REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl. broj: P-9451/2021-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Silviji Sunčani Stubičar, u pravnoj stvari tužitelja CŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kojeg zastupa Odvjetničko društvo Kardum i partneri j.t.d., Zagreb, Mihanovićeva 14 protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50 OIB 02535697732 kojeg zastupa odvjetnica Odvjetničko društvo Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 28. ožujka 2025. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja Hrvoja Karduma, odvjetnika i punomoćnice tuženika Katarine Prelec, odvjetnice, na ročištu radi donošenja, objave i uručenja presude dana 13. svibnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se da je ništetan i da ne proizvodi pravne učinke Ugovor o kreditu broj: 9010980614 od 27.1.2006. godine sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita.“

II Nalaže se tuženiku, Privredna banka Zagreb d.d., iz Zagreba, Ulica Franje Račkoga 6, OIB: 02535697732, da tužitelju CŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj: 9010980614, i to odredbe o valutnoj klauzuli CHF, isplati iznos od 1.546,56 EUR, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od

- 17,54 eur od 1.11.2008 godine pa do isplate

- 19,29 eur od 1.1.2009 godine pa do isplate

- 25,43 eur od 21.2.2009 godine pa do isplate

- 25,38 eur od 1.3.2009 godine pa do isplate

- 19,54 eur od 1.4.2009 godine pa do isplate

- 20,47 eur od 1.5.2009 godine pa do isplate

- 12,87 eur od 1.6.2009 godine pa do isplate

- 6,38 eur od 1.7.2009 godine pa do isplate

- 7,83 eur od 1.8.2009 godine pa do isplate

- 11,57 eur od 1.9.2009 godine pa do isplate

- 11,15 eur od 1.10.2009 godine pa do isplate

- 7,58 eur od 1.11.2009 godine pa do isplate

- 14,26 eur od 1.12.2009 godine pa do isplate

- 19,13 eur od 1.1.2010 godine pa do isplate

- 26,97 eur od 1.2.2010 godine pa do isplate

- 24,93 eur od 1.3.2010 godine pa do isplate

- 35,04 eur od 1.4.2010 godine pa do isplate

- 32,83 eur od 1.5.2010 godine pa do isplate

- 37,45 eur od 1.6.2010 godine pa do isplate

- 68,07 eur od 1.7.2010 godine pa do isplate

- 61,53 eur od 1.8.2010 godine pa do isplate

- 79,18 eur od 1.9.2010 godine pa do isplate

- 73,5 eur od 1.10.2010 godine pa do isplate

- 69,29 eur od 24.11.2010 godine pa do isplate

- 84,73 eur od 1.12.2010 godine pa do isplate

- 94,89 eur od 27.1.2011 godine pa do isplate

- 93,72 eur od 1.2.2011 godine pa do isplate

- 98,92 eur od 25.3.2011 godine pa do isplate

- 91,23 eur od 1.4.2011 godine pa do isplate

- 92,7 eur od 1.5.2011 godine pa do isplate 3

- 129,18 eur od 3.6.2011 godine pa do isplate

- 133,98 eur od 1.7.2011 godine pa do isplate po stopi od 14% godišnje od 1.11.2008. godine do 30.6.2011. godine; po stopi od 12% godišnje od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine; te od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1.1.2023. godine do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; te od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku, Privredna banka Zagreb d.d., iz Zagreba, Ulica Franje Račkoga 6, OIB: 02535697732, da tužitelju CŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem neosnovanog uvećanja glavnice zbog povećanja tečaja CHF od strane tuženika kod prijevremene otplate kredita od strane tužitelja na dan 12.7.2011. godine, isplati iznos od 7.228,89 EUR, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi od 12% godišnje od 12.7.2011. godine do 31.7.2015. godine; te od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1.1.2023. godine do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; te od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku, Privredna banka Zagreb d.d., iz Zagreba, Ulica Franje Račkoga 6, OIB: 02535697732, da tužitelju CŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem neosnovano naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 300,74 EUR, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi od 12% godišnje od 12.7.2011. godine do 31.7.2015. godine; te od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1.1.2023. godine do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; te od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana. Ako sud ne usvoji tužbeni zahtjev pod brojem I gore, tužitelj predlaže da sud temeljem odredbe čl. 188. st. 2. Zakona o parničnom postupku donese presudu kojom se:

VI Utvrđuju ništetnim odredbe čl.1., čl.4., čl.5., čl.6., čl.7. i čl.12., Ugovora o kreditu broj: 9010980614 od 27.1.2006. godine sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem je ugovorena primjena valute CHF. VII Utvrđuje ništetnom odredba čl. 4. Ugovora o kreditu broj: 9010980614 od 27.1.2006. godine sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem je ugovorena primjena kamatne stope koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika.

