor o kreditu broj: 514003020- 26000051488/2005 u kunskoj protuvrijednosti 116.000,00 CHF (švicarski franak) uz promjenjivu kamatnu stopu od 5,25% godišnje, a uz ugovoreni rok otplate od 15 godina (1.2.2006-1.1.2021.).

1.2. Dana 22. veljače 2016. tužitelj je s pravnim prednikom tuženika (Hypo Alpe- Adria Bank d.d., Zagreb) sklopio Aneks Ugovora o kreditu, temeljem kojeg je provedena konverzija kredita u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

1.3. U članku 6. Ugovora o kreditu, ugovoreno je da je tužitelj obvezan platiti tuženiku naknadu, prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga u iznosu od 1,50% od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje jednokratno, unaprijed. Tužitelj navodi da navedeni dio članka 6. Ugovora o kreditu predstavlja tzv. „ulaznu naknadu“, koju je Vrhovni sud svojom odlukom, poslovni broj: Rev-673/23 od 13. veljače 2024. potvrdio kao ništetnom ugovornom odredbom. Slijedom navedenoga, tužitelj kao razloge za ništetnost dijela članka 6. Ugovora o kreditu iznosi argumentaciju iz navedene odluke Vrhovnog suda jer se ista ima primijeniti na sve identično ugovorene naknade, pa i na predmetnu naknadu.

1.4. Tužitelj navodi da je riječ o spornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, već je ta odredba bila ponuđena u unaprijed formuliranom tzv. tipskom ugovoru i da na nju tužitelj kao potrošač nije imao nikakvog utjecaja te da je ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, neovisno o visini iznosa naknade, a što je u suprotnosti sa člankom 81 tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, poslovni broj: 96/03).

1.5. Jednako tako tužitelj ističe da mu nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da mu nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za odobravanje kredita. Kod utvrđenja ništetnosti ove naknade uzeto je u obzir i da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF u istim ugovorima pa i u predmetnom utvrđene ništetnima.

1.6. Tužitelj navodi da je iz otplatnog plana za kredit vidljivo da je tužitelju naknada iz članka 6 Ugovora o kreditu naplaćena dana 23.12.2005., te da je ista iznosila 1.740,00 CHF (što čini 1,5% od ukupnog iznosa kredita 116.000,00 CHF). Nadalje, da je iz arhive tečajne liste razvidno da je dana 23.12.2005. tečaj švicarskog franka u odnosu na kunu iznosio 4,76666. Prema tome, kada se iznos od 1.740,00 CHF pomnoži sa tečajem švicarskog franka na dan 23.12.2005. od 4,76666 dobije se iznos od 8.293,98 kn ili 1.100,80 eur, a koji iznos je tuženik neosnovano naplatio od tužitelja te ga je kao nepošten stjecatelj dužan vratiti tužitelju sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Ne spori da je 19. prosinca 2005. s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu br. 514003020-26000051488/2005 (dalje: ugovor o kreditu), ali prvenstveno ističe da je u ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita, stoga sporni članak 6. ne podliježe testu nepoštenosti (članak 84. Zakona o zaštiti potrošača). Predmetna odredba ne samo da je gramatički razumljiva već ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe. Tuženik je predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje tuženiku da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge. Nadalje, način na koji je predmetna odredba napisana nesporno daje mogućnost tužitelju da sagleda sve učinke sklapanja ugovora o kreditu pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 1,50% (ugovorna transparentnost).

2.1. Tuženik navodi da kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju jecijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita). Tuženik smatra kako ima pravo naplatiti usluge koje pruža. Činjenica što obrada kredita ulazi u redovni opis posla zaposlenika banke to pravo ne umanjuje niti spornu odredbu čini ništetnom. Tuženikova djelatnost je puno šira od samog kreditiranja i on bi svaki proizvod i uslugu koju pruži morao smjeti i naplatiti. Tuženik se financira upravo kroz naknade, a zbir svih naknada je izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima čiji je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva. Stoga tuženik ukazuje kako kroz spornu naknadu on naplaćuje svoju uslugu, a o primjerenosti cijene da se ne može raspravljati u kontekstu poštenosti.

2.2. Navodi da iz sadržaja ugovora i načina na koji su njegove odredbe sistematizirane, nije vidljivo da bi se radilo o sporednoj odredbi, „drugim“ troškovima ili ičemu što bi ukazivalo na supsidijarnost same odredbe i naknade. Naprotiv, da su troškovi obrade kredita jasno definirani i tuženik smatra da ne bi smjelo biti upitno da se radi o dijelu cijene kredita koji se odnosi na konkretnu uslugu – obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva. Poziva se na presudu Županijskog suda u Splitu posl. broj Gž- 230/2023 od 9. veljače 2023. te presudu Visokog trgovačkog suda RH, Pž-2437/2022, 24.05.2023.

