Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj: P-2460/2019-31
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, po sucu Damiru Vinketi, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HŽ iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]), zastupanog po punomoćnici Lari Denona, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6 (čiji je OIB: 14036333877), zastupanog po punomoćnicima odvjetnici Iris Šanjug i drugi iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, Maksimirska, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, vrijednost predmeta spora 36.049,21 €, nakon zaključene javne, glavne rasprave dana 3. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja HŽ i zamjenika punomoćnika tuženika Addiko Bank d.d., dana 13. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj 306-026/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog dana 19.1.2007. godine između tužitelja UŽ kao korisnika kredita i tuženika Addiko bank d.d. po njegovom predniku Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditoru, kao i odredba čl. 4. navedenog Ugovora kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i obveza plaćanja kunske protuvrijednosti anuiteta u CHF obračunate po srednjem tečaju CHF banke na dan plaćanja.
II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja HŽ koji glasi:
„Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, OIB: 14036333877 da tužitelju UŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 36.049,21 EUR (trideset šest tisuća četrdeset devet eura i dvadeset jedan cent) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 1.10.2015. godine pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima uvećanoj za tri postotna poena do 31.12.2022., a od 1.1.2023. po kamatnoj stopi koju je ESB primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja, odnosno, sukladno čl. 29.st.2. ZOO-a, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom sukladno čl. 29. ZOO-a, u roku od 15 dana po prijetnjom ovrhe.“
III. Svaka strana snosi svoje parnične troškove.
Obrazloženje
1. Dana 12. lipnja 2019. zaprimljena je tužba tužitelja HŽ koji tvrdi da je sa tuženikovim pravnim prednikom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., podružnica Rijeka, zaključio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj 306- 026/2007 od 19. siječnja 2007. godine (dalje u tekstu: Ugovor), a koji Ugovor je solemniziran 23.1.2007. godine po javnom bilježniku Mariji Grozdanić Dekleva, pod brojem OU-118/2007. U dokaz navedene tvrdnje tužitelj HŽ predlaže uvid u Ugovor o kreditu broj 306-026/2007 od 19.1.2007. godine te po potrebi izvod iz sudskog registra za tuženika Addiko bank d.d. Prema odredbi članka 2. Ugovora prednik tuženika Addiko bank d.d. je, kao kreditor, tužitelju HŽ, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kunsku protuvrijednost iznosa od 202.350,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste prednika tuženika važeće na dan korištenja kredita, a kredit je odobren za kupnju stana. Prema čl. 3. Ugovora ugovorena je kamata po kamatnoj stopi od 3,88 % godišnje, dok je čl. 6. Ugovora ugovoreno da banka neće ugovorenu kamatu mijenjati do 30.6.2007. godine, a nakon tog datuma Banka će izvršiti promjenu kamatne stope na kamatnu stopu važeću za "kredite za mlade", te je potom ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke, o čemu će tužitelja HŽ kao korisnika obavijestiti pisanom obavijesti, kako o promjeni kamatne stope, tako i o promjeni anuiteta. Tužitelj HŽ tvrdi da je, prema čl. 4. Ugovora, nametnuta obveza da kredit u iznosu od 202.350,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti i kamatu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 3,88% godišnje, otplati u roku od 10 godina, u 120 jednakih mjesečnih anuiteta od po 2.037,17 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF tečajne liste banke na dan dospijeća, odnosno, dan plaćanja, s dospijećem zadnjeg dana u mjesecu, a prema čl. 6. Ugovora, u slučaju promjene kamatne stope, izmijenjene iznose anuiteta koje će tuženik Addiko bank d.d. jednostrano izmijeniti i o tome dostaviti obavijest tužitelju HŽ. Nadalje se navodi da prema odredbi čl. 20. ugovora za eventualne sporove koji su proizašli iz Ugovora ugovorena je nadležnost suda u Rijeci te u dokaz navedene tvrdnje predlaže se uzvid u Ugovor o kreditu broj 306-026/2007 od 19.1.2007. godine kao i obavijest o dospijeću prvog anuiteta od 8.2.2007. Prema tvrdnjama tužitelja HŽ između njega i tuženika Addiko bank d.d. ne bi trebalo biti sporno da je tuženik Addiko bank d.d. tijekom otplate kredita jednostranim odlukama mijenjao ugovorenu kamatnu stopu, zbog čega je došlo do razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima, kao i da je tijekom roka otplate kredita došlo do tečajnih promjena vezanih uz tečaj CHF u odnosu na hrvatske kune. Sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., dalje u tekstu: ZPP) tužitelj HŽ se poziva na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P-1401/12 od 4.7.2013. kojim su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a ZPP-a, kao i na pravna utvrđenja iz odluka viših sudova kojim su prihvaćena stajališta Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu postavljenih zahtjeva iz kolektivne tužbe (odluka Visokog trgovačkog suda, poslovni broj Pž-7129/13, od 13.6.2014., odluka Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14, od 9.4.2015., odluka Ustavnog suda, poslovni broj U-III-2521/2015,od 13.12.2016.) Naime, tužitelj HŽ smatra da su odredbe Ugovora o kreditu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF ništetne prema odredbi članka 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, 96/2003; dalje u tekstu: ZZP/2003) (istovjetno članak 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 88/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013.; dalje u tekstu: ZZP/2007.), iz razloga što tuženik Addiko bank d.d. prilikom sklapanja Ugovora o kreditu s jednostrano promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF nije tužitelju HŽ na transparentan i razumljiv način izložio konkretno funkcioniranje ugovornog mehanizma tako da tužitelj, kao prosječan potrošač, na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Sukladno članku 323. ZOO-a tužitelj HŽ traži povrat iznosa koji je platio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, odnosno potražuje razliku koju je u odnosu na osnovni Ugovor o kreditu preplatio s osnova jednostrano promjenjive kamatne stope i tečajne razlike. U dokaz navedenog tužitelj HŽ predlaže uvid u pregled uplata po kreditu do 30.6.2015. Nadalje tužitelj HŽ isitče da je on, također, s tuženikom Addiko bank d.d. sklopio Aneks uz ugovor o kreditu temeljem izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju dana 7.1.2016. godine, prema izračunu tuženika Addiko bank d.d. iz kojeg slijedi da je tužitelj HŽ do 30.9.2015. godine preplatio iznos od 176.566,10 kn više od zbroja preostalih obveza po otplatnom planu, te je tuženik Addiko bank d.d. navedeni iznos i vratio tužitelju HŽ prilikom konverzije. Tužitelj HŽ je odmah po provedenoj konverziji isplatio kredit u cijelosti, kako slijedi iz izvoda po kreditu za razdoblje od 30.9.2015.-31.12.2015. godine, uplatom iznosa od 41.284,84 kn. Prema izračunu tužitelja HŽ, on je preplatio do 30.9.2015. iznos od 320.404,04 kn, iz čega slijedi zaključak da je mu je tuženik Addiko bank d.d. u obvezi izvršiti povrat preplaćenog iznosa od 143.837,94 kn. Tužitelj HŽ potražuje preplaćeni iznos s tog osnova preplaćenog iznosa kamate i razlike po valuti, kao i pogrešno obračunate glavnice prilikom konverzije, te se obvezuje nakon provedenog financijskog vještačenja precizirati isti. U dokaz prethodno navednih tvrdnji tužitelj HŽ predlaže izvršiti uvid u slijedeću dokumentaciju i to: 1) Aneks uz ugovor o kreditu od 7.1.2016., 2) izračun konverzije od strane tuženika Addiko bank d.d., 3) izvod otvorenih stavku kredita u CHF na dan 30.9.2015., 4) izvod po kreditu za razdoblje od 30.9.-31.12.2015., 5) izvod po kreditu za razdoblje od 1.1.-30.9.2015.
- pregled uplata i izračun razlike tužitelja HŽ i 6) obračun razlike po anuitetima-tablica. Tužitelj HŽ smatra da je odredba Ugovora o kreditu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, a time i ništetna prema odredbi članka 87. ZZP/2003, istovjetno članka 102. ZZP/2007, te članka 4., 269.stavak 2., članka 272. i članka 322. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125711, 78/15, 29/18) iz razloga što, s jedne strane, tuženik Addiko bank d.d. o parametrima za promjenjivost stope ugovorene kamate nije pojedinačno pregovarao s tužiteljem, i s druge strane, iz razloga što je tuženik Addiko bank d.d. promjenjivost stope ugovorene kamate formulirao bez razrade jasnih parametara za promjenjivost stope, kvalitativno i kvantitativno razrađene uzročno posljedične veze kretanja parametara i utjecaja tih kretanja na promjenjivost visine kamatne stope, te u razdoblju kredita, također, određivao visinu kamatne stope proizvoljno i neovisno o kretanju referentnih stopa za financijske instrumente, odnosno, da tuženik Addiko bank d.d. nije na transparentan i prosječnom potrošaču razumljiv način objasnio razloge i mehanizme promjene kamatne stope po odluci Banke. U konkretnom slučaju tužitelj HŽ je jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu, no nije mogao cijeniti zašto, kako, te u kojem će smjeru tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati. U dokaz navedenog tužitelj HŽ predlaže da se njega sasluša u svojstvu stranke, zatim pribava službenim putem od tuženika Addiko bank d.d. cjelokupne dokumentacije u vezi kredita tužitelja HŽ, općih uvjeta poslovanja i svih akata i internih propisa vezanih uz predmetni Ugovor o kreditu; potom vještačenje po sudskom vještaku knjigovodstveno-financijske struke i po potrebi drugi dokazi koji će se predložiti i/ili predložiti do zaključenja prethodnog postupka. Imajući u vidu odredbu članka 502.c ZPP-a tužitelj HŽ se ovdje, u dijelu u kojem traži da se odredba Ugovora o kreditu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi proglasi nepoštenom i ništetnom, poziva na pravno shvaćanje iskazano u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., odnosno presudi Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13.lipnja 2014., presudi Vrhovnog suda RH, poslovni broj Revt-249/2014-2 od 9.travnja 2015.,i presudi Europskog suda pravde poslovni broj C.26/2013 od 30.travnja 2014., vezano uz tumačenje članka 4. stavka 2 Direktive Vijeća EU 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od travnja 1993., a prema kojima su ništetne odredbe ugovora o potrošačkim kreditima i ugovorima o kreditima u dijelu promjenjive kamatne stope tijekom postojanja ugovorne obveze. Tužitelj HŽ u konkretnom slučaju traži isplatu razlike između iznosa redovnih ugovorenih kamata kako su trebale biti obračunate po Ugovoru o kreditu i plaćenih iznosa kamata prema naknadnim odlukama tuženika Addiko bank d.d. o promjeni kamatne stope, sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa. O osnovanosti takvog pojedinačnog zahtjeva shvaćanje je iskazao i Županijski sud u Zagrebu u odluci poslovni broj Gž-8192/2016, od 08.01.2019. godine ističući da je tuženik Addiko bank d.d. u obvezi isplatiti iznosa preplaćenog s osnova razlike kamate, jer je na temelju zakona (izvanugovorno) otpala pravna osnova (članak 4. Ugovora o kreditu) po kojoj je tuženik Addiko bank d.d. naplatio od tužitelja HŽ predmetnu razliku anuiteta kredita (članak 1111.stavak 3. ZOO/2005). S tim u vezi, prema odluci Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, poslovni broj Gž-2130/2018, od 17.01.2019. godine, kada je tuženik Addiko bank d.d. na temelju ništetne odredbe ugovora jednostrano promijenio visinu kamate stope nakon sklopljenog ugovora, tužitelju HŽ je šteta nastala onaj dan kada je platio pojedinu ratu anuiteta po promijenjenoj kamatnoj stopi, pa je dužan tužitelju HŽ platiti utvrđeni dug sa zakonskim zateznim kamatama od pojedine uplate. Tužitelj HŽ također smatra da je i odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli nepoštena, a time prema ZZP i ništetna. Naime, rizik promjene tečaja kod valutne klauzule je općenito visok ili vrlo visok, pa je rizik za tužitelja HŽ koji je sklopio Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, sam po sebi veći nego da se radilo o ugovoru u kojem bi hrvatska kuna bila valuta u punom opsegu, i kao mjerilo vrijednosti i kao valuta plaćanja. Osim toga, rizik kojeg donosi valutna klauzula ugovorena u CHF umjesto u EUR, tužitelj HŽ nije mogao procijeniti i ispravno ocijeniti bez stručne pomoći tuženika Addiko bank d.d., odnosno stručnog znanja njegovih službenika koje su s tužiteljem korespondirale prije i tijekom zaključivanja predmetnog Ugovora. Tuženik Addiko bank d.d. je prilikom sklapanja ugovora u potpunosti prešutio upozoriti tužitelja HŽ na sve relevantne činjenice vezane uz rizik tečajnih razlika, posebno uzimajući u obzir u odnos kune prema EUR i drugim stranim valutama (u konkretnom slučaju prema CHF). Prvo, tuženik Addiko bank d.d. nije na jasan, potpun i razumljiv način informirao tužitelja HŽ o specifičnoj razlici između valutne klauzule vezane uz CHF i one vezane uz EUR. Naime, HNB tečaj kune u odnosu na EUR štiti odnosno ne dopušta pretjerane oscilacije tečaja, ali to isto ne čini kada je u pitanju tečaj kune u odnosu prema drugim valutama uključujući švicarski franak, što u bitnoj mjeri smanjuje rizik korisnika kredita vezanih u EUR, pa je banka prilikom prezentiranja svojih ponuda u kreditima vezanih uz valutnu klauzulu imala obvezu o toj bitnoj razlici između ponuđene varijante informirati tužitelja HŽ kao potrošača, jer to u bitnom stupnju utječe na procjene povoljnosti ponuđene varijante kredita. U konkretnom slučaju ugovaranje kredita u CHF uz valutnu klauzulu, unatoč nižoj kamatnoj stopi, je upravo zbog navedene činjenice (slabije zaštite kune prema CHF) znatno manje povoljan, a moguće i nepovoljniji od ugovora o kreditu vezanog uz EUR. Druga činjenica o kojoj je bilo nužno informirati tužitelja HŽ kao potrošača, a tuženik Addiko bank d.d. to nije učinio, niti se to da naslutiti iz odredbi akata na koje se tuženik Addiko bank d.d. poziva u Ugovoru, jest okolnost da su ugovaranja kredita uz valutnu klauzulu izraženo u CHF, čak i uz nižu kamatnu stopu, rizičniji od ugovaranja kredita uz primjenu valutne klauzule u EUR, iz razloga što HNB određuje vrijednost kune prema EUR svakog dana na temelju kupnje i prodaje stranih valuta na hrvatskom deviznom tržištu dok vrijednost kune prema drugim valutama HNB određuje temeljem odnos EUR-a i konkretne valute na svjetskom tržištu, u ovom slučaju ne na temelju odnosa kune i CHF, već na temelju odnosa EUR-a i CHF, što je za posljedicu imalo da tužitelj HŽ nije na jasan i potpun način informiran da slabljenje EUR prema CHF na svjetskom tržištu, uz nepromjenjiv tečaj kune prema EUR, ima za posljedicu slabljenje kune prema CHF u Republici Hrvatskoj. Imajući u vidu sve vezano uz ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu u CHF tuženik Addiko bank d.d. je propustio na jasan, potpun i razumljiv način tužitelja HŽ, kao potrošača, informirati o sljedećim činjenicama: a) o postojanju općeg rizika vezanog uz valutnu klauzulu, a koja proizlazi iz sustava fluktuirajućih tečaja; b) da je rizik vezan uz činjenicu da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako štiti u odnosu na EUR i c) o činjenici da je rast tečaja švicarskog franka vrlo vjerojatan, gotovo izvjestan s obzirom na razdoblje ugovorenog roka otplate kredita, te da je zapravo ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, uz nižu kamatnu stopu, s obzirom na ugovoreni rok otplate kredita zapravo nepovoljniji nego ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik Addiko bank d.d. u okviru predugovorne faze niti jednu od navedenih činjenica nije izložio u okviru svoje zakonske obveze o informiranju potrošača, niti ga je na bilo koji način upozorio, iako niti eventualno standardizirano upozorenje na tipskom obrascu ugovora ne može imati značaj valjanog ispunjenja obveze tuženika Addiko bank d.d. u smislu potpunog informiranja potrošača. Štoviše, tuženik Addiko bank d.d. je u tipskom ugovoru kojeg je predao tužitelju HŽ na potpis u čl. 21. naveo čak i suglasnost tužitelja HŽ sa svim eventualnim budućim odlukama, izmjenama i dopunama donesenim od strane tuženika Addiko bank d.d., koja je odredba nerazumljiva, nejasna, nepoštena i također ništetna. Prema stajalištu tužitelja HŽ sve navedeno predstavlja dovoljnu činjeničnu osnovu za zaključak da je odredba članka 4. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF, prema Zakonu o zaštiti potrošača i Zakonu o obveznim odnosima, nepoštena i ništetna, te kao i u prethodnoj točki ove tužbe u odnosu na razliku po promijenjenoj kamatnoj stopi, tužitelj traži povrat iznosa kojeg je platio na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa. Pored već predloženih dokaza tužitelj HŽ predlaže provođenje vještačenja po sudskom vještaku knjigovodstveno-financijske struke te po potrebi i drugi dokazi koji će se predložiti i/ili predložiti do zaključenja prethodnog postupka. Nadalje tužitelj HŽ ističe da prethodno navedena stajališta potvrdila je i sudska praksa i u nizu drugih predmeta koji su se vodili vezano uz ugovaranje jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, te se tužitelj HŽ u nastavku poziva na iste. Prema odluci Trgovačkog suda u u Zagrebu, posl. broj P-1401/12 od 4.7.2013. tuženik Addiko bank d.d. je kao sastavljač i jača ugovorna strana, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju HŽ, kao slabijem suugovaraču i korisniku kredita, unutar općih ugovornih uvjeta, nametnuo odredbe koje su tužitelja HŽ kao suugovarača stavile u neravnopravan položaj i koje su mu išle na štetu, na način da je tuženik Addiko bank d.d., koristeći u Ugovoru, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju (ugovorima o kreditu) ugovorila jednostrano promjenjivu kamatnu stopu i valutu u CHF uz koju je vezana glavnica i kamata, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja HŽ kao potrošača - korisnika kredita u cijelosti i na razumljiv način informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog Ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik, konkretno Privredna banka Zagreb d.d., postupio suprotno člancima 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, 96/2003.), a od 07.08.2007. pa nadalje protivno člancima 96. i 97. važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, 79/2007., 125/2007., 75/2009,79/2009., 89/2009., 133/2009.) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, sud je također zauzeo stajalište da je nepoštena i ništetna ugovorna odredba u kojoj je kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke bez egzaktne metode izračuna. Takvo stajalište trgovačkog suda potvrđeno je odlukom VTS RH poslovni broj Pž-7129/13, od 13.6.2014., odlukom VSRH poslovni broj Revt-249/14, od 9.4.2015.,odnosno odlukom Ustavnog suda, poslovni broj U-III-2521/2015,od 13.12.2016. Županijski sud u Varaždinu u odluci poslovni broj Gž-1934/2017-2, od 07.06.2018., pozivom na odredbu članka 138.a ZZP/2007, ističe da odluka kojom sud usvaja tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem banke. Takvo stajalište je zauzeo i Županijski sud u Slavonskom Brodu. U odluci posl. broj: Gž-59/2018-2, od 26.02.2018. godine navodi se da odluka suda u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1.u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, 41/2014., 10/2015., 14/2019., dalje u tekstu ZZP/2014) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je prouzročena postupanjem tuženika. Isto tako je Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj Rev-2245/17-2 od 20.03.2018. prilikom donošenja identičnog shvaćanja imao u vidu i odredbu članka 502.c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojoj se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članak 502.a stavak 1 ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će onda slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema odluci Vrhovnog suda, posl. broj Revt-575/2016, od dana 3.10.2017. godine, banka je, prema pozitivnim propisima koji uređuju pitanje zaštite potrošača, bila dužna potrošaču priopćiti sve podatke koji su mogli utjecati na one njihove obveze i na temelju kojih mogu realno sagledati iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu (obveze u predugovornoj fazi). Prema odluci Ustavnog suda RH, posl. broj U-III- 2521/2015 od 13.12.2016. godine, sud je istaknuo važnost informiranog, upućenog, obavještavanja potrošača (točnih, jasnih i razumljivih kriterija) prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama, posebice o istodobnom ugovaranju valutne klauzule i promjenjive kamatne stope kako bi potrošač bio u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje takvog ugovora. U dokaz navedenog tužitelj HŽ predlaže uvid u: odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P- 1401/2012, od 4.7.2013. s pripadajućim odlukama viših sudova; odluku Županijskog suda u Slavonskom Brodu posl. broj: Gž-59/2018-2, od 26.02.2018. godine, odluku Vrhovnog suda, posl. broj Revt-575/2016, od dana 3.10.2017. godine; odluku Ustavnog suda RH, posl. broj U- III-2521/2015 od 13.12.2016. godine; a po potrebi i druge odluke koji će se predložiti/priložiti do zaključenja prethodnog postupka. Slijedom iznesenog, s obzirom na obvezu tuženiku Addiko bank d.d. da tužitelju HŽ vrati sve one iznose koje je od njega primio po osnovi ništetnih ugovornih odredbi i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana kada mu je tužitelj HŽ te isplate izvršio, tužitelj HŽ predlaže da sud naloži tuženiku Addiko bank d.d. da tužitelju HŽ isplati iznos od 143.837,94 kn, sve s ciljem uspostave pravne i činjenične pozicije u kojoj bi se tužitelj nalazio da nepoštene odredbe nisu postojale. Stoga se predlaže provesti dokaz financijskim vještačenjem sa zadaćom vještaku da izračuna preplatu s osnova promjene kamatnih stopa te preplatu s osnova tečajnih razlika (valutne klauzule) na način da isti u svom izračunu uzme u obzir kamatnu stopu koja je bila na snazi tj. ugovorena na dan sklapanja Ugovora o kreditu (3,88%) i tečaj CHF-a na dan isplate kredita sukladno ugovorenom te da vještak sačini izračun preplate po svakom anuitetu izraženo u kunama, kao i da u nalazu obračuna iznos više obračunate glavnice prilikom konverzije. S obzirom da je tužitelj HŽ od tuženika Addiko bank d.d., po zahtjevu za predajom cjelokupne dokumentacije, dobio samo dokumentaciju koju dostavlja uz tužbu, koja nije potpuna, sukladno članku 186.b Zakona o parničnom postupku tužitelj HŽ predlaže da sud pozove tuženu Banku na predaju cjelokupne dokumentacije i pripadajućih internih akata koji su od važnosti za utvrđenje prava i obveza tužitelja HŽ i tuženika Addiko bank d.d., te sukladno članku 186.b i članku 192. stavak 2. pridržava pravo urediti konačno tužbeni zahtjev nakon dostave cjelokupne dokumentacije od strane Banke i provedenog financijskog vještačenja, posebice u pogledu zakonske zatezne kamate i tijeka iste na pojedine iznose. Slijedom svega navedenog tužitelj HŽ predlaže da naslovni sud, po provođenju dokaznog postupka, temeljem citiranih odredaba Zakona o zaštiti potrošača te odredaba Zakona o obveznim odnosima, kao i s obzirom na citiranu sudsku praksu donese slijedeću presudu: „I Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj 306-026/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog dana 19.1.2007. godine između tužitelja UŽ kao korisnika kredita i tuženika Addiko bank d.d. po njegovom predniku Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditoru, kao i odredba čl. 4. navedenog Ugovora kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i obveza plaćanja kunske protuvrijednosti anuiteta u CHF obračunate po srednjem tečaju CHF banke na dan plaćanja. II Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, OIB: 14036333877 da tužitelju HŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 143.837,94 kune zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 30.9.2015. godine pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima uvećanoj za tri postotna poena, odnosno, sukladno čl. 29.st.2. ZOO-a, sve u roku od 15 dana. III Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. naknaditi tužitelju HŽ prouzročeni parnični trošak zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom sukladno čl. 29. ZOO-a, u roku od 15 dana po prijetnjom ovrhe.
2. U svom odgovoru na tužbu od 17 travnja 2020. tuženik Addiko Bank d.d. tvrdi da osporava činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja HŽ, protivi se dokaznim prijedlozima, ističe prigovor zastare, te se stoga osporava osnovanost i visina tužbe i tužbenog zahtjeva. Konstatira da tužba navodi da su tužitelj HŽ i tuženik Addiko bank d.d. sklopili ugovor o kreditu 306- 026/2007 dana 19.01.2007. u iznosu od 202.350,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan korištenja kredita. Tužitelj HŽ dalje navodi da je s tuženikom sklopio Aneks Ugovora o kreditu dana 07.01.2016. godine kojim je provedena konverzija sukladno ZID ZOK NN 102/15,te navodi da je po provedenoj konverziji u cijelosti isplatio kredit u cijelosti. Tužba navodi da su tužitelju HŽ predmetnim ugovorom povrijeđena prava potrošača, pozivajući se pri tome na odluke Visokog trgovačkog suda RH. Također navodi da ne raspolaže dokazima na okolnost navoda iz tužbe, te predlaže donošenje presude po čl. 186. b. st. 3. ZPP-a. Tuženik Addiko bank d.d. prvenstveni ističe kako je predmetni kredit otplaćen u siječnju 2016. godine, stoga ukazuje na na Zakon o kreditnim institucijama, koji u članku 305. stavku 8. navodi sljedeće: „Kreditna institucija dužna je potrošaču, na njegov zahtjev besplatno i u svakom trenutku tijekom trajanja ugovora o kreditu, staviti na raspolaganje izvještaj u obliku otplatnog plana koji uključuje i izračun efektivne kamatne stope na dan izrade otplatnog plana, informaciju o ukupno plaćenoj glavnici, kamatama i troškovima, specifikaciju uplata i pregled promjena kamatnih stopa po kreditu.“ Iz navedenog proizlazi da ne postoji takva obveza tuženika Addiko bank d.d. i nakon otplate kredita koji je ugovoren, a nadalje, tuženik Addiko bank d.d. smatra životno nelogičnim i nejasnim navode o neposjedovanju dokumentacije vezane uz predmetni ugovor o kreditu, obzirom da je tuženik Addiko bank d.d. tužitelju HŽ dostavljao svu dokumentaciju, te svaku odluku o promjeni kamatne stope. Kako je tužba podnesena dana 12.06.2019. godine, tuženik Addiko bank d.d. ističe materijalnopravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 12.06.2019. godine nastupila je zastara potraživanja. Tuženik Addiko bank d.d. se protivi tumačenju kako bi pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u predmetu Rev-2245/17-02 od 20.ožujka 2018. godine imalo značaj materijalnopravne norme ili predstavljalo drugi oblik izvor materijalnog prava temeljem kojeg bi sud trebao odlučivati o o materijalnopravnom prigovoru zastare. Naglašava se da prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije tužba vjerovnika prema dužniku, već traženje deklarativne odluke o tome da li je došlo do povrede prava potrošača ili ne. Niti je udruga potrošača vjerovnik, niti su tužene banke dužnik, niti se uopće u takvom postupku stranke imaju smatrati vjerovnikom odnosno dužnikom. Dakle, ova tužba ujedno je prva i jedina tužba tužitelja HŽ prema tuženiku Addiko bank d.d. po ovom pitanju, slijedom čega nema govora da bi došlo do prekida zastare prije podnošenja ove tužbe. Jedino se ova tužba može promatrati u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, te tuženik ističe materijalno pravni prigovor zastare. Po prosudbi tuženika Addiko bank d.d. nije prihvatljivo tumačenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske kako sud može sam odrediti kada nastupa zastara, s obrazloženjem da postoji nedostatak pravne norme koja bi upućivala da zastaru prekida donošenje pravomoćne odluke suda u postupku po kolektivnoj tužbi, i to na način da sud stavlja van snage zakonski rok zastare od 5 godina koji se odnosi na stjecanje bez osnove, smatrajući da se taj rok ne može primijeniti jer je relativno kratak. Tuženik Addiko bank d.d. smatra da takvo mišljenje sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavlja težu povredu načela vladavine prava i zakonitosti, te svaki sudac koji bi slijedio takvo tumačenje počinio bi identičnu težu povredu prava tuženika Addiko bank d.d. na pravično i pošteno suđenje. Rok od 5 godina nije kratak rok, već predstavlja primjeren i razuman rok u kojem oštećena strana ima mogućnosti poduzeti odgovarajuće pravne radnje kojima se prekida zastara. Tužitelj HŽ, u slučaju da je bio izložen nepoštenim i nepravičnim odredbama ugovora o kreditu, tada je od trenutka tih događaja imao punih 5 godina poduzeti odgovarajuće mjere. Primjena zastarnih rokova pronalazi opravdanje u primjeni načela pravne sigurnosti, kako je to potvrđeno brojnim presudama Suda EU. Tako Sud EU, C-33/76, Rewe-Zentralfinanz and Rewe- Zentral:“U nedostatku mjera harmonizacije, prava koja proizlaze iz prava Unije moraju biti izvršena pred nacionalnim sudovima u skladu s uvjetima propisanim nacionalnim propisima. Situacija bi bila drugačija jedino ako bi takvi uvjeti i zastarni rokovi u praksi onemogućavali ostvarivanje prava koje su nacionalni sudovi dužni štititi. To nije slučaj ako su propisani rokovi zastare razumni. Postavljanje takvih razumnih rokkova zastare odraz je primjene temeljnog načela pravne sigurnosti.“ Nadalje Sud EU, C-255/00, Grundig Italiana:“Sud je već utvrdio da je u skladu s pravom EU-a određivanje razumnih prekluzivnih rokova za pokretanje postupaka u interesu pravne sigurnosti koje štiti i poreznog obveznika i javno tijelo. Takvi rokovi načelno nisu takve naravi da u praksi onemogućavaju ili pretjerano otežavaju ostvarivanje prava koje priznaje pravni poredak EU-a. U tom smislu, zastarni rok od tri godine propisan nacionalnim pravom, koji teče od dana sporne isplate, smatra se razumnim.“ Činjenica da je tužitelj HŽ bio pasivan cijelo svo ovo vrijeme ne može ići na teret tuženika Addiko bank d.d.. Institut zastare dopušten je pozitivnim pravilima, te su njegove norme kogentne, što znači da stranke a niti sud svojim ugovorima ili odlukama mijenjati, ukidati, smanjiti ili produžiti rok zastare. Osnova ove tužbe može biti i jedino jest poziv na institut stjecanja bez osnove. Za taj institut primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno čl 225. ZOO-a. Sudska odluka u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača niti jednim jedinim zakonskim propisom nije navedena kao razlog koji dovodi do prekida zastare. Dakle, takva odredba u zakonu ne postoji, te se predlaže sudu da u ovoj pravnoj stvari slijedi zakon, a ne tumačenja sudaca Vrhovnog suda RH, jer bi to bilo teža povreda vladavine prava i načela zakonitosti, a time bi tuženiku Addiko bank d.d. bilo povrijeđeno pravo na pravično i pošteno suđenje. Potom se konstatira da tužitelj HŽ u tužbi navodi da kao korisnik kredita ne raspolaže svom potrebnom dokumentacijom koja je potrebna za specifikaciju tužbenog zahtjeva, odnosno tuženik je istome odbio predati potrebnu dokumentaciju. Tužitelj HŽ predlaže da tuženik Addiko bank d.d. dostavi svu dokumentacija vezanu za ugovor o kreditu te da će provođenjem vještačenja, nakon prikupljanja dokumentacije, urediti tužbeni zahtjev sukladno članku 186.b stavku 3. Zakona o parničnom postupku. Tuženik Addiko bank d.d. ističe kako ne postoje pretpostavke za usvajanje zahtjeva tužitelja HŽ za donošenjem rješenja temeljem odredbe čl. 186.b ZPP-a. Citira se odredba: „Tužitelj koji za to ima imovinskopravni interes može tužbom zatražiti od suda da naloži tuženiku koji je prema sadržaju pravnoga odnosa dužan položiti račun ili dati pregled neke imovine i obveza, odnosno tuženiku za koga je vjerojatno da nešto zna o utajenoj ili prikrivenoj imovini – da, pod prisegom ili bez prisege, položi račun ili preda potpuni pregled imovine ili obveza, odnosno priopćiti što mu je o utajenoj ili prikrivenoj imovini poznato, te izjavi da su položeni račun, predani pregled imovine i obveza, odnosno dani podaci o utajenoj ili prikrivenoj imovini potpuni i točni.“ Dakle, da bi tužitelj HŽ mogao uspješno prenijeti teret dokaza na tuženika Addiko bank d.d. u vidu pribavljanja dokumentacije na kojima se temelji tužbeni zahtjev, tužitelj HŽ mora dokazati: 1. da se radi o pravnom odnosu u kojem je tuženik polagati račun, dati pregled imovine i obveza, 2. da se radi o utajenoj ili prikrivenoj imovini. U ovom slučaju tužitelj HŽ i tuženik Addiko bank d.d. nisu u pravnom odnosu koji bi se odnosio na utajenu ili prikrivenu imovinu ili obveze, niti se radi o pravnom odnosu u kojem je dužan polagati račune tužitelju HŽ. Prema poslovnoj praksi i uobičajenim trgovačkim običajima, koji ne bi trebali biti sporni, sva dokumentacija koja se odnosi na ugovor o kreditu dostavljena je i predana osobno tužitelju HŽ za vrijeme trajanja kreditnog odnosa, uključujući i obavijesti o promjenama kamatne stope, te otplatne planove nakon svake izvršene promjene odredbi ugovora kojim se mijenjao anuitet. Imajući u vidu tvrdnje tužitelja HŽ kako je po ugovoru o kreditu vršio uplate novčanih sredstava, tuženik Addiko bank d.d. upućuje da u tom slučaju tom dokumentacijom raspolaže tužitelj HŽ, te je na njemu dispozitivno pravo da li će ih dostaviti u spis ili ne. Radi navedenog, tuženik Addiko bank d.d. se protivi ideji tužitelja HŽ da mu tuženik Addiko bank d.d. dostavlja dokaze na okolnost osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva. Pravila o teretu dokazivanja su jasna, na tužitelju HŽ je teret dokazivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva, a ne na tuženiku Addiko bank d.d. Imajući u vidu navedeno, tužitelj HŽ nije dokazao pretpostavke za donošenje rješenja po čl. 186.b ZPP-a, niti je dokazao da je tužitelj HŽ bio spriječen u pribavljanju dokumentacije. Tuženik Addiko bank d.d. smatra da tužitelj HŽ nema pravni interes da se utvrđuje ništetnost pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Tuženik Addiko bank d.d. ističe kako se tužitelj HŽ neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Osim toga, na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvtske poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj HŽ potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja HŽ za podnošenjem ove tužbe. Sudovi su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, potrebno je sagledati sve okolnosti svakog konkretnog, pojedinačnog slučaja, da bi se mogla donijeti obrazložena odluka da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Podredno, tuženik Addiko bank d.d. ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Dodatno, citirane zakonske odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj HŽ traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno je bespredmetno. U dokaz navedenih tvrdnji tuženik Addiko bank d.d. se poziva na presudu Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: P- 1864/2015 od 20.12.2019. Nadalje tuženik Addiko bank d.d. naglašava da tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika Addiko bank d.d. dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj HŽ ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik Addiko bank d.d. mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Tuženik Addiko bank d.d. pri tome osporava da bi naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07") i članka 502.c ZPP-a. Samim time, propust tužitelja HŽ u iznošenju činjeničnih navoda dobiva još više na značaju. Nadalje, članak 502.c ZPP-a izričito navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete, o čemu govori i pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj HŽ potražuje stečeno bez osnove. Dakle, prema odredbi čl. 502.c ZPP-a tužitelj HŽ se može pozivati na presude iz kolektivnih tužbi samo u postupku naknade štete u kojem mora dokazati štetu, štetnu radnju, uzročnu vezu te protupravnost. Kako tužba o ovim pretpostavkama nema nikakvih navoda, tuženik Addiko bank d.d. smatra da sud nema izbora nego odbiti tužbu i tužbeni zahtjev po pravilima o teretu dokazivanja. Nadalje tuženik Addiko bank d.d. smatra da su i dokazni prijedlozi predloženi paušalno, bez navođenja na koje okolnosti i koje činjenične navode, a niti je tužitelj HŽ predložio zadatak za provođenje financijskog vještačenja. Dužnost je stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve – onus proferandi i da predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenične navode – onus probandi. Dužnost iznošenja činjeničnih tvrdnji i predlaganja dokaza nije obveza stranke prema parničnom protivniku, a ni prema sudu, već u svojoj biti, prema samoj sebi. U dokaz navedenog tuženik Addiko bank d.d. se poziva na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1564/07. Osim što moraju biti predloženi i izvedeni dokazi na okolnost postojanja činjenica za koje tužitelj tvrdi da postoje, ti dokazi moraju imati takav stupanj uvjerljivosti da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje tih činjenica. Tako Visoki trgovački sud RH, Pž-267/93 ističe: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu (da postoji potraživanje iz tužbe) o njezinom postojanju ili nepostojanju zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“ Dakle, osim što prvenstveno dokazi moraju biti predloženi, te njihov sadržaj mora biti takav da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje neke činjenice, dokazi moraju biti i adekvatni, što u konkretnom slučaju također nije ispunjeno. Visoki trgovački sud RH, Pž-6815/07: „Pravilo o teretu dokazivanja obvezuje sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava.“ Slijedom navedenog, po procesnim pravilima o teretu dokaza, da dokazi moraju biti predloženi, da dokazi moraju biti adekvatni, te da se iz sadržaja tih dokaza može sa sigurnošću utvrditi sporna činjenica, u konkretnom slučaju sud treba odbiti tužbeni zahtjev, jer tužitelj HŽ nije predložio adekvatne dokaze iz kojih bi se sigurnošću mogla utvrditi osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Tuženik Addiko bank d.d. smatra da su on i tužitelj HŽ pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj HŽ mogao birati između kredita s fiksnom ili s promjenjivom kamatnom stopom, kao što se pregovaralo da li želi uzeti kunski kredit, kredit s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj HŽ je donio odluku da je za njega prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula CHF. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja HŽ kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Imajući u vidu navedeno: 1. tužitelj HŽ se prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF, 2. tuženik Addiko bank d.d. je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF Pri tome je tuženik Addiko bank d.d., kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj HŽ jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti i 3. Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je tužitelj HŽ po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom. Tuženik Addiko bank d.d. ističe kako je i pri sklapanju Ugovora o kreditu postupao sukladno članku 172. stavku 2. važećeg Zakona o bankama, koji navodi da je banka obvezna učiniti dostupnim sve uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Članak 173. u svezi s člankom 175. istog Zakona navodi da je banka obvezna učiniti dostupne informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima ili ih obavijestiti na drugi način, a o promjenama kamatne stope obavijestiti potrošače putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način u slučaju ugovorene promjenjive kamatne stope. Tuženik Addiko bank d.d. napominje kako je u potpunosti postupao i u skladu s člankom 302. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama, koji navodi sljedeće: „Prije sklapanja ugovora iz stavka 2. ovoga članka kreditna institucija dužna je potrošaču predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Kada je riječ o sklapanju ugovora o kreditu, kreditna institucija dužna je prije sklapanja ugovora i drugim sudionicima kreditnog odnosa (sudužnicima, založnim dužnicima i jamcima) predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne informacije o uvjetima ugovora iz kojih će im biti vidljiva prava i obveze ugovornih strana te ih upozoriti na pravnu prirodu sudužništva odnosno jamstva, kao i na pravo kreditne institucije da poduzme naplatu svojih potraživanja od svih sudionika kreditnog odnosa.“ te je tužitelju HŽ kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana, a osim toga, tuženik Addiko bank d.d. je postupao i u skladu s člankom 305. stavkom 4. istog Zakona, koji navodi sljedeće: „U slučaju kada su ugovorene promjenjive kamatne stope, kreditna institucija dužna je obavijestiti potrošača o promjeni tih stopa na ugovoreni način obavještavanja potrošača, najmanje 15 dana prije nego što se one počnu primjenjivati, a kod ugovora o kreditu dužna mu je dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Kod promjene kamatnih stopa kreditna je institucija u istoj obavijesti potrošaču dužna predočiti i objasniti kretanje parametara zbog kojih je došlo do promjene kamatne stope.“; te je tužitelja HŽ obavještavao o promjeni kamatne stope i dostavljao mu izmijenjeni otplatni plan. Tuženik Addiko bank d.d. naglašava da je on također izradio i objavio i „Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“, u kojoj su jasno definirani parametri koji utječu na promjenu kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika i to detaljno obrazloženi parametri i datumi promjene istih te informiranje o provjeri vrijednosti svakog pojedinog parametra od strane potrošača. U dokaz navedenog tuženik Addiko bank d.d. predlaže saslušanje njegove zaposlenice ŽŽ na okolnost sklapanja ugovora o kreditu kao i uvid u Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Potom tuženik Addiko bank d.d. naglašava da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, te je svakom potrošaču opće poznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu. Nadalje, predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorne strane izričito su prihvatile odredbe o promjenjivosti kamatne stope temeljem poslovnih uvjeta, odluka o kamatnim stopama te temeljem drugih općih akata tuženika, kao i sve njegove kasnije izmjene i dopune. Predmetni Ugovor o kreditu sadržava sve zakonom predviđene pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna stopa u ugovoru mogla promijeniti. Promjena kamatne stope imala je svoje poslovne razloge, prema unaprijed predviđenim pravilima i parametrima koji utječu na njenu vrijednost. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača tuženik je kao banka imao unaprijed dogovorene pretpostavke temeljem kojih se mijenjala kamatna stopa, odnosno sukladno Zakonu o kreditnim institucijama. Osim toga, članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona, a o istome govori i presuda VS RH poslovni broj: Rev 895/2003, navodeći sljedeće: „kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovog..“, stoga je jasno kako je tužitelj HŽ potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju, te podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Očigledno je da je tužitelj HŽ dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve izmjene kamatnih stopa i otplatnih planova, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita, raskid ugovora, niti je prigovorio obavijestima o promjeni kamatne stope koje mu je dostavljao tuženik Addiko bank d.d. Tuženik Addiko bank d.d. ukazuje kako je tužitelju HŽ prilikom sklapanja Ugovora o kreditu javni bilježnik kao osoba koja uživa javno povjerenje sukladno članku 33. Zakona o javnom bilježništvu dužan uskratiti službenu radnju ako je ona nespojiva s njegovom službenom dužnošću, osobito ako se njegovo sudjelovanje zahtijeva radi postizavanja očigledno nedopuštenog ili nepoštenog cilja, a sukladno članku 57. istog Zakona javni bilježnik mora prilikom sastavljanja javnobilježničkog akta ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a izjave potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Navedeno upravo potvrđuje opasnost za pravnu sigurnost u pravnom prometu sklapanja, odnosno solemnizacije javnobilježničkih akata, obzirom da utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je tužitelju HŽ objasnio smisao sklapanja samog ugovora, uvjerio se u sposobnost tužitelja HŽ za sklapanjem ugovora i o tome da se radi o pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem ugovora. Također, tuženik Addiko bank d.d. posebno ističe da tužitelj HŽ nijednom za vrijeme trajanja ugovornog odnosa nije doveo u pitanje valjanost ugovora, niti pokrenuo postupak utvrđenja ništetnosti samog ugovora koja bi ništetnost bila preduvjet utvrđivanja ništetnosti i pojedine odredbe ugovora. Ujedno, Županijski sud u Puli Gž-2658/12 u Presudi od 11. studenog 2013. navodi: „Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom, Ugovor o kreditu je solemniziran, pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka ugovora...“ Nadalje, u odnosu na odluku Ustavnog suda U-III-2521/2005 od 13.12.2016. u pogledu testa poštenosti kojem podliježe ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, tuženik Addiko bank d.d. ukazuje na rješenje Županijskog suda u Zagrebu, posl.br: Gž-4736/2019 u kojem nije dopušteno pozivati se na pravna utvrđenja iz sudskih odluka TS u Zagrebu, P-1401/2012, presuda VTS, broj: Pž-7129/2013 te presudu VSRH broj: Revt-249/2019 u slučaju kad tuženik dokazuje da se ugovor o kreditu koji je predmet spora ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se ta utvrđenja temelje, ili ako se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo, o kojim se činjenicama može saznati preko djelatnika tuženika koji je u predmetnom sklapanju ugovora o kreditu sudjelovali, stoga je test poštenosti potrebno provesti u odnosu na svaki pojedinačni ugovor o kreditu uz sudjelovanje djelatnika tuženika koji je u istom sudjelovao. U dokaz navedenog tuženik Addiko bank d.d. predlaže saslušanje zaposlenika tuženika ŽŽ na okolnost sklapanja ugovora o kreditu, saslušanje javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva na okolnost postojanja prave i ozbiljne volje tužitelja za sklapanjem ugovora o kreditu, zatim uvid u presudu VS RH, poslovni broj: Rev-895/2003 kao i rješenje Županijskog suda u Zagrebu, posl.br: Gž-4736/2019. Ističe se da ugovorena mogućnost promjene kamatne stope sukladno je pravnim standardima i pravnom uređenju do donošenja izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine, a koje su izmjene stupile na snagu 1. siječnja 2014. godine, kada je uvedena obveza glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da se uvode egzaktni parametri za promjenu kamatne stope. S tim u vezi tuženik ukazuje na mišljenje dr. sc. VŽ, dipl. iur., redovitog profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koje se citira: „Zakon o potrošačkom kreditiranju tek relativno odnedavno precizno uređuje materiju promjenjivih kamata u potrošačkim kreditima. Pitanje je što je s onim dogovorima koji su vrijedili i prije nego je stupio na snagu Zakon o potrošačkom kreditiranju. Postavlja se, dakle, pitanje kako je trebalo tumačiti te dogovore i što je trebalo i još uvijek treba primijeniti glede tih dogovora. Odgovor na to pitanje često se lakonski shvaća sa sadašnjih pozicija, sa pozicija sada je to tako pa je uvijek trebalo biti tako. Iskustvo nama poredbenih prava pa i našeg prava pokazuje da je pravo u velikoj mjeri više razvoj iskustva nego neke mehaničke logike. Dakle, ono što je u određenom vremenskom periodu nepošteno - konkretno danas sa stajališta Zakona o potrošačkom kreditiranju! - ne mora biti nepošteno i sa stajališta vremena kad je bilo dogovoreno." („Promjenjive kamate, devizna klauzula i klizna skala“ iz: zbornika Tradicionalno XXIX. savjetovanje
- aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Zagreb, 2014.g. str.54). Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, potrebno je utvrditi dvije stvari: 1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; 2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere. Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja HŽ kao potrošača, jer i sam tuženik Addiko bank d.d. nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužitelja HŽ, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu. Također, do 2009. godine nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da tuženik Addiko bank d.d. nije postupao nepošteno i nesavjesno. Dakle, valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila je dopuštena, kao što je i danas. Tuženik Addiko bank d.d. ističe kako je odredbom iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima propisano citira se: „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.“ Dakle, konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnom propisom, Zakonom o obveznim odnosima. Navedeni stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi posl br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine citira se: „Obzirom na rezultate provedenog postupka i utvrđenja iz pobijane presude donesene na temelju odredbe čl. 373.0 ZPP-a prema kojima proizlazi: - da su odredbe kojima je glavnica vezana valutnom klauzulom za švicarski franak u ugovorima o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženom razdoblju, bile jasno navedene u ugovorima, dakle takve odredbe bile uočljive, - da je tekst tih ugovornih odredbi izrijekom sadržavao ugovorenu valutnu klauzulu, kojom se iznos glavnice kredita upravo vezuje uz tečaj švicarskog franka, dakle takve odredbe bile jasne i nedvosmislene, te – da je iz takvog sadržaja ovih ugovornih odredbi a prema kojima se iznos glavnice kredita vezuje uz tečaj švicarskog franka, potrošačima bio potpuno jasan i razumljiv njihov smisao i njihova svrha, dakle takve odredbe bile razumljive, a kod nesporne činjenice da su odredbe kojima se glavnica kredita vezuje uz švicarski franak, bile odredbe o predmetu ugovora, pravilna je ocjena iz pobijane presude da u takvim okolnostima, a polazeći od prethodno citirane odredbe čl. 84. ZZP/03 odnosno odredbe čl. 99. ZZP, nema mjesta ocjenjivati poštenost ovih ugovornih odredbi primjenom testa poštenosti, propisanog tim zakonskim odredbama." U dokaz navedenog tuženik Addiko bank d.d. se poziva na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine kao i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl br. Revt-575/16- 5 od 3. listopada 2017. godine. Također, Sud Europske unije u Presudi C-186/16 od 20.9.2017., točka 41. zauzima stav: „Uzimajući u obzir sva ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da pojam „glavni predmet ugovora” u smislu te odredbe obuhvaća ugovornu odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta odredba ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena." Predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a osim toga tuženik Addiko bank d.d. kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja. Pri tome je sam tuženik Addiko bank d.d. kao banka najprikladniji za procjenu ovakvih faktora, pa je stoga i logično da odluka o promjeni kamatne stope bude u njegovoj diskreciji. Štoviše, djelatnost tuženika Addiko bank d.d. pod kontrolom je regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja). Tuženik Addiko bank d.d. citira presudu Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od 11. studenog 2013.: „Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima Zakona o obveznim odnosima (ZOO, „Narodne novine" 35/05 i 41/08) iz članaka 4.,6. i 7. tog Zakona. Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušio načelo jednake vrijednosti činidbi." Tuženik Addiko bank d.d. ističe da je on i općenito aktivno radio na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja švicarskog franka. Kako bi dokazao spomenutu tvrdnju, tuženik Addiko bank d.d. predlaže sudu da izvede dokaz saslušanjem djelatnika tuženika u svojstvu svjedoka. i to: gđe. HŽH, zatim g. PŽ i gđe. RŽ kojim poziv treba uputiti na adresu sjedišta tuženika Addiko bank d.d. Također se predlaže i saslušanje BŽ, izvršnog direktora Ekonomskih istraživanja na okolnost nemogućnosti procjene kretanja CHF tečaja (na okolnost jesu li upozoravali potrošače o rizicima vezanim uz rast švicarskog franka prilikom sklapanja pojedinih ugovora o kreditu). Tuženik Addiko bank d.d. naglašava da je oglasima upućenim svim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Između ostalih, tuženik Addiko bank d.d. je u svom glasilu pod nazivom „HYPO Times" iz 2005. upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta, a bilo je i slano klijentima banke na njihove adrese. Iz toga jasno proizlazi da je tuženik Addiko bank d.d. aktivno radio na edukaciji potrošača još u 2005., dakle prije nastupanja krize i prije rasta tečaja CHF upozoravajući potrošače javnim objavama o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF- u. U dokaz navedene tvrdnje tuženik Addiko bank d.d. predlaže uvid u članak objavljen u broju 8 iz prosinca 2005. (XII/05) pod naslovom „Kretanje tečaja CHF i EUR" (u prilogu) članak objavljen broju 7 iz lipnja 2005. (VI/05) pod naslovom „Stambeni krediti uz valutnu klauzulu EUR ili CHF" (u prilogu). Tuženik Addiko bank d.d. ističe kako je porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Ovaj stav potvrdio je i Sud Europske Unije u Presudi od 20.9.2017., Ruxandra Paula AŽ i dr. protiv Banca Romaneasca SA, C-186/16, u t. 3. odluke gdje navodi, citira se „nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora.“ Dakle, u trenutku sklapanja tuženik Addiko bank d.d. tvrdi da nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu. Prema analizi stručnjaka čije mišljenje Trgovački sud u Zagrebu u presudi P-1401/12 citira u obrazloženju presude vidljivo je da je u razdoblju od 50 godina, od 1918. do 1968. švicarski franak jednom promijenio vrijednost, iz čega se može samo zaključiti da je CHF stabilna valuta za koju se ne očekuju veće oscilacije. Konačno, od povišenja tečaja CHF pa do danas ta valuta ima gotovo istu konstantnu vrijednost. Nesporno je da rast tečaja švicarskog franka nije predvidjela ni Centralna banka Švicarske koja je nizom mjera pokušala naknadno ublažiti posljedice tog rasta jer je švicarsko gospodarstvo zbog toga postalo manje konkurentno na europskom i svjetskom tržištu. Poslovna je realnost recentne svjetske gospodarske krize da su puno veće banke od ovdje tuženika Addiko bank d.d. propale zbog navedenih izvanrednih događaja, jer ih nisu mogli predvidjeti. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika Addiko bank d.d. da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika Addiko bank d.d. da isključivo on snosi valutni rizik. Ovo shvaćanje je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u točki 69. svog mišljenja od 27.4.2017. u predmetu Ruxandra AŽ i dr. protiv Banca Romaneasca SA, C-186/16 koja se citira: ,,U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, i to povijesnu promjenu, deviznog tečaja između rumunjskog leva i švicarskog franka u opsegu poput onoga koji je zabilježen godine 2007. i da ona o tome namjerno nije obavijestila korisnike kredita, čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik" Nadalje tuženik Addiko bank d.d. ističe da on osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se tijeku zateznih kamata, te predloženom provođenju financijskog vještačenja. Konstatira se da tužitelj HŽ uopće nije naveo u tužbi što potražuje i po kojoj osnovi, niti je predložio zadatak za financijsko vještačenje. Prema odredbi čl. 2. ZPP-a u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Prema odredbi čl 7. stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 3.), ako zakonom nije drugačije određeno. Imajući u vidu navedeno, kako tužitelj HŽ ne navodi u čemu se sastoji njegova tražbina prema tuženiku Addiko bank d.d., niti predlaže adekvatne dokaze na tu okolnost, predlaže se sudu da pravilom primjene odredbe čl. 219. ZPP-a odbije tužitelja HŽ s tužbom temeljem pravila o teretu dokazivanja, budući navedena odredba nalaže da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Osobito se navedeno odnosi na predloženo financijsko vještačenje. Tuženik Addiko bank d.d. se protivi da sud usvaja dokaz financijskim vještačenjem a da tužitelj HŽ prethodno ne navede na koji način predlaže postaviti zadatak u financijskom vještačenju. Također, tuženik Addiko bank d.d. se protivi da sud po službenoj dužnosti određuje zadatak vještaku, imajući u vidu odredbe čl. 7. te čl. 2. ZPP-a. Prema odredbi čl. 250. ZPP-a, sud će odrediti vještačenje po vještaku specijalistu ako nema potrebita stručna znanja utvrditi odlučne a sporne činjenice među strankama. Analogno tome, kako sud nema stručna financijska znanja, tim više tužitelj HŽ jedini u ovoj parnici ima obvezu postaviti zadatak vještaku na one okolnosti koje želi utvrditi u postupku. Kada se uzme u obzir da sud mora omogućiti tuženiku Addiko bank d.d. raspravljanje o dokazima, imajući u vidu posljedice togo propuštanja iz st. 4. čl. 7. ZPP-a tuženik Addiko bank d.d. predlaže sudu, u slučaju da tužitelj HŽ ne predloži zadatak za financijsko vještačenje do zaključenja prethodnog postupka, odbiti taj dokazni prijedlog. U svakom slučaju, tuženik Addiko bank d.d. se a priori protivi da se financijskom vještaku daje zadatak da računa razlike temeljem fiksne kamatne stope i temeljem fiksnog tečaja na dan sklapanja ugovora. Pravna praznina koja može nastati u slučaju utvrđenja ništetnim dijela odredbe o visini kamate, popunjava se dopunskim tumačenjem ugovora budući da nema dispozitivnih zakonskih rješenja kojima bi se najprije trebalo popuniti nastalu prazninu. To tim više što sukladno odredbama čl. 324. ZOO, čl. 87. st. 2. ZZP 2003 i čl. 102. st. 2. ZZP 2007-2014 ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora, ako on može opstati bez nje. Ovo je izravna posljedica načela obveznog prava in favorem negotii. Dopunsko tumačenje ugovora temelji se na pravnim pravilima čl. 319. st. 2. ZOO, a za takvo je sudsko tumačenje ugovora odlučno što bi se ugovorne strane bile dogovorile kao pošteni ugovorni partneri prikladno odmjeravajući svoje međusobne interese u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, ostalim načelima obveznog prava (čl. 4. - 7. ZOO) i svrhom ugovora, da su znale za to da ugovorena klauzula o podešavanju promjenjive kamate nije valjana. Tužba o ovome nema uopće ništa ne navodi niti ne traži. Stranke su se definitivno dogovorile o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli pa nema nikakvih okolnosti iz kojih proizlazi da bi se za slučaj da su znale da odredba o promjenjivosti nije valjana odlučile za fiksnu kamatu. Također i u svezi valutne klauzule. Posve je neprihvatljivo tumačenje da su stranke ugovorile valutnu klauzulu s fiksnim tečajem valute. Pa takvo zaključivanje zapravo nema ni logike, jer bi prihvaćanjem takvog shvaćanja zapravo trebali zaključiti da stranke nisu ugovorile valutnu klauzulu. Upravo je zaštitna snaga valutne klauzule u primjeni realnog tečaja te valute za vrijeme trajanja ugovora. Suprotno tome, tada nema zapravo valutne klauzule, a što nikako ne može biti stajalište suda, a sve iz razloga što je dopušteno ugovaranje zaštite prava vjerovnika uporabom valutne klauzule. Slijedom navedenog, valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope dopušteni su instrumenti u ugovorima o kreditu u Republici Hrvatskoj, te se tuženik Addiko bank d.d. stoga protivi da bi se kao parametri za bilo kakav izračun uzimali fiksna kamatna stopa i fiksni valutni tečaj. Pravna praznina se nikako ne može popunjavati na takav način. Tuženik Addiko bank d.d. ukazuje na praksu Županijskog suda u Puli, presuda u predmetu broj Gž-2658/12 od 11. studenog 2013. godine, gdje je u predmetu sličnom ovom utvrđeno da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, jer je smisao takvog ugovaranja da se kamatna stopa prilagođava uvjetima na tržištu: „Što se tiče ugovorne kamate, ugovorom je određeno da stopa kamate iznosi 4,39%, da je promjenjiva i da se izmjena stope vrši izmjenama Odluke o kamatnim stopama banke. Zakon o obveznim odnosima dopušta ugovaranje promjenjive kamatne stope, a prema zakonskoj formulaciji i stopa zakonske zatezne kamate je promjenjiva (vezana uz eskontnu stopu Hrvatske narodne banke). Dakle, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije zabranjena, pa nije ništava stoga što bi bila protivna prinudnim propisima, a niti stopa koju je tužena banka naknadno odredila temeljem ovlasti iz odredbe članka 3.3. ugovora ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate. Smisao ugovaranja promjenjive kamatne stope je da se stopa prilagođava uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u tako dugom vremenskom razdoblju od 25 godina na koje je sklopljen sporni ugovor, pa se stoga ne može uzeti da kamata nije odrediva." Konačno, ističe se kako je sama udruga „POTROŠAČ-HRVATSKI SAVEZ UDRUGA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA“ u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, zahtijevala primjenu promjenjive kamatne stope, citira se: „nalaže se tuženim bankama da u roku 60 dana izmjene odredbe koje se odnose na pravo banke da jednostrano mijenjaju kamatnu stopu na način da ista bude ugovorena tako da budu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara na temelju kojih banka izračunava i mijenja kamatnu stopu...“ Imajući u vidu navedeno, tuženik Addiko bank d.d. smatra da u slučaju određivanja financijskog vještačenja po prijedlogu tužitelja i ako tužitelj zahtjeva izračune po fiksnoj kamati, sud treba odbiti takav prijedlog tužitelja HŽ te odrediti zadatak vještaku na način da za sve izračune koristi kamate primjenjive na HRK kredite za predmetno razdoblje. U dokaz prethodno navedenog tuženik Addiko bank d.d. predlaže uvid u vrijednosti kamatnih stopa na HRK kredite za razdoblje od 1992. - 2014. godine. Sve suprotno navedenome po prosudbi tuženika Addiko bank d.d. u bitnome bi dovelo tužitelja HŽ u povlašteni položaj u odnosu na druge potrošače i tuženika Addiko bank d.d., iz razloga što bi tužitelj HŽ stekao nepripadnu korist po tom izračunu. Ako je ideja sve potrošače u kreditnim odnosima staviti u ravnopravni položaj, tada se ističe kako su potrošači s bankama sklapali ugovore s promjenjivom kamatnom stopom, kako u kunskim kreditima, tako i u onim s valutnim klauzulama u EUR ili CHF. Načelo ravnopravnosti svih pred zakonom temeljno je ustavno načelo, a čemu treba pridodati i načelo ravnopravnosti svih u obveznopravnim odnosima uređeno općim načelima obveznog prava. Tuženik Addiko bank d.d. nadalje tvrdi da osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik Addiko bank d.d. nije pao u zakašnjenje prema tužitelju HŽ, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika Addiko bank d.d. . Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik Addiko bank d.d. cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik Addiko bank d.d. ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku Addiko bank d.d., tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika Addiko bank d.d. na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude. Ujedno tuženik Addiko bank d.d. ukazuje na Izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela VSRH od 5.3.2004. godine u kojemu se navodi: „Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu čl.214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Imajući u vidu navedeno, tuženik Addiko bank d.d. predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku Addiko bank d.d.
3. U dokaznom postupku ovaj sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i HŽ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj: 306-026/2007 od 19. siječnja 2007. (list sudskog spisa od broja 9 do 16), Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 306-026/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i HŽ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) od 7. siječnja 2016. (list sudskog spisa broj 18 i 19) kao i svu dokumentaciju koja je dostavljena od strane samih stranka. Nadalje izvršen je uvid u nalaz i mišljenje angažiranog vještaka za financije i računovodstvo IŽ dipl.oec. od 20. listopada 2020. koji je i usmeno saslušan na ročištu dana 3. travnja 2025. (list sudskog spisa od broja 193 do 212 te 264 i 265). Također na ročištu dana 4. ožujka 2025. saslušana je u svojstvu stranke tužitelj HŽ (list sudskog spisa broj 243 i 244).
4. Saslušana na ročištu dana 4. ožujka 2025. tužitelj HŽ je iskazao da njemu je trebao kredit za kupnju jedne etaže kuće, a radi rješavanja svog stambenog pitanja. Ta etaža kuće je u ono vrijeme koštala 125.000 EUR. Cijelo vrijeme sa službenicima banke se razgovaralo o kreditu u valuti EUR, međutim u jednom trenutku oni su mu ponudili kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF uz pojašnjenje da je to puno povoljnije. Naime, službenica banke je tvrdila da valuta CHF je stabilna valuta koja nije podložna nekim većim oscilacijama a što je i njemu bilo poznato. Osim naglašava se da kod tih ugovora bila je manja kamatna stopa. Naime kod kredita vezano uz valutu EUR u ono vrijeme kamata je bila 8% dok kod valute CHF je kamata prvih 6 mjeseci bila 3,88%, a nakon toga 4,6% godišnje. Prema tvrdnjama tužitelja HŽ on ima završenu višu pomorsku školu i poznato mu je da tečajevi valuta osciliraju ali je on očekivao neke manje oscilacije, a nije očekivao da bi tečaj CHF u odnosu na kunu mogao naglo i nekontrolirano porasti. Upravo se to kasnije dogodilo, a nitko ga nije upozorio da bi tako nešto bilo moguće. Orijentaciono od početne rate od nekih 9.000,00 kn njemu je kasnije ta rata narasla na oko 16.000,00 kn. Kako bi makar djelomično ublažio nepovoljnu financijsku situaciju u koju je doveden prema tvrdnjama tužitelja HŽ on je zaključio kasnije i anex ugovora o kreditu dana i to dana 7. siječnja 2016. kojim je izvršena konverzija. Taj kredit je on otplatio jednu godinu i pol prije dospijeća. Tužitelj HŽ napominje da sam ugovor mu je predložila banka te je on to mogao samo prihvatiti ili ne prihvatiti. Kod zaključenja Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i HŽ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj: 306-026/2007 od 19. siječnja 2007. bio je kod javnog bilježnika ali mu on nije niša pojašnjavao u svezi valutne klauzule. Kod Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 306-026/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i HŽ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) od 7. siječnja 2016. tužitelj HŽ misli da nije bio kod javnog bilježnika. Tužitelj HŽ posebno napominje da se je odlučio za kredit vezano uz valutnu klauzulu EUR pitanje je da li bi on bio uopće kreditno sposoban da uzme kredit od 125.000,00 EUR koliko mu je tada trebalo. Nadalje tužitelj HŽ je iskazao da je bila javna bilježnica tj. neka ženska osoba koja mu je samo letimično pročitala neke članke ugovora, a on je taj ugovor potpisao. To je trajalo kratko tako da ta procedura nije trajala duže od 15 minuta. Ni službenik banke mu nije ništa posebno objašnjavao, osim načelno da je kredit vezan u valutu CHF najpovoljniji da je to stabilna valuta itd. Nekretninu koju je kupio sa dobivenim kreditom je etaža kuće na adresi u [adresa] koju koristi za stanovanje s obitelji i u tom stanu on i danas živi. Ta nekretnina nikada nije korištena u neke poslovne svrhe nego isključivo za stanovanje njega i njegove obitelji. U vrijeme zaključenja spornog ugovora o kreditu ja sam bio pomorac kao što je i danas. Na kraju svoga iskaza tužitelj HŽ je naglasio da otplatu kredita je vršio isključivo on iz svojih primanja a njegova primanja su uvijek bila u valuti USD, a negdje od 2008. godine su njegova primanja u EUR-ima.
