Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-873/2021-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Davoru Liščiću, u pravnoj stvari tužiteljice MZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marku Cvrkoviću, odvjetniku iz Vukovara, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po punomoćniku Miroslavu Leki, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Leko i partneri, iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 16. travnja 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, odvjetničkog vježbenika FZ, u Odvjetničkom društvu Ostović & Rakušić u Osijeku, uz javnu objavu od 13. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 9012295862 sklopljenog između tužitelja MZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna Banka Zagreb d.d. Zagreb, Ulica Franje Račkog 6, OIB: 02535697732 dana 21.02.2007.g a sve u dijelu kojim je ugovorena Valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak CHF.

II. Nalaže se tuženiku Privredna Banka Zagreb d.d. Zagreb, Ulica Franje Račkog 6, OIB: 02535697732 da tužitelju MZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da isplati novčani iznos od 1.434,55 €, sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 %-tnih poena, do 31.srpnja 2015.g., te od 1.kolovoza 2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, te od 01.01.2023.g. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg

polugodišta za 3 %-tna poena, i to:

22,26 € od 10.02. 2009.g. do isplate,

44,59 € od 10.03. 2009.g. do isplate,

21,05 € od 10.04. 2009.g. do isplate,

21,86 € od 10.05. 2009.g. do isplate,

18,52 € od 10.06. 2009.g. do isplate,

21,19 € od 10.07. 2009.g. do isplate,

16,80 € od 10.08. 2009.g. do isplate,

20,03 € od 10.09. 2009.g. do isplate,

15,38 € od 10.10. 2009.g. do isplate,

18,03 € od 10.11. 2009.g. do isplate,

17,67 € od 10.12. 2009.g. do isplate,

25,48 € od 10.01.2010.g. do isplate,

30,97 € od 10.02.2010.g. do isplate,

69,41 € od 10.03.2010.g. do isplate,

36,66 € od 10.04.2010.g. do isplate,

41,34 € od 10.05.2010.g. do isplate,

51,25 € od 10.06.2010.g. do isplate,

60,72 € od 10.07.2010.g. do isplate,

49,27 € od 10.08.2010.g. do isplate,

80,57 € od 10.09.2010.g. do isplate,

751,49 € od 05.10.2010.g. do isplate,

Sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna Banka Zagreb d.d. Zagreb, Ulica Franje Račkog 6, OIB: 02535697732 da tužitelju MZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati troškove ovoga parničnog postupka u iznosu od 2.354,63 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 8 dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 21. siječnja 2007. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 9012295862, kojim ugovorom je valuta glavnice kredita vezana uz švicarski franak bez da je tužitelj mogao s tuženikom uopće pregovarati o navedenoj odredbi. Tužitelj navodi da je ovakva ugovorna odredba bila obrazac, koji je tuženik nametnuo tužitelju i svim ostalim korisnicima kredita prebacujući na korisnika kredita na ovaj način rizik promjene tečaja valute. Kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. godine pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorene odredbe koje se odnose na ugovaranje valute glavnice vezane uz švicarski franak, to tužitelj predlaže donošenje presude pobliže opisane kao u izreci uz nadoknadu mu prouzročenog parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te navodi da nije sporno kako je s tužiteljem dana 21. siječnja 2007. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 9012295862, međutim tuženik tvrdi da je valutna klauzula dopuštena u smislu odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, 29/18), te da je ugovaranje kredita s valutnom klauzulom bila ugovorna volja stranaka. Tuženik ističe prigovor zastare te predlaže odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom u cijelosti uz nadoknadu prouzročenog mu parničnog troška.

3. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u kompletnu priloženu dokumentaciju ovome spisu, te proveo dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku financijsko knjigovodstvene struke Ivo Koški, univ. spec. oec., Osijek, J. J.

Strossmayera 77, te saslušao tužiteljicu.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja osnovan je u potpunosti.

5. Saslušanjem tužiteljice, ovaj sud utvrđuje da je tužiteljica kod tuženika realizirala kredit za obnovu nekretnine, da joj je ta nekretnina služila za osobne potrebe, te istu nije iznajmljivala, da u vrijeme realizacije kredita nije imala niti OPG u svome vlasništvu, niti obrt, a niti trgovačko društvo u svome vlasništvu, da nije koristila poreznu olakšicu vezanu za predmetni kredit, da joj je osobna bankarica preporučila uzeti kredit u CHF, isti da je pročitala i razumjela koliko je mogla, no da nije mogla pregovarati o ugovornim odredbama, da je osobna bankarica nije upoznala s pojmom valutne klauzule, pa joj taj termin nije poznat niti danas, a nije ju upozorila niti da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF. Tužiteljica iskazuje kako prilikom solemnizacije ugovora o kreditu kod javnog bilježnika isti ju nije ništa upozorio glede ugovornih odredbi već je tamo samo kredit potpisala. Tužiteljica iskazuje i kako je rate kredita plaćala putem trajnog naloga, no da su otplatne rate neprestano rasle svaki mjesec, pa je u konačnici posudila novac i zatvorila kredit, tužiteljica također iskazuje i to da nije tražila nikakva pojašnjenja od osobne bankarice, a nije niti prigovorila kada su otplatne rate počele jako rasti jer je smatrala da to tako mora biti.

6. Uvidom u nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka Ivo Koški, univ. spec. oec., Osijek, J. J. Strossmayera 77 od 19. prosinca 2024. godine, sud utvrđuje da je visina preplate po osnovi tečajne razlike u periodu od veljače 2009. do listopada 2010. godine, kada je kredit otplaćen u svakom od anuiteta gdje je preplate bilo, utvrđena je u iznosu od 1.434,55 €.

