Poslovni broj: Us I-2525/2024-17

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vlahu Bassegli Gozze te Andreje Fortunić, kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja CONSORZIO PER LA TUTELA DELL’ASTI, Piazza Roma 10, Asti, Republika Italija, OIB 28463944111, koje zastupa opunomoćenik, Marin Karuza, odvjetnik u Zagrebu, Radnička cesta 41, protiv tuženika Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 78, OIB:89755384389 i uz sudjelovanje zainteresirane osobe ASTI DESTILERIJA d.o.o. u Adamovcu, Ulica Dragutina M. Domjanića 95, OIB 53918412211, koje zastupa odvjetnik Ivan Šoštarić u Zagrebu, Berislavićeva ulica 15, radi registriranja žiga, 12. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Republike Hrvatske, Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo, Sektora za žigove i industrijski dizajn, KLASA: UP/I-381-04/21-010/0740, URBROJ: 559-03/3-23-018, od 23. travnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog upravnog spora.

III. Nalaže se tužitelju CONSORZIO PER LA TUTELA DELL’ASTI, Piazza Roma 10, Asti, Republika Italija, OIB 28463944111, da u roku od 60 dana, od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima u ovom predmetu, zainteresiranoj osobi ASTI DESTILERIJA d.o.o. u Adamovcu, Ulica Dragutina M. Domjanića 95, OIB 53918412211, naknadi trošak ovog upravnog spora u ukupnom iznosu od 3.750,00 eura (slovima: tritisućesedamstotinaipedest eura), sa zateznim kamatama koje je tužitelj dužan isplatiti ako ne podmiri trošak upravnog spora u ostavljenom roku, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, a koje teku od dana donošenja ove presude do isplate.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem odbijen je prigovor tužitelja, izjavljen protiv objavljene prijave zainteresirane osobe za registracijom verbalnog žiga „ASTI“ broj Z20210740A te se usvaja podnesena prijava zainteresirane osobe u odnosu na izrekom navedene proizvode iz točke 32. i 33. Međunarodne klasifikacije proizvoda i usluga, uz obrazloženje tuženika kako proizvodi iz navedenih razreda nisu slični vinima, a za koji proizvod postoji oznaka izvornosti tužitelja te da prijavljeni žig u odnosu na raniji žig tužitelja sadrži dostatnu vizualnu, auditivnu i konceptualnu različitost, odnosno da pokazuje vrlo nizak stupanj sličnosti ranijeg žiga s onim koji se želi prijaviti.

2. Osporavajući zakonitost naprijed navedenog stava tužitelj, u svojoj tužbi, navodi kako je prigovor istaknuo temeljem dva različita pravna osnova i to temeljem članka 10. stavka 6., odnosno temeljem članka 10. stavka 1. točke 2. Zakona o žigu. Mišljenja je, suprotno od tuženika, kako je vino kao proizvod usporediv s alkoholnim pićima ili pivima iz razreda u kojima zainteresirana osoba želi registrirati verbalni žig te da je tuženik suprotan stav utemeljio samo na okolnosti različitog udjela alkohola u potpuno komparativnim pićima. Ukazuje kako su sva navedena pića učestalo u trgovinama smještena jedna do drugih, da su potpuno komplementarna, odnosno da jedna druge mogu zamijeniti, da imaju iste distribucijske kanale te da imaju slična ili ista svojstva, a što ih čini itekako usporedivima. Smatra da na ovaj način prosječan potrošač može biti doveden u zabludu na način da je ponuda tužitelja proširena na nove proizvode, odnosno da on može smatrati da je došlo do suradnje tužitelja sa drugim proizvođačem, a čime zainteresirana osoba koristi njen na tržištu stečeni ugled. Napominje kako je zainteresirana osoba tražila i registraciju verbalnog žiga „ASTI“ i u registraciji u razredu vina te da je tuženik odbio takav prijedlog upravo iz razloga sukoba s ranijom oznakom izvornosti istog naziva. Smatra i kako je tuženik propustio vrjednovati okolnost da tvrtka zainteresirane osobe glasi „ASTI DESTILERIJA d.o.o.“, iako nema nikakve veze s tužiteljem, čime se grubo zlorabi naziv poznate talijanske regije, a za što u ukupnosti smatra da ukazuje na očiti i otvoreni pokušaj zlouporabe zaštićene oznake izvornosti u vlastite poslovne svrhe, a nikako, kako to tvrdi zainteresirana osoba, o prijavi registracije žiga u dobroj vjeri. Mišljenja je da je njegova situacija komparativno jednaka hipotetskoj mogućnosti da netko pokuša registrirati „CHAMPAGNE“ u razredu s pivom i drugim alkoholnim pićima. Ukazuje i kako je tuženik po njegovom mišljenju dao pogrešne razloge u dijelu obrazloženja svoje odluke koja se odnosi na vizualnu, auditivnu i konceptualnu sličnost njegovog ranijeg znaka i znaka koji se želi prijaviti, budući da je u njegovom ranijem znaku sadržan cijeli znak zainteresirane osobe. Ukazuje kako je u Republici Hrvatskoj prisutna talijanska nacionalan manjina kojoj je zasigurno poznato da je Asti naziv grada u Italiji iz kojeg potječe vino i pjenušac „Asti spumante“ te da za tu manjinu, ali i općenito verbalni elementi znaka imaju jači utjecaj nego figurativni elementi znaka, što takve potrošače može dovesti u zabludu. Pozivajući se na presude Europskog suda, odnosno i Europskog ureda za zaštitu intelektualnog vlasništva, zaključuje da su znakovi koji su u postupku koji je prethodio osporenom rješenju komparirani u vrlo visokom stupnju slični u kriteriju vizualnog i konceptualnog, dok nešto manje u svom auditivnom dijelu te da su proizvodi vrlo slični s obzirom na svoje karakteristike, a što posljedično može dovesti zainteresiranu javnost u zabludu, posebno imajući na umu da čak i potrošač koji upotrijebi visok stupanj pažnje može zaključiti da proizvod dolazi od gospodarski povezanih poduzeća. Predlaže sudu da poništi osporeno rješenje, usvoji njegov prigovor i odbije prijavu zainteresirane osobe, uz naknadu troškova ovog upravnog spora.

3. Tuženik, u svom odgovoru, ostaje u cijelosti kod navoda i obrazloženja iznesenih u osporavanom rješenju. Posebno ističe kako je zahtjev tužitelja odbijen jer ne postoje okolnosti uporabe ili zlouporabe, naziva zaštićene oznake izvornosti iz članka 10. stavka 6. Zakona o žigu, odnosno ne postoji vjerojatnost dovođenja javnosti u zabludu u pogledu komercijalnog podrijetla komparativnih proizvoda iz članka 10. stavka 1. točke 2. Zakona o žigu. S tim u vezi dodaje kako se suprotstavljena obilježja promatraju uzimajući u obzir percepciju prosječnog potrošača vezanu uz inherentne karakteristike proizvoda, pri čemu komplementarnost proizvoda ili eventualno isti distributivni kanali, ne mogu biti uzeti u obzir. Iz ovog zaključuje da činjenica korištenja oznake izvornosti specifikacijom za vina ne osigurava apsolutnu zaštitu s obzirom na korištenje identičnog znaka u odnosu na druga alkoholna ili bezalkoholna pića, pri čemu po tužitelju percipirana sličnost nije od utjecaja. Pozivajući se na praksu Suda Europske Unije ukazuje da se kod dovođenja javnosti u zabludu uzima međuovisnost različitih faktora kao i pretpostavku nesavršenog sjećanja prosječnog potrošača dok se žig, izdvojen od svojih figurativnih elemenata, uzima u sjećanju kao žig konkretnog proizvoda u cjelini. Smatra i kako sličnost vina s proizvodima iz razreda u kojima zainteresirana osoba želi registrirati svoj žig, nije takva da bi prosječnog potrošača dovela u zabludu te da se u konačnici osporenim rješenjem ni ne poriče određeni stupanj sličnosti, ali da je temelj osporene odluke da unatoč sličnosti ukupan dojam dostatno različit prosječnog potrošača u pogledu komercijalnog porijekla proizvoda neće dovesti u zabludu. Predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev.

