REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-937/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Anti Drezgi te Dajani Mihelčić, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja MČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Branka-Ivana Savičević, odvjetnica u Zagrebu, Petračićeva ul. 3, protiv tuženika Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije, Zagreb, Radnička cesta 80, OIB: 19370100881 (ranije Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja), radi prestanka statusa javnog vodnog dobra, 13. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja, KLASA: UP/I-325-01/23-03/105, URBROJ: 517-09-1-1-1-24-5 od 9. siječnja 2024.

II. Utvrđuje se prestanak statusa javnog vodnog dobra na nekretnini označenoj kao zk.č.br. 837/12, [adresa], površine 110 m[2] , upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

III. Nalaže se Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, Zemljišnoknjižnom odjelu, na nekretnini iz točki II. izreke ove presude u vlastovnici (List B) brisati oznaku „javno dobro u općoj uporabi“ uz istodobni upis vlasništva Republike Hrvatske.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak upravnog spora u iznosu od 2.500,00 eura (slovima: dvije tisuće petsto eura) u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne presude.

V. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova upravnog spora u iznosu od 2.500,00 eura (slovima: dvije tisuće petsto eura).

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-325-01/23-03/105, URBROJ: 517-09-1-1-1-24-5 od 9. siječnja 2024., odbačen je tužiteljev zahtjev za utvrđivanjem prestanka statusa javnog vodnog dobra na zk.č.br. 837/12 k. o. [katastarska općina].

2. Tužitelj u tužbi u bitnom navodi da je vlasnik više zemljišno-knjižnih čestica koje, zajedno s k. č. br. [katastarska čestica], čine zaokruženu nekretninu na adresi [adresa], ukupne površine 1288 m². Ističe da iako je z. k. č. br. [katastarska čestica] i dalje upisana kao javno dobro u općoj uporabi, iz mišljenja Hrvatskih voda proizlazi da ona više ne predstavlja javno vodno dobro sukladno čl. 9. Zakona o vodama. Ukazuje da je nekadašnja čestica k. č. br. [katastarska čestica], koja je bila upisana kao javno dobro, parcelacijama podijeljena na više novih čestica, uključujući 837/12. Samo je za česticu 837/1 proveden upis javnog vodnog dobra u vlasništvu RH, dok su ostale čestice ostale s ranijim (neusklađenim) statusom. Smatra da je tuženik dužan donijeti rješenje kojim se utvrđuje prestanak statusa javnog vodnog dobra jer su prirodne značajke toga dobra trajno prestale postojati, što je i preduvjet za brisanje tog statusa iz zemljišnih knjiga. Ističe da zbog postojećeg upisa javnog dobra, tužitelj ne može ostvariti pravo otkupa čestice 837/12 u skladu sa Zakonom o upravljanju državnom imovinom. Tužitelj traži da sud poništi osporavano rješenje i sam odluči o prestanku statusa javnog dobra te naloži tuženiku naknadu troškova postupka.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom osporava osnovanost tužbe u cijelosti, navodeći da je osporeno rješenje doneseno zakonito u upravnom postupku pokrenutom na zahtjev tužitelja i temeljem mišljenja Hrvatskih voda. Rješenjem je utvrđeno da čestica 837/12 k. o. [katastarska općina], iako upisana kao javno dobro u općoj uporabi, ne predstavlja vodno dobro prema Zakonu o vodama jer ne ispunjava uvjete iz članka 9., 10. i 12. tog Zakona. Navedena čestica nije u funkciji održavanja vodnog režima, nije u evidenciji Hrvatskih voda ni predviđena za izgradnju vodnih građevina. Također, nije ispunjen zakonski uvjet za prestanak statusa javnog vodnog dobra iz članka 13. Zakona o vodama jer zemljište nikada nije ni bilo pravno kvalificirano kao takvo. Tuženik predlaže odbijanje tužbe kao neosnovane.

4. Podneskom od 1. veljače 2024., zaprimljenim u Sudu 19. veljače 2024., tužitelj dostavlja svoju korespondenciju s Hrvatskim vodama te očitovanje Hrvatskih voda od 9. veljače 2024.

5. Podneskom od 18. ožujka 2024. tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu.

6. Podneskom od 24. svibnja 2024. tužitelj se očitovao na podnesak Hrvatskih voda.

7. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja Sud je pregledao sudski spis i spis tuženika te je 13. svibnja 2025. održao usmenu i javnu raspravu u prisutnosti opunomoćenice tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog tuženika.

8. Tužbeni zahtjev je osnovan, osim u dijelu zahtjeva za naknadu troškova upravnog spora.

9. U postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja utvrđeno je:

- da je tužitelj zatražio utvrđivanje prestanka statusa javnog dobra za zk.č.br. 837/12 k. o. [katastarska općina];

- da je predmetna nekretnina u zemljišnim knjigama upisana kao „javno dobro u općoj upotrebi (udio 1/1)“, površine 110 m², a nastala je cijepanjem nekadašnje čestice zk.č.br. 837, koja je bila upisana kao „potok Kustošija u Kustošiji“;

- da su Hrvatske vode dale mišljenje kako predmetna nekretnina u naravi ne predstavlja vodno dobro.