7. Nalaz financijsko-knjigovodstvenog vještaka, ovaj sud u cijelosti prihvaća jer je isti jasan i određen, dan u skladu s pravilima struke i vještine.

8. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. između ostalog utvrđeno je da je tužena od 1. rujna 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu na način da nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravu i obvezama ugovornih strana pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1. rujna 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je u razdoblju od 1. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze prema ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tužena promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

9. Citiranom presudom utvrđeno je i to da je tužena povrijedila kolektivne interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio protivno tada važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

10. Navedena prvostupanjska presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-7129/2013-4 od dana 13. lipnja 2014. i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine.

11. Čl. 138.a. ZZP-a propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.

12. Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donio odluku broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine kojom je u bitnome odbio revizije, te na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

13. Među strankama nije sporno da je ugovorena kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu, te da se izmjena kamatne stope, a bez posebnog zaključivanja aneksa predmetnog Ugovoru smatra sastavnim dijelom navedenog Ugovora. Člankom 4. Ugovora utvrđeno je da je visina kamatne stope 4,70 % godišnje, s time da je kamatna stopa promjenjiva u smislu odredbe čl. 4. citiranog Ugovora.

14. Obzirom da su označenim presudama utvrđeni ništetnim elementi koji su utjecali na promjenu prvobitnog mjesečnog anuiteta (valutna klauzula) to se učinak tog utvrđenja ogleda u činjenici da tijekom cijelog trajanja kredita nije bilo mjesta promjenama ni inicijalnog tečaja na dan isplate kredita ni inicijalne kamatne stope od 4,70 % godišnje, dakle ni inicijalnog anuiteta koji u kunskoj protuvrijednosti trebao iznositi 2.454,56 kn.

15. Dakle, novčane iznose koje je tužitelj tuženiku svakomjesečno uplaćivao iznad 2.454,56 kn obuhvaćeni su ništetnošću, te ih je tuženik dužan zajedno s kamatama na te iznose vratiti tužitelju.

16. Dužnost povrata plaćenog temeljem ništetne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, proizlazi iz članka 323., članka 1011., članka 1015., te članka 1046. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, 29/18).

17. Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određeno odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene, jasne i razumljive. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje se navodi kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

18. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

19. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP- a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

20. Nadalje, polazeći od toga da je dio koji se odnosi na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu očiglednu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, a što je sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 48/08, 125/11 i 78/15- dalje ZOO).

21. Iznos od 1.434,55 €, koji tužitelj potražuje od tuženika je iznos koji predstavlja preplatu tužitelja po osnovi tečajne razlike u periodu od veljače 2009. do listopada 2010. godine kada je kredit otplaćen, a koji iznos je utvrđen provedenim financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem.

22. Slijedom navedenog, sud nalazi tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati na ime razlike iznos od 1.434,55 €, osnovanim u cijelosti, te je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a odlučeno kao u izreci presude.

23. Glede protivljenja tuženika uređenju tužbe od strane tužitelja podneskom od 20. prosinca 2024. godine za koji podnesak tuženik smatra da se radi o povišenju odnosno preinaci tužbenog zahtjeva i istomu se protivi, za istaći je da se u konkretnom slučaju radi o stupnjevitoj tužbi tužitelja postavljenoj u smislu odredbe članka 186 b Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.,u daljnjem tekstu: ZPP), te da u smislu citirane zakonske odredbe tužitelj ima pravo naknadno urediti tužbeni zahtjev, te se stoga takav podnesak tužitelja ne može smatrati preinakom tužbe.

24. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, jer isti drži neosnovanim. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku po žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli na način da je presudom broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu "Franak" glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za svih osam tuženih banaka i o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na Sberbank d.d. pa rok zastare ponovno teče za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. godine odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od 5 godina počevši od 15. lipnja 2018. godine do 15. lipnja 2023. godine. Obzirom na prednje izloženo kao i nespornu činjenicu da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 20. studenoga 2020. godine, evidentno je da je tuženikov prigovor zastare u smislu odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima neosnovan.

25. Glede istaknutog prigovora zastare za istaći je i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91.), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

26. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO-a.

27. Odluka o trošku temelji se na odredbi članku 154. stavak 1. ZPP-a, a uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, a čine ju izdaci koje je tužiteljica imala za sastav odštetnog zahtjeva od 23. ožujka 2021. godine 200,00 eura (Tbr. 7. t. 1. OT-a), sastav tužbe 200,00 eura (Tbr. 7. t. 1. OT-a), sastav podnesaka od 17. rujna 2021. i 13. prosinca 2024. svaki po 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1. OT-a), zastupanje na ročištima od 13. travnja 2023., 9. prosinca 2024. i 16. travnja 2025. svako po 200,00 eura (Tbr. 9. t. 1. OT-a), pristup ročištu za objavu presude 100,00 eura (Tbr. 9. t. 3. OT-a), što uz PDV na odvjetničke usluge od 25%, te trošak vještačenja od 400,00 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu 26,54 eura i sudske pristojbe na presudu 53,09 eura, daje konačni iznos troška od 2.354,63 eura.

Osijek, 13. svibnja 2025.

Sudac

Davor Liščić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, nadležnom Županijskom sudu. Stranci koja nije uredno obaviještena o datumu objave presude rok za izjavljivanje žalbe teče od dana primitka presude.

Dostaviti:

1. punomoćniku tužiteljice

2. punomoćniku tuženika