Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4207/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ksenije Jakovčević, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ivana Pajalić Oršić, odvjetnica iz Krka, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupa punomoćnica Đina Lukac Novaković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Leko i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1146/2023-17 od 28. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50 kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1146/2023-17 od 28. svibnja 2024. te se kao neosnovan odbija i zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka odredba sadržana u članku 7. Ugovora o kreditu od 19. lipnja 2006., u dijelu kojim se iznos kredita vezuje za valutu CHF i u dijelu kojim je ugovoreno da se kredit otplaćuje u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan plaćanja (točka I. izreke), utvrđeno je da je ništena i bez pravnog učinka odredba članka 12. tog Ugovora u dijelu kojim je ugovoreno da se tužitelj obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženoj naknadu za obradu kredita u visini od 1,50 % iznosa kredita (točka II. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužitelju 489,61 eura sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od ukupno navedenog iznosa glavnice na način kako je pobliže određeno u izreci te odluke i naloženo je tuženiku platiti tužitelju 97,49 eura sa zateznom kamatom tekućom od 20 lipnja 2006. do isplate (točka III. izreke) te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 800,00 eura sa zateznom kamatom tekućom od 28. svibnja 2024. do isplate (točka IV. izreke).

2. Protiv te presude žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovana i da tuženiku prizna naknadu troškova parničnog postupka ili da ukine prvostupanjsku presudu i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje te zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi sadržanih u čl. 7. Ugovora o kreditu, u dijelu koji se odnosi valutu obveze i čl. 12. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita i u vezi s tim zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa po osnovi ništetnih odredbi o valuti obveze, kao i zahtjev za isplatu iznosa od 97,49 eura koji je plaćen na ime obrade kredita, sve s pripadajućim zateznim kamatama, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

5. U žalbenoj fazi postupka nije sporno da su stranke 09. lipnja 2006. sklopile Ugovora o namjenskom kreditu, da je na temelju tog Ugovora tuženik tužitelju stavio na raspolaganje iznos od 10.492,78 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita, da se tužitelj kao korisnik kredita obvezao taj iznos kredita, uvećan za kamate kako su ugovorene, vraćati u mjesečnim anuitetima kroz ugovoreni period, uz kamatnu stopu koja je promjenjiva te da je ugovorena valuta obveze vezana za CHF.

6. Pozivom na shvaćanja iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni boj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. u vezi s čl. 106. st. 1. i čl. 502.c ZPP-a, na odredbe sadržane u čl. 3., čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. 96/03., 46/07. dalje: ZZP/03), te čl. 29. st. 2., čl. 323. st. 1., čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO) sud prvoga stupnja ugovorne odredbe o valuti obveze ocjenjuje ništetnima i prihvaća zahtjev tužitelja za isplatu po osnovi preplate do koje je došlo zbog ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu CHF uz obrazloženje:

- da je tuženik u ugovor o kreditu unio neodređenu, a prije svega nerazumljivu formulaciju o valuti obveze, koja je za tužitelja kao prosječnog klijenta banke bila nepoštena i nerazumljiva te da tužitelju nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takve ugovorne odredbe, dok da je banka kao trgovac bila svjesne rizika za tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF,

- da na temelju rezultata financijskog vještačenja proizlazi da je tužitelj svoju ugovornu obvezu po osnovi ništetne odredbe o valuti obveze stoga preplatio za iznos od 489,61 euro, zbog čega mu isti dosuđuje sa zateznom kamatom koja u odnosu na tuženika, kao nepoštenog stjecatelja, teče na način kako je propisano čl. 1115. ZOO- a,

- a ocjenjuje i da nije osnovan prigovor zastare s obzirom na čl. 323. st. 1. ZOO-a u vezi sa shvaćanjem sjednice Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020..

6.1. Sud prvog stupnja prihvaća i zahtjeva za utvrđenje ništetnom odredbe o naknadi za obradu kredita, koja je određena u visini od 1,50% iznosa kredita, pozivom na čl. 81. st. 1. i 2. i 87. st. 1. ZZP-a, uz obrazloženje da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi Ugovora o kreditu, na sadržaj koje da tužitelj nije imao utjecaj, jer se s njim o istoj nije pregovaralo, uz što da tuženik tužitelju nije niti objasnio kako je ista i zašto utvrđena u navedenom postotku, slijedom čega po toj osnovi nalaže isplatu iznosa od 97,49 eura sa zateznom kamatom tekućom od 20. lipnja 2026. do isplate.

7. Ispitujući pobijanu odluku ovaj je sud ocijenio da u postupku pred sudom prvoga stupnja nisu počinjene bitne povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. tog Zakona, u vezi s čim je ocijenjeno i da pobijana presuda nema nedostatak zbog kojih su ne bi moglo ispitati u smislu čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a.