5. Uvidom u nalaz i mišljenje angažiranog vještaka za financije i računovodstvo IŽ dipl.oec. od 20. listopada 2020. razvidno je da njegov zadak je bio da na temelju dokumentacije iz sudskog spisa izvrši izračun: razlike redovne kamate u CHF i kunama između stvarno plaćenih redovnih kamata po primijenjenim kamatnim stopama u odnosu na početno ugovorenu redovnu kamatu da je primijenjena početno ugovorena redovna kamatna stopa od 3,88% i razlike više plaćenog po kreditu u kunama zbog primjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj CHF koji je bio na dan isplate kredita, kao i razlike po provedenoj konverziji između potrebnih uplata po usporednom kreditu u EUR i plaćenog po kreditu s valutnom klauzulom u CHF preračunato u EUR te utvrditi tu razliku u EUR i kunama i utvrditi je li to "preplata" te obrazložiti jesu li u navedenoj razlici sadržani iznosi razlika više plaćene kamate ili ne, kao i obračunati razliku u glavnici između kredita s valutnom klauzulom u CHF i usporednog kredita s valutnom klauzulom u EUR te utvrditi glavnicu kredita u kunama da je obračun konverzije kredita konvenirao glavnicu u CHF primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita. Potom angažirani vještak za financije i računovodstvo IŽ dipl.oec. konstatira da mu je bila dostavljena slijedeća financijska dokumentacija: 1) Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i HŽ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj: 306-026/2007 od 19. siječnja 2007., 2) Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 306-026/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i HŽ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) od 7. siječnja 2016., 3) Obavijest o dospijeću prvog anuiteta od 08.02.2007., 4) Izvod po kreditu za period 01.01.2015-30.09.2015., 5) Preliminarni izračun potraživanja tužitelja HŽ, 6) Izračun konverzije na dan 30.09.2015., 7) Obavijest o provedenoj konverziji, 8) Otplatni plan prijelaznog razdoblja konverzije, 9) Prihvaćanje izračuna konverzije, 10) Ugovor o trajnom nalogu broj 306-64/2007, 11) Simulirani otplatni plan u EUR, 12) Popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.09.2015., 13) Realizirani otplatni plan, 14) Obavijest o promjeni kamatne stope sa pripadajućim otplatnim planom od 22.12.2008, 8.11.2010, 12.09.2011, 30.12.2003,, 15) Obavijest o promjeni kamatnih stopa po kreditu,16) Inicijalni otplatni plan / izračun efektivne kamatne stope, 17) Specifikacija uplata za period 30.01.2007 – 30.09.2015., 18) Specifikacija uplata za period 01.10.2015 – 25.01.2016. i 19) Pregled prometa za klijenta. Potom angažirani vještak za financije i računovodstvo IŽ dipl.oec. konstatira da tužitelj HŽ je dana 19.01.2007. godine sklopio ugovor o kreditu broj: 306- 026/2007 s HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., sa sljedećim bitnim odredbama kredita: 1) Korisnik kredita: HŽ, 2) Kreditor: Addiko Bank d.d. (HYPO ALPE ADRIA BANK d.d.), 3) Ugovor/ kreditna parija: 306-026/2007 /25318917, 4) Datum ugovora: 19.1.2007., 5) Iznos kredita: 202.350,00 CHF ili 918.669,00 HRK, 6) Jednokratna otplata sa zadnjom ratom kredita, 7) Iznos kredita koji se vraća u anuitetima: 202.350,00 CHF, 8) Isplata kredita: 30.1.2007., 9) Tečaj CHF na dan puštanja kredita u otplatu: 4,5400, 10) Rok otplate (mjeseci): 120, 11) Rok otplate godine: 10, 12) Kamatna stopa prilikom potpisa Ugovora: 3,880%, 13) Efektivna kamatna stopa: 4,230%, 14) Anuitet prilikom ugovaranja u valuti 2.037,17 CHF, 15) Iznos anuiteta na dan puštanja kredita: 9.248,75 HRK, 16) Tečaj po ugovoru: srednji tečaj banke i 17) Zatvaranje kredita: konverzija 30.09.2015. Angažirani vještak za financije i računovodstvo IŽ dipl.oec. ističe da kamatna stopa koja je iskazana na Otplatnom planu koji je dostavljen korisniku kredita prilikom plasmana kredita je iznosila 3,88% godišnje, sa primijenjenom proporcionalnom metodom obračuna kamatne stope. Prema ugovoru i otplatnom planu, kredit se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u visini 2.037,17 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. Banka je u periodu otplate kredita sedam puta mijenjala kamatnu stopu te se ona kretala na način kako je prikazano u Tablica 2. Temeljem prethodno navedene dokumentacije angažirani vještak za financije i računovodstvo IŽ dipl.oec. je izvršio izračun visine potraživanja nastale na ime više plaćene kamate, te potraživanje na ime tečajnih razlika, sve navedeno po mjesecima u utuženom razdoblju. Nadalje angažirani vještak za financije i računovodstvo IŽ dipl.oec. ističe da početni otplatni plan u CHF za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 28.02.2007. do 30.09.2015. godine, kreditu, bez primjene zakonski utvrđene kamatne stope od 3,23% godišnje nakon 01.01.2014.g., izrađen na temelju dokumentacije: 1) Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i HŽ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj: 306-026/2007 od 19. siječnja 2007. i 2) Inicijalni otplatni plan / izračun efektivne kamatne stope. U Tablica 3 prikazan je početni otplatni plan u CHF prema Ugovoru o kreditu. Otplatni plan u CHF prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa, za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od od 28.02.2007. do 30.09.2015. godine, izrađen na temelju dostavljene dokumentacije: 1) Realizirani otplatni plan, 2) Obavijest o promjeni kamatnih stopa po kreditu, 3) Specifikacija uplata za period 30.01.2007 – 30.09.2015. i 4) Pregled prometa za klijenta. Potom angažirani vještak za financije i računovodstvo IŽ dipl.oec. konstatira da njegova prva zadaća je bila da utvrdi novčanu razliku redovne kamate u CHF i kunama između stvarno plaćenih redovnih kamata po primijenjenim kamatnim stopama u odnosu na početno ugovorenu redovnu kamatu, gdje je primijenjena početno ugovorena redovna kamatna stopa od 3,88%. U razdoblju od odobrenja kredita do konačne otplate kredita, kamata se mijenjala sedam puta, te se kretala u rasponu od 3,23 do 6,20 postotnih bodova. U obračun su uzeti samo pozitivni (preplaćeni iznosi) ,iskazani kao više uplaćeno na ime plaćene kamate i predstavljaju potraživanje korisnika kredita. U razdoblju otplate kredita , pod pretpostavkom da je bila primijenjena kamatna stopa koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, korisnik je preplatio na ime kamate iznos od 95.380,55 HRK. Angažirani vještak za financije i računovodstvo IŽ dipl.oec. tvrdi da je prilikom izračuna razlika utvrdio iznose koji su više plaćeni na ime kamate u odnosu na inicijalno ugovoreni otplatni plan pod pretpostavkom fiksne kamatne stope, sa primjenom prosječnog tečaja na dan podmirivanja obveze (kunska uplata na ime kredita/iznos kredita u CHF), odnosno dospijeća ako je plaćano prijevremeno, te je to sve prikazano u Tablici 5. Druga zadaća vještaka je da utvrdi iznose više plaćenog po kreditu u kunama zbog primjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj CHF koji je bio na dan isplate kredita. U razdoblju od odobrenja kredita do konačne otplate kredita tečaj CHF je oscilirao te je u razdoblju otplate bio i niži i viši o d tečaja prilikom plasmana kredita, a u nastavku su navedeni iznosi obračunati kao više uplaćeno. Angažirani vještak za financije i računovodstvo IŽ dipl.oec. ističe da je u ugovoru bio definiran srednji tečaj banke za vraćanje kredita, a za realizirani tečaj koristio se prosječni tečaj na dan prema stvarno uplaćenom iznosu. Potraživanje korisnika kredita predstavljaju vrijednosti koje odgovaraju iznosu koji je prelazio inicijalnu visinu anuiteta na dan 28.02.2007.g. iskazano u kunama na dan puštanja kredita, umanjeno za već prikazanu razliku po preplaćenim kamatama po odgovarajućem datumu dospijeća. U razdoblju otplate kredita, pod pretpostavkom da se tečaj CHF nije mijenjao, korisnik je tako preplatio na ime tečajnih razlika iznos od 226.165,73 HRK, a razlike se prikazuju u Tablici 6. Posljednja zadaća vještaka je da utvrdi razlike po provedenoj konverziji između potrebnih uplata po usporednom kreditu u EUR i plaćenog po kreditu s valutnom klauzulom u CHF preračunato u EUR te utvrditi tu razliku u EUR i kunama i utvrditi je li to "preplata" te obrazložiti jesu li u navedenoj razlici sadržani iznosi razlika više plaćene kamate ili ne, kao i obračunati razliku u glavnici između kredita s valutnom klauzulom u CHF i usporednog kredita s valutnom klauzulom u EUR te utvrditi glavnicu kredita u kunama da je obračun konverzije kredita konvenirao glavnicu u CHF primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita. Angažirani vještak za financije i računovodstvo IŽ dipl.oec. tvrdi da je analizirao odrađenu konverziju temeljem slijedeće dokumentacije: 1) Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 306-026/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i HŽ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) od 7. siječnja 2016., 2) Izračun konverzije na dan 30.09.2015., 3) Obavijest o provedenoj konverziji, 4) Otplatni plan prijelaznog razdoblja konverzije, 5) Prihvaćanje izračuna konverzije, 6) Simulirani otplatni plan u EUR, 7) Popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.09.2015., 8) Realizirani otplatni plan, 9) Specifikacija uplata za period 30.01.2007 – 30.09.2015. i 10) Specifikacija uplata za period 01.10.2015 – 25.01.2016. Prema utvrđenju angažiranog vještaka za financije i računovodstvo IŽ dipl.oec. tuženik Addiko bank d.d. je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju. Suština konverzije jest da se kredit konvertira na način da se simulira otplatni plan EUR kredita, koji za pretpostavku ima slijedeće: 1) Početni iznos jest stvarno isplaćeni iznos u kunama pretvoren u EUR po tečaju na dan isplate kredita, tj 918.669,00 HRK, odnosno 124.666,71 EUR, 2) Ročnost, odnosno trajanje kredita je ista kao i kod CHF kredita, 3) Banka na simulirani EUR kredit primjenjuje kamatne stope koje su vrijedile za EUR kredite, a ona za navedeni kredit iznosi i kreće se kako je to navedeno u Tablici 7. Sa takvim pretpostavkama simulirani EUR kredit postaje konvertirani, uzimajući u obzir uplate koje je korisnik kredita izvršio u periodu otplate, do trenutka konverzije. Iznos preostale glavnice prema tako simuliranom (konvertiranom) kreditu prema obračunu banke na dan 30.09.2015.godine, naveden u Aneksu uz Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj 306-026/2007 jest 21.670,86 EUR, odnosno 165.540,06 HRK po primijenjenom tečaju. Navedeni iznos ostatka glavnice neovisan je o uplatama korisnika kredita, već predstavlja stanje glavnice po simuliranom EUR kreditu. Preostala glavnica prema realiziranom otplatnom planu iznosi 31.716,73 CHF, odnosno primjenom tečaja CHF/HRK na dan isplate kredita 143.993,95 HRK. Razlika gore navedenih iznosa, odnosno preostale glavnice prema obračunu banke u odnosu na iznos preostale glavnice prema realiziranom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita stoga je jednaka razlici 165.540,06 HRK - 143.993,95 HRK, što iznosi 21.546,11 HRK na dan 30.09.2015. Tuženik Addiko bank d.d. je u obzir uzeo sve uplate tužitelja HŽ po CHF kreditu, te ih stavio u odnos sa uplatama koje su bile potrebne da bi se namirila potraživanja po simuliranom EUR kreditu, te primijenjenim tečajem EUR/HRK na dan pojedinih uplata tužitelja HŽ, a što je vidljivo u dokumentu „Popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.09.2015“. Tuženik Addiko bank d.d. u aneksu ugovora, osim navedene preostale glavnice navodi da je tužitelj HŽ sa svim svojim realiziranim uplatama premašio iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu, te da isti iznosi 176.566,10 HRK na dan 30.09.2015 . Angažirani vještak za financije i računovodstvo IŽ dipl.oec. je dao pregled navedenoga u Tablici 8 te se navodi: 1) Potrebne uplata po simuliranom kreditu u EUR: 147.479,64 EUR, 2) Plaćeno po kreditu s valutnom klauzulom u CHF preračunato u EUR: 170.593,92 EUR, 3) Razlika - više uplaćeno EUR (Preplata): 23.114,28 EUR, 4) Tečaj pretvorbe (30.09.2015) EUR/HRK: 7,638832 i 5) Razlika - više uplaćeno HRK (Preplata): 176.566,10 HRK. Angažirani vještak za financije i računovodstvo IŽ dipl.oec. ovdje želi pojasniti da preplata sadrži iznose razlike više plaćene kamate, samom činjenicom da je ona rezultat više stvarno uplaćenoga na temelju konverzije, a pri tome je veća od razlike plaćene kamate(iz točke 3.3.1.). No svakako se pri takvome gledanju mora imati u vidu i vremenski tijek, odnosno kada se događala svaka pojedina uplata, odnosno razlika na temelju više plaćene kamate ili tečajna razlika, te to staviti u odnos sa preplatom i razlikom glavnice, sukladno ZOO čl.171. Red uračunavanja, i čl. 172. Uračunavanje kamata i troškova. Prema izračunu angažiranog vještaka za financije i računovodstvo IŽ dipl.oec. tako imamo slijed: 1) Razlike plaćenih kamata u odnosu na početni plan i tečajne razlike u odnosu na početni plan/inicijalni tečaj nastaju prije 30.09.2015 i na svaku pojedinu se obračunavaju zatezne kamate do 30.09.2015., 2) 30.09.2015 nastala je razlika glavnice, 3) Tuženik Addiko bank d.d. je na dan 30.09.2015 kroz preplatu iz konverzije priznao dio duga, pa za sve navedeno valja sačiniti obračun na isti dan, kako bi se vidjelo koliko je ukupno potraživanje na dan 30.09.2015. 4) Tražbine se zatvaraju tako da se prvo zatvara razlika glavnice, zatim zatezne kamate koje su obračunate do 30.09.2015., pa tek potom razlike plaćenih kamata u odnosu na početni plan i tečajne razlike u odnosu na početni plan/inicijalni tečaj. Slijedom gore navedene metodologije, u slijedećoj Tablici 9 angažirani vještak za financije i računovodstvo IŽ dipl.oec. je dao prikaz na predmetnom kreditu tj. rekapitulacija na dan 30.09.2015. te se navodi: 1) Pozitivne razlike plaćenih kamata u odnosu na početni plan: 95.380,55 HRK, 2) Pozitivne tečajne razlike u odnosu na početni plan/inicijalni tečaj: 226.165,73 HRK, 3) 1+2 Potraživanje 30.09.2015 (Glavnica): 321.546,28 HRK, 4) Razlika u iznosu preostale glavnice na dan konverzije HRK: 21.546,11 HRK, 5) Razlika na dan konverzije - više uplaćeno HRK (Preplata): 176.566,10 HRK, 6) 5-4 Preplata nakon namirenja razlike glavnice; 155.019,99 HRK, 5) Zatezne kamate po svakoj pojedinoj mj. razlici u točkama 1 i 2, do 30.09.2015: 105.086,47 HRK, 7) 6-5 Preplata nakon namirenja zateznih kamata do 30.09.2015: 49.933,52 HRK, 8) 3-7 Potraživanje tužitelja HŽ (glavnica)na dan 30.09.2015: 271.612,76 HRK, 9) Stanje zateznih kamata na dan 30.09.2015: 0,00 HRK. Nakon obračuna razlike u iznosu preostale glavnice na dan konverzije HRK, zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po osnovi plaćenih kamata u odnosu na početni plan i tečajnih razlika u odnosu na početni plan/inicijalni tečaj, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30.09.2015, kao i nakon uračunavanja efekata konverzije (priznate preplate u iznosu 176.566,10 HRK), preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosilo je 271.612,76 HRK (271.612,76 HRK glavnice, 0,00 HRK dospjelih nepodmirenih zateznih kamata). Zaključno angažirani vještak za financije i računovodstvo IŽ dipl.oec. ističe da nakon proučene dokumentacije te izvršenih izračuna više i manje uplaćenog na ime kamata i valute po kreditnoj partiji, te analize konverzije je ustvrido: 1) Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita bila nepromjenjiva kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj HŽ je, na ime kamata, u razdoblju otplate kredita više uplatio 95.380,55 HRK, 2) Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio nepromjenjiv, te jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika, u razdoblju otplate kredita više uplatio 226.165,73 HRK, 3) Razlika preostale glavnice prema obračunu banke u odnosu na iznos preostale glavnice prema realiziranom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 21.546,11 HRK, 4) Razlika koja nastaje kada svim svojim realiziranim uplatama korisnik kredita premaši iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu iznosi 176.566,10 HRK na dan 30.09.2015, te predstavlja tužiteljevu preplatu i 5) Imajući u vidu sve navedeno, nakon obračuna razlike u iznosu preostale glavnice na dan konverzije HRK, zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po osnovi plaćenih kamata u odnosu na početni plan i tečajnih razlika u odnosu na početni plan/inicijalni tečaj, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30.09.2015, kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 271.612,76 HRK.