2.3. Tuženik ističe da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, dalje: ZZP/03) i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

2.4. Tuženik ne spori da se u ovom slučaju radi o tipskom ugovoru (što samo po sebi ne dovodi do zaključka kako se u vezi s ugovornim odredbama nije moglo pregovarati). Međutim, pregovaračka moć potrošača se ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu. Tužitelj je prilikom sklapanja ugovora o kreditu ovisio jedino o svojoj slobodnoj volji te je mogao sam odlučiti odgovara li mu ta odredba. Riječ je o naknadi koja se naplaćuje odmah prilikom puštanja kredita u tečaj i tužitelj je bio upoznat s tom odredbom od prvog trenutka pregovora o uvjetima kredita. Tužitelj je samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti ugovor o kreditu s tako ugovorenim troškovima obrade očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za tužitelja bio najpovoljniji.

2.5. Tuženik ističe da tužitelj pogrešno ističe u tužbi da bi tuženik postupio nepošteno i nesavjesno ugovaranjem sporne naknade, a što bi dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja. Nejasno je zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena odredba bila nepoštena i nedopuštena, te u čemu bi se sastojao tuženikov propust. Smatra da tužitelj samo paušalno navodi da je ta odredba suprotna Zakonu o zaštiti potrošača jer je unaprijed formulirana od strane tuženika. Tuženik navodi da je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti.

2.6. Tuženik naglašava da ZZP propisuje značajnu neravnotežu kao pretpostavku nepoštenosti, dakle, ne bilo kakvu neravnotežu, nego veći stupanj neravnoteže. Predmetnim je ugovorom odobren i isplaćen iznos 116.000,00 CHF (u kunskoj protuvrijednosti), a sporna naknada je naplaćena u iznosu 1,50 %. Iz navedenog je razvidno kako predmetna naknada ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu. Tuženik ističe kako bi bili neosnovani navodi tužitelja da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita treba sadržavati strukturu troškova, tj. od čega se isti sastoje, a da je u suprotnom takva odredba nepoštena te u konačnici i ništetna. Takva obveza za kreditne institucije nije postojala u vrijeme sklapanja ugovora, a ne postoji niti danas. Osim toga, i Sud Europske unije je u svojoj praksi zauzeo jasan stav da u ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita. Poziva se na odluku Suda EU u predmetu C-565/21, Ciaxabank SA protiv X (ECLI:EU:C:2023:212) kojom je sud presudio kako ugovorna odredba, čiji je cilj naknada za usluge povezane s ispitivanjem, sastavljanjem i pojedinačnom obradom zahtjeva za kredit, može, ovisno o okolnostima slučaja, ne uzrokovati, na štetu potrošača, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, pod uvjetom da postojanje takve neravnoteže bude predmet učinkovitog nadzora nadležnog suda, u skladu s kriterijima koji proizlaze iz sudske prakse Suda.

2.7. Dalje navodi da sve i da je predmetna odredba ništetna, a što se kategorički osporava iz ranije navedenih razloga, da tužitelju nije dopušteno isticati ništetnost iste sukladno čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, obzirom da bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Slijedom iznesenoga da je nesporno da ne postoji niti jedan opravdani razlog na temelju kojeg bi odredba čl. 6. ugovora bila ništetna niti tužitelj ima pravo na isplatu predmetnog iznosa.

2.8. Tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana plaćanja predmetne naknade pa do isplate. Navodi da se sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, da prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. Tuženik ovdje ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

2.9. Opreza radi ističe prigovor zastare te navodi da se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja. Tužiteljevo eventualno pozivanje na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda RH donesenoj na sjednici održanoj 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva za vraćanjem primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je ta ništetnost utvrđena, bilo bi bespredmetno. Osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga je sud ovlašten tumačiti zakonske odredbe kada iste postoje. Tumačenje zastare ovisno o subjektivnom stavu svakog pojedinog suda ili suca u ovom kontekstu dovodi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Ovakvim arbitrarnim mišljenjem ukinuo bi se institut zastare, odnosno stvorilo novo pravno pravilo za koje ne postoji zakonska odredba. Stoga je potraživanje tužitelja u odnosu na isplatu u zastari pa predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da naknadi troškove postupka tuženiku.

