Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4771/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu tog suda Niki Grospić Ivasović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja US iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Jeleni Mandarić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Lubina i Čutura j.t.d. u Splitu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-540/2023 od 18. srpnja 2024., dana 13. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja US kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-540/2023 od 18. srpnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja US za naknadu troška nastalog povodom žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom suđeno sljedeće:

- odbija se tužbeni zahtjev koji glasi: „Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana plati tužitelju iznos od 179,18 EUR–a sa zateznom kamatom po stopi određenoj propisom iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a koja teče na iznos od 59,73 EUR–a - 27. listopada 2015 na iznos od 119,45 EUR–a - 10. lipnja 2016 pa do isplate." (točka I. izreke),

- nalaže se tužitelju naknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 200,00 EUR–a u roku od 15 dana (točka II. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući da se ista preinači na način da se tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti i da se zahtjev tuženice za naknadu troška parničnog postupka odbije u cijelosti, kao i da mu se naknadi trošak nastao povodom žalbe u iznosu od 156,25 EUR–a.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja da mu tuženica isplati iznos od 179,18 EUR–a[1] (1.350,00 kn), zajedno sa zateznim kamatama tekućima na iznos od 119,45 EUR–a (900,00 kn) od 10. lipnja 2015. pa do isplate, a na iznos od 59,73 EUR–a (450,00 kn) od 27. listopada 2015. pa do isplate, kao i da mu naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 140,63 EUR–a.

5. Prilikom ispitivanja prvostupanjske presude i postupka koji joj je prethodio nije utvrđeno da je počinjena neka od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP–a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP–a.

6. Neosnovani su žalbeni navodi tužitelja u kojima on u bitnom ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti.

7. Prvostupanjski sud je na temelju svih dokaza koji su izvedeni tijekom postupka utvrdio u bitnom sljedeće:

- da je tužitelj, inače odvjetnik, bio lišen slobode od strane policijskih službenika Policijske uprave Splitsko–dalmatinske 15. rujna 1996., nakon čega je sud donio rješenje o provođenju istrage i proveo istragu protiv tužitelja,

- da je Županijsko državno odvjetništvo u Splitu nakon završene istrage podnijelo optužnicu broj KT-117/96 od 29. prosinca 2000., nakon čega je Županijski sud u Splitu sudio tužitelju u predmetu poslovni broj K-16/01,

- da je tužitelj presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj K-16/01 od 27. lipnja 2014. proglašen krivim za kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona i da je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine,

- da je sudac Županijskog suda u Splitu RS uputio Hrvatskoj odvjetničkog komori disciplinsku prijavu protiv tužitelja i dostavio joj presudu Županijskog suda u Splitu poslovni broj K-16/01 od 27. lipnja 2014.,

- da je Hrvatska odvjetnička komora donijela rješenje broj 7070/2014 od 8. rujna 2014. kojim je tužitelju obustavljeno obavljanje odvjetništva iz razloga što je osuđen presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj K-16/01 od 27. lipnja 2014.,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem poslovni broj Kž- 646/14 od 23. svibnja 2017. preinačio osuđujuću presudu Županijskog suda u Splitu poslovni broj K-16/01 od 27. lipnja 2014. te odbio optužbu protiv tužitelja,

- da je rješenjem Hrvatske odvjetničke komore broj 7070/2014 od 5. srpnja 2017. ukinuto rješenje iste od 8. rujna 2014., i to na način da je ukinuta obustava prava tužitelja na obavljanje odvjetničke djelatnosti,

- da je tužitelj u kaznenom postupku koji se vodio kod Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem IK-844/06 branio po službenoj dužnosti ABC koja je bila optužena za kazneno djelo iz čl. 292. st. 2. Kaznenog zakona, a za koje je bila propisana kazna zatvora do osam godina,

- da tužitelj nije mogao zastupati ABC na raspravi od 10. lipnja 2015. i na raspravi od 27. listopada 2015. jer je nakon donošenja rješenja Hrvatske odvjetničke komore broj 7070/2014 od 8. rujna 2014., kojim je tužitelju obustavljeno obavljanje odvjetništva, Općinski sud u Splitu rješenjem broj Su-14363/14 od 5. prosinca 2014. razriješio tužitelja dužnosti branitelja po službenoj dužnosti,

- da se tužitelj prije pokretanja postupka u ovom predmetu, postupajući pritom sukladno odredbi iz čl. 186.a st. 1. ZPP–a, obratio Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu sa zahtjevom za mirno rješenje spora u kojem je potraživao naknadu štete u iznosu od 15.170,00 kn, ali da je njegov zahtjev u cijelosti odbijen.