8. Ocijenjeno je i da je sud prvoga stupnja ocjenu dokaza proveo u skladu s čl. 8. ZPP, čime je neosnovano pozivanje žaliteljice na povredu iz čl. 354. st. 1. toga Zakona, a sud prvoga stupnja pravilno je primijenio i materijalno prava kada je o meritumu spora odlučio kao u izreci pobijane presude.

9. Žalitelju stoga valja odgovoriti da navodima žalbe nije u pitanje doveden stav suda o neosnovanosti prigovora zastare. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog sud Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To znači da kada ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača da tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga, kako je presuda po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa u odnosu na valutnu klauzulu svojstvo pravomoćnosti stekla 14. lipnja 2018., a tužba je u ovom predmetu podnesena 7. lipnja 2023. to u trenutku podnošenja tužbe nije nastupila zastara (čl. 225. ZOO).

10. Točno je da je sud, pozivom na čl. 502.c ZPP-a, utvrđenja o ništetnosti spornih odredbi ugovora temeljio na utvrđenjima iz presuda donesenih u predmetima radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača. Međutim, kako tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem postupao na način suprotan onome o kakvom se govori u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni boj Rev- 2221/18 od 3. rujna 2019., a teret dokaza u tom je dijelu bio na njemu, to su u takvoj situaciji, prema shvaćanju ovoga suda i na konkretan slučaj primjenjiva shvaćanja o istim spornim pitanjima zauzeta u odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa. Stoga sud nije pogrešno postupio kada se pozvao na ista u skladu s ovlaštenjem iz čl. 502.c ZPP-a.

11. Dalje valja žalitelju odgovoriti da je odredbu o valuti obveze sud prvoga stupnja pravilno cijenio nerazumljivom.

11.1. Valutna klauzula zaštitna je klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, već kao zaštitna klauzula, koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća. Dakle, ista je sastavni dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Stoga nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive, već sadržaj odredbe i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne i prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, a potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija, pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio, što je sve u konkretnom slučaju izostalo.

11.2. Slijedom iznijetoga, spornom ugovornom formulacijom o valuti obveze, sadržanom u čl. 7. Ugovora o kreditu, tuženik nije udovoljio zahtjevima transparentnosti, jer obveza transparentnosti se ne može ograničiti isključivo na razumljivost odredbi na formalnoj i jezičnoj razini. Naprotiv, prilikom ocjene nepoštenosti ugovornih odredbi najodlučnije je postupanje kreditora, dakle konkretno tuženika kao pružatelja usluga koje je moralo biti takovo da je tužitelj kao potrošaču moralo biti jasno i razumljivo što za njega nosi sklapanje određenog potrošačkog ugovora, a što je u konkretnom slučaju izostalo.

12. Dalje žalitelju valja odgovoriti da je točno da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno u smislu čl. 22. st. 1. ZOO-a, budući je riječ o odredbi koja je dispozitivne naravi. No, protivno ocjeni tuženika, iz sadržaja predmetnih ugovornih odredbi koje sadrže valutnu klauzulu, proizlazi da je pri izračunavanju mjesečnog anuiteta kredita, korisnik kredita taj koji u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, što prema prosudbi ovog suda ipak nije odraz čl. 22. st. 1. ZOO-a. Slijedom toga sud je u takvoj situaciji imao ovlaštenje ocijeniti i utvrditi radi li se ili ne o odredbama koje za posljedicu imaju neravnotežu između prava i obveza stanaka i ta dužnost i pravo suda nisu isključeni niti shvaćanjima iz odluka Europskog suda C 81/19 i C 243/20. U konačnici na taj se način izjasnio i Ustavni sud RH u svojoj odluci poslovni broj U-I-392/2011 od 13. prosinca 2016. (i drugim naknadno donesenim odlukama) rekavši, u bitnome, da je čl. 22. ZOO-a po svojoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obije ugovorne strane određenog pravnog posla.

12.1. Slijedom toga, jer i u konkretnom slučaju sporni Ugovor sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja kao korisnika kredita, to je po ocjeni ovog suda nedvojbeno da takve odredbe unose neravnotežu u prava i obveze stranaka i to na štetu tužitelja kao korisnika kredita, te posljedično tome, takve ugovorne odredbe ne mogu biti odraz dispozitivnog čl. 22. st.1. ZOO-a.

13. Vezno uz prigovor koji se odnosi na tzv. "negativne" razlike u tečaju, što je po shvaćanju tuženika trebalo uračunati u izračun onoga što tužitelju pripada kao preplata po ništetnim odredbama o valuti obveze, valja reći da je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-549/23 od 18. prosinca 2023. izraženo shvaćanje koje glasi:

"U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita."

13.1. Slijedom toga, kako tuženik ne tvrdi da je stavio prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, to niti navodima žalbe u ovom dijelu nije u pitanje dovedena zakonitost pobijane odluke.