3. Činjenicu postojanja predmetnog ugovora, ispunjenje ništetnih obveza i njihovu visinu tužitelj je predložio utvrditi uvidom u predmetni Ugovor i njemu priložene isprave (karticu kredita sa specifikacijom uplata i otplatni plan) i saslušanjem tužitelja kao parnične stranke u svrhu dokazivanja.

3.1. U provedenom dokaznom postupku, a radi ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva u skladu sa odredbom članka 220. ZPP sud je izvršio uvid i pročitao je Ugovor o kreditu broj 514003020-26000051488/2005 od 20. prosinca 2005. (str. 1-15 spisa) i otplatni plan (str.16-19 spisa). U postupku je saslušan tužitelj JH kao stranka u svrhu dokazivanja (str. 121-123).

3.2. Daljnje dokaze nije sud provodio iz razloga što bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti u smislu odredbe članka 10. stavka 1. ZPP, kao i ovlastima suda da u parničnom postupku izvede samo one dokaze koje su stranke predložile, a činjenično stanje u postupku je dovoljno utvrđeno za donošenje meritorne odluke.

3.3. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Ocjenom svakog provedenog dokaza zasebno te svih zajedno u smislu odredbe članka 8. ZPP sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe članka 6. Ugovora o kreditu br. 514003020-26000051488/2005 od 20. prosinca 2005., koja glasi: " korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačni iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed“ te zahtjev za isplatu iznosa od 1.100,80 eura sa zakonskim zateznim kamatama od

23. prosinca 2005. do isplate.

5. Imajući na umu navode tužbe i odgovora na tužbu, kako su gore navedeni, sud je utvrdio kako među parničnim strankama nije sporno da je tužitelj dana 20. prosinca 2005. s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d., Osijek, sklopio Ugovor o kreditu broj: 514003020- 26000051488/2005 kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje novčani iznos od 116.000,00 CHF (švicarski franak) u kunskoj protuvrijednosti, uz promjenjivu kamatnu stopu od 5,25% godišnje, a uz ugovoreni rok otplate od 15 godina (1.2.2006-1.1.2021.) te da je dana 22. veljače 2016. tužitelj s pravnim prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria Bank d.d., Zagreb, sklopio Aneks Ugovora o kreditu, temeljem kojeg je provedena konverzija kredita u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

5.1. Nije sporno da se radi o tipskom ugovoru niti da je člankom 6. Ugovora o kreditu ugovoreno da je tužitelj obvezan platiti tuženiku tzv. "ulaznu naknadu" prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga u iznosu od 1,50% ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje jednokratno unaprijed. Nije sporno niti da je tužitelj tuženiku predmetnu naknadu platio.

5.2. Nije sporno niti pravno sljedništvo tuženika i njegovih pravnih prednika Slavonske banke d.d. Osijek i Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb.

5.3. Tuženik nije osporavao tužitelju status potrošača.

5.4. Sve navedene činjenice nedvojbeno proizlaze i iz materijalnih dokaza priloženih u spisu pa je tako iz Ugovora o kreditu broj: 514003020-26000051488/2005, vidljivo da su tužitelj i pravni prednik tuženika Slavonska banka d.d., Osijek, dana 20. prosinca 2005. predmetni Ugovor zaključili u kunskoj protuvrijednosti 116.000,00 CHF (švicarski franak) uz promjenjivu kamatnu stopu od 5,25% godišnje, a uz ugovoreni rok otplate od 15 godina (1.2.2006-1.1.2021.) te da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (tipski ugovor) kojim je u članku 6. Ugovora o kreditu, ugovoreno da je tužitelj obvezan platiti tuženiku naknadu, prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga u iznosu od 1,50% od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje jednokratno, unaprijed. Nadalje, iz članka 2. Ugovora je vidljivo da se radi stambenom kreditu namijenjenom za dovršetak kuće tužitelja što znači da se radi o potrošačkom ugovoru, odnosno da tužitelj ima svojstvo potrošača. Iz Ugovora je jasno vidljivo da se radi o tipskom Ugovoru što također nije bilo sporno.

6. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara utuženog potraživanja.

7. Prigovor zastare potraživanja nije osnovan.

7.1. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi niti može zastarjeti (članak 328. ZOO). Neosnovan je tuženikov prigovor zastare i u odnosu na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva jer potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi članka 371. ZOO-a a kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe članka 104. stavka 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom utvrđena ništetnost dijela ugovorne odredbe članka 6. Ugovora o kreditu i tuženik obavezan na isplatu kako je to zatraženo i kao nesavjesni stjecatelj uz obvezu plaćanja zakonskih zateznih kamata od stjecanja do isplate.