10. Tuženik je odbacio tužiteljev zahtjev primjenom članka 41. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09. i 110/21. , dalje ZUP) i Zakona o vodama (Narodne novine, broj 66/19., 84/21. i 47/23.) uz obrazloženje kako nisu ispunjene pretpostavke iz članka 13. stavaka 1. i 3. Zakona o vodama – da bi se moglo odlučivati o prestanku statusa javnog vodnog dobra – jer u zemljišnim knjigama predmetna nekretnina, nije upisana i ne predstavlja javno vodno dobro u općoj uporabi u vlasništvu Republike Hrvatske (udio 1/1) na upravljanju Hrvatskih voda.

11. Iz navedenog proizlazi tuženikovo stajalište kako bi se moglo odlučivati o prestanku statusa javnog vodnog dobra, zemljišna čestica mora biti upisana kao javno vodno dobro u vlasništvu Republike Hrvatske i u pravnom režimu upravljanja Hrvatskih voda, a što ovdje nije slučaj. Iako prema činjeničnom stanju predmetna nekretnina očito ne predstavlja vodno dobro, tuženik smatra da nisu ispunjene pretpostavke za provođenje postupka utvrđivanja prestanka tog statusa jer formalnopravno nekretnina nije ni upisana kao javno vodno dobro u vlasništvu Republike Hrvatske, odnosno smatra da se postupak može voditi samo ako je nekretnina prethodno upisana kao javno vodno dobro.

12. Prema odredbi članka 9. stavka 1. Zakona o vodama, vodno dobro čine katastarske čestice koje obuhvaćaju: 1. vodonosna i napuštena korita površinskih voda 2. uređeno inundacijsko područje 3. neuređeno inundacijsko područje 4. prostor na kojem je izvorište voda iz članka 100. stavka 1. ovoga Zakona potreban za njegovu fizičku zaštitu i prostor na kojem je izvorište, izdašnosti najmanje 10m3 dnevno, mineralne i geotermalne vode i prirodne izvorske vode potreban za njegovu fizičku zaštitu i 5. otoke koji su nastali ili nastanu u vodonosnom koritu presušivanjem vode, njezinom diobom na više rukavaca, naplavljivanjem zemljišta ili ljudskim djelovanjem.

12.1. Prema odredbi članka 12. stavka 1. Zakona o vodama, javno vodno dobro čine katastarske čestice iz članka 9. ovoga Zakona koje su do dana stupanja na snagu Zakona o vodama (»Narodne novine«, br. 107/95.) bile temeljem zakona ili temeljem bilo koje druge pravne osnove: opće dobro, javno dobro, javno vodno dobro, vodno dobro, javno dobro - vode, općenarodna imovina, opće dobro i sl., državno vlasništvo, vlasništvo jedinice lokalne samouprave, društveno vlasništvo bez obzira tko je bio nositelj prava korištenja, upravljanja ili raspolaganja odnosno koje su u zemljišnoj knjizi bile upisane kao: javno dobro, javno vodno dobro, vodno dobro, javno dobro - vode, općenarodna imovina, opće dobro i sl., državno vlasništvo, vlasništvo jedinice lokalne samouprave, društveno vlasništvo s naznakom ili bez naznake nositelja prava korištenja, upravljanja ili raspolaganja.

12.2. Prema odredbi članka 13. stavka 1. Zakona o vodama, katastarskim česticama iz članka 9. ovoga Zakona prestat će status vodnog dobra kada trajno prestanu postojati prirodne značajke koje ih određuju vodnim dobrom.

12.3. Prema odredbi članka 13. stavka 3. Zakona o vodama, ispunjenje pretpostavki iz stavka 1. ovoga članka rješenjem utvrđuje Ministarstvo, na zahtjev stranke, a uz prethodno mišljenje Hrvatskih voda. Ispunjenje pretpostavki iz stavka 2. ovoga članka rješenjem utvrđuje Ministarstvo, na zahtjev Hrvatskih voda.

12.4. Prema odredbi članka 13. stavka 4. Zakona o vodama, ako se rješenje iz stavka 3. ovoga Zakona donosi za čestice iz članka 12. ovoga Zakona, prestankom statusa vodnog dobra prestaje i status javnog vodnog dobra. U tom slučaju rješenje sadrži oznaku nekretnine koja je izgubila status javnog vodnog dobra i nalog sudu, s upisom prava vlasništva Republike Hrvatske uz istodobno brisanje tereta zabrane otuđenja i opterećenja nekretnine založnim pravom i posljedice ništetnosti pravnih poslova, te upisom prava služnosti iz stavka 2. ovoga članka, gdje je primjenjivo.