8. Tužitelj u ovom predmetu potražuje od tuženice iznos od 179,18 EUR–a (1.350,00 kn) na ime naknade imovinske štete zbog izgubljene koristi, odnosno izgubljene zarade u smislu odredaba iz čl. 1046. te čl. 1089. st. 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO), u svezi čl. 1. Pravilnika o visini nagrade odvjetniku određenom za branitelja po službenoj dužnosti (''Narodne novine'' broj 101/12 – u daljnjem tekstu: Pravilnik) te Tbr. 4. t. 1. i 7. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 148/09 – u daljnjem tekstu: Tarifa/09), a koju je pretrpio jer nije bio u mogućnosti da kao odvjetnik, odnosno branitelj po službenoj dužnosti Dubravke Vučković pristupi na raspravu od 10. lipnja 2015. i na raspravu od 27. listopada 2015. u postupku koji se kod Općinskog suda u Splitu vodio pod poslovnim brojem IK-844/06.

9. Prvostupanjski sud je na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja donio pobijanu presudu kojom je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev, obrazlažući svoju odluku na sljedeći način:

- da je pregledom spisa predmeta Općinskog suda u Splitu K-4/2016 zaključio da u istom nisu ostvarene materijalno pravne pretpostavke za odgovornost tuženice za eventualnu štetu koju je pretrpio tužitelj, s obzirom na to da je prvostupanjski sud utvrdio da u postupanju pravosudnih tijela u svezi vođenja kaznenog postupka protiv tužitelja nije bilo elemenata nezakonitog, odnosno nepravilnog rada,

- da je mjera zabrane obavljanja odvjetničke djelatnosti tužitelju iz razloga vođenja kaznenog postupka u cijelosti utemeljena na pozitivnim propisima, što znači da ne postoji element protupravnosti kao pretpostavka za zasnivanje odgovornosti za štetu,

- da je disciplinska mjera koju je tužitelju izrekla Odvjetnička komora, i to iz razloga vođenja kaznenog postupka protiv tužitelja, u potpunosti utemeljena na zakonu, što znači da ne postoji element protupravnosti,

- da vođenje kaznenog postupka protiv neke osobe, pa tako i u slučaju protiv tužitelja, samo po sebi ne daje pravo potraživati naknadu štete ukoliko se ne dokaže da je vođenje kaznenog postupka imalo elemente šikanoznog postupanja, tj. da se bez ikakvog utemeljenja ustrajalo u kaznenom progonu, a što u konkretnom slučaju nije bilo riječ,

- da iz cjelokupnog procesnog gradiva koje prileži u kaznenom predmetu koji se vodio protiv tužitelja proizlazi da je tijekom cijelog trajanja kaznenog postupka postojao izrazito visok stupanj osnovane sumnje da je tužitelj kao okrivljenik, a kasnije i optuženik, u postupku ostvario obilježja kaznenog djela koja su mu stavljena na teret, što potvrđuje i činjenica da je tužitelj prvostupanjskom kaznenom presudom nepravomoćno i osuđen, da bi po njegovoj žalbi protiv iste presude Vrhovni sud Republike Hrvatske ista bila prihvaćena i optužba odbijena, i to iz razloga što je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo stajalište da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni zakona o nezastarijevanju ratnog profiterstva,

- da je odredbom iz čl. 476. st. 1. Zakona o kaznenom postupku (''Narodne novine'' broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 178/04, 115/06, 152/08, 76/09 i 80/11 – u daljnjem tekstu: ZKP) propisano da pravo na naknadu štete zbog neopravdane osude ima osoba prema kojoj je bila pravomoćno izrečena kaznena sankcija ili koja je proglašena krivom, a oslobođena kazne, a kasnije je u povodu izvanrednog pravnog lijeka novi postupak pravomoćno obustavljen ili je pravomoćnom presudom oslobođena optužbe ili je optužba odbijena, osim ako je do obustave postupka ili presude kojom se optužba odbija došlo zato što je u novom postupku oštećenik kao tužitelj, odnosno privatni tužitelj odustao od progona ili što je oštećenik odustao od prijedloga, a do odustanka je došlo na temelju sporazuma s okrivljenikom.

- da je odredbom iz čl. 477. st. 2. ZKP–a propisano da je prije podnošenja tužbe za naknadu štete oštećenik dužan obratiti se sa svojim zahtjevom Ministarstvu pravosuđa radi postignuća nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade, a da je odredbom iz čl. 478. st. 1. ZKP–a propisano da, ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete, s time da se tužba za naknadu štete, sukladno odredbi iz čl. 478. st. 3. ZKP–a, podnosi protiv Republike Hrvatske.

- da, sukladno navedenim odredbama ZKP–a, Republika Hrvatska odgovara za štetu, kako za imovinsku, tako i za neimovinsku, i kada je u odnosu na određenu osobu donesena pravomoćna presuda kojom je optužba odbijena, a što je u ovom predmetu bio slučaj, budući da je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem poslovni broj Kž-646/14 od 23. svibnja 2017. preinačio osuđujuću presudu Županijskog suda u Splitu poslovni broj K-16/01 od 27. lipnja 2014. te odbio optužbu protiv tužitelja,

- da Republika Hrvatska za štetu u ovom predmetu odgovara po načelu (principu) objektivne odgovornosti, što znači da se traži postojanje općih pretpostavki odgovornosti za štetu (štetnik, oštećenik, štetna radnja, šteta, uzročno–posljedična veza između štetne radnje i štete te protupravnost.), uz ispunjenje određenih kaznenoprocesnih pretpostavki, i to konkretno da do presude kojom se optužba odbija nije došlo zato što je u novom postupku oštećenik kao tužitelj, odnosno privatni tužitelj odustao od progona ili zato što je oštećenik odustao od prijedloga, a do odustanka je došlo na temelju sporazuma s okrivljenikom, što znači da se ne traži postojanje krivnje na strani tuženice,

- da je zbog toga što u pozitivnom materijalnom pravu ne postoji uporište za ovako postavljeni tužbeni zahtjev, isti valjalo odbiti.