4. Zainteresirana osoba, u svom odgovoru, u cijelosti se priklanja stavovima tuženika sadržanim u njegovom osporenom rješenju. S tim u vezi ističe da sama činjenica korištenja oznake izvornosti, zaštićene konkretnom specifikacijom za vina, ne osigurava apsolutnu zaštitu u odnosu na korištenje identičnog znaka u odnosu na sva alkoholna pića, neovisno o njihovim obilježjima. Ističe da zasigurno nije imao namjeru zlouporabiti tužiteljevu zaštićenu oznaku izvornosti, iz kojeg razloga i nije ulagao pravne lijekove na dio odluke tuženika kojim je odbijena njegova prijava u odnosu na vina, budući u cijelosti prihvaća sadržaj takve odluke. Dodaje kako je konkretan naziv odabrao jer je njegov proizvod povezan s dalmatinskim područjem te je odabrani naziv riječ iz dalmatinskog dijalekta koja je itekako poznata prosječnom potrošaču na jugu Hrvatske, za razliku od naziva regija u drugim državama. Navodi i kako nije sporno da se kao specifičnost u proizvodnji vina Asti koristi 100 % sorta grožđa Moscato bianco, a koja sorta je autohtona sorta specifična upravo za područje Asti te da je stoga apsurdno promišljati da bi kupac, primjerice ruma, kupljeni proizvod na bilo koji način povezivao sa navedenim vinom. Ovom dodaje da rum, ali i druga pića iz razreda koje želi registrirati, nisu nikako slična vinu, niti po tipu pića, niti po proizvodnom procesu, niti po sastojcima koji se koristi za njihovu proizvodnju. Dodaje i kako se figurativnim žigom tužitelja štite vina te da okolnost da taj žig u sebi sadrži dio izraza kojeg želi koristiti zainteresirana osoba ne znači istovjetnost izraza, niti bi takva okolnost u zabludu mogla dovesti prosječnog potrošača u Republici Hrvatskoj, koji u pravilu i ne znaju da postoji regija „Asti“. Ovom dodaje i kako je registriran kao „ASTI DESTILERIJA d.o.o.“ te da koristi navedenu riječ u svakodnevnom prometu, odnosno i da ima zaštitu tog imena tvrtke propisanu zakonom. Predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova ovog upravnog spora.

5. Sud je 22. siječnja 2025., 2. travnja 2025. i 7. svibnja 2025. održao usmenu i javnu raspravu, zaključenu u prisutnosti opunomoćenika tužitelja, u odsutnosti uredno pozvanog tuženika i u prisutnosti opunomoćenika zainteresirane osobe, čime je strankama, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24.), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

6. Radi ocjene zakonitosti osporenog rješenja Sud je u istog izvršio uvid te je radi točnog utvrđenja činjeničnog stanja izveo dokaz uvidom u spis tuženika i priložene isprave.

7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja Sud je, sukladno članku 114. stavku 3. Zakona o upravnim sporovima, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Razlog ovom sporu je prigovor tužitelja izjavljen na objavljenu prijavu zainteresirane osobe, za registracijom verbalnog žiga „ASTI“, broj Z20210740A, utemeljenu na stavu tužitelja da takav verbalni žig vrijeđa prava tužitelja propisana člankom 10. stavkom 6., odnosno člankom 10. stavkom 1. točkom 2. Zakona o žigu.

9. Člankom 10. stavkom 1. točkom 2. Zakona o žigu (Narodne novine, broj 14/19. – u daljnjem tekstu Zakon), propisano je da na temelju prigovora nositelja ranijeg žiga, žig za koji je podnesena prijava neće se registrirati: ako zbog njegove istovjetnosti ili sličnosti s ranijim žigom i istovjetnosti ili sličnosti proizvoda ili usluga obuhvaćenih žigovima postoji vjerojatnost dovođenja javnosti u zabludu u Republici Hrvatskoj; vjerojatnost dovođenja u zabludu uključuje vjerojatnost dovođenja u vezu s ranijim žigom.

10. Člankom 10. stavkom 6. Zakona određeno je da se na temelju prigovora bilo koje osobe ovlaštene prema mjerodavnom pravu za ostvarivanje prava koja proizlaze iz oznake izvornosti ili oznake zemljopisnog podrijetla, žig za koji je podnesena prijava neće registrirati kada, i u opsegu u kojem, sukladno zakonodavstvu Europske unije ili pravnim propisima Republike Hrvatske kojim se predviđa zaštita oznaka izvornosti ili oznaka zemljopisnog podrijetla: je zahtjev za oznaku izvornosti ili oznaku zemljopisnog podrijetla već podnesen u skladu sa zakonodavstvom Europske unije ili pravnim propisima Republike Hrvatske prije datuma prijave za registraciju žiga ili datuma prvenstva zatraženog u prijavi, pod uvjetom njezine kasnije registracije te ta oznaka izvornosti ili oznaka zemljopisnog podrijetla daje osobi ovlaštenoj u okviru mjerodavnog prava za ostvarivanje prava koja proizlaze iz nje pravo zabrane uporabe kasnijeg žiga.