6. U svom podnesku od 9. studenog 2020. tužitelj HŽ je istaknuo da prihvaća nalaz i mišljenje angažiranog vještaka za financije i računovodstvo IŽ dipl.oec.od 20. listopada 2020. te sukladno tome specificirao je točku II. izreke svoga tužbenog zahtjeva.
7. U svom podnesku od 10. prosinca 2020. tuženik Addiko bank d.d. najprije konstatira da naslovni sud uopće nije prihvatio njegov prijedlog o izračunu kamatne stope u odnosu na kunske kredite za referentno razdoblje, već je vještaku dao u zadatak izraditi nalaz i mišljenje kao da se radi o ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, unatoč tome što su tužitelj HŽ i tuženik Addiko bank d.d. sporazumno sklopili ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Ujedno, se naglašava da nalaz i mišljenje angažiranog vještaka za financije i računovodstvo IŽ dipl.oec. neodređeno je i nejasno u potpunosti, obzirom da vještak ne obrazlaže način izračuna u istom, te su stavke izračuna koje vještak navodi u potpunosti nejasne. Opreza radi, ističe prigovor prijeboja tužiteljeva potraživanja, a kako tuženik Addiko bank d.d. smatra da postoje razdoblja kad je tužitelj HŽ plaćao manje iznose od onih koje je uzeo vještak u obzir, odnosno po početnoj kamatnoj stopi. Nadalje, tuženik Addiko bank d.d. ističe kako i dalje ostaje kod odgovora na tužbu i svih dosadašnjih navoda, posebice prigovora da je provedenom konverzijom sukladno ZID ZPK NN 102/15 tužitelj HŽ obeštećen u cijelosti, te kako ovakav način izračuna predstavlja omogućavanje prava tužitelju HŽ na neosnovano ostvarenje dvostruke koristi na štetu tuženika Addiko bank d.d., odnosno nametanje dvostruke obveze tuženiku Addiko bank d.d. i to obvezu iz kredita u valuti EUR i obvezu povrata s naslova ništetnosti ugovora o kreditu u valuti CHF. Tuženik Addiko bank d.d. ističe kako je isto vještačenje trebalo provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik Addiko bank d.d. koristio za kunske kredite, a ne po početnoj otplatnoj kamatnoj stopi. Tuženik Addiko bank d.d. između ostaloga ponovno ističe kako tužitelj HŽ nema pravnog interesa za podnošenjem tužbe u vezi predmetnog ugovora o kreditu, obzirom da je proveo konverziju, u skladu s ZID ZPK NN 102/2015, a ujedno navodi kako su sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu tužitelj HŽ i tuženik Addiko bank d.d. : 1) izvršili promjenu valutne klauzule u ugovoru o kreditu iz CHF u EUR, 2) izvršili promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja Aneksa ugovora o kreditu, na način da se odredbe ugovora o promjeni kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF zamijene novim odredbama ugovora o kreditu tako da se promjena kamatnih stopa vrši na način kako je to bilo ugovoreno u ugovorima u kreditu s valutnom klauzulom EUR,, 3) izvršili su nesporno utvrđenje iznosa neotplaćene glavnice kredita, 4) ugovorili sporazum o raspologanju preplatom, odnosno o podmirenju manje uplaćenog iznosa i 5) ugovorili novi otplatni plan. Naime, odredbama ZID ZPK NN 102/2015 prilikom konverzije kredita predviđena je primjena kamatne stope jednake kamatnoj stopi koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, pri tome uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik Addiko bank d.d. također ističe, pritom ne priznajući u ikojem smislu izračun vještaka i postojanje pretplate nakon provedbe konverzije, da stavka u nalazu i mišljenju vještaka „pozitivne tečajne razlike u odnosu na početni plan/inicijalni tečaj iznosi 223.202,47 HRK“, stoga tuženik Addiko bank d.d. osporava u potpunosti i iznos dobiven u Nalazu i mišljenju vještaka. Slijedom navedenog, tuženik Addiko bank d.d. navodi kako je, sukladno rješenju naslova, vještak dužan izraditi dopunu nalaza i mišljenja na način da izračuna kamatnu stopu u odnosu na kunske kredite i u skladu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom.
8. U svom podnesku od 3. travnja 2023. tužitelj HŽ je osporio sve navode podneska tuženika Addiko bank d.d. od 10. prosinca 2020. kao neosnovane i pogrešne. Nema osnove za izračun preplaćenog iznosa po ugovoru o kreditu s osnove promjenjive kamate i valutne klauzule primjenom kamatne stope koja je bila u primjeni za kunske kredite jer tužitelj HŽ nije ugovorio kunski kredit. Tužitelju HŽ 2007. godine, kad je tražio stambeni kredit, banka nije ni nudila kunski kredit već ga je uvjeravala da je upravo kredit u CHF za njega najpovoljniji i optimalan. Presudama u kolektivnom sporu utvrđeno je da su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa te kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF jer se radi o nepoštenim odredbama kojima je tužitelj HŽ doveden u nepovoljan položaj. Odredbe čl. 502.c ZPP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u svakom pojedinačnom postupku pokrenutom po tužbi potrošača pozivaju na utvrđenja iz pravomoćne presude u kolektivnom sporu. Zbog toga je po prosudbi tužitelja HŽ pravilno sud odredio zadaću vještaku da izračuna iznos više plaćene kamate tj. razliku između kamate koju je tužitelj HŽ po osnovi jednostrano promjenjive kamatne stope stvarno platio tuženiku Addiko bank d.d. u odnosu na iznos kamate koju je tužitelj HŽ trebao platiti po početnom otplatnom planu primjenom ugovorene kamatne stope od 3,88% te da izračuna više plaćenu tečajnu razliku uslijed rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita, kao i izračun ukupno preplaćenog iznosa na dan konverzije. Primjedbe tuženik Addiko bank d.d. kojima tvrdi da je nalaz vještaka nejasan ili neobrazložen po prosudbi tužitelja HŽ paušalne su i neargumentirane. U odnosu na navod tuženika Addiko bank d.d. kako tužitelj HŽ nema pravni interes za podnošenje tužbe jer je proveo konverziju, tužitelj HŽ ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Gos 1/2019 od 4.3.2020., u kojem se očitovao o valjanosti sporazuma o konverziji, naveo i da: " bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud RH izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatke ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom se radi o kondemnatornim novčanim zahtjevima...". Zbog toga tvrdnja tuženika Addiko bank d.d. o utjecaju konverzije na mogućnost tužitelja HŽ da traži isplatu više plaćenih iznosa na temelju osnovnog kredita nije osnovana. Tužitelj HŽ tvrdi da on ima pravo na restituciju i u slučaju konverzije ugovora o kreditu, a ujedno smatra da tuženik Addiko bank d.d. navodima svog podneska nije ni na koji način doveo u sumnju pravilnost i stručnost dostavljenog nalaza i mišljenja sudskog vještaka. Angažirani vještak za financije i računovodstvo IŽ dipl.oec. je u nalazu detaljno objasnio zbog čega tužitelj HŽ nije provedenom konverzijom na dan 30.9.2015. godine obeštećen u cijelosti, odnosno, zbog čega tuženik Addiko bank d.d., iako je u konverziji uračunata razlika više plaćene kamate, nije tužitelju HŽ izvršio restituciju s osnove više plaćenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba, unatoč tome što je tužitelju HŽ priznao više plaćeni iznos od 23.114,28 EUR, što je na dan 30.9.2015. godine iznosilo 176.566,10 kn. Tuženik Addiko bank d.d. je samo izvršio obračunsku razliku preračunavanjem tužiteljeva kredita u CHF u simulirani kredit u EUR, no nije izračunao razlike plaćenih kamata u odnosu na početni plan (pravo tužitelja HŽ na te razlike tuženik Addiko bank d.d. osporava i dan-danas) i tečajne razlike u odnosu na početni plan koje su nastale prije 30.9.2015. godine, kao i razliku glavnice koja je nastala na taj dan kad je tuženik Addiko bank d.d. izvršio obračun za potrebe konverzije. Tužitelj HŽ ponavlja da je nalazom vještaka utvrđeno i da nisu svi preplaćeni iznosi ukalkulirani u izračun konvertirane glavnice, odnosno, tuženik Addiko bank d.d. nije prilikom konverzije zatvarao ispravnu glavnicu, onu po početnim otplatnom planu koja je, s obzirom da učinak ništetnih odredaba nastupa ex tunc, jedina relevantna za odnos parničnih stranaka. U ovom konkretnom slučaju tužitelj HŽ traži da mu tužena banka isplati iznos duga koji je pogrešno obračunala prilikom konverzije, kad je istovremeno tužitelj HŽ i zatvorio kredit, a dug je nastao zbog pogrešno obračunatog iznosa preostale glavnice na dan konverzije. Prema nalazu vještaka, ispravnost kojeg nalaza tuženik Addiko bank d.d. nije doveo u pitanje navodima svog podneska, tuženik Addiko bank d.d. je u obvezi tužitelju HŽ isplatiti iznos od 271.612,76 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Tužitelj HŽ, nastavno, precizira tužbeni zahtjev u točki II izražavajući svoju tražbinu u EUR kako slijedi: „II Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, OIB: 14036333877 da tužitelju HŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 36.049,21 EUR (trideset šest tisuća četrdeset devet eura i dvadeset jedan cent) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 1.10.2015. godine pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima uvećanoj za tri postotna poena do 31.12.2022., a od 1.1.2023. po kamatnoj stopi koju je ESB primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja, odnosno, sukladno čl. 29.st.2. ZOO-a, sve u roku od 15 dana.“ U ostalom dijelu tužbeni zahtjev ostaje neizmijenjen.
9. Na ročištu dana 4. ožujka 2025. ovaj sud je dopustio preinaku tužbe tužitelja HŽ. Prema čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014 i 70/2019, 80/2022 i 114/2022, 155/2023 u daljnjem tekstu: ZPP) tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Nadalje je čl. 190. st. 2. ZPP-a propisano da iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Ovaj sud u potpunosti prihvaća kao ispravan pravni stav tužitelja HŽ da on je on mogao končano precizirati svoj tužbeni zahtjev tek nakon provedenog financijskog vještačenja. U skladu sa time je na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. broj Su IV – 162/2021 od 26.11.2021. zaključeno sljedeće: „U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.“
10. Saslušan na ročištu dana 3. travnja 2025. angažirani vještak za financije i računovodstvo IŽ dipl.oec. je istaknuo da ostajem u cijelosti kod svoga pismenog nalaza i mišljenja. Što se tiče primjedbi, naglašava da nije bilo nekih konkretnih primjedbi na matematičke izračune. Ističe se da nalaz i mišljenje rađeni su skladno zadaći zadanoj od strane suda. U svezi iznosa u točki 5 njegovog mišljenja u svezi iznosa od 271.612,76 kuna, to je iznos preplaćenih kamata, preplaćene valute i zakonske zateznih kamata do 30.9.2015. odnosno do dana konverzije. Naglašava se da svaki pojedini iznos preplate umanjen je za priznatu preplatu kako je utvrđeno u procesu konverzije te kao takav predstavlja glavnično potraživanje tužitelja HŽ sa kamatama koje teku od 1.10.2015., a sve sukladno čl. 171. i 172. ZOO- a. Što se tiče prigovora tuženika Addiko bank d.d. da su izračuni nejasni isto je po prosudbi angažiranog vještaka za financije i računovodstvo IŽ dipl.oec. neosnovano budući je svaki pojedini izračun pojašnjen iznad pripadajuće tablice te je dodatno iz rekonstruiranog otplatnog plana po dodatku navedeno što je obračunato u svakom pojedinom stupcu. Što se tiče zateznih kamata iste su obračunate na svaku pojedinu utvrđenu preplatu od dana dospijeća do dana provedbe konverzije 30.9.2015. sukladno odgovarajućim propisanim iznosima zatezne kamate. U svezi negativnih razlika angažirani vještak za financije i računovodstvo IŽ dipl.oec. ističe da iste nije utvrđivao, budući da mu je zadaća bila utvrditi više plaćene kamate i više plaćene iznose po tečajnim razlikama. Ovaj sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje angažiranog vještaka za financije i računovodstvo IŽ dipl.oec. budući je stekao dojam da je isti stručan i objektivan.
11. Na ročištu dana 3. travnja 2025. u smislu čl. 7. st. 1. ZPP-a sud je upozorio prisutne da su same stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice budući sukladno čl. 352. st. 1. ZPP- a u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti. Budući na ročištu 3. travnja 2025. stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga to je ovaj sud na tom ročištu i zaključio glavnu raspravu u ovoj parnici. Naime sud više nije ovlašten provoditi bilo kakve dokaze po službenoj dužnosti (osim iznimno u slučajevima taksativno propisanim ZPP-om) već može sukladno čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučiti samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Na tom ročištu punomoćnica tužitelja HŽ je predložila usvajanje tužbenog zahtjeva u cijelosti na način kako je isti preciziran u podnesku tužitelja HŽ od 3. travnja 2023. Također se ukazuje na činjenicu da dodatak odnosno anex ugovora o kreditu između parničnih stranaka nije soleminiziran, dakle nije sačinjen u istoj formi kao osnovni ugovor, a što stranke u osnovnom ugovoru nisu izrekom dopustile, pa kao takav ne proizvodi prane učinke i smatra se da nije niti sklopljen. Zamjenik punomoćnika tuženika Addiko bank d.d. je predložio odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti kao neosnovanog.
12. Na temelju tako provedenog postupka ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, sukladno članku 8. ZPP-a po prosudbi ovoga suda tužbeni zahtjev tužitelja HŽ je djelomično osnovan.
13. Između stranaka nije sporno da su tužitelj HŽ i pravni prednik tuženika Addiko bank d.d. tj. Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. zaključili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj: 306-026/2007 od 19. siječnja 2007. Prema čl. 2. toga Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i HŽ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj: 306-026/2007 od 19. siječnja 2007. banka je odobrila tužitelju HŽ kao korisniku kredita iznos od 350.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećim na dan korištenje kredita i to za kupovinu stana. Prema čl. 4. toga Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i HŽ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj: 306-026/2007 od 19. siječnja 2007. rok otplate je 10 godina od stavljanja kredita u tečaj i isti se otplaćuje u 120 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 2.037,17 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. na dan plaćanja s tim da anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu. Čl. 6. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i HŽ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj: 306-026/2007 od 19. siječnja 2007. između stranka je ugovorena promjenjiva kamata sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Ista je od početne 3,88 % godišnje kasnije povećana osim u razdoblju od 31.12.2013. do 30.09.2015. kada je intervencijom zakonodavca ista fiksirana na 3,23 % godišnje, a kako je to navedeno u Tablici 2 nalaza i mišljenja angažiranog vještaka za financije i računovodstvo IŽ dipl.oec. od 20.10.2020. (list sudskog spisa broj 197).
14. Takozvani predmet "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač'') protiv osam najvećih hrvatskih banaka, na temelju odredbi članaka 502.a do 502.h ZPP-a. Tužitelj ''Udruga Potrošač'' je u tome postupku tražio zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14. i 110/15.) i to u dva pravca, tražeći utvrđenje ništetnim odredbe ugovora glede: 1) valutne klauzule u švicarskim francima smatrajući da su odredbe iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te 2) redovne kamatne stope koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Tijekom postupka donesena je jedna prvostupanjska odluka, dvije drugostupanjske i tri revizijske odluke. Uz navedeno, na postupak su utjecale i dvije odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske. Radi se o slijedećim odlukama: 1) presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., 2) presuda i rješenje Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., 3) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015., 4) odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-III-
2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016., 5) rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-575/2016-5 od 03. listopada 2017., 6) presuda Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., 7) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. i 8) odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U- III-4396/2019, U-III-4516/2019 i U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.
15. Ovaj sud konstatira da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope tuženik Addiko Bank d.d. mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.
16. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio novu presudu broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U bitnome, utvrđeno je da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Pored toga, utvrđeno je i da je osmotužena Sberbanka d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača time što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene. Drugim riječima, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam tuženih banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno i prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Ovo je bitno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena sasvim razumljivo došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Što se tiče valutne klauzule, treba razjasniti da je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca) također došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju dramatično porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama. Iz podataka Ministarstva financija proizlazi da su potrošačima kredita u CHF nakon redovite otplate kreditnih zaduženja, nakon deset godina, mjesečne otplatne rate porasle oko 60% do 80%, dok je glavnica porasla oko 30% do 40% što je potrošače kredita u CHF dovelo u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditne institucije. Svrha (temeljna funkcija) valutne klauzule je zaštita stvarne vrijednosti novčane tražbine, odnosno održavanje one vrijednosti kakva je postojala u trenutku zasnivanja ugovornog odnosa, kao i osiguranje ravnopravnosti stranaka, jednake vrijednosti činidbi odnosno održavanje ugovorne ravnoteže. Drugim riječima, cilj je zaštitni, a ne profitni, pa valutna klauzula ne bi smjela postati instrumentom obogaćenja vjerovnika i osiromašenja dužnika, odnosno sredstvom remećenja ugovorne ravnoteže i ravnopravnosti stranaka u mjeri koja dovodi do izrazite inferiornosti dužnika. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja - aprecijaciju švicarskog franka Ustavni sud utvrdio je da je zaštitna klauzula očito "iskliznula" iz svojih funkcionalnih limita koji proizlazi iz pravne naravi i dosega tog instituta. U slučaju kredita u CHF, kreditne institucije su zbog aprecijacije švicarskog franka, s jedne strane, i regulatornog propusta, s druge strane, primanjem ispunjenja isplata obroka kredita u CHF ishodile veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute iste kupovne moći kao i u vrijeme ugovaranja, čime su nedvojbeno ostvarile značajnu korist uslijed očitog narušavanja načela jednake vrijednosti ugovornih činidbi i ravnopravnosti stranaka. Štoviše, kako to proizlazi iz očitovanja Ministarstva financija, a što kreditne institucije i Hrvatska narodna banka svojim navodima nisu dovele u pitanje, kreditne institucije nisu se izložile valutnom (tečajnom) riziku u švicarskim francima, budući da su sredstva za kreditne plasmane domaćim potrošačima pribavljale iz vlastitih kunskih i EURo depozita ili zaduživanja u EURima. Iz očitovanja Ministarstva financija razvidno je da su potrošači od 2005. do 2008. godine sklapali ugovore o kreditima u CHF u kojima su, s jedne strane, bile ugrađene odredbe o valutnoj klauzuli na temelju koje se glavnica vezala uz švicarski franak i činile su je ovisnom o odnosu švicarskog franka i kune i, s druge strane, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je također ovisila o visini glavnice, budući da se određuje u postotku od visine glavnice, a koji postotak je određivala kreditna institucija svojom jednostranom odlukom, bez posebno određenih parametara. Naime u prethodno navedenim postupcima je u bitnom utvrđeno: a) Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EURo, dok to isto ne radi u odnosu na CHF, 2) CHF nije stabilna valuta već je to valuta u koju bježi kapital u vrijeme gospodarskih kriza (tvz. „valuta utočišta“), 3) CHF u monetarnom sustavu Republike Hrvatske postoji u beznačajnim veličinama u odnosu na CHF kredite, 4) pokriće za CHF kredite nije u bilanci banaka, nego u vanbilanci. To znači da CHF-a kao stvarnog novca u bitnim količinama nema. Naime, CHF se pokrivao derivatnim izvedenicama, a ne depozitima građana ili stranim kreditima i 5) Međunarodni monetarni fond je upozoravao počevši od 2000. godine višekratno na mogući rast tečaja CHF u odnosu na EURo, a to znači i na rast u odnosu na kunu. Kasnije se to uistinu i dogodilo, i to čak značajno više nego je prognozirano. Utvrđeno je da sve prethodno navedene činjenice banke su znale, kao što su znale i za činjenicu da je CHF u odnosu na DM i EUR između 1973. i 2003. narastao gotovo 170% - što je neoboriva činjenica da je CHF nestabilna valuta, za razliku od kune koja u odnosu na EUR fluktuira već 23 godine u granicama plus-minus 5%. Sve navedeno jest dokaz da je CHF valutna klauzula ugovorena na nepošten način. Navedeno su opisano banke su morale objasniti svojim budućim klijentima prije ugovaranja kredita, međutim, one to nisu učinile, pa stoga takve ugovorne odredbe na kraju i proglašene nepoštenima i ništetnima. Zaključno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev 2221/2018-11 dana 3. rujna 2019. kojom je u bitnome odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi. Valja također naglasiti da je ovaj sud prihvatio u cijelosti kao istinit iskaz tužitelja NŽ. Po prosudbi ovoga suda evidentno je da tužitelj NŽ nije mogao pravilno i u potpunosti shvatiti visoku rizičnost Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria bank d.d. kao kreditora i NŽ kao korisnika kredita broj: 306-189/2008 od 13. svibnja 2008. budući mu je tuženik Addiko Bank d.d. uskratio relevantne informacije koje je on znao. Naime, očito je da izrazito visoka rizičnost toga ugovora je bila samo za tužitelja NŽ iako prividno su ugovorne odredbe stipulirane kao da se radi o nekim objektivnim kriterijima na koje niti jedna od stranka toga ugovornog odnose ne može utjecati.
17. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na to da je u praksi sudova bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete (s obzirom na takvu dikciju samog članka) ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud.
18. U odnosu na informiranost tužitelja HŽ i provođenje personalnih dokaza odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sporu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka). Na navedeni način je promijene raniji pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je u svojoj presudi poslovni broj Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019. je ustvrdio da kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak se ne moraju izvoditi dokazi radi utvrđenja ništetnost ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak kao i samog Ustavnog suda Republike Hrvatske u njegovoj odluci poslovni broj U-III- 2233/19 od 10. lipnja 2020. Međutim, u ovoj parnici tuženik Addiko Bank d.d., na kojem je teret dokaza, ničim nije dokazao da je tužitelj HŽ bio u potpunosti informiran u pogledu pravnih posljedica kod zaključenja Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i HŽ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj:
306-026/2007 od 19. siječnja 2007. Uostalom to u svom iskazu tvrdi i sam tužitelj HŽ čiji iskaz je ovaj sud prihvatio u cijelosti kao istinit.
19. Iz sadržaja Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i HŽ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj: 306-026/2007 od 19. siječnja 2007. proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru. Naime, odredba čl. 3. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003 te u daljnjem tekstu ZZP) je određivala da potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku Addiko Bank d.d. koji ničim nije doveo u sumnju istinitost iskaza tužitelja HŽ. Naime iz iskaza tužitelja HŽ razvidno je da kredit je podignut za rješenje stambenog pitanja njega i njegove obitelji.
20. Nije sporno da od 01.01.2013. kamatnu stopa je mijenjana u skladu s promjenom javno dostupnog parametra (u konkretnom slučaju: šestomjesečnog LIBOR za CHF), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana i fiksnog dijela kamatne stope. Međutim, ništetno je da tuženik Addiko Bank d.d. jednostrano mijenja kamatnu stopu bez suglasnosti druge ugovorne strane pa makar to bilo i na temelju objektivnih kriterija koji prethodno nisu ugovoreni ili na koje je makar druga ugovorna strana nije naknadno pristala. Uzgred se napominje da prije 1.1.2013. tuženik Addiko Bank d.d. je radi opravdanja svoga "objektivnog" jednostranog povišenja kamatne stope navodio više različitih nepovezanih kriterija koji u suštini ne uspostavljaju bilo kakav objektivni kriterij. Također valja primijetiti da smisao valutne klauzule nije bogaćenje na jednoj, a osiromašenje na drugoj ugovornoj strani te po prosudbi ovoga suda nepoštene su ugovorne odredbe da posljedice aleatornosti (tj. nepredviđenog „divljanja“ tečaja) moraju snositi samo potrošači, a ne i banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove imaju nemjerljivo više znanja i iskustva od prosječnog potrošača i koje su te ugovorne odredbe nametnuli potrošačima. Naime, sud je utvrdio kako činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci uslijed valutne klauzule, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ta neravnoteža u pravima i obvezama nedvojbeno je na štetu potrošača i znatna je jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg dužnik kao potrošač ima obvezu vratiti banci, i cijena, dakle neizvjesni su bitni elementi ugovora koji su u pravilu dugoročni, s tim da cijenu, koja ovisi i o visini glavnice jer se određuje u postotku od tog iznosa i o visini kamatne stope, određuje banka, koja je vjerovnik. Naime, kako je to već utvrđeno u prethodno navedenom tzv. predmetu "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odredbama općih uvjeta banaka o promjenljivoj kamatnoj stopi one nisu razradile bilo kakav objektivni kriterij već isti u suštini predstavljaju bankama rezervnu varijantu za sve moguće i nepredvidive situacije u dugom razdoblju otplate, putem kojih se banke nastoje zaštititi od takvih gubitaka i rizika. Naime, sve dok na Dan državnosti 1994. godine nije uvedena hrvatska kuna (HRK) kao službena valuta Republike Hrvatske, a koja je od početka uvođenja do danas ostvarila iznimnu stabilnost te se ne može govoriti o bilo kakvim značajnijim oscilacijama tečaja, kojih je bilo i kreću se u malim oscilacijama. Stoga se opravdano postavlja pitanje da li je stoga uopće opravdano kod ugovora s valutnom klauzulom vezanom uz švicarski franak kao kriterij prema kojemu tužene banke obrazlažu promjene kamatnih stopa, navoditi LIBOR za CHF, ako je iz navedenog nesporno da im za realizaciju spornih kredita nije bio potreban nijedan švicarski franak (ako je neka od banaka i kupovala švicarske franke i poslije ih konvertirala u kune to je bio njezin slobodan izbor, no nikako jedini ili obvezujući izvor financiranja), a što je važno s obzirom da pitanje promjenljive kamatne stope i kriterija za promjenu tih stopa, a upravo je upućivanje na LIBOR jedan od bitnih razloga koje tužene banke navode kao opravdanje za povišenje kamatnih stopa u razdoblju prije znatnije aprecijacije švicarskog franka.
21. Članak 26. st. 3. ZOO-a bio bi primjenjiv tek u slučaju da je kamatna stopa neodređena. Naime, navedeni članak propisuje da ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. tog članka. U tom pravcu, u revizijskoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. između ostaloga obrazloženo je: „…Kako su ugovorne kamate po svojoj pravnoj naravi naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti banci za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu, onda se nameće zaključak da takva ugovorna odredba mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 46. st. 2. i čl. 50. ZZO/91, odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05, a što u ovom slučaju nije ostvareno, jer iz tako formuliranih ugovornih odredbi potrošač nije mogao u vrijeme pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditu imati sve relevantne informacije o tome u kojem pravcu odnosno kako će u budućnosti biti njegova ugovorna obveza glede plaćanja ugovornih kamata, a čija sudbina je bila izvan mogućnosti njegovog utjecaja, odnosno pretežitim dijelom ovisila o volji i namjeri osmotužene banke, a koja kao specijalizirana novčarska ustanova je bila dužna omogućiti potrošačima potpunu i razumljivu informaciju o toj ugovornoj odredbi, a kako bi mogli stvoriti pravilnu sliku o svojim budućim obvezama koje prema banci imaju sklapanjem ugovora o kreditu….“ Potom valja naglasiti da Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi i rješenju poslovni broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. dao odgovor na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim te se u obrazloženju između ostaloga navodi: „…Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjesti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora. Ovaj sud je utvrdio da u odnosu na predmetni ugovor nije uspostavljen zakonit mehanizam promjene kamatne stope po nekoj od navedenih osnova kojim bi se dopunom ugovora nadomjestile ništetne odredbe ugovora, i na temelju kojega bi Banka bila ovlaštena u razdoblju nakon sklapanja ugovora pa do dana 1. siječnja 2014., obračunati i naplatiti redovnu kamatu po stopi višoj od 4,90%.........Zbog iznijetih razloga, a imajući na umu pravne posljedice ništetnosti dijela odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope, na dan stupanja na snagu ZID ZoPK/12 predmetni ugovor je vrijedio s kamatnom stopom od 4,90%, s mogućnošću da stranke i dalje pregovaraju radi uspostave zakonitog mehanizma promjene kamatne stope, jer nije dovedena u pitanje prava volja stranaka da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa.“
22. Nije sporno da je Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i HŽ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj: 306-026/2007 od 19. siječnja 2007. solemniziran od strane javnog bilježnika. Međutim, po prosudbi ovoga suda javni bilježnici svakako ne posjeduju stručna znanja iz područja ekonomije vezana za promjenu tečaja CHF, a njihov je zadatak protumačiti strankama pravne posljedice sklopljenog ugovora, a oni nisu dužni ukazati na ekonomske posljedice vezane za promjenu tečaja valute. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. između ostaloga se navodi: "...Ni tvrdnje tuženika da ugovorna odredba prema kojoj je odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak potrošačima razumljiva jer im je prilikom solemnizacije ugovora o kreditu od strane javnih bilježnika objašnjen smisao i posljedice pravnog posla i javni bilježnici su se uvjerili o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, jer inače ne bi ugovore solemnizirali, kao što je već rečeno, nisu osnovane. Pojedinačno objašnjenje ne utječe na percepciju prosječnog potrošača, jer se solemnizacija tiče individualnog ugovora i ne može ugovornu odredbu koja je nerazumljiva prosječnom potrošaču učiniti razumljivom u smislu da se u postupku za zaštitu kolektivnih prava potrošača izbjegne ocjenjivanje njezine razumljivosti i eventualno nepoštenosti, a osim toga, prema odredbi članka 59. stavka 2. Zakona o javnom bilježništvu javni bilježnik privatnu ispravu ispituje u skladu s odredbama članaka 34., 57. i 58. tog Zakona i tek ako za to ne nađe zapreke potvrdit će je (solemnizirati). Odredbom članka 57. ZJB propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati jesu li stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Ako korisnik kredita izjavi da ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, javni bilježnik ugovor neće solemnizirati, no razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba. Prema odredbi članka 58. ZJB ako stranke hoće da se u javnobilježnički akt unesu nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave, koje bi mogle dati povoda sporovima, ili koje ne bi bile pravno valjane ili bi se mogle pobijati, ili ne bi imale namjeravani učinak, ili bi se opravdano moglo smatrati da im je svrha da se koja od stranaka ošteti, javni će bilježnik upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuće pouke. Ako oni ipak ostanu kod tih izjava, unijet će ih u javnobilježnički akt, ali će u tom aktu posebno napomenuti da je stranke upozorio na posljedice takvih izjava. Međutim, u ovoj odredbi nije riječ o nejasnim ugovornim odredbama, nego o nejasnim izjavama stranaka...."
23. Između stranaka nije sporno da je zaključen Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 306- 026/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i HŽ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) od 7. siječnja 2016. i to sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015 te u daljnjem tekstu skraćeno: ZIDZPK/15). Tužitelj HŽ ističe da tuženik Addiko bank d.d. nije imao zakonskog uporišta simulirano zatvarati neotplaćenu glavnicu s preplaćenim iznosima koje tužitelj HŽ kao potrošač potražuje natrag, jer je za zatvaranje relevantne glavnice bilo dovoljno da potrošač plati anuitete po početnom otplatnom planu. Sve ono što je tužitelj HŽ kao potrošač platio povrh početno ugovorenog anuiteta, po njegovoj prosudbi mora mu biti vraćeno zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Naglašava se da ova konverzija, kakvu je proveo tuženik Addiko bank d.d., nije omogućila tužitelju HŽ da bude dovedena u položaj kao da takvih odredaba nije bilo, jer tuženik Addiko bank d.d. konverzijom nije vratio niti preplaćene tečajne razlike, niti kamate, niti je platio zakonske zatezne kamate, dakle nije izvršen povrat stečenoga temeljem nepoštenih ugovornih odredaba.
24. Po prosudbi ovoga suda sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 306- 026/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i HŽ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) od 7. siječnja 2016., prijašnji Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i HŽ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj: 306-026/2007 od 19. siječnja 2007. prestao je postojati pa tužitelj HŽ kao korisnik kredita na temelju toga ugovora, jer ga više nema, ne može osnovano potraživati bilo što od tuženika Addiko bank d.d. jer su sva plaćanja obuhvaćena novim Aneksom uz Ugovor o kreditu broj: 306-026/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i HŽ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) od 7. siječnja 2016. Tim Aneksom uz Ugovor o kreditu broj: 306-026/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i HŽ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) od 7. siječnja 2016. su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja HŽ je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Također valja naglasiti da dana 4. ožujka 2020. godine, u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, doneseno je rješenje kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: ”Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle Vrhovni sud Republike Hrvatske tvrdi da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, Vrhovni sud Republike u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva te navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Slijedom navedenog sukladno obrazloženjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Pri tome valja naglasiti da načelno prema ustaljenoj sudskoj praksi ako tužitelj može postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev tada on niti nema pravni interes da postavlja neki deklaratorni tužbeni zahtjev. Dakle, raniji Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i HŽ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj:
306-026/2007 od 19. siječnja 2007. je bez ikakvog pravno značaja obzirom da zaključenjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 306-026/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i HŽ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) od 7. siječnja 2016. stvorena je nova pravna osnova kojom su tužitelj HŽ i tuženik Addiko bank d.d. uredili svoj međusobni odnos. Međutim, nezavisno od ovakvog obrazloženja ovaj sud je točki I izreke ove presude meritorno odlučio da su ništetne odredba čl. 4. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i HŽ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj: 306-026/2007 od 19. siječnja 2007. (gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF valuti) kao i odredba čl. 6. toga ugovora gdje je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i to jednostranom odlukom samog tuženika Addiko bank d.d. Naime, velika većina drugostupanjskih sudova smatra da o tome neizostavno prvostupanjski sud mora donijeti meritornu odluku, a u slučaju odbacivanja toga dijela tužbenog zahtjeva onda se prvostupanjska odluka ukida kako bi prvostupanjski sud donio meritornu odluku.
25. Vrhovni sud ističe da je ZID ZPK/15 izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera odnosno intervencija zakonodavca. Svrha koju je zakonodavac ZID ZPK/15 namjeravao ostvariti i dijelom ostvario bila je postaviti trajni temelj za rješenje problema u CHF, osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti €. S tim u vezi je posebno važno da je konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, što znači s djelovanjem od trenutka zaključenja ugovora i ona je potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti €. Tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje meritorne presude poslovni broj: Rev 637/2019-2 od 15. studenoga 2022. između ostaloga navodi: „... 21. Pogrešno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da konverzija ne obuhvaća otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer na činjenicu da izvršena konverzija uključuje i plaćanja učinjena po osnovi kamatne stope sasvim jasno i nedvosmisleno upućuje sadržaj odredbe članka 19.c stavka 1. točaka 2., 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe članka 19.c stavka 1. točaka 4. i 5. istog Zakona koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, u skladu s točkama 1. i 2. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15, kamate i početno odobrena glavnica kredita koje su plaćene temeljem kredita u CHF pretvaraju se u kamate i glavnicu plaćenu u € u skladu s tečajem koji je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik (banka) na dan uplate primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u €. Naprijed navedene uplate su korištene, u skladu s točkom 4. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15, za namirenja anuiteta po osnovi konvertiranog kredita u €, uz iznimku uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije. To znači da je povrat preplaćenih iznosa ostvaren putem korištenja izvršenih uplata za otplatu dospjelih anuiteta kredita u €, koji je zamijenio kredit u CHF, na način da je, u ovisnosti o visini preplate, iznos preplate korišten za otplatu budućih obroka kredita u € u slučaju da preplata nije dovoljna za zatvaranje kreditnih obveza prema novom otplatnom planu ili je vraćen potrošaču u slučaju da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka u valutnoj klauzuli u € prema novom otplatnom planu (točke 4. i 5. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15). Na taj su način nakon konverzije uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene za otplatu njegova kredita u € i to radi nemirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF. 22. U vezi s pitanjem jesu li, inače prilično stroga i detaljna, pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavila narušenu ravnotežu između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, od odlučnog je značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. 23. Imajući na umu sve naprijed navedeno, revizijski sud ocjenjuje da je sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu na način propisan odredbom člana 19.c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u € koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao. 24. Kada su, dakle, iznosi koje je tužitelj platio više na temelju ništetne ugovorne odredbe iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novi otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog ugovora o kreditu, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženice, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO na primjenu kojeg propisa upućuje odredba članka 4. stavka 2. ZZP koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca, a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZID ZPK/15. Naime, konverzija izvršena prema ZID ZPK/15 je imala za posljedicu prestanak obveze tuženice kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti, a time posljedično ni ništetnosti. 25. U tom smislu odgovor na materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a postavljeno u reviziji glasi: Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate. ....“
26. Točna je tvrdnja tužitelja HŽ da za njega bi bilo povoljnije da nije prihvatio ponudu tuženika Addiko bank d.d. da sklopi Aneks uz Ugovor o kreditu broj:
306-026/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i HŽ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) od 7. siječnja 2016. Međutim tužitelj HŽ nije bio dužan sklopiti taj ugovor te po prosudbi ovoga suda sukladno čl. 19.d ZIDZPK/15 bio je u potpunosti informiran kakve će to pravne i ekonomske posljedice za njega polučiti.
27. U vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 (30. rujna 2015.) još nije bila utvrđena ništetnom odredba o valutnoj klauzuli u CHF u ugovorima o kreditu, dapače, u to vrijeme, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Revt-249/14-2, odredba o valutnoj klauzuli u CHF nije ništetna. Tek je nakon intervencije Ustavnog suda Republike Hrvatske presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena prvostupanjska presuda kojom je utvrđena ništetnost navedene odredbe, a to shvaćanje je u ponovljenom postupku prihvatio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev- 2221/2018. Međutim, valja naglasiti da prema općem pravnom načelu „Ignorantia iuris nocet“ (nepoznavanje prava škodi). To se naravno odnosi i na sam Vrhovni sud Republike Hrvatske jer kada bi on bio nepogrešiv u tumačenju prava ne bi bio potreban Ustavni sud Republike Hrvatske i Europski sud za ljudska prava. Naime, potrebno je ponovo naglasiti da rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:
U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017. nisu prihvaćeni prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (»Narodne novine« broj 102/15.). U obrazloženju svoga rješenja broj: U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017. Ustavni sud Republike Hrvatske između ostaloga navodi: „...U odnosu na bit konverzije sadržane u osporenom zakonu, riječ je o ad hoc izvanrednoj i jednokratnoj mjeri kojom se, na zahtjev potrošača – dužnika iz kredita, aktivira mehanizam konverzije detaljno razrađen zakonskim odredbama te se intervenira u već nastale – egzistirajuće – ugovorne odnose zahvaćene eskalirajućom dužničkom krizom i drastičnom ugovornom neravnotežom. Navedena zakonska mjera odnosi se na ograničen broj određenih ugovora sklopljenih prije stupanja na snagu zakona – njih ukupno 58.367 (od kojih je 57.808 konvertirano) s jasno i provjerljivo određenim ugovornim stranama. Zbog navedenih razloga prigovor formalne neustavnosti osporenog zakona na izloženoj osnovi nije utemeljen. ....34.2. U odnosu na izložene prigovore predlagatelja, problematici retroaktivnosti Ustavni sud pristupio je na dvije razine: supstancijalnoj (u odnosu na stvarni i pravni učinak osporene zakonske mjere konverzije na zatečene ugovorne odnose) i formalnopravnoj (s obzirom na zahtjeve koji proizlaze iz članka 90. stavka 5. Ustava kojim je propisano da samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno djelovanje). U odnosu na prvonavedeni aspekt ovog pitanja, Ustavni sud prije svega primjećuje da u skladu s ranije iznesenim utvrđenjima o njegovom bitnom sadržaju, osporeni zakon kao »novo pravno pravilo« ne zahvaća pravne situacije – konkretno, pravne poslove u vezi s CHF kreditima, koji su u cijelosti dovršeni, odnosno realizirani prije njegova stupanja na snagu. Zakon se, naime, ne odnosi na ugovore konzumirane potpunim namirenjem vjerovnikove tražbine ili njezinom konverzijom u drugu valutu vrijednosti (unit of account) prije stupanja na snagu zakona. Utoliko, sukladno doktrini i sudskoj praksi prava Europske unije koja je ustavnopravno primjenjiva na ovaj slučaj (primjerice, »Temelji prava Europske zajednice« Uvod u ustavno i upravno pravo EZ, II. hrvatsko izdanje/uredio H, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2004., str. 149. – 150.), nije riječ o »pravoj (actual)« nego o »prividnoj (apparent)«, odnosno »nepravoj ili kvazi- retroaktivnosti« kod koje se novo pravno pravilo primjenjuje na odnose kreirane pravnim aktima ili poslovima nastalima prije njegova stupanja na snagu, ali nisu dovršeni. Za razliku od prave retroaktivnosti (u smislu gore izloženog konteksta) koja je beziznimno zabranjena, interpretativni pristup Suda EU na bazi teleološkog tumačenja iznimno dopušta kvazi-povratni učinak novog pravnog pravila na zatečene pravne odnose pod bitnim uvjetom da se cilj mjere – zbog čije realizacije je »novo« pravilo i doneseno – ne bi mogao postići na drugi način. Spomenuta iznimka, prema kojoj mjera može djelovati retroaktivno samo ako legitimni cilj nije moguće na drugi način ostvariti, limitirana je primjenom načela razmjernosti koje u ovom kontekstu traži da je takvo povratno djelovanje nove zakonske mjere na slučajeve nastale prije njegova stupanja na snagu neophodno za postizanje željenoga cilja. Dakle, bitna je ocjena nužnosti takvog povratnog djelovanja za ostvarivanje proklamiranog cilja. U konkretnom slučaju, s obzirom na prethodno izložena relevantna utvrđenja (v. točke od 28. do 29. rješenja), Ustavni sud ocjenjuje da su potrebni uvjeti retroaktivnosti u ranije izloženom smislu u potpunosti zadovoljeni. Cilj osporenog zakona u pravno suštinskom smislu bio je osigurati da kreditne institucije kao davatelji CHF kredita podliježu istom sustavu temeljnih načela obveznog prava kao i potrošači CHF kredita (posebice, načelu jednakosti ugovornih činidaba, kao i načelu ravnopravnosti stranaka u ugovornom odnosu) bez da se pritom naruši ekonomska (euro) supstanca kreditnih institucija, a što nedvojbeno ne bi bio slučaj kad osporena zakonska mjera ne bi djelovala povratno na zatečene ugovorne odnose. Bilo je nužno onemogućiti da valutnom klauzulom u švicarskim francima kreditne institucije ishode dominantan ekonomski položaj u odnosu na potrošače uslijed »ekscesnog« djelovanja valutne klauzule s obzirom na nepovoljnu konstelaciju ekonomsko-monetarnih okolnosti koje su rezultirale drastičnom aprecijacijom valute ugovora u sinergijskom učinku s varijabilnom kamatnom stopom promjenjivom na osnovi jednostrane odluke kreditnih institucija. Opisanu nužnost nije bilo moguće postići bez zahvaćanja u konkretne i egzistentne ugovorne odnose. S obzirom na utvrđenja izložena u točki 29.2. rješenja u vezi sa zakonskom svrhom (ratio legis) valutne klauzule i razumnim te na pravu zasnovanim očekivanjima ugovornih strana, Ustavni sud ocjenjuje da je ispunjen i dodatni uvjet dopuštenog povratnog učinka osporene zakonske mjere – poštovanje legitimnih očekivanja zainteresiranih adresata. ....“ Prema čl. 30. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Narodne novine br. 99/1999, 29/2002) odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatni su i dužna ih je poštovati svaka fizička i pravna osoba. Iz navedenih razloga ovaj prvostupanjskom ovaj sud nije u mogućnosti prihvatiti obrazloženja iz ukidnih rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske i to: a) poslovni broj: Rev-1096/2022 od 8. studenog 2022. godine prema kojima potrošači imaju pravo na puno obeštećenje i b) poslovni broj Rev-586/2019 od 21. prosinca 2022. godine prema kojima potrošači nakon konverzije imaju pravo samo na zatezne kamate do dana konverzije. Naravno ukoliko u budućnosti sam Ustavni sud Republike Hrvatske promijeni svoj pravni stav (bilo samoinicijativno ili uslijed upliva Europskog suda za ljudska prava) takvu promjenu će respektirati i ovaj prvostupanjski sud.
28. Uzgred valja konstatirati da ukoliko bi se udovoljilo tužbenim zahtjevima onim potrošačima koji su inicijalno sklopili daleko rizičniji kreditni proizvod, a kasnije ga retroaktivno „pretvorili“ u eurski ugovor sukladno ZIDZPK/15 onda bi oni došli u daleko povoljniji položaj nego oni korisnici kredita koji su zaključili kunske kredite ili kredite vezano za valutnu klauzulu u eurima gdje je kamatna stopa bila znatno viša nego kod kredita vezanih za valutnu klauzulu CHF. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kada bi se isto doslovno shvatilo ispada da nema nikakve opasanosti od prigovora zastare tako da i oni korisnici kredita koji su zaključili kunske kredite ili uz valutnu klauzulu eur i gdje su banke također jednostrano mijenjale kamatnu stopu višu od one početno ugovorene kada god to požele mogu podignuti tužbu radi svoga obeštećenja zbog preplaćenih iznosa u vidu razlike između inicijalne kamate i one više sve uz zatezne kamatne na tako izračunate iznosa od dana preplate svakog pojedinog novčanog iznosa pa do isplate. Naime, zastara u tom slučaju bi im valjda tekla tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom bi se utvrdila ništetnost ugovorne odredbe kojim je ugovoreno da banka može jednostrano bez nekih egzaktnih kriterija jednostrano mijenjati kamatnu stopu. Naravno ni tada oni ne bi bili u potpunost obeštećeni jer i ona inicijalna kamata u to vrijeme im je bila viša nego da su zaključili ugovor uz valutnu klauzulu CHF pa bi ih se valjda i u tom dijelu trebalo obeštetiti. Zaključno valja naglasiti da cilj ZIDZPK/15 je bio pomoći korisnicima kredita koji su zaključili ugovor uz valutnu klauzulu CHF i kako bi se u startu preventivno zaustavili predvidivi budući brojni sporovi što se očito nije postiglo nego štoviše i sama neujednačena sudska praksa dodatno generira još i veću količinu budućih sporova. Iz svih navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude pod točkom II.
29. U svezi parničnog troška valja citirati obrazloženje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u njegovoj meritornoj presudi poslovni broj: Rev 637/2019-2 od 15. studenoga 2022. gdje se između ostaloga navodi: „...27. Odluke se o parničnom trošku temelje na odredbi članka 166. stavka 2. ZPP. Imajući na umu činjenicu da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu, i to u pravnoj stvari u kojoj domaća sudska praksa nije ustaljena, revizijski sud, naslanjajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava (primjerice U i Ž, zahtjev broj 72152/13 presuda od 6. rujna 2016.) ocjenjuje da je, u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelja na pristup sudu, usprkos činjenici da je tužitelj u cijelosti izgubio u parnici, primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka provedenog pred nižestupanjskim sudovima. To stoga, što tužitelj, u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa kojemu nije obilježje stranačka ravnopravnost, nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena pred drugostupanjskim sudovima, a o spornom se pitanju revizijski sud još nije izjašnjavao. U takvim okolnostima tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh....“ Ovaj prvostupanjski sud u potpunosti prihvaća takvo obrazloženje Vrhovnog suda Republike Hrvatske te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom III.
U Rijeci 13. svibnja 2025.
Sudac:
Damir Vinketa
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu nadležnom županijskom sudu u Republici Hrvatskoj u roku od 15 dana računajući od dana dostave. Žalba se predaje putem ovog suda pisanim podneskom u tri primjerka.
U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.
Dostaviti:
- pun. tužitelja HŽ i
- pun. tuženika Addiko Bank d.d.