13. Tuženik pogrešno smatra da ne postoje zakonske pretpostavke za pokretanje postupka radi utvrđivanja prestanka statusa vodnog dobra na temelju okolnosti da predmetna nekretnina nije formalno upisana kao javno vodno dobro u vlasništvu Republike Hrvatske i pod upravljanjem Hrvatskih voda. Međutim, iz odredbi članka 9. i 12. Zakona o vodama proizlazi kako određene nekretnine po sili zakona predstavljaju javno vodno dobro, bez obzira na aktualni upis u zemljišnim knjigama. Time se stajalište tuženika – da se može odlučivati samo ako je prethodno provedena upis javnog vodnog dobra – pokazuje pretjerano formalističkim i suprotnim sustavnom tumačenju Zakona o vodama.

14. Utvrđivanje je li neka nekretnina vodno dobro samo kroz činjenicu upisa u zemljišnoj knjizi u sudskoj praksi je Vrhovni sud Republike Hrvatske okvalificirao kao pogrešnu primjenu materijalnog prava (U-zpz 20/17-11 od 20. veljače 2018., U-zpz 16/17-4 od 6. ožujka 2018., U-zpz 27/17-6 od 19. rujna 2018., U-zpz 32/2016-8 od 31. kolovoza 2022. i dr.). Dakle, tuženikova odluka da meritorno ne odlučuje o prestanku statusa vodnog dobra samo zato jer nema formalnog upisa tog statusa u zemljišnoj knjizi u suprotnosti je s izraženim pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda.

15. S obzirom da je nekretnina zk.č.br. 837/12 k. o. [katastarska općina], površine 110 m², u zemljišnim knjigama upisana kao javno dobro u općoj uporabi, a nastala je parcelacijom nekadašnje zk.č.br. 837, koja je bila upisana kao „potok Kustošija u Kustošiji“ i „javno dobro u općoj uporabi“, to se može zaključiti da je nekretnina po sili zakona imala status javnog vodnog dobra.

16. Iz očitovanja Hrvatskih voda proizlazi da su na predmetnoj nekretnini trajno prestale postojati prirodne značajke koje ih određuju vodnim dobrom. Stoga su ispunjene pretpostavke za donošenje deklaratornog rješenja o prestanku statusa javnog vodnog dobra.

17. Slijedom navedenog, ovaj Sud je utvrdio da je osporavano rješenje nezakonito te je sam riješio stvar primjenom članka 13. stavka 1., 3. i 4. Zakona o vodama.

18. S obzirom na sve naprijed navedeno odlučeno je kao u točki I. , II. i III. izreke ove presude primjenom odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24., dalje ZUS).

19. Prema odredbi članka 147. stavka 1. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Tuženik je izgubio spor te je na temelju članka 147. stavka 1. ZUS-a dužan tužitelju nadoknaditi opravdane izdatke učinjene u tijeku spora, a koji obuhvaćaju nagradu za rad odvjetnika. Tužitelju treba kao opravdan izdatak u smislu članka 144. stavka 1. i 2. ZUS-a priznati trošak za sastavljanje tužbe i zastupanja na raspravi 13. svibnja 2025. Imajući na umu da se sukladno članku 144. stavku 3. ZUS-a vrijednost predmeta spora smatra neprocjenjivom, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23.), tužitelj ima pravo na naknadu u iznosu od po 1.000,00 eura, uvećano za PDV. Dakle, tužitelj ima pravo na naknadu troškova u ukupnom iznosu od 2.500,00 eura. Slijedom navedenog na temelju članka 148. stavka 4. ZUS-a odlučeno je kao točki IV. izreke ove presude.

32. Prema ocjeni ovog Suda trošak za sastavljanje podnesaka od 18. ožujka 2024. i 24. svibnja 2024. u iznosu od po 1.000,00 eura, uvećano za PDV, ne predstavlja opravdan izdatak. Tužitelj nema pravo na naknadu troška po osnovi nagrade za sastav tih podnesaka i istovremeno pravo na nagradu opunomoćenika za pristup na usmenu raspravu održanu 13. svibnja 2025., već tužitelj ima pravo na naknadu samo za zastupanje na raspravi. Naime, nije opravdano priznati tužitelju dvostruku naknadu, jer se isti procesni učinak mogao postići usmenim izlaganjem navoda iz tog podneska na održanoj raspravi. Dakle, tužitelj nema pravo na naknadu troškova u ukupnom iznosu od 2.500,00 eura. Stoga je odlučeno kao u točki V. izreke presude.

U Zagrebu, 13. svibnja 2025.

Sudac:

Ante Drezga

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Odvjetnica Branka-Ivana Savičević, odvjetnica u Zagrebu, Petračićeva ul. 3

2. Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije, Zagreb, Radnička cesta 80

3. U spis