7.2. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

8. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je sklopio ugovor o kreditu sa tuženikom te da mu je prilikom sklapanja ugovora naplaćena naknada za koju nije niti znao da je platio, jer je od banke dobio unaprijed pripremljeni ugovor. Da je platio naknadu rekao mu je odvjetnik. Nije znao da u Ugovoru postoji odredba o naknadi koja mu je naplaćena, na nju nitko nije upozorio, a o istoj nije mogao pregovarati. Letimično je pročitao Ugovor o kreditu prije potpisivanja istoga. Dobio je unaprijed pripremljeni ugovor po principu "uzmi ili ostavi", što znači da nije mogao o ničemu pregovarati. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je jasan, detaljan, nema proturječnosti i nejasnoća.

8.1. Tuženik ne spori da se radi o tipskom ugovoru u kojemu je sadržana predmetna odredba, ali smatra da se pregovaračka moć potrošača ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu. Navodi da je tužitelj je prilikom sklapanja ugovora o kreditu ovisio jedino o svojoj slobodnoj volji te je mogao sam odlučiti odgovara li mu ta odredba.

8.2. Navedeno tumačenje tuženika se ne može prihvatiti jer je navedena odredba ugovora dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, na koju tužitelj nije imao mogućnosti utjecati, a tužitelj je u odnosu na tuženika (koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem) u „slabijem“ položaju, a tuženik nije dokazao suprotno. Odredba članka 6. Ugovora o tzv. ulaznoj naknadi je jasna i lako uočljiva, ali njezin sadržaj nije lako razumljiv u smislu odredbe članka 84. Zakona o zaštiti potrošača.

8.3. Teret dokazivanja činjenice da se o odredbi članka 6. Ugovora pregovaralo je na tuženiku prema odredbi članka 81. stavka. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03. u daljnjem tekstu: ZZP), važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, koji propisuje da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

8.4. Iz odredbe članka 2. Ugovora je vidljivo da se radi stambenom kreditu namijenjenom za dovršetak kuće tužitelja što znači da tužitelj ima svojstvo potrošača, a kako je ranije navedeno tuženik svojstvo potrošača tužitelja nije osporavao. Iz Ugovora je jasno vidljivo da se radi o tipskom Ugovoru što također nije bilo sporno.

8.5 Između stranaka nije bilo sporno da je ulazna naknada od tužitelja doista naplaćena temeljem odredbe članka 6. Ugovora, ali je tuženik osporavao visinu tužbenog zahtjeva. Na okolnost utvrđenja visine naplaćene naknade izvršen je uvid u otplatni plan za kredit priložen uz tužbu iz kojega proizlazi da je tužitelju naknada iz članka 6. Ugovora naplaćena dana 23. prosinca 2005. u iznosu 1.740,00 CHF što čini 1,5% ukupnog iznosa kredita 116.000,00 CHF. S obzirom da je na dan 23. prosinca 2005. tečaj švicarskog franka iznosio 4,76666, to je tuženik od tužitelja neosnovano naplatio iznos od 8.293,98 kuna, odnosno 1.100,80 eura koliko tužitelj potražuje tužbom.

8.6. Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tužitelj bio u ugovornom odnosu s tuženikom sa statusom potrošača u smislu odredbe članka 3. točka ZZP, jer je sklopio pravni posao s tuženikom, u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

8.7. Ocjenom navedenih dokaza, povezujući iskaz tužitelja (u kojem navodi da mu je naplaćena naknada za koju nije niti znao da je platio, jer je od banke dobio unaprijed pripremljeni ugovor, da nije znao da u Ugovoru postoji odredba o naknadi koja mu je naplaćena, da ga na nju nitko nije upozorio te da o istoj nije mogao pregovarati) sa sadržajem članka 6. Ugovora o kreditu prema kojem se tužitelj obvezuje platiti naknadu tuženiku, sud je utvrdio da tužitelj od strane tuženika nije bio informiran o obvezi plaćanja ove naknade kao niti o iznosima navedene naknade. Tužitelj nije bio informiran niti o krajnjoj svrsi navedene naknade, a tuženik je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini ovu naknadu, odnosno na čemu tuženik temelji osnovanost potraživanja ugovorne naknade u naznačenoj visini te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedene odredbe i da je bilo pojedinačnih pregovora.