VIII Utvrđuje ništetnom odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 9010980614 od 27.1.2006. godine sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem je ugovorena interkalarna kamata u visini redovne kamatne stope.

IX Utvrđuje ništetnom odredba čl. 6., Ugovora o kreditu broj: 9010980614 od 27.1.2006. godine sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem je ugovoreno da se kamata na zakašnjela plaćanja naplaćuje po srednjem tečaju tuženika za CHF.

X Utvrđuje ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 9010980614 od 27.1.2006. godine sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem je ugovoren iznos kredita od 67.108,05 CHF i u dijelu u kojem je ugovoreno pravo tuženika da povisi ili snizi kamatnu stopu iz čl. 4. Ugovora o kreditu. XI Utvrđuje ništetnom odredba čl. 10. Ugovora o kreditu broj: 9010980614 od 27.1.2006. godine sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem je ugovorena obaveza tužitelja da plati naknadu za prijevremenu otplatu u visini utvrđenoj aktima tuženika.

XII Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u točki V. a koji glasi: "Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

XIII Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom dana 27. siječnja 2006. godine zaključio Ugovor o kreditu broj 9010980614 prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit od 67.108,05 CHF, pri čemu je tuženik ugradio u taj ugovor niz odredbi koje su utjecale na cijenu kredita i koje predstavljaju bitne sastojke ugovora, a koje odredbe su utvrđene ništetnima od strane sudova u Republici Hrvatskoj, te od strane Europskog suda. Tvrdi da je ugovor sklopljen na način da je tuženik predočio šprancu ugovora o kojoj se nije moglo pregovarati niti se pregovaralo, već su djelatnici tuženika u svoju standardnu šprancu ugovora samo unijeli podatke o imenu i adresi tužitelja, te iznosu kredita. Dakle, radilo se o ponudi tuženika za davanje kredita po principu „uzmi ili ostavi“, a niti jedna odredba ugovora nije bila predmetom pregovora između stranaka. Smatra da su ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje dopuštaju tuženiku da jednostranim odlukama mijenja visinu kamatne stope bez jasnih i određenih parametara zašto je kamatna stopa promjenjiva, te bez mogućnosti pregovaranja o tome, ništetnost tih odredbi dovodi do ništetnosti cijelog ugovora o kreditu. Nepoštena je i odredba o visini zatezne kamate temeljem koje tuženik obračunava i naplaćuje zateznu kamatu koja nije zakonska, već tuženik samovoljno određuje visinu iste u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, čime tuženik direktno može manipulirati cijenom ugovora kao bitnim sastojkom a time je postupljeno protivno načelu savjesnosti i poštenja, što opet dovodi do njene ništetnosti. Isto tako ugovaranjem odredbe o valutnoj klauzuli u CHF tuženik je povrijedio načelo jednake vrijednosti činidbi a protivna je načelu ravnopravnosti, načelu savjesnosti i poštenja, načelu zabrane zlouporabe prave i načeli zabrane prouzročenja štete. Nadalje ništetna je i odredba o interkalarnoj kamati jer je ugovorena kao promjenjiva i to jednostranom odlukom tuženika. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva tzv. ulazna naknada propisana je u čl. 5. Ugovora o kreditu u iznosu od 2,00% iznosa kredita, te je ista odbijena od iznosa kredita prije isplate. U ugovoru nije navedeno od čega se ista sastoji niti koji je razlog da iznosi baš 2,00%, a ugovorena je po principu „uzmi ili ostavi“ te na istu nije mogao utjecati niti se o njoj pregovaralo slijedom čega je smatra ništetnom. Odredba o izlaznoj naknadi ugovorena je u čl. 8. Ugovora o kreditu kojom u slučaju prijevremene otplate kredita treba platiti naknadu sukladno uvjetima iz Odluke o naknadama tuženika. Ugovorena je na netransparentan način i nije utemeljena na troškovima koje banke imaju zbog prijevremene otplate kredita nego je unaprijed formulirana ugovorna odredba koja stvara neravnotežu na štetu potrošača. Slijedom svega navedenog, konačno postavljenim zahtjevom podneskom od 1. kolovoza 2024. godine i troškovnikom koji je predao na glavnoj raspravi dana 28. ožujka 2025. godine: predlaže da sud presudom utvrdi ništetnost ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u cijelosti, potom i naloži tuženiku da mu po osnovi valutne klauzule isplati iznose navedene u izreci sa pripadajućim zateznim kamatama, temeljem neosnovanog uvećanja glavnice zbog povećanja tečaja kod prijevremene otplate kredita iznos naveden u izreci sa zateznim kamatama do isplate, po osnovi ulazne naknade isplati iznos sa zateznim kamatama pa do isplate a po osnovi izlazne naknade iznos sa zateznim kamatama, sve uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od presuđenja pa do isplate. Ukoliko sud ne prihvati tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora tada predlaže da se presudom utvrde ništetnom odredbe o valutnoj klauzuli, promjenjivoj kamatnoj stopi, interkalarnoj kamati u visini redovne kamatne stope, o ulaznoj naknadi, izlaznoj naknadi i o primjeni zateznih kamata sukladno odluci tuženika.