10. Prvostupanjskom sudu prvenstveno valja ukazati da za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na glavno potraživanje tužitelja, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, nisu bile mjerodavne odredbe iz čl. 476. st. 1., čl. 477. st. 2. te čl. 478. st. 1. i 3. ZKP–a, budući da tužitelju nije bila pravomoćno izrečena kaznena sankcija, niti je isti proglašen krivim, a oslobođen kazne.

11. Međutim, prvostupanjski sud je u konačnici pravilno postupio kada je zaključio da je tužbeni zahtjev u tome dijelu neosnovan te kada je odlučio kao pod točkom I. izreke pobijane presude.

12.1. Naime, tužitelju bi pravo na naknadu štete u ovom predmetu pripadalo samo ukoliko bi se utvrdilo da je kazneni postupak protiv njega pokrenut i vođen na način da ga se ponizi, povrijedi ili šikanira, dakle krivnjom organa tuženice, i to konkretno Županijskog državnog odvjetništva u Splitu, koje je vodilo postupak.

12.2. S obzirom na to da tijekom prvostupanjskog postupka nije utvrđeno da je Županijsko državno odvjetništvo u Splitu pokrenulo i vodilo postupak protiv tužitelja na način da ga se ponizi, povrijedi ili šikanira, činjenica da je tužitelj prvotno, nakon podnošenja optužnice od strane Županijskog državnog odvjetništva u Splitu, presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj K-16/01 od 27. lipnja 2014. proglašen krivim za kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, a da je potom Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem poslovni broj Kž-646/14 od 23. svibnja 2017. preinačio osuđujuću presudu Županijskog suda u Splitu poslovni broj K-16/01 od 27. lipnja 2014. te odbio optužbu protiv tužitelja, nema značaj nepravilnog i nezakonitog rada tuženice.

12.3. Samim time ne postoji niti odštetna odgovornost tuženice, čak i ako je vođenje postupka imalo za posljedicu imovinsku štetu zbog izgubljene koristi, odnosno izgubljene zarade u smislu odredaba iz čl. 1046. te čl. 1089. st. 1. i 3. ZOO–a, u svezi čl. 1. Pravilnika te Tbr. 4. t. 1. i 7. Tarife/09, a koju je tužitelj pretrpio jer nije bio u mogućnosti da kao odvjetnik, odnosno branitelj po službenoj dužnosti ABC pristupi na raspravu od 10. lipnja 2015. i na raspravu od 27. listopada 2015. u postupku koji se kod Općinskog suda u Splitu vodio pod poslovnim brojem IK-844/06.

13. Ovakav stav ovog drugostupanjskog suda sukladan je pravnom stajalištu koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo u presudi poslovni broj Rev-231/2015-2 od 15. svibnja 2019.

14. Nadalje, odluka prvostupanjskog suda o trošku parničnog postupka pod točkom II. izreke pobijane presude, a kojom je naloženo tužitelju naknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 200,00 EUR–a, pravilna je i zakonita jer je donesena u smislu odredaba iz Tbr. 8. t. 1., Tbr. 9. t. 1., Tbr. 46., Tbr. 52. t. 3. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23) te čl. 38. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (''Narodne novine'' broj 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16, 106/18, 121/19, 138/20, 39/22, 113/22, 33/23, 114/23 i 35/24), u svezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP–a.

15. Na kraju valja reći i da ovaj drugostupanjski sud nije razmatrao preostale žalbene navode tužitelja u kojima on u bitnom ističe da je prvostupanjski sud svoju odluku o tužbenom zahtjevu u dijelu koji se odnosi na glavno potraživanje tužitelja, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, utemeljio na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju.

16. Naime, u ovom je predmetu, u smislu odredbe iz čl. 458. st. 1. ZPP–a, riječ o sporu male vrijednosti pa se prvostupanjska presuda sukladno odredbi iz čl. 467. st. 1. ZPP–a ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, već samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP–a (osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP–a) te pogrešne primjene materijalnog prava.

17. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredaba iz čl. 368. st. 1. i 2. ZPP–a odlučiti kao pod točkom I. izreke ove odluke.

18. Tužitelj nema pravo na naknadu troška nastalog povodom žalbe jer s istom u pogledu odluke o glavnoj stvari u cijelosti nije uspio, tako da je primjenom odredbe iz čl. 154. st. 1. ZPP–a valjalo odlučiti kao i pod točkom II. izreke ove odluke.

U Zagrebu 13. svibnja 2025.

Sudac:

Nika Grospić Ivasović