9. Prema mišljenju ovoga suda sporni dio odredbe članka 6. Ugovora ništetan je u smislu odredbi članka 81. i članka 87. stavka 1. ZZP i pozivom na odredbe članka 4. i članka 296. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).

9.1. Prema odredbi članka 81. stavka 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema odredbi stavka 2. istoga članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

9.2. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o naknadi. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu činjenicu da je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude, ostale ugovorne odredbe, a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je u postupcima vođenim u predmetima zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o ulaznoj naknadi niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9.3. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

9.4. Pojedine odredbe direktive se ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

9.5. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

9.6. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

9.7. Kako se o odredbi o plaćanju ulazne naknade nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade) te obzirom da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade), sud je odlučio kao pod točkom I. izreke presude.

10. Prema odredbi članka 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01.) koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

10.1. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., u daljnjem tekstu: ZOO), važećeg u vrijeme kada se vraćanje traži. Tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od dana kada su izvršena plaćanja temeljem nepoštenih ugovornih odredaba temeljem čl. 1115. ZOO-a po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-a.

10.2. Kako je odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nepoštena, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja primjenom članka 1115. ZOO-a, s obzirom da se tuženik koji je stekao navedene novčane iznose temeljem ništetnih odredaba koje je unio u sadržaj Ugovora mora smatrati nepoštenim stjecateljem. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod II. izreke presude.

10.3. Kako je ranije navedeno, zastara restitucijskog zahtjeva s osnova nepoštene odredbe o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi teče od pravomoćnosti ove presude kojom je utvrđena njezina ništetnost pa kako je tužba podnesena sudu 8. travnja 2024. to je istaknuti prigovor zastare neosnovan.

11. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP u vezi sa odredbom članka 155 ZPP. Trošak postupka je odmjeren u skladu sa vrijednosti predmeta spora koja iznosi 1.100,80 eura i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023. dalje: Tarifa) u skladu sa odredbom Tbr. 52. toč. 3. Tarife vodeći računa o odredbi članka 155. ZPP. Vrijednost boda utvrđena je primjenom odredbe Tbr. 54. Tarife (1bod=2eura).

11.1. Obje parnične stranke su postavile zahtjev za naknadu troškova postupka (str. 124/125).

11.2. Tužitelj zastupan po punomoćniku, odvjetniku je sukladno odredbi članka 164. stavka 3. ZPP na ročištu za glavnu raspravu održanom 31. ožujka 2025. popisao trošak u ukupnom iznosu od 714,82 eura, a tuženik u iznosu 562,50 eura.

11.3. Tužitelju je uz primjenu odredbi članaka 151. i 155. ZPP-a dosuđena naknada za sastav tužbe u iznosu 150,00 eura (Tbr. 7. toč. 1 Tarife, 75 bodova), za sastav obrazloženog podneska od 16. siječnja 2025. u iznosu 150,00 eura (Tbr. 8 toč. 1 Tarife, 75 bodova), zastupanja po punomoćniku, odvjetniku na pripremnom ročištu održanom 6. ožujka 2025. u iznosu 150,00 eura (Tbr. 9 toč. 1 Tarife, 75 bodova), zastupanja na ročištu za glavnu raspravu 31. ožujka 2025 u iznosu 150,00 eura (Tbr. 9 toč. 1 Tarife, 75 bodova) te pristup ročištu za objavu presude 13. svibnja 2025. u iznosu 75,00 eura (Tbr. 9 toč. 3. Tarife, 37,50 bodova), što ukupno iznosi 675,00 eura.

11.4. Navedenom iznosu od 675,00 eura treba dodati trošak sudske pristojbe za tužbu i presudu u ukupnom iznosu 39,82 eura pa je tužitelju ukupno dosuđen trošak postupka u iznosu 714,82 eura.

12. Tuženik također zastupan po punomoćniku iz reda odvjetnika popisao je trošak postupka u iznosu od 562,50 eura. S obzirom da je tužitelj uspio u cijelosti i sa osnovom i sa visinom tužbenog zahtjeva to je tuženiku primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP u točki III. izreke presude naloženo naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu eura, dok je zahtjev tuženika kao stranke koja nije uspjela u ovom sporu, sud ocijenio neosnovanim i donio je odluku kao u točki IV. izreke presude.

13. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 13. svibnja 2025.

Sutkinja

Marina Smaić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka, putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. Tužitelj po punomoćniku Domagoju Bambiru, odvjetniku u Slavonskom Brodu,

2. Tuženik po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu.