Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-506/2025-3

U I M E R E P UB L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to dr. sc. Ivana Tironija kao predsjednika vijeća, te Vedrane Perkušić, kao sutkinje izvjestiteljice i dr. sc. Daniele Pivčević, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PC (ranije BC), iz [adresa] OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ani Birnbaum, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženika Addiko bank d.d., sa sjedištem u Zagrebu, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupanog po punomoćniku Domagoju Petrinoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1293/2019-60 od 9. prosinca 2024. ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P-1293/2019-65 od 20. siječnja 2025., te rješenja poslovni broj P-1293/2019-61 od 9. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 13. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, pa se potvrđuju presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1293/2019-60 od 9. prosinca 2024. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-1293/2019-65 od 20. siječnja 2025., te rješenje poslovni broj P-1293/2019-61 od 9. prosinca 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

„I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 4. st. 1 Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita, br. 5140260452-20010367825/2005. od 28. lipnja 2005. godine koji je dana 01. srpnja 2005. godine potvrđen od strane javnog bilježnika Tatjana Kovačev iz Osijeka, BROJ: OU– 745/05, sklopljenog između tužiteljice BC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i Slavonska banka d.d. Osijek kao pravni prednik tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB 14036333877 u dijelu u kojem glasi:

„ Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne), sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom Ugovoru, što potvrđuje svojim potpisom na ovom Ugovoru.“

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB 14036333877 da tužiteljici PC (ranije BC) iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] na ime razlike u iznosima kamata isplati novčani iznos od 309,23 EUR (tristodeveteuradvadesettricenta), sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007. godine, a od 01.01.2008. godine po stopi koju određuje čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 01. kolovoza 2015. godine, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referente stope za tri postotna poena, za koje se primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja europske središnje banke, a koje na svaki pojedinačne mjesečne iznose teku kako slijedi:

- na iznos od 2,58 EUR od 21.09.2007 pa do isplate

- na iznos od 2,62 EUR od 18.10.2007 pa do isplate

- na iznos od 2,52 EUR od 20.11.2007 pa do isplate

- na iznos od 2,58 EUR od 22.12.2007 pa do isplate

- na iznos od 2,59 EUR od 20.01.2008 pa do isplate

- na iznos od 2,42 EUR od 21.02.2008 pa do isplate

- na iznos od 2,59 EUR od 21.03.2008 pa do isplate

- na iznos od 2,40 EUR od 19.04.2008 pa do isplate

- na iznos od 2,42 EUR od 28.05.2008 pa do isplate

- na iznos od 2,33 EUR od 29.06.2008 pa do isplate

- na iznos od 2,32 EUR od 22.07.2008 pa do isplate

- na iznos od 2,29 EUR od 20.08.2008 pa do isplate

- na iznos od 2,22 EUR od 21.09.2008 pa do isplate

- na iznos od 2,44 EUR od 24.10.2008 pa do isplate

- na iznos od 2,19 EUR od 21.11.2008 pa do isplate

- na iznos od 7,58 EUR od 24.12.2008 pa do isplate

- na iznos od 7,53 EUR od 25.01.2009 pa do isplate

- na iznos od 6,70 EUR od 24.02.2009 pa do isplate

- na iznos od 7,20 EUR od 29.03.2009 pa do isplate

- na iznos od 10,13 EUR od 29.04.2009 pa do isplate

- na iznos od 10,09 EUR od 28.05.2009 pa do isplate

- na iznos od 9,43 EUR od 19.06.2009 pa do isplate

- na iznos od 9,59 EUR od 17.07.2009 pa do isplate

- na iznos od 9,47 EUR od 28.08.2009 pa do isplate

- na iznos od 8,90 EUR od 2.10.2009 pa do isplate

- na iznos od 8,93 EUR od 23.10.2009 pa do isplate

- na iznos od 8,55 EUR od 25.11.2009 pa do isplate

- na iznos od 8,73 EUR od 22.12.2010 pa do isplate

- na iznos od 8,61 EUR od 03.2.2010 pa do isplate

- na iznos od 7,54 EUR od 28.2.2010 pa do isplate

- na iznos od 8,31 EUR od 13.4.2010 pa do isplate

- na iznos od 7,75 EUR od 18.5.2010 pa do isplate

- na iznos od 7,84 EUR od 29.6.2010 pa do isplate

- na iznos od 7,81 EUR od 31.7.2010 pa do isplate

- na iznos od 7,69 EUR od 24.8.2010 pa do isplate

- na iznos od 7,79 EUR od 4.11.2010 pa do isplate

- na iznos od 7,08 EUR od 4.11.2010 pa do isplate

- na iznos od 6,90 EUR od 20.11.2010 pa do isplate

- na iznos od 6,80 EUR od 29.12.2010 pa do isplate

- na iznos od 6,96 EUR od 20.1.2011 pa do isplate

- na iznos od 6,47 EUR od 18.2.2011 pa do isplate

- na iznos od 5,59 EUR od 17.3.2011 pa do isplate

- na iznos od 5,79 EUR od 14.4.2011 pa do isplate

- na iznos od 5,32 EUR od 14.5.2011 pa do isplate

- na iznos od 5,50 EUR od 17.6.2011 pa do isplate

- na iznos od 5,04 EUR od 20.7.2011 pa do isplate

- na iznos od 5,18 EUR od 20.8.2011 pa do isplate

- na iznos od 4,71 EUR od 20.9.2011 pa do isplate

- na iznos od 4,04 EUR od 13.10.2011 pa do isplate

- na iznos od 3,81 EUR od 16.11.2011 pa do isplate

- na iznos od 3,32 EUR od 15.12.2011 pa do isplate

- na iznos od 3,11 EUR od 17.1.2012 pa do isplate

- na iznos od 2,77 EUR od 17.2.2012 pa do isplate

- na iznos od 2,23 EUR od 17.3.2012 pa do isplate

- na iznos od 1,98 EUR od 13.4.2012 pa do isplate

- na iznos od 1,55 EUR od 18.5.2012 pa do isplate

- na iznos od 1,21 EUR od 17.6.2012 pa do isplate

- na iznos od 0,78 EUR od 19.7.2012 pa do isplate

- na iznos od 0,41 EUR od 24.8.2012 pa do isplate

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB 14036333877 da tužiteljici PC (ranije BC) iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 522,15 EUR , sa zateznom kamatom tekućom od dana 9. prosinca 2024. godine pa do isplate, prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referente stope za tri postotna poena, za koje se primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.“

2. Rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj P-1293/2019-61 od 9. prosinca 2024. naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 31,25 eura.

3. Žali se tuženik pobijajući prvostupanjsku presudu u cijelosti, kao i navedeno rješenje i to zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) s prijedlogom da se isti preinače odnosno ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zatražio je i trošak žalbenog postupka.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju u granicama ispitivanja iz članka 365. stavka 2. ZPP-a, žalbeni sud ocjenjuje da u postupku nisu počinjene bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Neutemeljeno tuženik ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a zbog toga što pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, njezina je izreka razumljiva, ne proturječi sama sebi ni svojim razlozima, presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

8. Tužiteljica svoj zahtjev temelji na tvrdnji da je tuženik istoj kao potrošaču u Ugovoru o namjenskom kreditu bez depozita, br. 5140260452-20010367825/2005, koji je dana 1. srpnja 2005. potvrđen od strane javnog bilježnika Tatjane Kovačev iz Osijeka, broj: OU-745/05, nametnuo ugovorne odredbe i to one koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s jednostranom odlukom kreditora pa je na taj način, a protivno načelu savjesnosti i poštenja, stavljena u neravnopravan položaj i njena je ugovorna obveza zbog ovisnosti o tom bitnom promjenjivom elementu postala rizična.

9. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnom odredbu ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te je ispravno naložio tuženiku isplatiti tužiteljici stečeno bez osnove na temelju navedene ništetne odredbe.

10. Glede ocjene valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP/03).

11. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala kamatna stopa i da ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, da u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope već je ugovorena promjenjivost kamatne stope, a ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da preplaćeni iznos s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznosi 309,23 eura.

12. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za pravnu valjanost sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovoga konkretnoga parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje: ZZP/14) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 19/22, dalje: ZZP/22), te članka 502.c ZPP-a.

13. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

14. Odredbom članka 118. ZZP/14, koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

15. Stoga, pravilan je stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19, dalje: ZPP/19), na temelju članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022).

16. Pritom valja napomenuti da je tijekom postupka tuženik iznosio činjenice da bi postojao informirani pristanak tužiteljice na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu te je prvostupanjski sud na prijedlog stranaka, pa tako i tuženika, pobijanu odluku donio nakon što je saslušao tužiteljicu, koja je izjavila da prije sklapanja ugovora nije primila nikakve obavijesti od banke, a niti joj je itko objasnio po kojim parametrima će se kamatna stopa mijenjati, a od saslušanja predloženog svjedokinje ČC banka je odustala. Stoga je neosnovano pozivanje tuženika u žalbi da sud nije izveo dokaze na okolnost pojedinačnog pregovaranja stranaka. Ujedno je za navesti da se saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu, ne može dokazivati činjenica obaviještenosti potrošača budući javni bilježnik prema postojećem zakonskom okviru nije imao ovlasti odnosno dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF ili pak objasniti parametre promjene kamatne stope (odluka Ustavnog suda U-III-34223/21 od 1. prosinca 2021.).

17. Kod ocjene nepoštenosti sporne ugovorne odredbe, nužno je uz sve navedeno imati u vidu i da je ova ugovorna odredba sastavni dio standardnog Ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika te se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo i da tužiteljica kao potrošač (u kojem svojstvu je prema utvrđenjima prvostupanjskog suda sklopila predmetni Ugovor) nije imala utjecaja na njen sadržaj, te da je tom odredbom tužiteljici nametnuta obveza suprotno načelima savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava, koju ona objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora.

18. Stoga, prvostupanjski sud ispravno zaključuje kako banka nije dokazala da bi u postupku sklapanja konkretnog ugovora davala odgovarajuće obavijesti potrošaču o osporenim ugovornim odredbama kao i da bi isti u postupku pregovaranja mogao utjecati na uvjete ugovora (izuzev roka otplate). Isto tako, odlučno je jesu li pisane isprave s odgovarajućim obavijestima banke predate potrošačima prije sklapanja ugovora, dok unatoč tvrdnjama o tome da je te obavijesti dostavio potrošaču, tuženik nije predočio dokaz da je bilo kakve pisane obavijesti uručio u poslovnici banke prije sklapanja ugovora.

19. Kako dakle, nema dokaza da je tužiteljica bila na odgovarajući način obaviještena o sadržaju i učincima osporene ugovorne odredbe na određivanje njene novčane obveze, navodi o tome da je ta odredba mogla biti razumljiva ili da je potrošač o njoj mogao pojedinačno pregovarati ukazuju se neodlučnim za ishod ovog postupka jer nitko ne može razumjeti ni informirano pregovarati o ugovornoj odredbi o čijem stvarnom sadržaju i učincima nije bio prethodno primjereno obaviješten, ni utjecati na njen sadržaj, a ni donijeti informiranu odluku o (ne)sklapanju ugovora (odluka broj: U-III-6703/2021 i dr. od 30. ožujka 2023., točka 21.7.).

20. Za navesti je i to da se presuda u slučaju „potrošač“ primjenjuje ne samo na stambene kredite iz razloga što je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna u svim potrošačkim ugovorima bez obzira na vrstu i namjenu kredita, što dakle ne razlikuje stambeni kredit od kredita za kupnju vozila, gotovinskog ili nekog drugog kredita. Bitno je da je riječ o potrošačkom ugovoru koji sadrži promjenjivu kamatnu stopu, a o čemu se radi u konkretnom slučaju. U tom smislu je odlučeno i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

21. Kako je sporna odredba konkretnog Ugovora o kreditu utvrđena nepoštenom odnosno ništetnom sukladno odredbama članka 81. i 87. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a ocjena prvostupanjskog suda o osnovanosti zahtjeva potrošača utemeljena je na propisnom ispitivanju izvedenih dokaza i odlučnih činjenica ovog konkretnog slučaja, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljici pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem mu je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju te ništetne odredbe.

22. Suprotno žalbenim navodima, tuženiku su bila osigurana primjerena jamstva prava na pravično suđenje kao što su pravo na obrazloženu sudsku odluku i jamstvo odsutnosti proizvoljnosti u odlučivanju sudova, te je imao mogućnost u pogledu tog i drugih s njim povezanih prigovora iznositi navode i predlagati dokaze pod jednakim uvjetima kao i potrošač, s tim da su prigovori o povredi načela jednakosti oružja neosnovani, jer navedena ocjena prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva utemeljena je na ocjeni provedenog parničnog postupka kao cjeline.

23. Pored toga, za naglasiti je kako se navedeni zaključak suda prvog stupnja podudara sa zaključcima iz presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. donesenima u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i kojima je utvrđeno kako je Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. sa sjedištem u Zagrebu (kojoj je 2009. pripojena Slavonska banka d.d.), odnosno Addiko Bank d.d. (nakon promjene tvrtke Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), povrijedila kolektivne interese i prava potrošača sklapajući u razdoblju od 2003. do najkasnije prosinca 2008. godine ugovore o kreditu s nepoštenim (ništetnim) odredbama o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka i promjenjivoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva na temelju jednostrane odluke banke.

24. Slijedom iznesenog, tužiteljici pripada pravo na povrat preplaćenog iznosa jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a time da je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem. Inače, u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.

25. Međutim, na tako utvrđenu visinu potraživanja tuženik je istaknuo prigovor zastare koji je prvostupanjski sud ispravno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a.

26. U pogledu kondemnatornog (restitucijskog) zahtjeva potrošača za povratom stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe potrošačkog ugovora, prvo valja reći kako je Vrhovni sud u predmetu broj: Rev-2245/2017 zauzeo stav da je, zbog učinka članka 502.c ZPP-a i identičnih odredaba mjerodavnih Zakona o zaštiti potrošača, pokretanjem kolektivnog spora nastupio prekid roka zastare restitucijskih zahtjeva potrošača (od pet godina) i da je taj rok počeo iznova teći s danom pravomoćnosti presuda iz kolektivnog spora (vidi detaljnije predmete Ustavnog suda brojeva U-III-2922/2018, U-III-4223/2021 i U-III-4745/2021, www.usud.hr, i tamo citiranu stabilnu praksu).

27. Dalje, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda zauzeto je pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. kako slijedi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

28. Pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda broj: Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022. razjašnjeno je kako slijedi: "Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2)."

29. Dakle, i u okolnostima nepostojanja direktnog učinka pravomoćnih presuda iz kolektivnog spora, isto ne bi bilo od nikakvog utjecaja na ocjenu osnovanosti prigovora zastare, jer i u pretpostavkama da ništetnost osporenih odredaba ugovora o kreditu nije utvrđena u kolektivnom sporu, na restitucijski zahtjev potrošača se ovdje primjenjuje pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda broj: Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.

30. Slijedom iznesenoga, primjenom bilo kojeg od navedenih stajališta, i onog iz predmeta Vrhovnog suda broj: Rev 2245/2017 koje se odnosi na ugovore obuhvaćene direktnim učinkom presuda iz kolektivnog spora, i onog iz pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda broj: Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. koje se odnosi na sve restitucijske zahtjeve utemeljene na ništetnosti, tuženikov prigovor zastare je neosnovan neovisno o (ne)osnovanosti prigovora o neprimjenjivosti presuda iz kolektivnog spora na ugovore o kreditu Slavonske banke d.d.

31. Nadalje, u odnosu na žalbene prigovore o tome imaju li pravomoćne presude iz kolektivnog spora direktni učinak u pogledu meritorne ocjene (ne)poštenosti (ništetnosti) osporene ugovorne odredbe formularnog ugovora o kreditu Slavonske banke d.d. za odgovoriti je kako je svaki sud ovlašten, a uostalom i dužan na temelju članka 327. stavka 1. ZOO-a, ispitati ništetnost odredaba ugovora koji je predmet spora, a što je prvostupanjski sud u predmetnom slučaju i učinio, te je nakon ocjene odlučnih dokaza i navoda stranaka, utvrdio ništetnost predmetne ugovorne odredbe i prihvatio restitucijski zahtjev potrošača.

32. Doseg pravomoćnosti presuda iz kolektivnog spora može prvostupanjski sud osloboditi proceduralne obveze da izvede određene dokaze ili odgovore na određene navode o okolnostima koje su već pravomoćno utvrđene u kolektivnom, čime eventualno pogrešna pretpostavka o njihovoj primjenjivosti može dovesti do povrede načela jednakosti oružja ili prava na obrazloženu sudsku odluku ako su određene odlučne okolnosti pojedinačnog spora ostale neutvrđene jer odlučni dokazi nisu bili izvedeni te ako na određene odlučne navode nije odgovoreno, a što ovdje nije slučaj.

33. Pitanje u vezi s primjenom pravomoćnih presuda iz kolektivnog spora na ugovore o kreditu Slavonske banke d.d. postaje irelevantno za ishod i pravičnost postupka ako je ocjena sudova o osnovanosti zahtjeva potrošača utemeljena na propisnom ispitivanju izvedenih dokaza i odlučnih činjenica konkretnog slučaja.

34. Prvostupanjski sud je u ovom predmetu propisno razmotrio one odlučne okolnosti, navode i dokaze za ocjenu poštenosti ili valjanosti osporenih ugovornih odredbi u pogledu njihove jasnoće i razumljivosti (s aspekta njihovog sadržaja i obavijesti koje je potrošaču banka bila dužna dati prije sklapanja ugovora u skladu s načelima savjesnosti i poštenja te dobre vjere), kao i je li potrošač mogao pojedinačno pregovarati o sadržaju osporene ugovorne odredbe, te je li bila uspostavljena pravična ravnoteža u međusobnim pravima i obvezama ugovornih stranaka.

35. To znači da je prvostupanjski sud, suprotno neosnovanim navodima žalitelja, nakon što je razmotrio navode potrošača i saslušao ga, također propisno ispitao sadržaj osporene odredbe formularnog ugovora o kreditu koji je unaprijed pripremio tuženik i ustanovio da je ona u bitnom istovjetna ugovornoj odredbi koja je s tog aspekta već utvrđena nejasnom ili nerazumljivom u kolektivnom sporu. U tom pogledu, neovisno o pitanju (ne)postojanja direktnog učinka presuda iz kolektivnog spora, ne postoji ništa proizvoljno u odlukama suda prvog stupnja da se poziva na sudske presude koje su već donesene u bitno sličnim ili istovjetnim sudskim predmetima, kao što su presude iz kolektivnog spora.

36. Budući da odgovarajuće obavijesti potrošaču nisu bile sadržane u tekstu osporene ugovorne odredbe, banka je mogla dokazivati da su te obavijesti tužiteljici bile dane prije sklapanja osporenog ugovora na neki drugi način, primjerice, uručenjem drugih pisanih isprava kao što su opći uvjeti poslovanja ili promotivni uvjeti, ili pak usmenim obavijestima koje su potrošačima mogli dati zaposlenici banaka koji su sudjelovali u postupku sklapanja ugovora, i na njoj je bio teret dokazivanja prethodne obaviještenosti potrošača (točke 25.3. - 26. /26.3. - 27./ načelnih stajališta Ustavnog suda u predmetima brojeva U-III-1068/2022, U-III-

5475/2021, U-III-4613/2021, U-III-4372/2021, U-III-3540/2021, U-III-3446/2021, U-III- 3377/2021, U-III-3072/2021 i dr., www.usud.hr), a što u predmetnom slučaju nije uspjela odnosno nije predočila dokaz da je bilo kakve pisane obavijesti poslala ili dostavila tužiteljici poštom ili uručila u poslovnici banke prije sklapanja ugovora. Također, naknadno obavještavanje o parametrima promjene kamatne stope nakon što je ugovor sklopljen ne predstavlja odlučnu okolnost kojom se može dokazivati prethodna obaviještenost potrošača i koja je mogla utjecati na ishod i pravičnost predmetnih postupaka (odluka broj: U-III-7296/2021 od 26. listopada 2022., točke 32. - 32.5., www.usud.hr).