2. Tuženik osporava zahtjev u cijelosti, odnosno osporava i osnovu i visinu, ističe prigovor zastare navodeći da kolektivna presuda ne prekida tijek zastare, upućuje na objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 1.3.2022. godine,pa predlaže zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o kreditu, promet po kreditu, specifikaciju uplata, pregled prometa, obavijest o promjenama kamatnih stopa, otplatni plan, zahtjev za kredit, simulirani plan, zapisnik i izvadak iz Odluke o naknadama. Proveden je dokaz saslušanjem tužitelja, te financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz društva Darfin d.o.o.

4. Temeljem provedenih dokaza i njihove ocjene, a sve u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22; 153/23 dalje: ZPP)) sud je utvrdio da je zahtjev u točki I. na utvrđenje ništavim ugovora u cijelosti neosnovan, dok su objektivno kumulirani zahtjevi u cijelosti osnovani.

5. U ovom sporu riječ je zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu i isplatu te o eventualno kumuliranim zahtjevima u smislu odredbe čl. 188. st. 2. ZPP na način da drugi eventualni zahtjevi glase na utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu u dijelu kojim su ugovorene valutna klauzula, promjenjiva kamatna stopa, interkalarna kamata u visini redovne kamatne stope, ulazna naknada, izlazna naknada i o primjena zateznih kamata sukladno odluci tuženika.

6. U odnosu na glavni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu valja reći kako sud temeljem činjeničnih navoda koji se odnose na postojanje nepoštenih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli odnosno ulaznoj i izlaznoj naknadi ne zaključuje da bi činjenica postojanja navedenih nepoštenih odredaba odnosno postojanje djelomično ništetnih odredaba o cijeni dovela do ništetnosti cijelog ugovora jer ugovor i bez tih odredba može opstati, slijedom čega je zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora odbijen.

7. Nadalje, u odnosu na eventualno kumulirane zahtjeve sud ističe kako je nesporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita, i prednika tuženika, kao kreditora zaključen 27. siječnja 2006. Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti 67.108,05 CHF po srednjem tečaju za CHF kreditora važećeg na dan korištenja kredita uz promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora uz rok otplate kredita 120 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja.

8. U odnosu na stajalište tuženika da se u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, na koji se tužitelj poziva, zaštita pružala na apstraktnoj, općenitoj razini i u istom se nisu izvodili dokazi na okolnost jesu li sporne odredbe ugovora nepoštene, a da u predmetnoj parnici tužitelj treba dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive, odnosno da su nepoštene, potrebno je isktanuti da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač, ovdje tužitelj, osobno pokrene radi naknade štete/isplate s ciljem otklona povrede koja je uzrokovana postupanjem tuženika (u tom se pravcu upućuje i na odluku Vrhovnog suda Rev-3142/2018) pa kako iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. broj:P-1401/12, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. Proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična

- potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, to jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a isto tako je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF.

9. Iz iskaza tužitelja, a na temelju kojeg je sud utvrdio svojstvo tužitelja kao potrošača, proizlazi da je namjena predmetnog kredita je bila prvenstveno stambeni kredit, ali se istim istodobno radilo refinanciranje drugih već postojećih kredita. Pregovore o samom kreditu imao je u poslovnici tuženika u Lastovskoj ulici, te je vodio razgovor s djelatnicom koja nije bila njegov osobni bankar. Predmetni ugovor su mu ponudili uz navođenje da je to najbolja ponuda u odnosu na sve druge vrste kredita. Kunski kredit uopće nije postojao, a kredit u euru mu nisu spomenuli. Prilikom razgovora nije bilo nikakvog razgovora ni o parametrima promjene promjenjive kamatne stope niti o rizicima tečaja u švicarskom franku, tečaj je bio 4,61 kune za jedan švicarski franak. Također mu nije objašnjena ni procedura u slučaju prijevremene otplate kredita. Tek pri kraju kad je odlučio da bi prijevremeno otplatio kredit rečeno mu je da se prijevremena otplata mora platiti, a kada je pitao na temelju čega bi još morao platiti prijevremenu otplatu rečeno mu je da se radi o pravilima banke. Predmetne rate kredita plaćao je na šalteru banke i nikada nije dobio niti jednu odluku banke o promjeni kamatne stope ili obavijest o promjeni tečaja nego je samo na šalteru vidio da je iznos veći nego što je bio ranije. Svaki mjesec se iznos povećavao, a on je plaćao ili u poslovnici u Lastovskoj ili na Cvjetnom trgu. Kada mu je rečeno da mora platiti prijevremenu otplatu u posebnom iznosu koji se izračunavao u postotku, nije primio nikakvu odluku banke prema kojoj bi morao platiti postotak od iznosa kredita, također se više niti ne sjeća o kojem se iznosu radilo i kako se isti obračunavao. Tijekom radnog vijeka radio je kao propagandista na hrvatskoj televiziji. Na posebno pitanje suca da li mu je banka ponudila eventualno neki povlašteni kredit sa povlaštenom kamatnom stopom imajući u vidu da je tražio stambeni kredit odgovara da nije. Tijekom pregovora u banci nije dobio nikakvu ponudu za povlašteni kredit s eventualno 2% kamate za stambeni kredit ili nenamjenski kredit. Niti o jednoj odredbi ugovora nije pregovarao s tuženikom i ugovor mu je ponuđen upravo u formi kakve je zaključena, odnosno "take it or leave it" odnosno uzmi ili ostavi. Pojašnjava da se nije radilo o klasičnim pregovorima nego zapravo o razgovoru kakav bi kredit mogao dobiti i u kojem iznosu. Zapravo ovim kreditom on je refinancirao već postojeće kredite koje je imao kod tuženika i kod drugih banaka, a koji su bili za kupnju stan, a ti raniji krediti nisu bili u poslovne svrhe. Također na nastavno pitanje da li je stan kupio u poslovne svrhe odgovara da nije nego za stanovanje. Na nastavno pitanje da li je razumio termin "valutna klauzula" odgovara da baš i nije, nego je samo dobio općeniti odgovor "da će sve biti u redu". Na nastavno pitanje tko je otplaćivao kredit odgovorio je da je on otplaćivao kredit.

10. Dakle, kako je sud vezan za utvrđenja iz gore navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, i to temeljem Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 96/03), čl.118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 14/14, 110/15, 14/19) u vezi s čl. 3-4., 269., čl. 272. i 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08, dalje: ZOO).

11. Valja istaći kako je tužitelj kao korisnik kredita, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao kreditora, pa je teret dokaza da tužitelj eventualno ne bi bio prosječni potrošač upravo na tuženiku. Također, ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost suda za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru (Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-18/18).