11. Cijeneći prigovor tužitelja utemeljen na naprijed citiranim odredbama ovaj Sud uočava da među strankama i nije sporno postojanje određenog stupnja sličnosti suprotstavljenih znakova te da stoga treba ocijeniti odlučan stav tuženika da li je opći dojam sličnosti suprotstavljenih znakova takav da prosječnog potrošača može dovesti u zabludu u smislu komercijalnog podrijetla proizvoda. Pri ovoj ocjeni Sud nalazi bitnim uzeti u obzir i ocjenu o različitosti proizvoda koje je ranije prijavljen znak tužitelja štitio, od vrste proizvoda za koje je zainteresiranoj osobi dozvoljena registracija.

12. S tim u vezi Sud polazno smatra da prosječan potrošač vina, jasno razlikuje taj proizvod od ostalih alkoholnih pića (primjerice likera od riže), ili bezalkoholnih pića (primjerice soka od jabuke). I izvan ovog stava o prosječnoj percepciji potrošača Sud ukazuje kako navedeni proizvodi nisu jednaki ni ukoliko se usporede njihove objektivne karakteristike, primjerice način proizvodnje, sastojci, ali prigode u kojima se uobičajeno koriste. Iz ovih razloga različitosti Sud zaključuje da način distribucije takvih proizvoda ili eventualno njihov raspored na policama u trgovačkim lancima, nije odlučan za ocjenu njihove sličnosti, na jednak način kao što za poistovjećivanje proizvoda nije bitan raspored u kojem se primjerice grickalice, u policama trgovina, postavljaju u neposrednoj blizinu piva.

13. Sud ukazuje i kako je upravo ocjena različitosti proizvoda razlog osporenog rješenja, budući je tuženik odbio prijedlog registracije u odnosu na naziv u kategoriji proizvoda vina, dok zainteresirana osoba nije ni pokušala osporiti takvu odluku.

14. S tim na umu Sud ukazuje na suprotstavljene znakove. Raniji tužiteljev znak sastoji se od figurativnog elementa konjanika, kojem je ispod figurativnog znaka dodan naziv „CONSORZIO DELL’ASTI D.O.C.G“. Zainteresirana osoba svojom prijavom traži registraciju verbalnog žiga „ASTI“.

15. Promatrajući dva suprotstavljena žiga Sud nalazi kako tužitelj nalazi mogućnost njihovog poistovjećivanja u okolnosti da je jedna riječ u njegovom žigu (a koji se sastoji od figurativnog elementa konjanika i nekoliko riječi), istovjetna s cijelim verbalnim žigom kojeg zainteresirana osoba želi registrirati.

16. Razmatrajući takav stav Sud je mišljenja kako okolnost da postoji dulji zaštićeni izraz na stranom jeziku, a koji izraz u jednom svom dijelu sadrži naziv grada i regije druge države ne stvara mogućnost zaštite nad izrazom koji se u narječju hrvatskog jezika skoro svakodnevno upotrebljava, koji ima svoj smisao i značenje, pri čemu je posebno bitno istaknuti da se ta riječ sastoji svega od četiri slova. Suprotnim bi se onemogućila registracija žiga koji se sastoji od kraćih hrvatskih riječi koje su uobičajeno u uporabi, primjerice riječi „Van“, a koja riječ je ujedno i naziv grada i provincije u Republici Turskoj.

17. Vezano uz navedeno Sud je u potpunosti suglasan sa stavom zainteresirane osobe u kojem navodi kako naziv „ASTI“, kao ime grada i provincije u regiji Piemonte u Republici Italiji, nema u svijesti prosječnog potrošača piva ili ostalih alkoholnih pića takav značaj (ponovljeno tu okolnost označava samo četiri slova riječi koja u narječju hrvatskog jezika ima svoje značenje), kao što to ima riječ Champagne, a koja riječ je znatno dulja, koja u Republici Hrvatskoj nema drugog značenja i koja je toliko prepoznatljiva da se u cijelom svijetu gotovo sinonimno koristi za pjenušava vina.

18. Stoga i imajući na umu kako je riječ „asti“ samostalna riječ u narječju hrvatskog jezika (a čije izgovaranje se u neku ruku i može povezati i s učestalim ili prekomjernim korištenjem alkoholnih pića), kako je ta riječ sačinjena od malog broja znakova da dobije određeni samostalan razlikovni karakter, kako tu riječ u Republici Hrvatskoj koristi znatno veća populacija od talijanske nacionalne manjine,kako se po mišljenju ovog suda vina znatno razlikuju od ostalih pića u kategoriji pića u kojoj je registracija dopuštena, Sud zauzima stav kako se može smatrati da usprkos postojanju određenog stupnja sličnosti suprotstavljenih znakova, ukupan dojam nije takav da prosječnog potrošača može dovesti u zabludu u smislu komercijalnog podrijetla proizvoda. Slijedom ovog stava Sud osporeno rješenje ocjenjuje zakonitim, iz kojeg razloga je odlučeno kao u točki I izreke ove presude.