37. U tom kontekstu, tuženikovi navodi kojima se iznosi neslaganje s ocjenama dokaza koje je dao prvostupanjski sudovi ne dovode u sumnju pravičnost provedenog postupka.

38. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj pa da tužiteljici na dosuđeni iznos pripadaju kamate samo od podnošenja tužbe, nisu osnovani. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužiteljici primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

39. Suprotno žalbenim prigovorima, obzirom na položaj tužiteljice u konkretnom ugovoru, u vezi s njegovom prirodom i svrhom, gdje je predmetni ugovor tužiteljica sklopila kao fizička osoba za privatne svrhe, a ne u svrhu obavljanja profesionalne djelatnosti, tužiteljica nije ni trebala dokazivati svojstvo potrošača na bilo koji drugi način, budući je njeno svojstvo potrošača potvrđeno sadržajem ugovora o kreditu. Pri tome i u odnosu na svojstvo potrošača primjenom Direktive 93/13/ EEZ, ne dolazi se do suprotnog zaključka, obzirom ista propisuje smjernice na način da je potrošač svaka fizička osoba koja ugovorom nastupa izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Ovdje je naglasiti kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije, dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, pa time i sudskom praksom Suda Europske unije koja je obvezujuća za sve nacionalne sudove država članica, a koja pojam "potrošač" definira kao svaku fizičku osobu koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13/EEZ, nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok "prodavatelj robe ili pružatelj usluge" znači svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13/EEZ nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

40. Nije počinjena ni bitna povreda iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 261. st. 3. ZPP-a jer nije bilo nedostataka u nalazu i mišljenju vještaka za financije niti se pojavila sumnja u pravilnost njegovog nalaza i mišljenja, koja bi opravdavala postupanje suda u smislu odredbe članka 261. stavak 3. ZPP-a odnosno traženje mišljenja drugih vještaka.

41. Odluka o parničnom trošku zakonita je i pravilna kako u osnovi tako i u visini (članak 154. stavak 1., članak 155. stavak 1. ZPP, članak 158. stavak 1. ZPP- a).

42. Suprotno žalbenim navodima, ročište za objavu presude je sudska radnja koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude. Ovu radnju određuje i zakazuje sud te stranke poziva na ročište (članak 335. ZPP), na koji poziv su se dužne odazvati (jer u protivnom nastupaju brojne posljedice, prvenstveno u odnosu na dostavu presude). Na ovom ročištu osim što se objavljuje sadržaj presude, sud ukratko iznosi i usmeno obrazloženje presude (članak 336. stavak 1. ZPP-a).

43. Iz navedenog proizlazi da je pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za pristup na ročište za objavu presude izravno povezano sa pravom na pristup sudu (članak 29. Ustava Republike Hrvatske, „Narodne novine“ broj 59/99, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14), te člankom 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17) upravo zbog saznanja o razlozima presude u smislu usmenog obrazloženja, dostave presude, kao i u odnosu na početak tijeka paricijskog roka.

44. Stoga, suprotno mišljenju žalitelja stranci zastupanoj po punomoćniku odvjetniku pripada naknada troškova zastupanja na ročištu za objavu (istovjetno pravnom shvaćanju iz rješenja Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 832/2022-2 od 22. ožujka 2023.), kako to cijeni prvostupanjski sud.

45. Slijedom svega iznesenog, pozivom na odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, te članka 380. točka 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

46. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka trebalo je odbiti kao neosnovan, jer nije uspio sa svojom žalbom.

U Splitu 13. svibnja 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

dr. sc. Ivan Tironi