12. U odnosu na spornu visinu zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz društva Darfin d.o.o. čiji nalaz i mišljenje sud prihvaća jer je izrađen objektivno, u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije, pri čemu valja dodati da je vještak nalaz i mišljenje sačinio u skladu sa zadatkom suda te na isti u računskom dijelu stranke niti nisu stavljale primjedbi.

13. U odnosu pak na pitanje zastare valja uputiti na objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. prema kojem zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača odnosno od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu. a u ovom predmetu je tužba podnesena 25. studenog 2011. godine, a kako se radi o tužbi na utvrđenje ništetnosti, to zastara u ovom predmetu nije ni počela teći jer počinje teći tek od pravomoćnog utvrđenja ništetnosti, pa je stoga prigovor zastare neosnovan u cijelosti.

14. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako iz prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka trebalo je primijeniti odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO.

15. Posebno treba dodati kako se odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO i čl. 29. st. 2. ZOO, a iste su dosuđene od dana kada je tužitelj obavio plaćanje više zaračunatih iznosa, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužna prilikom promjene kamatnih stopa rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

16. U odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi valja ponoviti kako u postupku nema spora niti o tome

- da je tuženik trgovac u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača

- da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP,

- da se tužitelj obvezao prije korištenja kredita platiti tuženiku jednokratne troškove obrade kredita.

- da je tuženik u slučaju prijevremene otplate kredita zadržao pravo zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge (čl. 8. st. 2.) te da je tužitelj platio tu naknadu.

17. Tužitelj je u iskazu kojeg sud u cijelosti prihvaća, naveo da mu kao što je već rečeno nisu objašnjene pojedine ugovore odredbe niti mu je objašnjena struktura troškova kod prijevremene otplate.

18. Dakle, proizlazilo bi da se o predmetnim ugovornim odredbama o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva te naknadi za prijevremenu otplatu nije pojedinačno pregovaralo, jer je iste nesporno unaprijed formulirao prednik tuženika, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač niti nije imao utjecaja na sadržaj istih, pa su u pitanju odredbe unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

19. S obzirom da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o uvjetima – spornoj ulaznoj i izlaznoj naknadi i visini istih, a iz prihvaćenog iskaza tužitelja i stipulacije spornih odredaba, koje su standardne, proizlazi da se o sadržaju istih nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženik nije uspio dokazati suprotno.

20. Slijedom navedenog, u postupku je utvrđeno da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik odnosno da se radi o tipskom ugovoru, pa kako iz rezultata cjelokupnog postupka proizlazi da se o spornim dijelovima ugovora po pitanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu kredita nije pregovaralo, a posebice se nije pregovaralo niti je bilo moguće pregovarati o sadržaju općih akata tuženika s tim u svezi.

21. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba ništetna.

22. Neovisno o informiranosti prije sklapanja ugovora, tužitelju su ove ugovorne odredbe najkasnije morale postati poznate u trenutku sklapanja ugovora jer su sadržane u samom njegovom tekstu. Osim što je lako uočljiva u samom tekstu ugovora, odredba o ulaznoj naknadi je jasno i razumljivo sastavljena. Pored toga, ta je odredba omogućavala tužitelju da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparentna u smislu članka 85. ZZP/03, što se svakako ne može reći za odredbu o izlaznoj naknadi.

23. Međutim, bez obzira da li je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (2,00% od iznosa odobrenog kredita), ili je riječ o odredbi koja tako nije sastavljena kada govorima o izlaznoj naknadi, svejedno sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

24. Odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita te plaćanje naknade za prijevremenu otplatu nisu izuzete iz testa poštenosti uz primjenu članka 84. ZZP/03. 25 Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

26. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosno za prijevremenu otplatu odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

27. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

28. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu 84. ZZP/03 ne može se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove.

29. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst imajući na umu da je riječ o kreditu s fiksnom kamatnom stopom koji se otplaćuje u 120 mjesečnih obroka koji se otplaćuju u jednakim mjesečnim anuitetima kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

30. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena") odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

31. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita odnosno naknadi za prijevremenu otplatu ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita ili naknade za prijevremenu otplatu te zauzvrat pruženih usluga.

32. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosno naknade kod prijevremene otplate, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

33. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

34. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem spornih naknada naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi.

35. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 5. st. 2. i čl. 8. st. 2. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 2,00% njegove visine odnosno da nisu nastali troškovi prijevremene otplate, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da te naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

36. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je odlučeno kao u deklaratornom dijelu tužbenog zahtjeva.

37. Također valja istaći kako u postupku tuženik nije dokazao niti to da se o njegovim općim aktima koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji se spominju u ugovoru (iz čl. 8. ugovora proizlazi da se naknada u slučaju prijevremenog zatvaranja kredita zaračunava sukladno Odluci o naknadama za usluge), bilo moguće pojedinačno pregovarati.

38. Slijedom navedenog, tužitelju na temelju čl. 1111. st. 1. ZOO pripada pravo na vraćanje isplate koju je učinio na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe čl. 5. i čl. 8. ugovora o kreditu o naknadi za obradu i odobravanje kredita te o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, a kako to proizlazi i iz nalaza i mišljenje vještaka.

39. Budući da je razlog ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost, tužitelju je uz primjenu odredbe čl. 1115. ZOO dosuđena zatezna kamata na iznos koji je plaćen na ima ispunjenja nepoštene ugovorne odredbi tekuća od prvog idućeg dana nakon plaćanja (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate.

40. Kao logični slijed iza pravomoćnih odluka o zaštiti kolektivnih interesa i prava proizlazi ovaj sudski postupak u kojem se radi o pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojem se tužitelj pozvao na ista pravna utvrđenja koja su već pravno riješena u odlukama po kolektivnoj tužbi, pa je ovaj sud vezan za ista utvrđenja, pri čemu ima u vidu i članak 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, i 110/15, dalje: ZZP/14) o vezanosti za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom navedenog i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi isplate, zbog ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, koju je kreditor (banka) jednostrano mijenjao, nije potrebno ponovno utvrđivati činjenice jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer je Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl. br. Rev-3142/18- 2 od 19. ožujka 2019. godine zauzeo takvo pravno shvaćanje. Naime, sud je ovdje ocijenio da utvrđenje o ništetnosti točno određene ugovorne odredbe pojedinačnog ugovora o kreditu ima samo deklaratorni učinak, jer se tužitelj ima pravo pozivati na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u složenom postupku odlučivanja o kolektivnom sporu.

41. Nadalje, predmetni ugovor o kreditu sadrži odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te o jednostranom podešavanju promjenjive kamatne stope zaključen je 27.1.2006. g. Stoga je riječ o ugovoru koji se i ratione materiae (odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ugovaraju primjenu valutne klauzule u CHF) i ratione temporis (od 1. lipnja 2004. do 31.8.2008. u odnosu na valutnu klauzulu u CHF) i ratione personae (tužitelj je potrošač, a tuženik je obuhvaćen tužbom radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača) obuhvaćen presudom koja je donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1401/2012 i koja je postala pravomoćna u odnosu na valutnu klauzulu u CHF 14. lipnja 2018. g.

42. U odnosu na navedene kondemnatorne tužbene zahtjeve potrebno je istaknuti da je sud dopustio uređenje tužbenog zahtjeva jer je konačni izračun ovisio o nalazu i mišljenju vještaka, a i došlo je do promjene službene valute od hrvatske kune do eura.

43. Sud je primijenio članak 323. Zakona o obveznim odnosima kojim je propisana posljedica djelomične ništetnosti ugovora pa je sud prihvatio tužbeni zahtjev samo u odnosu na pojedine članke ugovora.

44. Imajući u vidu da tužitelj nije uspio s tužbenim zahtjevom na utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora, nego samo s dijelom tužbenog zahtjeva, to sud nalazi da je uspjeh stranaka u postupku potpuno isti, odnosno da su stranke uspjele s približno jednakim dijelovima, pa je stoga odlučio da svaka stranka treba snositi svoj trošak postupka i to na temelju članka 154. stavka 4. ZPP-a slijedom čega je odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 13. svibnja 2025. godine

SUDAC

Silvija Sunčana Stubičar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u tri istovjetna primjerka, u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

Pun. tužitelja

Pun. tuženika