19. U odnosu na prigovore navedene u tužbi Sud smatra kako je na iste uglavnom odgovoreno sadržajem obrazloženja ove odluke. Ipak potpuno razmatrajući prigovore tužitelja Sud navodi kako u konkretnom ne nalazi „čisti i otvoreni pokušaj zainteresirane osobe da zlouporabi zaštićenu oznaku izvornosti u vlastite poslovne svrhe“, jer ta osoba nije ni ustrajala u namjeri da svoj znak registrira u kategoriji vina, a u kojoj kategoriji bi i po logici tužitelja, upravo imala najveću poslovnu korist. Iz ovog razloga Sud zaključuje kako ne postoje okolnosti uporabe ili zlouporabe, naziva zaštićene oznake izvornosti iz članka 10. stavka 6. Zakona o žigu, odnosno ne postoji vjerojatnost dovođenja javnosti u zabludu u pogledu komercijalnog podrijetla komparativnih proizvoda iz članka 10. stavka 1. točke 2. Zakona o žigu.

20. Budući da ostali prigovori sadržani u tužbi nisu od utjecaja u ovoj upravnoj stvari te s obzirom na naprijed navedeno i u postupku utvrđeno, Sud nalazi da u konkretnom slučaju nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

21. Stoga je temeljem odredbe članka 116. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

22. S obzirom na zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog upravnog spora, specificiranog njegovim troškovnikom od 7. svibnja 2025., (list 193 spisa), Sud navodi kako je isti utemeljen na članku 144. i pod pretpostavkom ostvarenja uvjeta iz članka 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima. Budući je sukladno članka 147. stavku 1. Zakona propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora i imajući na umu kako je točkom I izreke ove presude odbijen tužbeni zahtjev za poništenje osporenog rješenja, Sud zaključuje kako je tužitelj ovaj upravni spor izgubio te je tada u obvezi snositi sve njegove izdatke pa posljedično i troškove vlastitog zastupanja. Iz ovog razloga odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

23. U odnosu na zahtjev zainteresirane osobe za naknadom troškova ovog upravnog spora, specificiranog njenim troškovnikom od 7. svibnja 2025. (list 184 spisa), Sud navodi kako je isti utemeljen na članku 144. stavku 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima te na temelju tbr. 27. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23. - u daljnjem tekstu Tarifa). Zainteresirana osoba je na temelju tbr. 27. točke 1. alineje 2. Tarife, podnijela zahtjev za sastav odgovora na tužbu od 11. ožujka 2025. te na temelju tbr. 27. točka 2. Tarife, podnijela zahtjev za naknadu troškova za pristup na ročišta održana 2. travnja 2025. i 7. svibnja 2025., u iznosu od po 1.000,00 Eura, a što ukupno, uz uvećanje pripadajućim porezom na dodanu vrijednost, iznosi 3.750,00 Eura.

24. Člankom 144. stavkom 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima određeno je da troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni tijekom ili u povodu spora. Troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu.

25. Člankom 147. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima propisano je da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.

26. Imajući na umu kako je ovaj spor okončan na način da je odbijen zahtjev tužitelja za poništenjem osporenog rješenja, Sud zaključuje kako je zainteresirana osoba u cijelosti uspjela sa svojim tužbenim zahtjevom, a koja okolnost tada dovodi do obveze tužitelja da snosi sve opravdane troškove spora. Iz ovog razloga Sud je u obvezi utvrditi koji se troškovi, a koje troškove tužitelj potražuje svojim zahtjevom, mogu smatrati opravdanim.

27. Sud u cijelosti osnovanim uzima zahtjev za naknadom troškova odgovora na tužbu, kojom je zainteresirana osoba izložila svoj stav o pravnom pitanju ovog spora, odnosno i naknadu troškova za pristupe na ročište po pozivu Suda. Stoga je odlučeno kao u točki III izreke ove odluke.

U Zagrebu 12. svibnja 2025.

Sudac

Vlaho Bassegli Gozze

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Odvjetnik Marin Karuza, Zagreb, Radnička cesta 41,

2. Državni zavod za intelektualno vlasništvo, Sektora za žigove i industrijski dizajn, Zagreb, Ulica grada Vukovara 78,

3. Odvjetnik Ivan Šoštarić, Zagreb, Berislavićeva ulica 15,

4. U spis