14. Kako je ta odredba ništetna, a odredbom članka 323. stavka 1. ZOO je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, dosudivši tužitelju utuženi iznos preplate po osnovi ništetne odredbe o valuti obveze sa zateznom kamatom od dana kada su izvršene uplate (čl. 1111. i 1115. ZOO) po stopi propisanoj čl. 29. ZOO-a.

14.1. U ovom dijelu žalitelj neosnovano osporava i odluku prvostupanjskog suda u pogledu početka tijeka zakonskih kamata na iznose koji su tužitelju dosuđeni, smatrajući da tužitelj nema pravo na zakonsku zateznu kamatu od dana kada su plaćanja izvršena. Taj žalbeni navod nije osnovan iz razloga što se zbog nepridržavanja odredbi Zakona o zaštiti potrošača tuženika smatra nesavjesnim te je prvostupanjski sud stoga pravilno primijenio čl. 1115. ZOO kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao na plaćanje zatezne kamate na način kako je odlučeno pod točkom III. izreke pobijane presude. Naime, tuženik se prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF nije vodio načelom savjesnosti i poštenja i prilikom svake uplate znao je da prima nešto što mu ne pripada pa se tuženik, na čijoj strani su utvrđeni razlozi ništetnosti, obzirom da je takve odredbe uvrstio u predmetni ugovor, smatra nepoštenim stjecateljem i stoga je obvezan platiti zateznu kamatu tekuću upravo na način kako je to odlučeno pobijanom odlukom.

15. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnim i sporni dio ugovorne odredbe iz čl. 12. Ugovora o kreditu. Iz navedene odredbe proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se komitent, ovdje tužitelj, obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita. O sadržaju te ugovorne odredbe nije se pregovaralo, a iz sadržaja samog Ugovora i odredbe čl. 12. nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u visini od 1,50 % od ukupnog iznosa kredita te koje to troškove ona pokriva. Osim toga, to nije sporno niti u žalbenoj fazi, tuženik ni u ovom postupku nije dokazao kakve je imao stvarne troškove vezano uz sklapanje ugovora o kreditu, kao niti visinu istih, a to ne proizlazi niti iz sadržaja Ugovora.

16. Slijedom toga prvostupanjski sud osnovano zaključuje da je sporna ugovorna odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 87. st. 1. ZZP i to jer se o njoj nije pregovaralo, ta odredba bila je unaprijed formulirana, a tuženik nije dokazao suprotno, iako je teret dokaza bio na njemu (čl. 81. st. 4. ZZP), niti je tuženik dokazao da je tužitelju objašnjeno koje određene troškove ta odredba pokriva, što je tuženik također trebao dokazati. Ugovaranjem takve odredbe tuženik je postupio i protivno čl. 4. i čl. 7. ZOO-a.

17. Slijedom rečenog pravilno je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 97,49 eura sa zateznom kamatom tekućom od 20.lipnja 2006., sukladno čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a.

18. Na navode žalbe valja odgovoriti i da, sukladno recentnoj praksi, iz odluke Vrhovnog suda Rev-673/2023, odluka kakva je donesena nije protivna pravnim stajalištima Suda EU u predmetu C-621/17. I ovaj sud smatra da se da se ne radi o usporedivim činjeničnim situacijama jer je u predmetu C-621/17 banka navela niz parametara od kojih se sastoji naknada (iako ne sve) pa je sud EU ocijenio da u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. nije povrijeđen zahtjev transparentnosti. Međutim, u ovom predmetu tuženik u Ugovoru o kreditu kojeg je sam sastavio na standardiziranom obrascu nije naveo niti jedan parametar vezan za visinu i svrhu naknade. Navedeno je samo da se naplaćuje 1,50% od odobrenog kredita i zato tuženik bez osnove tvrdi da se radi o transparentnoj odredbi. Opseg naknade je tužitelju zaista bio razumljiv, međutim sadržaj novčane obveze i svrha iste, bez specifikacije u ugovoru i bez ikakve informacije za koje to radnje tuženiku treba 1,50% i zašto troškovi obrade rastu u ovisnosti od visine kredita, tužitelju nije pojašnjen. Nije se o tome pregovaralo i takva je novčana obveza nametnuta zbog čega je sud prvog stupnja s pravom ocijenio da je nepoštena i ništetna jer je tuženik postupajući suprotno dobroj vjeri uzrokovao značajnu neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka na štetu tužitelja.

19. Zbog navedenog je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske odluke na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a.

20. Odluka o troškovima potvrđena je na temelju čl. 380. toč. 2. u vezi s čl. 365. st. 2. ZPP-a.

21. Trošak žalbe tuženiku nije priznat jer sa žalbom nije uspio (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Zagrebu, 13. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovičević